Penzioneri na udaru reformi
Jednu od očitijih posljedica nagle deindustrijalizacije od 1980-ih predstavlja pad broja zaposlenih i povećan broj umirovljenih osoba. Autor teksta bavi se pitanjem reformi kojima se najavljuje podizanje minimalne dobne granice za odlazak u mirovinu, predviđa njihov utjecaj na stopu nezaposlenosti te u kratkim crtama predlaže kratkoročna, ali i dugoročna rješenja kojima bi se krah mirovinskog sustava mogao izbjeći.
Smisao koncepta dugogodišnjeg izdvajanja doprinosa za mirovine trebao bi se očitovati u ostvarenju ekonomske i socijalne sigurnosti za stanovnike određene dobi. Do prije petnaestak godina, mirovinski sustav Republike Hrvatske bio je definiran kao javni mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti te financiran doprinosima zaposlenih građana kroz jedan mirovinski stup. Tadašnja neodrživost sustava temeljila se na tri paradigme: demografskoj, organizacijskoj i financijskoj. Demografski gledano, uslijed starenja stanovništva te pada stope novorođenih, počeo se urušavati balans između brojčanog odnosa radne snage i umirovljenika kao direktna posljedica depopulacije, rasta nezaposlenosti te povećanog broja korisnika mirovina. Nadalje, organizacijska problematika definira se kroz veliki broj odlazaka u prijevremenu mirovinu, neujednačen i labav kriterij dobivanja prava na invalidsku mirovinu te stvaranje širokog spektra povlaštenih mirovina. Sistematizacija prijevremenih mirovina u odnosu na radni staž i starosnu dob nepravedna je prema onima koji s ostvarenim kriterijem punog radnog staža zbog nedostatka godina nemaju pravo na prijevremenu starosnu mirovinu bez umanjenja. Financijski gledano, današnji umirovljenici zbog drugačijeg odnosa radne snage, broja umirovljenika te male stope nezaposlenosti u prošlosti, za vrijeme svojega radnog vijeka, uplaćivali su manje doprinose nego danas, odnosno današnje su mirovine pokrivene isključivo iz uplata trenutnih doprinosa. Prije trideset i šest godina, omjer zaposlenih i umirovljenih iznosio je 4:1. Danas se taj omjer gotovo izjednačio na 1,15:1.
Izdvajanja trenutno zaposlenih kroz doprinose za mirovine iznose 20% bruto plaće, ovisno o tome uplaćuju li cjelokupni iznos u prvi mirovinski stup koji se bazira na principu međugeneracijske solidarnosti ili postotni odnos 15+5%, omjer prvog i drugog mirovinskog stupa gdje drugi stup čini individualnu kapitaliziranu štednju. Postoji i treći dobrovoljni stup, također utemeljen na kapitaliziranoj štednji.
Ponovno svjedočimo sistemskoj eksploataciji najranjivijih skupina društva, narušavanju njihova zdravlja te oduzimanju prava na dostojanstvenu starost. Trenutno, uz pad broja zaposlenih i broja nezaposlenih te uz ovakav omjer zaposlenih i umirovljenih, mirovinski će sustav puknuti poput balona ne dođe li do velikog zaokreta.
Današnji mirovinski sustav, odnosno uvjeti ostvarivanja mirovine, definiran je unutar tri osnovna oblika: starosna, invalidska i obiteljska mirovina. Starosna mirovina definirana je odnosom ostvarenog radnog staža i određenog starosnog uvjeta. Invalidska mirovina temelji se na postotku radne sposobnosti radnika. Kriterij obiteljske mirovine sažet je kao ostvarivanje prava u slučaju smrti osiguranika kojeg ostvaruju djeca, supružnici, roditelji ili životni partneri.
Uz njih, postoji i skupina mirovinskih osiguranika koji ostvaruju pravo na mirovinu po posebnim kriterijima. U tu kategoriju ulaze vojni i policijski službenici, ovlaštene službene osobe pravosuđa, radnici na razminiranju, branitelji iz Domovinskog rata, saborski zastupnici, članovi Vlade, suci Ustavnog suda, bivši predsjednici Republike, članovi HAZU-a, bivši politički zatvorenici, pripadnici Narodnooslobodilačke borbe, domobrani, pripadnici bivše JNA i pripadnici HVO-a.
Prema podacima iz ožujka 2016. godine, ukupan broj umirovljenika u Hrvatskoj koji ostvaruju prosječnu mirovinu od 2.421,44 kn, iznosi 1.231.034. Od ukupnog broja umirovljenika, pravo na povlaštenu mirovinu ostvaruje 72.217 osoba. Uspoređujući s prosječnom plaćom za siječanj u iznosu od 5.646,00 kn, prosječna mirovina pokriva samo 43% prosječne neto plaće u Hrvatskoj. Važno je napomenuti i prosječnu mirovinu branitelja iz Domovinskog rata, odnosno članova njihovih obitelji. Njihova prosječna mirovina iznosi 5.084,23 kune što iznosi čak 90% prosječne hrvatske plaće te dvostruko više u odnosu na ukupnu prosječnu mirovinu svih umirovljenika. Na mjesečnoj razini, za sve umirovljenike u Hrvatskoj potrebno je izdvojiti tri milijarde i šezdeset pet milijuna kuna.
Najavom nove mirovinske reforme i produljenja roka odlaska u mirovinu, u fokus dolazi problematika i kompleksnost mirovinskog sustava, odnosa zaposlenih i nezaposlenih te posljedice koje izaziva najavljena reforma. Prema medijskim napisima i saborskim raspravama, kao najbitniji elementi mirovinske reforme stoje izjednačavanje radnog vijeka za muškarace i žene na šezdeset sedam godina, odlazak u prijevremenu mirovinu sa šezdeset i četiri godine starosti te povećavanje iznosa doprinosa kroz plaću.
Mirovinski sustav veže se direktno i uz stanje na tržištu rada. Trenutni je broj nezaposlenih u Hrvatskoj oko 260 tisuća, stopa nezaposlenosti među mladima kreće se oko 40%, a uzimajući u obzir demografsku komponentu većeg mortaliteta u odnosu na natalitet, otvaraju se pitanja na više razina. Naime, najavljenom reformom doslovno se realizira parola „s posla na groblje”. Radni vijek osoba s preko trideset godina radnog staža, ukoliko nisu otišle u prijevremenu mirovinu, dodatno će se produžiti samo kako bi još više punile kasu sustava iz koje će predviđenom reformom još manje moći koristiti, odnosno njihova štednja i izdvajanja neće biti korištena za njihove potrebe.
Zadržavanje starijih osoba na trenutnim poslovima još će više povećati stopu nezaposlenosti, pogotovo među mladima, što će posljedično dovesti do još većeg odljeva radne snage u inozemstvo te daljnjeg kolapsa mirovinskog sustava. Povećanje doprinosa dovest će do smanjenja neto iznosa plaće zbog udjela bruto iznosa ili čak do radikalnijih posljedica, poput isplata plaća „na ruke“, bez doprinosa za mirovinski staž radnika/ca. Naposljetku, ponovno svjedočimo sistemskoj eksploataciji najranjivijih skupina društva, narušavanju njihova zdravlja te oduzimanju prava na dostojanstvenu starost.
Trenutno, uz pad broja zaposlenih i broja nezaposlenih te uz ovakav omjer zaposlenih i umirovljenih, mirovinski će sustav puknuti poput balona ne dođe li do velikog zaokreta. Što činiti? Kratkoročno, problem povlaštenih mirovina definitivno se mora revidirati, a izdvajanja za povlaštene mirovine srezati ovisno o socijalnom statusu, radnoj nesposobnosti i kategoriji povlaštenosti. Ne može se dopustiti da prosječna mirovina određenih povlaštenih kasta bude približna iznosu prosječne plaće, dok velika većina umirovljenika u Hrvatskoj svojim mirovinama sve teže pokriva osnovne troškove života.
Da bi mirovinski sustav za buduće generacije bio održiv, uz promjenu demografske i socijalne politike, potrebno je otvoriti stotine tisuća novih radnih mjesta kako bi se omjer zaposlenih i umirovljenih preokrenuo u korist zaposlenih. Velik broj novozaposlenih može se jedino ostvariti u velikim gospodarskim projektima, konkretno u industrijskoj proizvodnji, za što su potrebna kapitalna državna ulaganja koja vezuju široki spektar gospodarskih grana. Na ovoj se osnovi temeljio rast ekonomije 1970-ih koja je u punoj snazi, uz element pozitivnog demografskog ciklusa, imala četiri zaposlena na jednog umirovljenika.
Izvori:
http://www.ijf.hr/upload/files/file/AMS/zbornik.pdf
http://www.mirovinsko.hr/UserDocsImages/publikacije/infoHZMO/2016/info.HZMO_4_2016_travanj.pdf
