Biti zdrav i biti zaposlen,
i biti zaposlen a biti zdrav

"Akumulacija kapitala ujedno je značila akumulaciju mizerije i produljenje agonije napornog i potplaćenog rada. U psihosocijalnom kontekstu, pomak u strukturi radnih odnosa doveo je do mentalne degradacije čovjeka, što ujedno znači i promjenu percepcije rada, koji se sve češće doživljava kao robijanje sa svrhom namirenja osnovnih egzistencijalnih potreba. Životni vijek čovjeka pretvoren je u radni vijek, a slobodno vrijeme u potpunosti je podređeno ostvarenju primarnih potreba."

Tipičan primjer popularnog fenomena magičnog voluntarizma (Izvor: BK @ Flickr)
Globalna kriza iz 2007-8. godine označila je urušavanje ideje da je cilj ekonomije stvoriti uravnotežen sustav racionalnih očekivanja i investiranja u njihovo ostvarenje. No unutar sustava utemeljenom na perpetuiranju prinudne žudnje radničke klase za materijalnim, u smislu isključivog privređivanja kako bi se moglo namiriti potrebe svakodnevnog života te na paralelnoj sistemskoj pohlepi kapitalističke klase koja je strukturno u poziciji da je preko tuđih leđa namiri, teško da možemo govoriti o uravnoteženom sustavu racionalnih očekivanja. Akumulacija kapitala ujedno je značila akumulaciju mizerije i produljenje agonije napornog i potplaćenog rada. U psihosocijalnom kontekstu, pomak u strukturi radnih odnosa doveo je do mentalne degradacije čovjeka, što ujedno znači i promjenu percepcije rada, koji se sve češće doživljava kao robijanje sa svrhom namirenja osnovnih egzistencijalnih potreba. Životni vijek čovjeka pretvoren je u radni vijek, a slobodno vrijeme u potpunosti je podređeno ostvarenju primarnih potreba.
 
David Smail u svojoj knjizi The Origins of Unhappiness ističe kako je responsibilizacija postala jedna od najuspješnijih taktika vladajuće klase kojom se pospješuje perpetuiranje postojećih radno-socijalnih odnosa.[1] Svaki član podčinjene klase ohrabren je da se osjeća odgovornim za svoj „neuspjeh“ – pojedinac će radije pribjeći kritici samoga sebe, odnosno za siromaštvo, nedostatak prilika i/ili nezaposlenost kriviti postojeće socijalne strukture. Magični voluntarizam, pojam koji uvodi David Smail, ocrtava tendencije ekonomskog sustava koji je na snazi zadnjih petstotinjak godina, a označava vjeru u moć svakog pojedinca da postane ono što želi, kao i uvjerenje da se sudbina nalazi isključivo u njegovim rukama. Radi se o opasnoj tvrdnji koja ga, u konačnici, lišava svake mogućnosti kritičkog rasuđivanja o političkom, ekonomskom i društvenom sustavu u kojem živi. Čovjek postaje jedini krivac za svoju neuspješnu prilagodbu unutar sustava u kojem se ne osjeća sposobnim funkcionirati.
 
Barbara Ehrenreich: Smile or Die (Izvor: The RSA @ YouTube)
 
Pod pritiskom mjera štednje, odnosno rezanja davanja za javni sektor, kao i uznapredovalih procesa privatizacije resursa, prekarizacije rada i rastuće nezaposlenosti, a pod teretom neotplaćenih dugova, ovakvo nametanje krivnje dodatno pojačava patofiziološke promjene unutar sfere mentalnog zdravlja. Kontinuirana nestabilnost i nemogućnost snalaženja u kakofoniji informacija proizvodi osjećaj tjeskobe i depresije. Prekarizacija te dramatičan porast nezaposlenosti potaknuli su na istraživanje korelacije između porasta broja depresivnih osoba unutar različitih populacija i njihovih ekonomskih pokazatelja, s posebnim naglaskom na povezanost nezaposlenosti i depresije.
 
Marie Jahoda[2] postavila je temelje teoriji deprivacije, promatrajući ljude kao pasivna bića, osjetljiva na eksternalne podražaje. Jahoda smatra kako zaposlenje inherentno sadrži pet prikrivenih posljedica. Njihovo odsustvo, kojem je razlog upravo gubitak zaposlenja, ima negativne posljedice na mentalno zdravlje pojedinca. Prema njezinoj teoriji, zaposleni pojedinci imaju strukturiran dan, njeguju socijalne kontakte izvan nuklearne obitelji, povezuju se s kolegama kako bi ostvarili zajedničke ciljeve, aktivni su članovi društva, što pridonosi izgradnji vlastita identiteta te pozicioniranju unutar socijalnih struktura. Tvrdi da su navedene posljedice zaposlenja zapravo trajne ljudske potrebe koje nezaposleni ne uspijevaju ostvariti. John Helliwell i Robert Putnam u svojoj su studiji iz 2004. godine ukazali da gubitak posla znači i gubljenje društvenih kontakata, što uzrokuje isključenost iz promjenjivih procesa cirkulacije društvenog kapitala te dovodi do opadanja subjektivne percepcije blagostanja.
 
David Fryer je u svojem radu[3] kritizirao Jahodinu teoriju deprivacije. Ustvrdio je da su njezino, a nešto kasnije i Warrovo istraživanje, duboko upitni sa stajališta prakse te da pate od metodoloških manjkavosti i empiricizma. Osnovna je kritika usmjerena na Jahodin model koji ljude promatra kao pasivne, reaktivne, ovisne te uglavnom intrinzično motivirane. Fryer daje nešto drukčiju perspektivu, smatrajući da ljudi teže samoaktualizaciji i samoodređenju te se nastoje nositi sa svakodnevicom u skladu s vlastitom skalom vrijednosti, ciljeva i očekivanja. Želja za samoostvarenjem duboko je osujećena nezaposlenošću i siromaštvom, što rezultira niskom razinom samopouzdanja. Kao posljedica, javlja se i niz simptoma, poput depresije, osjećaja beznađa, apatije i anksioznosti, psihosomatskih poremećaja, alkoholizma te suicida.
 
Michael Frese i George Mohr su u studiji iz 1987. godine zaključili kako je depresija najizraženija posljedica nezaposlenosti – bolest nezaposlenih. Razarajuće nuspojave nezaposlenosti povećavaju se proporcionalno s duljinom perioda nezaposlenosti – dugotrajna nezaposlenost povećava rizik od pojave unipolarne depresije, anksioznog i paničnog poremećaja.[4] Frustrirajući pokušaji pronalaska zaposlenja, u kombinaciji s neposjedovanjem društvene i ekonomske moći, doživljavaju se kao gubitak kontrole nezaposlene osobe nad vlastitim životom, no istovremeno se proizvode uvjeti za život kroz naučeni osjećaj bespomoćnosti.
 
Marginalizirane društvene skupine u još su težem položaju. Primjerice, Carolyn C., Robert Perrucci, i Dena B. Targ (1997) u svojoj su studiji naglasili/e da žene češće metom diskriminacije na tržištu rada, što uvelike smanjuje njihove šanse za ponovnim zaposlenjem te tako produžuje agoniju stanja nezaposlenosti. Također, žene će češće biti zaposlene na radnim mjestima koja su manje „atraktivna“ no što je to slučaj s muškarcima.
 
Ništa „zdraviji“ nisu ni oni zaposleni. U stalnom kompetitivnom okruženju, radnici su primorani raditi u lošim uvjetima rada dok im se prihodi kontinuirano smanjuju. Neadekvatni poslovi i niske plaće, kao i prekarni rad, u direktnoj su vezi s produbljenjem krize u sferi mentalnog zdravlja. Također, visoke stope nezaposlenosti negativno utječu na psihičko zdravlje zaposlenih jer se povećava strah od gubitka posla koji kontinuirano proizvodi stanje tjeskobe. Važno je napomenuti da je strah od gubitka posla potenciran nepovoljnim pregovaračkim pozicijama radnika unutar tržišta rada te slabljenjem sindikalnog organiziranja.[5]
 
Iz navedenog se može zaključiti da je socijalna kohezija bitan faktor održavanja mentalnog zdravlja jer bliske veze unutar nuklearne obitelji amortiziraju negativne posljedice dugotrajne nezaposlenosti. Na globalnoj razini možemo primijetiti da je u egalitarnim društvima stupanj socijalne kohezije viši nego u društvima koja njeguju individualistički etos i u kojima su odstupanja u jednakosti među ljudima veća.[6]
 
Narušeno mentalno zdravlje predstavlja zdravstveni, društveni, ali i ekonomski problem. Studije koje su proučavale vezu između nezaposlenosti i pojave mentalnih oboljenja, s naglaskom na učestalost depresije kao trenutno dominantnog oblika mentalnih bolesti, bile su temelji zaokreta neoklasične ekonomske misli prema ekonomiji sreće. Naglasak na promišljanju ekonomskih pojavnosti koje utječu na osjećaj subjektivnog blagostanja, vladajućim je klasama u stremljenju ka maksimizaciji produktivnosti, a time i profitabilnosti, omogućio pristup novim analitičkim alatima za mjerenje društvenog i ekonomskog rasta te popratno discipliniranje mentalno posrnule radne snage.


Bilješke

[1] Vidi recenziju Smailove knjige u tekstu Marka Fishera „Good for Nothing“, dostupno na http://theoccupiedtimes.org/?p=12841
 
[2] Jahoda, M. (1981). Work, employment and unemployment: values, theories, and approaches in social research. American Psychologist, 36(2), 184-191.
 
[3] Fryer, D. (1986b). Employment deprivation and personal agency during unemployment: A critical discussion of Jahoda’s explanation of the psychological effects of unemployment. Social Behaviour, 1, 3–23.
 
[4] Jackson, Paul R.; Warr, Peter B., Unemployment and psychological ill-health: The moderating role of duration and age. Psychological Medicine, Vol 14(3), Aug 1984, 605-614.
 
[5] Dooley, Catalano, & Rook, 1988 – Institute for Work & Health, 481 University Ave., Suite 800 Toronto, ON Canada, 2009, issue briefing – Unemployment and mental health
 
[6] Richard G. Wilkinson, Unhealthy Societies: The Afflictions of Inequality (London: Routledge, 1996)


Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “Tjeskobno društvo – kako nas je kapitalizam učinio bolesnima”, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
minikult

Vezani članci

  • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve