Kako do mobilizacije: lijeve stranke i sindikati na Balkanu

Prenosimo tekst o mogućnostima zajedničkog djelovanja na mobilizaciji i stvaranju lijevih alternativa na Balkanu, ali i preprekama ostvarenju dugoročne zajedničke strategije, nastao u razgovoru sa sindikalistima i političkim aktivistima iz regije: „Osnovni problem elektoralističke strategije koja nade polaže u dovođenje proradničke partije na vlast jest pogrešno razumijevanje odnosa moći u kapitalističkoj državi, odnosno vjerovanje u to da samim osvajanjem vlasti nominalno radničke stranke osvajaju i moć potrebnu za reformiranje sustava u korist radništva.“

Prosvjed „Britain Needs a Pay Rise“ u Londonu 18. 10. 2014. godine. Foto: MB.
Prosvjed „Britain Needs a Pay Rise“ u Londonu 18. 10. 2014. godine. Foto: MB.
Iako se više nitko ne čudi situacijama u kojima socijaldemokratske i socijalističke vlade implementiraju antiradničke zakone, odnos tih stranaka i sindikalnog pokreta pamti i bolja vremena. Poslijeratna epoha pune zaposlenosti i širenja različitih radničkih i socijalnih prava i socijalne države, koja se danas sve bržim tempom raspada, uvelike je bila proizvod uspješne suradnje sindikalnih pokreta i socijaldemokratskih stranaka. Pa ipak, unazad tri do četiri desetljeća socijaldemokrati diljem Europe napustili su svoje stare pozicije i podržali novi tip politike koji je uključivao sakaćenje socijalne države i reforme radnog zakonodavstva u korist kapitala.
U ekonomiji kojom dominira privatno vlasništvo svaka je vlada, pa čak i ona s najizraženijim proradničkim ambicijama, uvelike podređena interesima kapitala.
Ne samo da se to dogodilo u zapadnim zemljama već su i u postsocijalističkom dijelu Europe nominalno socijaldemokratske stranke sustavno zagovarale antiradničke politike. Tome svjedoči i zamjenica predsjednika Socijaldemokratskog saveza Makedonije Radmila Šekerinska, koja priznaje da u periodu rane tranzicije nisu znali za drugo doli za privatizaciju nekad društvenih poduzeća i potpunu liberalizaciju ekonomije, što su otvoreno poticali i zagovarali ekonomski stručnjaci koji su sudjelovali u tadašnjim vladama kao ministri ili savjetnici. Nekadašnja potpredsjednica Vlade Makedonije zadužena za europske integracije priznaje da je jedna od najvećih grešaka njene stranke upravo „odustajanje“ od sindikata kao važnog političkog partnera. Ovaj odgovor ne čudi s obzirom na to da je u trenutku nastanka socijaldemokratskih stranaka u postsocijalističkim zemljama dominantan model njihova ideološkog profiliranja bio tzv. treći ili srednji put – odnosno jasno političko odmicanje od organiziranog radništva, provođenje privatizacije javnog sektora i socijalne države te uvođenje poslodavaca i sindikata kao jednako bitnih političkih partnera.
 

Granice reformističke strategije

Iako je nemoguće zanemariti specifične nacionalne kontekste, u pravilu su se od 70-ih godina nadalje socijaldemokratske stranke pokazale znatno manje sposobnima nametati za kapital nepovoljne reforme. U posljednjim su desetljećima brojni primjeri lijevih stranaka koje su uz podršku sindikata uspjele doći do vlasti, da bi potom duboko iznevjerile očekivanja i nadanja pokreta koji su ih tamo doveli. Teško je povjerovati u to da se neprijatelji radnika toliko često uspijevaju infiltrirati u vodstva lijevih partija da bi onda prvom prilikom izdali interese onih koje predstavljaju, pa je za pretpostaviti da se ipak radi o određenim strukturnim ograničenjima s kojima se djelovanje radničkog pokreta kroz parlamentarni sustav redovito susreće.

Novac kojim bi neka socijaldemokratska vlada željela financirati javne usluge bitne za radništvo koje politički predstavlja u velikoj mjeri ovisi o kooperaciji kapitala.
Osnovni problem elektoralističke strategije koja nade polaže u dovođenje proradničke partije na vlast jest pogrešno razumijevanje odnosa moći u kapitalističkoj državi, odnosno vjerovanje u to da samim osvajanjem vlasti nominalno radničke stranke osvajaju i moć potrebnu za reformiranje sustava u korist radništva. Ipak, u ekonomiji kojom dominira privatno vlasništvo svaka je vlada, pa čak i ona s najizraženijim proradničkim ambicijama, uvelike podređena interesima kapitala. Ekonomski rast, zapošljavanje i potrošnja, a onda i porezni prihodi, ovise prije svega o investicijama privatnog sektora. Drugim riječima, novac kojim bi neka socijaldemokratska vlada željela financirati javne usluge bitne za radništvo koje politički predstavlja u velikoj mjeri ovisi o kooperaciji kapitala. To znači da je za socijaldemokratsku vladu neminovno pronalaženje nekakvog kompromisa s kapitalom. Taj je kompromis bilo znatno lakše pronaći u vremenima ekonomskog uzleta nakon Drugog svjetskog rata kada su visoke profitne stope omogućavale da radničke nadnice, kao i usluge socijalne države, rastu bez ugrožavanja rasta profita poslodavaca. 70-ih je godina kriza nagovijestila kraj ere „klasnog kompromisa“, pa je kapital, pritisnut opadajućim profitnim stopama, krenuo u protunapad. Dotad relativno uspješna reformistička strategija postupnog poboljšanja životnih uvjeta radništva bez frontalnog sukoba s kapitalom više nije bila održiva. Jedna je strana morala platiti cijenu krize.
 

Francuski poučak

Ako je u SAD-u i Velikoj Britaniji bilo jasno da će se restrukturiranje ekonomije dogoditi na račun radništva, u Francuskoj je situacija na početku 80-ih djelovala potpuno drugačije, ali su krajnji ishodi bili slični. Došavši na vlast 1981. godine na čelu koalicije socijalista i komunista, francuski predsjednik François Mitterand započeo je radikalan reformistički program. Pored nacionalizacije dijela bankarskog sustava i pojedinih industrija koje su zapale u probleme tijekom 70-ih godina, značajno su povećane minimalne plaće i mirovine, smanjena je dob za umirovljenje, skraćen radni tjedan i ojačan položaj sindikatā u poduzećima, a povećano je i ulaganje u javne usluge. No ubrzo su poslodavci, iziritirani prije svega povećanim nametima kojima je financirana ekspanzija socijalne države i proširivanjem prava sindikata, krenuli u protunapad.
Jedina mogućnost koja zaista stoji na raspolaganju svakom radničkom pokretu je masovna mobilizacija koja eventualno može izmijeniti odnos snaga između rada i kapitala.
„Štrajk kapitala“, odnosno niska stopa investicija i bijeg kapitala iz zemlje, uz izuzetno nepovoljne međunarodne okolnosti, rezultirao je velikim zaokretom u politici francuske Vlade, odnosno odustajanjem od velikog dijela radništvu naklonjenih politika i pristajanjem na tada sve snažniji međunarodni neoliberalni konsenzus. Prioritet postaje vraćanje ekonomije u normalu politikama koje će omogućiti povećanje privatnih profita, pa već u ožujku 1983. Mitterrand odobrava veliki paket mjera štednje.
 
Francuski primjer bespomoćnosti proradničke vlade pred napadom kapitala dobro pokazuje da je za promjenu odnosa snaga u korist radništva potrebno puno više od toga da na vlast dođe stranka sa socijaldemokratskim programom. Kako smo već istaknuli, neovisno o njihovim namjerama, vlade su uvijek ovisne o investicijama privatnog sektora, zbog čega su politike koje ugrožavaju njegovu profitabilnost dugoročno teško održive, osobito u vremenima krize. Stoga je jedina mogućnost koja zaista stoji na raspolaganju svakom radničkom pokretu masovna mobilizacija koja eventualno može izmijeniti odnos snaga između rada i kapitala i na taj način prisiliti (socijaldemokratsku) vladu da provede svoj program.
 

Opadanje borbenosti sindikata

U pravilu je opadanje borbenosti radničkih organizacija vodilo političkim reformama na štetu radništva čak i onda kada bi na vlasti bile stranke socijaldemokratske ne samo imenom već i programom (Francuska, Španjolska i Portugal 80-ih ili Grčka danas). Da je rast intenziteta i militantnost radničkih borbi, kako na ulici tako i na radnom mjestu, presudan za postizanje reformi u njihovu korist, također je moguće vidjeti na nekim povijesnim primjerima. Primjerice, Vlada Narodne fronte u Francuskoj oformljena je 1936. na temelju vrlo umjerenog reformskog programa, da bi u konačnici provela najznačajnije progresivne socijalne reforme u suvremenoj francuskoj povijesti. To se dogodilo zbog narodne mobilizacije koja je natjerala Vladu da daleko nadmaši svoja predizborna obećanja. Slično tome, Franklin D. Roosevelt na vlast je došao bez jasnog programa koji bi upućivao na reforme koje će nastupiti u sljedećim godinama.
Dotad neviđen val radničkih štrajkova prisilio je američku kapitalističku klasu da pristane na ono što je u povijesti zapamćeno kao New Deal.
Za njihovo ostvarenje presudan je bio u SAD-u dotad neviđen val radničkih štrajkova koji je duboko potresao zemlju 1934. godine i u konačnici prisilio američku kapitalističku klasu da pristane na ono što je u povijesti zapamćeno kao New Deal.
 
Na valu nezadovoljstva socijaldemokratskim strankama i njihovim politikama posljednjih četvrt stoljeća, u Istočnoj Europi, pa i u zemljama bivše Jugoslavije, polako stasaju političke stranke koje zauzimaju jasnije i radikalnije pozicije prema sustavu i dominantnom modelu razvoja ovih država nakon uništenja socijalizma. Naravno, ove se političke inicijative pojavljuju u različitim oblicima i intenzitetima te s različitim izbornim uspjesima (ako su se uopće odlučili na izlazak na izbore). Za razumijevanje svakog od tih konteksta važno je imati na umu do koje je mjere radništvo organizirano i koji su njegovi mehanizmi utjecaja na političko usmjerenje države, odnosno mogućnosti pritiska na političke elite na vlasti koje takav smjer zadaju.
 

Mogućnosti i granice suradnje

Slovenski primjer Inicijative za demokratski socijalizam, koja je dio koalicije Združene ljevice u slovenskom parlamentu, svjedoči o važnosti startne pozicije koju određena politička inicijativa ima prilikom ulaska u političko polje. Anej Korsika iz Inicijative za demokratski socijalizam svjestan je toga i na naše pitanje o ulozi sindikata u političkom životu u Sloveniji odgovara davanjem priznanja za njihov rad kroz tranzicijski period i zaključuje: „Bez sindikata i njihova rada u Sloveniji bi socijalno stanje bilo puno, puno gore.“ Slovenija je uza sve nedaće i dalje država s najvišim postotkom sindikalne organiziranosti među postsocijalističkim zemljama članicama EU. Međutim, unatoč tome što je sindikalna scena u puno boljem stanju nego u ostatku regije, čelnici tamošnjih većih sindikata, kao i Korsika, svjesni su potrebe za suradnjom, tako da je Združena ljevica dobila podršku i simpatije dvaju najvećih sindikata: Saveza slobodnih sindikata (ZSSS) i Sindikata odgoja, obrazovanja, znanosti i kulture (SVIZ).
Korsika na sindikate gleda kao na glavne partnere u transformaciji društva prema demokratskom socijalizmu, svjestan svih teškoća s kojima se sindikati suočavaju: od pojačane fragmentacije radništva do svojevrsne strukovne ili klasne atomizacije pojedinih sindikata.
Podrška nije bila tek deklarativna, nego se ostvarila i u kampanjama protiv privatizacije zdravstva te u zajedničkom prijedlogu zakona koji bi omogućio veću participaciju radnika u upravljanju poduzećima. Korsika na sindikate gleda kao na glavne partnere u transformaciji društva prema demokratskom socijalizmu, svjestan svih teškoća s kojima se sindikati suočavaju: od pojačane fragmentacije radništva do svojevrsne strukovne ili klasne atomizacije pojedinih sindikata.
 
U Srbiji je situacija u bitnome drugačija. Sindikalna je scena potpuno fragmentirana, dok stranačka scena s druge strane obiluje nominalno socijalističkim i socijaldemokratskim strankama koje participiraju u vlasti dugi niz godina otvoreno provodeći antiradničke politike i privatizaciju ostataka državne imovine i javnog sektora. Ono što Srbiju razlikuje od drugih zemalja u regiji jest praksa vodstva tamošnjih sindikata da se otvoreno svrstavaju uz razne političke opcije, izlaze na stranačkim listama i zauzimaju svoja parlamentarna mjesta. Tako je na izborima 2012. Ranka Stanić, predsjednica Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata, podržala Liberalno-demokratsku partiju i na njihovoj koalicijskoj listi ušla u Narodnu skupštinu Srbije. Mnoštvo je takvih primjera, kao i slučajeva potpisivanja predizbornih sporazuma ili davanja podrške strankama. Tamara Baković Jadžić iz organizacije Levi samit Srbije u tome vidi problem: „Te prakse svjedoče o nedemokratskoj strukturi sindikata i sindikalnom vodstvu koje neovisno o svom članstvu potpisuje kojekakve sporazume koji suštinski ništa ne mijenjaju“. Prema Baković Jadžić, takva su partnerstva posljedice činjenice da je djelovanje sindikatā ograničeno na model „socijalnog dijaloga“, pa dogovorima sa strankama pokušavaju zauzeti jače startne pregovaračke pozicije, što u stvarnosti nema velikog efekta, a donošenje katastrofalnog Zakona o radu prije dvije godine najbolje tome svjedoči. Vuk Vuković iz novoosnovane stranke Ljevica Srbije – koja se svojim programom pozicionira kao progresivno lijeva stranka – na istom tragu kao i Baković Jadžić potpunu odvojenost vrha sindikata od članstva vidi kao najveći problem, ne samo u ostvarenju dublje suradnje nego i problem za budućnost sindikalizma. Takva nedemokratska struktura, prema Vukoviću, otežava pregovaračku poziciju sindikata u kojoj sve ovisi o jednoj osobi, a mobilizacije članstva gotovo da i nema.
Sekulić je u nekoliko svojih javnih istupa naglašavao potrebu za „novim tipom sindikalizma“ koji je demokratski, ne ograničava se na kolektivne ugovore kao na jedini model djelovanja i bavi se općedruštvenim temama i zajednicom u kojoj sindikat djeluje.
Takvi odnosi omogućuju vlasti da ucjenjuje i otvoreno prijeti sindikatima, što kod sindikalista stvara strah i otklanja bilo kakvu pomisao na izlazak iz zadanih okvira klasičnog sindikalnog djelovanja u Srbiji. I Korsika i Baković Jadžić i Vuković, iako dolaze iz drugačijih političkih i organizacijskih konteksta, složili su se oko jedne stvari – da se mora razmišljati o inovativnim modelima političkog organiziranja i šire političke mobilizacije.
 
Kao sugovornika u raspravi sa sindikalne strane stola našli smo Predraga Sekulića iz sindikata Nova solidarnost, koji je nastao kao odgovor na sva loša sindikalna iskustva u najvećoj hrvatskoj kompaniji – INA-i. Sekulić je u nekoliko svojih javnih istupa naglašavao potrebu za „novim tipom sindikalizma“ koji je demokratski, ne ograničava se na kolektivne ugovore kao na jedini model djelovanja i bavi se općedruštvenim temama i zajednicom u kojoj sindikat djeluje. Što se tiče konkretno hrvatske političke situacije, Sekulić smatra da će se manje stranke koje imaju radništvo kao svoje primarne adresate teško probiti kroz nemilosrdno političko polje, a one stranke koje su uspjele ući u Sabor deklarativno se zalažući za poboljšanje radničkih prava (misleći na Laburiste) ubrzo su na to zaboravile, a njihova se politička sudbina vezala uz druge stranke, odnosno koalicijske aranžmane.
 

Artikulacija novih institucija

Laburisti su, nakon što ih je Milanović “otpustio” iz lijevo liberalne koalicije, krenuli u osnivanje hrvatske verzije slovenskog projekta ujedinjene ljevice pozivajući sve lijeve stranke, organizacije civilnog društva i sindikate da im se pridruže u toj platformi. No zbog kompleksnih odnosa između pozvanih organizacija i njihovih vodstava, malo je vjerovati da će laburistički poziv biti više osim očajničkog pokušaja njihovog političkog opstanka.
 
Neovisno o pokojem izbornom proboju poput onoga u Sloveniji, ljevica bi u regionu nade trebala polagati u oživljavanje društvenih borbi kojima smo svjedočili ovo proljeće, a ne tek u osvajanje pokoje parlamentarne fotelje.
Iz navedenih različitih primjera vidimo da iako suradnje između lijevih pokreta, organizacija, političkih stranaka i sindikata postoje, one su manje-više kampanjske i uvjetovane urgentnošću situacije ili požara koji se treba gasiti – poput loših zakona ili privatizacijskih valova. No koliko god su različiti konteksti zemalja nastalih rušenjem Jugoslavije, nekoliko je parametara koji će u bitnome odrediti artikuliranje novog političkog subjekta ili novih institucija koje bi eventualno nastale iz ove suradnje. Sindikati će se u budućnosti morati suočiti s drastičnom promjenom u strukturi rada, odnosno s dominacijom prekarnih poslova i sindikalno neudruženih radnika, a lijevi pokreti, uza sve pouke iz iskustva zapadnih zemalja s dužom tradicijom sindikalnog djelovanja u kapitalizma, u obzir moraju uzeti i periferni položaj ovdašnjih ekonomija koji dodatno umanjuje moć vlada u ekonomskoj sferi. Dakako, barem u slučaju Slovenije i Hrvatske, tu je i rigidna regulativa EU koja praktički onemogućuje vođenje drugačije ekonomske politike od one koja pritiskom na radničke nadnice nastoji poboljšati međunarodnu konkurentnost nacionalne ekonomije. Sve to su samo neka od ograničenja s kojima će se nove lijeve partije na Balkanu prije ili kasnije morati suočiti. Neovisno o pokojem izbornom proboju poput onoga u Sloveniji, ljevica bi u regionu nade trebala polagati u oživljavanje društvenih borbi kojima smo svjedočili ovo proljeće, a ne tek u osvajanje pokoje parlamentarne fotelje.


RAD. su novine o radnim pravima i suradnji nastale oko ideje stvaranja fronte sindikatâ i civilnog sektora u borbi protiv svih oblika mjera štednje: smanjenja radničkih prava, dokidanja usluga institucija socijalne države, rasprodaje javnog dobra. Kao paralelni oblik distribucije, RAD. plasira tekstove na drugarskim portalima.
rad logo
 

Vezani članci

  • 9. rujna 2016. Crvena zastava i stisnuta šaka na Prvomajskoj proslavi u Madridu 2006. godine (izvor: Soman prema Creative Commons licenci). Perspektive ljevice u Hrvatskoj Imajući u vidu da definicija ljevice u hrvatskoj politici odavno podrazumijeva „najmanje desnu“ parlamentarnu poziciju, predstoje nam još jedni u nizu parlamentarnih izbora nakon kojih ona neće imati saborske predstavnike. Time je naglašena diskrepancija između razvoja ljevice u oblastima teorijskog i medijskog rada u odnosu na političko organiziranje na terenu i konkretne političke borbe. U ovom prilogu donosimo analizu trenutnog stanja ljevice u Hrvatskoj, čime nastojimo otvoriti prostor za raspravu o njezinom daljnjem organizacijskom razvoju.
  • 19. travnja 2015. Zašto smo se odlučili sindikalno organizirati

    Zaposlenici internetske medijske tvrtke Gawker Media, pod čijim se vlasništvom nalazi osam portala i blogova (Gawker.com, Deadspin, Lifehacker, Gizmodo, io9, Kotaku, Jalopnik i Jezebel), odlučili su osnovati sindikat. Kako u ovom članku piše Hamilton Nolan: “sindikat je jedini pravi mehanizam koji omogućuje zaposlenicima da se udruže i pregovaraju kolektivno, a ne kao hrpa zasebnih pojedinaca […]

  • 20. veljače 2014. Pitanja organizacije

    Iz temata “Ljevica: Uvjeti reprodukcije” (Zarez #361, 20. lipnja 2013. godine) prenosimo tekst Jovice Lončara Pitanje organizacije. “Pred sindikatima se nalazi izazov da iznađu nove načine organiziranja i pružanja solidarnosti koji bi mogli dovesti do promjene nabolje analizom uspješnih praksi radničke borbe.” Militantnost, u bilo kojem području ljudske aktivnosti, iziskuje iznimnu dozu velikodušnosti: jednostavni egoizam […]

  • 23. travnja 2015. “Treba početi živjeti alternativne vizije upravljanja društvom” – intervju s Radničkom frontom

    U intervjuu za Slobodni Filozofski član Radničke fronte Karlo Jurak odgovara na pitanja o istovremenom djelovanju te organizacije kao stranke i kao pokreta, o njenom “tranzicijskom programu”, o edukaciji članstva i radništva općenito, o važnosti suprotstavljanja nacionalizmu za borbu protiv kapitalizma, o značaju solidarnog i kooperativnog planiranja i upravljanja te o kulturnim aspektima nužnima za […]

  • 13. listopada 2013. Zanimanje: revolucionar/ka

    Iz temata “Ljevica: Uvjeti reprodukcije” (Zarez #361, 20. lipnja 2013. godine) prenosimo tekst Nikole Vukobratovića Zanimanje: revolucionar/ka. “Staro sportsko pitanje spora “profesionalizam ili amaterizam” još je uvijek boljka ljevice koja se nastoji samoodržati.” Kada su krajem devetnaestog stoljeća nastajali moderni sportovi, jedna od najpopularnijih igara tadašnje Engleske, centra industrijske proizvodnje svijeta, bio je ragbi. Upravo tada, […]

  • 4. lipnja 2013. Snimka radionice: “Kako restrukturirati poduzeće: primjeri ITAS-a i Jugoremedije”, 8.5.2013.

    Pogledajte snimku radionice Kako restrukturirati poduzeće: primjeri ITAS-a i Jugoremedije (Radnički dom, 8. svibnja) u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID). Nakon uvoda moderatora Mislava Stublića, o pravnim i praktičnim aspektima restrukturiranja poduzeća, govorili su Katja jajaš (odvjetnica), Zdravko Seki (stečajni upravitelj), Dragutin Varga (ITAS) i Branislav Markuš (Jugoremedija), nakon čega je uslijedila […]

  • 28. siječnja 2013. Asbjørn Wahl: Ne ulazi se u kompromis s onim koga se može pobijediti

    SkriptaTV i KOME donose tekst i snimku intervjua s Asbjørnom Wahlom. O državi blagostanja, nehijerarhijskim društvenim pokretima, političnosti sindikata i ideologiji klasnog kompromisa razgovarali smo drugoga dana konferencije Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara (22-24. studenog 2012.) u organizaciji Centra za radničke studije, Prava na grad, Heinrich Böll Stiftunga i Multimedijalnog instituta Mama, na […]

  • 24. ožujka 2013. Snimka radionice: “Kako organizirati solidarnost: kampanja Kamensko”

    Pogledajte snimku radionice Kako organizirati solidarnost: kampanja Kamensko (Radnički dom, 13. ožujka) u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID). Nakon uvoda moderatora Jovice Lončara, o različitim aspektima kampanje u kojoj su udruge civilnog društva, studenti i građani na konkretan način podržali radnice, govorile su Jelena Miloš (BRID), Danica Radošević (bivša radnica Kamenskog), Sandra […]

  • 29. travnja 2013. Snimka radionice: “Kako organizirati štrajk: primjer Akademske solidarnosti i Sindikata istre i Kvarnera”

    Pogledajte snimku radionice Kako organizirati štrajk: primjer Akademske solidarnosti i Sindikata Istre i Kvarnera (Radnički dom, 10. travnja) u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID). Nakon uvoda moderatorice Ive Ivšić, o pravnim, političkim, i praktičnim aspektima organiziranja štrajka, govorili su Slobodan Kapor (SSSH), Bruno Bulić (Sindikat Istre i Kvarnera), Marijana Hameršak (Sindikat Akademska […]

  • 22. listopada 2012. Solidarnost netko mora organizirati I.

    Donosimo proširenu verziju intervjua sa sindikalistima Marijem Ivekovićem i Tomislavom Kišom, članovima Novog sindikata, objavljenog u Zarezu broj 343. Intervju je nastao u sklopu projekta Povijest radničkih borbi u Hrvatskoj od 1990. kojeg provodi Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju. Iveković i Kiš progovaraju o svom sindikalnom iskustvu, manje ili više poznatim događajima iz nedavne […]

  • 13. svibnja 2014. Linije (dis)kontinuiteta – kratki prikaz formi radničkog organiziranja i metoda borbe (1990. – 2014.), 1. dio

    Marina Ivandić i Igor Livada daju prikaz radničkog organiziranja i metoda borbe od 1990.-2014. Analiziraju odnos civilnog društa spram radničkih borbi te na temelju štrajka u humantiranom razminiranju i Croatia airlinesu izvlače pouke dobre sindikalne prakse. Tekst izvorno objavljen u Zarezu 381 od 10. travnja 2014. donosimo u dva dijela. Uvod Proces restauracije kapitalističkih odnosa, […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve