Biti zdrav i biti zaposlen,
i biti zaposlen a biti zdrav

"Akumulacija kapitala ujedno je značila akumulaciju mizerije i produljenje agonije napornog i potplaćenog rada. U psihosocijalnom kontekstu, pomak u strukturi radnih odnosa doveo je do mentalne degradacije čovjeka, što ujedno znači i promjenu percepcije rada, koji se sve češće doživljava kao robijanje sa svrhom namirenja osnovnih egzistencijalnih potreba. Životni vijek čovjeka pretvoren je u radni vijek, a slobodno vrijeme u potpunosti je podređeno ostvarenju primarnih potreba."

Tipičan primjer popularnog fenomena magičnog voluntarizma (Izvor: BK @ Flickr)
Globalna kriza iz 2007-8. godine označila je urušavanje ideje da je cilj ekonomije stvoriti uravnotežen sustav racionalnih očekivanja i investiranja u njihovo ostvarenje. No unutar sustava utemeljenom na perpetuiranju prinudne žudnje radničke klase za materijalnim, u smislu isključivog privređivanja kako bi se moglo namiriti potrebe svakodnevnog života te na paralelnoj sistemskoj pohlepi kapitalističke klase koja je strukturno u poziciji da je preko tuđih leđa namiri, teško da možemo govoriti o uravnoteženom sustavu racionalnih očekivanja. Akumulacija kapitala ujedno je značila akumulaciju mizerije i produljenje agonije napornog i potplaćenog rada. U psihosocijalnom kontekstu, pomak u strukturi radnih odnosa doveo je do mentalne degradacije čovjeka, što ujedno znači i promjenu percepcije rada, koji se sve češće doživljava kao robijanje sa svrhom namirenja osnovnih egzistencijalnih potreba. Životni vijek čovjeka pretvoren je u radni vijek, a slobodno vrijeme u potpunosti je podređeno ostvarenju primarnih potreba.
 
David Smail u svojoj knjizi The Origins of Unhappiness ističe kako je responsibilizacija postala jedna od najuspješnijih taktika vladajuće klase kojom se pospješuje perpetuiranje postojećih radno-socijalnih odnosa.[1] Svaki član podčinjene klase ohrabren je da se osjeća odgovornim za svoj „neuspjeh“ – pojedinac će radije pribjeći kritici samoga sebe, odnosno za siromaštvo, nedostatak prilika i/ili nezaposlenost kriviti postojeće socijalne strukture. Magični voluntarizam, pojam koji uvodi David Smail, ocrtava tendencije ekonomskog sustava koji je na snazi zadnjih petstotinjak godina, a označava vjeru u moć svakog pojedinca da postane ono što želi, kao i uvjerenje da se sudbina nalazi isključivo u njegovim rukama. Radi se o opasnoj tvrdnji koja ga, u konačnici, lišava svake mogućnosti kritičkog rasuđivanja o političkom, ekonomskom i društvenom sustavu u kojem živi. Čovjek postaje jedini krivac za svoju neuspješnu prilagodbu unutar sustava u kojem se ne osjeća sposobnim funkcionirati.
 
Barbara Ehrenreich: Smile or Die (Izvor: The RSA @ YouTube)
 
Pod pritiskom mjera štednje, odnosno rezanja davanja za javni sektor, kao i uznapredovalih procesa privatizacije resursa, prekarizacije rada i rastuće nezaposlenosti, a pod teretom neotplaćenih dugova, ovakvo nametanje krivnje dodatno pojačava patofiziološke promjene unutar sfere mentalnog zdravlja. Kontinuirana nestabilnost i nemogućnost snalaženja u kakofoniji informacija proizvodi osjećaj tjeskobe i depresije. Prekarizacija te dramatičan porast nezaposlenosti potaknuli su na istraživanje korelacije između porasta broja depresivnih osoba unutar različitih populacija i njihovih ekonomskih pokazatelja, s posebnim naglaskom na povezanost nezaposlenosti i depresije.
 
Marie Jahoda[2] postavila je temelje teoriji deprivacije, promatrajući ljude kao pasivna bića, osjetljiva na eksternalne podražaje. Jahoda smatra kako zaposlenje inherentno sadrži pet prikrivenih posljedica. Njihovo odsustvo, kojem je razlog upravo gubitak zaposlenja, ima negativne posljedice na mentalno zdravlje pojedinca. Prema njezinoj teoriji, zaposleni pojedinci imaju strukturiran dan, njeguju socijalne kontakte izvan nuklearne obitelji, povezuju se s kolegama kako bi ostvarili zajedničke ciljeve, aktivni su članovi društva, što pridonosi izgradnji vlastita identiteta te pozicioniranju unutar socijalnih struktura. Tvrdi da su navedene posljedice zaposlenja zapravo trajne ljudske potrebe koje nezaposleni ne uspijevaju ostvariti. John Helliwell i Robert Putnam u svojoj su studiji iz 2004. godine ukazali da gubitak posla znači i gubljenje društvenih kontakata, što uzrokuje isključenost iz promjenjivih procesa cirkulacije društvenog kapitala te dovodi do opadanja subjektivne percepcije blagostanja.
 
David Fryer je u svojem radu[3] kritizirao Jahodinu teoriju deprivacije. Ustvrdio je da su njezino, a nešto kasnije i Warrovo istraživanje, duboko upitni sa stajališta prakse te da pate od metodoloških manjkavosti i empiricizma. Osnovna je kritika usmjerena na Jahodin model koji ljude promatra kao pasivne, reaktivne, ovisne te uglavnom intrinzično motivirane. Fryer daje nešto drukčiju perspektivu, smatrajući da ljudi teže samoaktualizaciji i samoodređenju te se nastoje nositi sa svakodnevicom u skladu s vlastitom skalom vrijednosti, ciljeva i očekivanja. Želja za samoostvarenjem duboko je osujećena nezaposlenošću i siromaštvom, što rezultira niskom razinom samopouzdanja. Kao posljedica, javlja se i niz simptoma, poput depresije, osjećaja beznađa, apatije i anksioznosti, psihosomatskih poremećaja, alkoholizma te suicida.
 
Michael Frese i George Mohr su u studiji iz 1987. godine zaključili kako je depresija najizraženija posljedica nezaposlenosti – bolest nezaposlenih. Razarajuće nuspojave nezaposlenosti povećavaju se proporcionalno s duljinom perioda nezaposlenosti – dugotrajna nezaposlenost povećava rizik od pojave unipolarne depresije, anksioznog i paničnog poremećaja.[4] Frustrirajući pokušaji pronalaska zaposlenja, u kombinaciji s neposjedovanjem društvene i ekonomske moći, doživljavaju se kao gubitak kontrole nezaposlene osobe nad vlastitim životom, no istovremeno se proizvode uvjeti za život kroz naučeni osjećaj bespomoćnosti.
 
Marginalizirane društvene skupine u još su težem položaju. Primjerice, Carolyn C., Robert Perrucci, i Dena B. Targ (1997) u svojoj su studiji naglasili/e da žene češće metom diskriminacije na tržištu rada, što uvelike smanjuje njihove šanse za ponovnim zaposlenjem te tako produžuje agoniju stanja nezaposlenosti. Također, žene će češće biti zaposlene na radnim mjestima koja su manje „atraktivna“ no što je to slučaj s muškarcima.
 
Ništa „zdraviji“ nisu ni oni zaposleni. U stalnom kompetitivnom okruženju, radnici su primorani raditi u lošim uvjetima rada dok im se prihodi kontinuirano smanjuju. Neadekvatni poslovi i niske plaće, kao i prekarni rad, u direktnoj su vezi s produbljenjem krize u sferi mentalnog zdravlja. Također, visoke stope nezaposlenosti negativno utječu na psihičko zdravlje zaposlenih jer se povećava strah od gubitka posla koji kontinuirano proizvodi stanje tjeskobe. Važno je napomenuti da je strah od gubitka posla potenciran nepovoljnim pregovaračkim pozicijama radnika unutar tržišta rada te slabljenjem sindikalnog organiziranja.[5]
 
Iz navedenog se može zaključiti da je socijalna kohezija bitan faktor održavanja mentalnog zdravlja jer bliske veze unutar nuklearne obitelji amortiziraju negativne posljedice dugotrajne nezaposlenosti. Na globalnoj razini možemo primijetiti da je u egalitarnim društvima stupanj socijalne kohezije viši nego u društvima koja njeguju individualistički etos i u kojima su odstupanja u jednakosti među ljudima veća.[6]
 
Narušeno mentalno zdravlje predstavlja zdravstveni, društveni, ali i ekonomski problem. Studije koje su proučavale vezu između nezaposlenosti i pojave mentalnih oboljenja, s naglaskom na učestalost depresije kao trenutno dominantnog oblika mentalnih bolesti, bile su temelji zaokreta neoklasične ekonomske misli prema ekonomiji sreće. Naglasak na promišljanju ekonomskih pojavnosti koje utječu na osjećaj subjektivnog blagostanja, vladajućim je klasama u stremljenju ka maksimizaciji produktivnosti, a time i profitabilnosti, omogućio pristup novim analitičkim alatima za mjerenje društvenog i ekonomskog rasta te popratno discipliniranje mentalno posrnule radne snage.


Bilješke

[1] Vidi recenziju Smailove knjige u tekstu Marka Fishera „Good for Nothing“, dostupno na http://theoccupiedtimes.org/?p=12841
 
[2] Jahoda, M. (1981). Work, employment and unemployment: values, theories, and approaches in social research. American Psychologist, 36(2), 184-191.
 
[3] Fryer, D. (1986b). Employment deprivation and personal agency during unemployment: A critical discussion of Jahoda’s explanation of the psychological effects of unemployment. Social Behaviour, 1, 3–23.
 
[4] Jackson, Paul R.; Warr, Peter B., Unemployment and psychological ill-health: The moderating role of duration and age. Psychological Medicine, Vol 14(3), Aug 1984, 605-614.
 
[5] Dooley, Catalano, & Rook, 1988 – Institute for Work & Health, 481 University Ave., Suite 800 Toronto, ON Canada, 2009, issue briefing – Unemployment and mental health
 
[6] Richard G. Wilkinson, Unhealthy Societies: The Afflictions of Inequality (London: Routledge, 1996)


Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “Tjeskobno društvo – kako nas je kapitalizam učinio bolesnima”, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
minikult

Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve