Skripta 83/84

U Skriptama br. 83 i 84. koje su izašle 18. svibnja 2016. možete pročitati intervju s Borislavom Mikulićem „Vrag je u institucijama“, tekst „Da nam živi radnička i studentska solidarnost!“, podršku Inicijativi liječnika za reguliranje priziva svijesti u medicini, podršku Studentskom pokretu u Novom Sadu, rezultate istraživanja studentskog mnijenja o ugovorima o zajedničkim dvopredmetnim studijima između FFZG-a i KBF-a te tekst „Povijest jedne ankete iliti kako je previše Previšića“. Skriptu 83 možete skinuti ovdje, a Skriptu 84 ovdje (arhiva).

Novi transparent na pročelju zgrade Filozofskog fakulteta (izvor: Facebook stranica plenuma Filozofskog fakulteta)

Da nam živi radnička i studentska solidarnost!

Glas o ponovnom buđenju studentskog pokreta i plenumskog organiziranja proširio se i dalje od samog Filozofskog fakulteta. Tako su mnoge udruge i inicijative dale svoju podršku Plenumu ili izravno sudjelovale u njegovu radu, a na ovogodišnjem 9. Subversive festivalu u Zagrebu (pod općom temom „Politike prijateljstva“) održan je i panel „Perspektive borbe: Od plenuma na fakultetu do plenuma na radnim mjestima“, čime se nastavio izrazito važan trend ukazivanja na potrebu studentskog i radničkog povezivanja i organiziranja, trend koji se prije toga izrazio i studentskom podrškom radnicima za Prvi maj. Sudionici tribine bili su studentski predstavnici u Fakultetskom vijeću i članovi Studentskog zbora Karlo Jurak i Zrinka Breglec, studentska predstavnica u Fakultetskom vijeću Anja Grgurinović, te borbeni radnik INA-e i predsjednik sindikata Nova solidarnost Predrag Sekulić. Studenti su tako imali priliku pričati o iskustvima svojeg sudjelovanja na plenumima i općenito o borbama protiv reakcionarnih tendencija na Filozofskom fakultetu, a imali su prilike čuti iskustva radništva protiv jednako reakcionarnih tendencija u tvornicama i na radnim mjestima.

Na panelu se tako govorilo o načinima borbe, o tome što je točno plenum i koji su njegovi potencijali, i o tome u kakvom se odnosu nalaze studenti kao onaj segment društva koji se stalno nalazi u nesigurnom materijalnom položaju, i radnici kao klasa na čijoj eksploataciji uopće počiva cijelo društvo. Studenti su naglasili kako plenum nije „legalno“ tijelo, odnosno kako on ne djeluje u okvirima legaliteta, ali da baš zbog toga predstavlja tijelo koje ima najveći legitimitet. Plenum ima politički značaj moći i značaj političkog pritiska, te se zbog toga unutar okvira plenuma uvijek može težiti radikalnim i univerzalnijim zahtjevima. Naglasili su i okvir unutar kojeg se bilo kakve borbe obespravljenih društvenih skupina događaju, a to je okvir kapitalističkog načina proizvodnje. U njemu pripadnom političkom okviru predstavničke demokracije široke mase i radni narod nemaju priliku istinske participacije u odlučivanju, što se preslikava i na niže instance (kao recimo na fakultete), te je zbog toga okupljanje masa u tijela odlučivanja kao što su plenumi vrlo važno za nadilaženje i demokratiziranje takvog političkog okvira i za artikuliranje i radikaliziranje vlastitih zahtjeva za suštinskim promjenama. Upravo je u tom kontekstu, iz radničke perspektive, Predrag Sekulić dao jednu kritiku postojeće politike velikih sindikalnih središnjica, koja ne ide na ruku radnicima, već upravo vladajućim strukturama. Naglasio je kako studentsko organiziranje u plenume predstavlja nešto vrlo poučno za radnike te kako će se u sisačkoj Rafineriji organizirati radnički plenum. Također je dodao kako radnici legalnom borbom mogu dobiti samo mrvice, a kroz plenume mogu mnogo više.

Ono što se iz ovakve suradnje studenata i radnika moglo iščitati, a što je najbitnije u današnjem stanju u društvu, jest činjenica da studenti i radnici predstavljaju prirodne saveznike u borbi protiv reakcionarnih društvenih tendencija. Studenti, kao buduća radna snaga, kao onaj segment društva koji je također bezobrazno eksploatiran preko studentskih poslova i prekarnog rada, i kao pripadnici avangardne inteligencije koji mogu svojim teorijskim, a u ovom slučaju i praktičnim, znanjem pomoći radnicima, i radnici kao ključan faktor društvene promjene, koji jedini ukidanjem vlastite eksploatacije mogu ukinuti eksploataciju na razini čitavog društva, doista predstavljaju progresivne društvene snage, i doista daju borbeni sadržaj onoj poznatoj paroli – jedan svijet, jedna borba!

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve