Biti zdrav i biti zaposlen,
i biti zaposlen a biti zdrav

"Akumulacija kapitala ujedno je značila akumulaciju mizerije i produljenje agonije napornog i potplaćenog rada. U psihosocijalnom kontekstu, pomak u strukturi radnih odnosa doveo je do mentalne degradacije čovjeka, što ujedno znači i promjenu percepcije rada, koji se sve češće doživljava kao robijanje sa svrhom namirenja osnovnih egzistencijalnih potreba. Životni vijek čovjeka pretvoren je u radni vijek, a slobodno vrijeme u potpunosti je podređeno ostvarenju primarnih potreba."

Tipičan primjer popularnog fenomena magičnog voluntarizma (Izvor: BK @ Flickr)
Globalna kriza iz 2007-8. godine označila je urušavanje ideje da je cilj ekonomije stvoriti uravnotežen sustav racionalnih očekivanja i investiranja u njihovo ostvarenje. No unutar sustava utemeljenom na perpetuiranju prinudne žudnje radničke klase za materijalnim, u smislu isključivog privređivanja kako bi se moglo namiriti potrebe svakodnevnog života te na paralelnoj sistemskoj pohlepi kapitalističke klase koja je strukturno u poziciji da je preko tuđih leđa namiri, teško da možemo govoriti o uravnoteženom sustavu racionalnih očekivanja. Akumulacija kapitala ujedno je značila akumulaciju mizerije i produljenje agonije napornog i potplaćenog rada. U psihosocijalnom kontekstu, pomak u strukturi radnih odnosa doveo je do mentalne degradacije čovjeka, što ujedno znači i promjenu percepcije rada, koji se sve češće doživljava kao robijanje sa svrhom namirenja osnovnih egzistencijalnih potreba. Životni vijek čovjeka pretvoren je u radni vijek, a slobodno vrijeme u potpunosti je podređeno ostvarenju primarnih potreba.
 
David Smail u svojoj knjizi The Origins of Unhappiness ističe kako je responsibilizacija postala jedna od najuspješnijih taktika vladajuće klase kojom se pospješuje perpetuiranje postojećih radno-socijalnih odnosa.[1] Svaki član podčinjene klase ohrabren je da se osjeća odgovornim za svoj „neuspjeh“ – pojedinac će radije pribjeći kritici samoga sebe, odnosno za siromaštvo, nedostatak prilika i/ili nezaposlenost kriviti postojeće socijalne strukture. Magični voluntarizam, pojam koji uvodi David Smail, ocrtava tendencije ekonomskog sustava koji je na snazi zadnjih petstotinjak godina, a označava vjeru u moć svakog pojedinca da postane ono što želi, kao i uvjerenje da se sudbina nalazi isključivo u njegovim rukama. Radi se o opasnoj tvrdnji koja ga, u konačnici, lišava svake mogućnosti kritičkog rasuđivanja o političkom, ekonomskom i društvenom sustavu u kojem živi. Čovjek postaje jedini krivac za svoju neuspješnu prilagodbu unutar sustava u kojem se ne osjeća sposobnim funkcionirati.
 
Barbara Ehrenreich: Smile or Die (Izvor: The RSA @ YouTube)
 
Pod pritiskom mjera štednje, odnosno rezanja davanja za javni sektor, kao i uznapredovalih procesa privatizacije resursa, prekarizacije rada i rastuće nezaposlenosti, a pod teretom neotplaćenih dugova, ovakvo nametanje krivnje dodatno pojačava patofiziološke promjene unutar sfere mentalnog zdravlja. Kontinuirana nestabilnost i nemogućnost snalaženja u kakofoniji informacija proizvodi osjećaj tjeskobe i depresije. Prekarizacija te dramatičan porast nezaposlenosti potaknuli su na istraživanje korelacije između porasta broja depresivnih osoba unutar različitih populacija i njihovih ekonomskih pokazatelja, s posebnim naglaskom na povezanost nezaposlenosti i depresije.
 
Marie Jahoda[2] postavila je temelje teoriji deprivacije, promatrajući ljude kao pasivna bića, osjetljiva na eksternalne podražaje. Jahoda smatra kako zaposlenje inherentno sadrži pet prikrivenih posljedica. Njihovo odsustvo, kojem je razlog upravo gubitak zaposlenja, ima negativne posljedice na mentalno zdravlje pojedinca. Prema njezinoj teoriji, zaposleni pojedinci imaju strukturiran dan, njeguju socijalne kontakte izvan nuklearne obitelji, povezuju se s kolegama kako bi ostvarili zajedničke ciljeve, aktivni su članovi društva, što pridonosi izgradnji vlastita identiteta te pozicioniranju unutar socijalnih struktura. Tvrdi da su navedene posljedice zaposlenja zapravo trajne ljudske potrebe koje nezaposleni ne uspijevaju ostvariti. John Helliwell i Robert Putnam u svojoj su studiji iz 2004. godine ukazali da gubitak posla znači i gubljenje društvenih kontakata, što uzrokuje isključenost iz promjenjivih procesa cirkulacije društvenog kapitala te dovodi do opadanja subjektivne percepcije blagostanja.
 
David Fryer je u svojem radu[3] kritizirao Jahodinu teoriju deprivacije. Ustvrdio je da su njezino, a nešto kasnije i Warrovo istraživanje, duboko upitni sa stajališta prakse te da pate od metodoloških manjkavosti i empiricizma. Osnovna je kritika usmjerena na Jahodin model koji ljude promatra kao pasivne, reaktivne, ovisne te uglavnom intrinzično motivirane. Fryer daje nešto drukčiju perspektivu, smatrajući da ljudi teže samoaktualizaciji i samoodređenju te se nastoje nositi sa svakodnevicom u skladu s vlastitom skalom vrijednosti, ciljeva i očekivanja. Želja za samoostvarenjem duboko je osujećena nezaposlenošću i siromaštvom, što rezultira niskom razinom samopouzdanja. Kao posljedica, javlja se i niz simptoma, poput depresije, osjećaja beznađa, apatije i anksioznosti, psihosomatskih poremećaja, alkoholizma te suicida.
 
Michael Frese i George Mohr su u studiji iz 1987. godine zaključili kako je depresija najizraženija posljedica nezaposlenosti – bolest nezaposlenih. Razarajuće nuspojave nezaposlenosti povećavaju se proporcionalno s duljinom perioda nezaposlenosti – dugotrajna nezaposlenost povećava rizik od pojave unipolarne depresije, anksioznog i paničnog poremećaja.[4] Frustrirajući pokušaji pronalaska zaposlenja, u kombinaciji s neposjedovanjem društvene i ekonomske moći, doživljavaju se kao gubitak kontrole nezaposlene osobe nad vlastitim životom, no istovremeno se proizvode uvjeti za život kroz naučeni osjećaj bespomoćnosti.
 
Marginalizirane društvene skupine u još su težem položaju. Primjerice, Carolyn C., Robert Perrucci, i Dena B. Targ (1997) u svojoj su studiji naglasili/e da žene češće metom diskriminacije na tržištu rada, što uvelike smanjuje njihove šanse za ponovnim zaposlenjem te tako produžuje agoniju stanja nezaposlenosti. Također, žene će češće biti zaposlene na radnim mjestima koja su manje „atraktivna“ no što je to slučaj s muškarcima.
 
Ništa „zdraviji“ nisu ni oni zaposleni. U stalnom kompetitivnom okruženju, radnici su primorani raditi u lošim uvjetima rada dok im se prihodi kontinuirano smanjuju. Neadekvatni poslovi i niske plaće, kao i prekarni rad, u direktnoj su vezi s produbljenjem krize u sferi mentalnog zdravlja. Također, visoke stope nezaposlenosti negativno utječu na psihičko zdravlje zaposlenih jer se povećava strah od gubitka posla koji kontinuirano proizvodi stanje tjeskobe. Važno je napomenuti da je strah od gubitka posla potenciran nepovoljnim pregovaračkim pozicijama radnika unutar tržišta rada te slabljenjem sindikalnog organiziranja.[5]
 
Iz navedenog se može zaključiti da je socijalna kohezija bitan faktor održavanja mentalnog zdravlja jer bliske veze unutar nuklearne obitelji amortiziraju negativne posljedice dugotrajne nezaposlenosti. Na globalnoj razini možemo primijetiti da je u egalitarnim društvima stupanj socijalne kohezije viši nego u društvima koja njeguju individualistički etos i u kojima su odstupanja u jednakosti među ljudima veća.[6]
 
Narušeno mentalno zdravlje predstavlja zdravstveni, društveni, ali i ekonomski problem. Studije koje su proučavale vezu između nezaposlenosti i pojave mentalnih oboljenja, s naglaskom na učestalost depresije kao trenutno dominantnog oblika mentalnih bolesti, bile su temelji zaokreta neoklasične ekonomske misli prema ekonomiji sreće. Naglasak na promišljanju ekonomskih pojavnosti koje utječu na osjećaj subjektivnog blagostanja, vladajućim je klasama u stremljenju ka maksimizaciji produktivnosti, a time i profitabilnosti, omogućio pristup novim analitičkim alatima za mjerenje društvenog i ekonomskog rasta te popratno discipliniranje mentalno posrnule radne snage.


Bilješke

[1] Vidi recenziju Smailove knjige u tekstu Marka Fishera „Good for Nothing“, dostupno na http://theoccupiedtimes.org/?p=12841
 
[2] Jahoda, M. (1981). Work, employment and unemployment: values, theories, and approaches in social research. American Psychologist, 36(2), 184-191.
 
[3] Fryer, D. (1986b). Employment deprivation and personal agency during unemployment: A critical discussion of Jahoda’s explanation of the psychological effects of unemployment. Social Behaviour, 1, 3–23.
 
[4] Jackson, Paul R.; Warr, Peter B., Unemployment and psychological ill-health: The moderating role of duration and age. Psychological Medicine, Vol 14(3), Aug 1984, 605-614.
 
[5] Dooley, Catalano, & Rook, 1988 – Institute for Work & Health, 481 University Ave., Suite 800 Toronto, ON Canada, 2009, issue briefing – Unemployment and mental health
 
[6] Richard G. Wilkinson, Unhealthy Societies: The Afflictions of Inequality (London: Routledge, 1996)


Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “Tjeskobno društvo – kako nas je kapitalizam učinio bolesnima”, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
minikult

Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve