Kako do mobilizacije: lijeve stranke i sindikati na Balkanu

Iako se više nitko ne čudi situacijama u kojima socijaldemokratske i socijalističke vlade implementiraju antiradničke zakone, odnos tih stranaka i sindikalnog pokreta pamti i bolja vremena. Poslijeratna epoha pune zaposlenosti i širenja različitih radničkih i socijalnih prava i socijalne države, koja se danas sve bržim tempom raspada, uvelike je bila proizvod uspješne suradnje sindikalnih pokreta i socijaldemokratskih stranaka. Pa ipak, unazad tri do četiri desetljeća socijaldemokrati diljem Europe napustili su svoje stare pozicije i podržali novi tip politike koji je uključivao sakaćenje socijalne države i reforme radnog zakonodavstva u korist kapitala.

U ekonomiji kojom dominira privatno vlasništvo svaka je vlada, pa čak i ona s najizraženijim proradničkim ambicijama, uvelike podređena interesima kapitala.

Ne samo da se to dogodilo u zapadnim zemljama već su i u postsocijalističkom dijelu Europe nominalno socijaldemokratske stranke sustavno zagovarale antiradničke politike. Tome svjedoči i zamjenica predsjednika Socijaldemokratskog saveza Makedonije Radmila Šekerinska, koja priznaje da u periodu rane tranzicije nisu znali za drugo doli za privatizaciju nekad društvenih poduzeća i potpunu liberalizaciju ekonomije, što su otvoreno poticali i zagovarali ekonomski stručnjaci koji su sudjelovali u tadašnjim vladama kao ministri ili savjetnici. Nekadašnja potpredsjednica Vlade Makedonije zadužena za europske integracije priznaje da je jedna od najvećih grešaka njene stranke upravo „odustajanje“ od sindikata kao važnog političkog partnera. Ovaj odgovor ne čudi s obzirom na to da je u trenutku nastanka socijaldemokratskih stranaka u postsocijalističkim zemljama dominantan model njihova ideološkog profiliranja bio tzv. treći ili srednji put – odnosno jasno političko odmicanje od organiziranog radništva, provođenje privatizacije javnog sektora i socijalne države te uvođenje poslodavaca i sindikata kao jednako bitnih političkih partnera.

Osnovni problem elektoralističke strategije koja nade polaže u dovođenje proradničke partije na vlast jest pogrešno razumijevanje odnosa moći u kapitalističkoj državi, odnosno vjerovanje u to da samim osvajanjem vlasti nominalno radničke stranke osvajaju i moć potrebnu za reformiranje sustava u korist radništva. Ipak, u ekonomiji kojom dominira privatno vlasništvo svaka je vlada, pa čak i ona s najizraženijim proradničkim ambicijama, uvelike podređena interesima kapitala. Ekonomski rast, zapošljavanje i potrošnja, a onda i porezni prihodi, ovise prije svega o investicijama privatnog sektora. Drugim riječima, novac kojim bi neka socijaldemokratska vlada željela financirati javne usluge bitne za radništvo koje politički predstavlja u velikoj mjeri ovisi o kooperaciji kapitala. To znači da je za socijaldemokratsku vladu neminovno pronalaženje nekakvog kompromisa s kapitalom. Taj je kompromis bilo znatno lakše pronaći u vremenima ekonomskog uzleta nakon Drugog svjetskog rata kada su visoke profitne stope omogućavale da radničke nadnice, kao i usluge socijalne države, rastu bez ugrožavanja rasta profita poslodavaca. 70-ih je godina kriza nagovijestila kraj ere „klasnog kompromisa“, pa je kapital, pritisnut opadajućim profitnim stopama, krenuo u protunapad. Dotad relativno uspješna reformistička strategija postupnog poboljšanja životnih uvjeta radništva bez frontalnog sukoba s kapitalom više nije bila održiva. Jedna je strana morala platiti cijenu krize.

Ako je u SAD-u i Velikoj Britaniji bilo jasno da će se restrukturiranje ekonomije dogoditi na račun radništva, u Francuskoj je situacija na početku 80-ih djelovala potpuno drugačije, ali su krajnji ishodi bili slični. Došavši na vlast 1981. godine na čelu koalicije socijalista i komunista, francuski predsjednik François Mitterand započeo je radikalan reformistički program. Pored nacionalizacije dijela bankarskog sustava i pojedinih industrija koje su zapale u probleme tijekom 70-ih godina, značajno su povećane minimalne plaće i mirovine, smanjena je dob za umirovljenje, skraćen radni tjedan i ojačan položaj sindikatā u poduzećima, a povećano je i ulaganje u javne usluge. No ubrzo su poslodavci, iziritirani prije svega povećanim nametima kojima je financirana ekspanzija socijalne države i proširivanjem prava sindikata, krenuli u protunapad.

Jedina mogućnost koja zaista stoji na raspolaganju svakom radničkom pokretu je masovna mobilizacija koja eventualno može izmijeniti odnos snaga između rada i kapitala.

„Štrajk kapitala“, odnosno niska stopa investicija i bijeg kapitala iz zemlje, uz izuzetno nepovoljne međunarodne okolnosti, rezultirao je velikim zaokretom u politici francuske Vlade, odnosno odustajanjem od velikog dijela radništvu naklonjenih politika i pristajanjem na tada sve snažniji međunarodni neoliberalni konsenzus. Prioritet postaje vraćanje ekonomije u normalu politikama koje će omogućiti povećanje privatnih profita, pa već u ožujku 1983. Mitterrand odobrava veliki paket mjera štednje.

Francuski primjer bespomoćnosti proradničke vlade pred napadom kapitala dobro pokazuje da je za promjenu odnosa snaga u korist radništva potrebno puno više od toga da na vlast dođe stranka sa socijaldemokratskim programom. Kako smo već istaknuli, neovisno o njihovim namjerama, vlade su uvijek ovisne o investicijama privatnog sektora, zbog čega su politike koje ugrožavaju njegovu profitabilnost dugoročno teško održive, osobito u vremenima krize. Stoga je jedina mogućnost koja zaista stoji na raspolaganju svakom radničkom pokretu masovna mobilizacija koja eventualno može izmijeniti odnos snaga između rada i kapitala i na taj način prisiliti (socijaldemokratsku) vladu da provede svoj program.

U pravilu je opadanje borbenosti radničkih organizacija vodilo političkim reformama na štetu radništva čak i onda kada bi na vlasti bile stranke socijaldemokratske ne samo imenom već i programom (Francuska, Španjolska i Portugal 80-ih ili Grčka danas). Da je rast intenziteta i militantnost radničkih borbi, kako na ulici tako i na radnom mjestu, presudan za postizanje reformi u njihovu korist, također je moguće vidjeti na nekim povijesnim primjerima. Primjerice, Vlada Narodne fronte u Francuskoj oformljena je 1936. na temelju vrlo umjerenog reformskog programa, da bi u konačnici provela najznačajnije progresivne socijalne reforme u suvremenoj francuskoj povijesti. To se dogodilo zbog narodne mobilizacije koja je natjerala Vladu da daleko nadmaši svoja predizborna obećanja. Slično tome, Franklin D. Roosevelt na vlast je došao bez jasnog programa koji bi upućivao na reforme koje će nastupiti u sljedećim godinama.

Dotad neviđen val radničkih štrajkova prisilio je američku kapitalističku klasu da pristane na ono što je u povijesti zapamćeno kao New Deal.

Za njihovo ostvarenje presudan je bio u SAD-u dotad neviđen val radničkih štrajkova koji je duboko potresao zemlju 1934. godine i u konačnici prisilio američku kapitalističku klasu da pristane na ono što je u povijesti zapamćeno kao New Deal.

Na valu nezadovoljstva socijaldemokratskim strankama i njihovim politikama posljednjih četvrt stoljeća, u Istočnoj Europi, pa i u zemljama bivše Jugoslavije, polako stasaju političke stranke koje zauzimaju jasnije i radikalnije pozicije prema sustavu i dominantnom modelu razvoja ovih država nakon uništenja socijalizma. Naravno, ove se političke inicijative pojavljuju u različitim oblicima i intenzitetima te s različitim izbornim uspjesima (ako su se uopće odlučili na izlazak na izbore). Za razumijevanje svakog od tih konteksta važno je imati na umu do koje je mjere radništvo organizirano i koji su njegovi mehanizmi utjecaja na političko usmjerenje države, odnosno mogućnosti pritiska na političke elite na vlasti koje takav smjer zadaju.

Slovenski primjer Inicijative za demokratski socijalizam, koja je dio koalicije Združene ljevice u slovenskom parlamentu, svjedoči o važnosti startne pozicije koju određena politička inicijativa ima prilikom ulaska u političko polje. Anej Korsika iz Inicijative za demokratski socijalizam svjestan je toga i na naše pitanje o ulozi sindikata u političkom životu u Sloveniji odgovara davanjem priznanja za njihov rad kroz tranzicijski period i zaključuje: „Bez sindikata i njihova rada u Sloveniji bi socijalno stanje bilo puno, puno gore.“ Slovenija je uza sve nedaće i dalje država s najvišim postotkom sindikalne organiziranosti među postsocijalističkim zemljama članicama EU. Međutim, unatoč tome što je sindikalna scena u puno boljem stanju nego u ostatku regije, čelnici tamošnjih većih sindikata, kao i Korsika, svjesni su potrebe za suradnjom, tako da je Združena ljevica dobila podršku i simpatije dvaju najvećih sindikata: Saveza slobodnih sindikata (ZSSS) i Sindikata odgoja, obrazovanja, znanosti i kulture (SVIZ).

Korsika na sindikate gleda kao na glavne partnere u transformaciji društva prema demokratskom socijalizmu, svjestan svih teškoća s kojima se sindikati suočavaju: od pojačane fragmentacije radništva do svojevrsne strukovne ili klasne atomizacije pojedinih sindikata.

Podrška nije bila tek deklarativna, nego se ostvarila i u kampanjama protiv privatizacije zdravstva te u zajedničkom prijedlogu zakona koji bi omogućio veću participaciju radnika u upravljanju poduzećima. Korsika na sindikate gleda kao na glavne partnere u transformaciji društva prema demokratskom socijalizmu, svjestan svih teškoća s kojima se sindikati suočavaju: od pojačane fragmentacije radništva do svojevrsne strukovne ili klasne atomizacije pojedinih sindikata.

U Srbiji je situacija u bitnome drugačija. Sindikalna je scena potpuno fragmentirana, dok stranačka scena s druge strane obiluje nominalno socijalističkim i socijaldemokratskim strankama koje participiraju u vlasti dugi niz godina otvoreno provodeći antiradničke politike i privatizaciju ostataka državne imovine i javnog sektora. Ono što Srbiju razlikuje od drugih zemalja u regiji jest praksa vodstva tamošnjih sindikata da se otvoreno svrstavaju uz razne političke opcije, izlaze na stranačkim listama i zauzimaju svoja parlamentarna mjesta. Tako je na izborima 2012. Ranka Stanić, predsjednica Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata, podržala Liberalno-demokratsku partiju i na njihovoj koalicijskoj listi ušla u Narodnu skupštinu Srbije. Mnoštvo je takvih primjera, kao i slučajeva potpisivanja predizbornih sporazuma ili davanja podrške strankama. Tamara Baković Jadžić iz organizacije Levi samit Srbije u tome vidi problem: „Te prakse svjedoče o nedemokratskoj strukturi sindikata i sindikalnom vodstvu koje neovisno o svom članstvu potpisuje kojekakve sporazume koji suštinski ništa ne mijenjaju“. Prema Baković Jadžić, takva su partnerstva posljedice činjenice da je djelovanje sindikatā ograničeno na model „socijalnog dijaloga“, pa dogovorima sa strankama pokušavaju zauzeti jače startne pregovaračke pozicije, što u stvarnosti nema velikog efekta, a donošenje katastrofalnog Zakona o radu prije dvije godine najbolje tome svjedoči. Vuk Vuković iz novoosnovane stranke Ljevica Srbije – koja se svojim programom pozicionira kao progresivno lijeva stranka – na istom tragu kao i Baković Jadžić potpunu odvojenost vrha sindikata od članstva vidi kao najveći problem, ne samo u ostvarenju dublje suradnje nego i problem za budućnost sindikalizma. Takva nedemokratska struktura, prema Vukoviću, otežava pregovaračku poziciju sindikata u kojoj sve ovisi o jednoj osobi, a mobilizacije članstva gotovo da i nema.

Sekulić je u nekoliko svojih javnih istupa naglašavao potrebu za „novim tipom sindikalizma“ koji je demokratski, ne ograničava se na kolektivne ugovore kao na jedini model djelovanja i bavi se općedruštvenim temama i zajednicom u kojoj sindikat djeluje.

Takvi odnosi omogućuju vlasti da ucjenjuje i otvoreno prijeti sindikatima, što kod sindikalista stvara strah i otklanja bilo kakvu pomisao na izlazak iz zadanih okvira klasičnog sindikalnog djelovanja u Srbiji. I Korsika i Baković Jadžić i Vuković, iako dolaze iz drugačijih političkih i organizacijskih konteksta, složili su se oko jedne stvari – da se mora razmišljati o inovativnim modelima političkog organiziranja i šire političke mobilizacije.

Kao sugovornika u raspravi sa sindikalne strane stola našli smo Predraga Sekulića iz sindikata Nova solidarnost, koji je nastao kao odgovor na sva loša sindikalna iskustva u najvećoj hrvatskoj kompaniji – INA-i. Sekulić je u nekoliko svojih javnih istupa naglašavao potrebu za „novim tipom sindikalizma“ koji je demokratski, ne ograničava se na kolektivne ugovore kao na jedini model djelovanja i bavi se općedruštvenim temama i zajednicom u kojoj sindikat djeluje. Što se tiče konkretno hrvatske političke situacije, Sekulić smatra da će se manje stranke koje imaju radništvo kao svoje primarne adresate teško probiti kroz nemilosrdno političko polje, a one stranke koje su uspjele ući u Sabor deklarativno se zalažući za poboljšanje radničkih prava (misleći na Laburiste) ubrzo su na to zaboravile, a njihova se politička sudbina vezala uz druge stranke, odnosno koalicijske aranžmane.

Laburisti su, nakon što ih je Milanović “otpustio” iz lijevo liberalne koalicije, krenuli u osnivanje hrvatske verzije slovenskog projekta ujedinjene ljevice pozivajući sve lijeve stranke, organizacije civilnog društva i sindikate da im se pridruže u toj platformi. No zbog kompleksnih odnosa između pozvanih organizacija i njihovih vodstava, malo je vjerovati da će laburistički poziv biti više osim očajničkog pokušaja njihovog političkog opstanka.

Iz navedenih različitih primjera vidimo da iako suradnje između lijevih pokreta, organizacija, političkih stranaka i sindikata postoje, one su manje-više kampanjske i uvjetovane urgentnošću situacije ili požara koji se treba gasiti – poput loših zakona ili privatizacijskih valova. No koliko god su različiti konteksti zemalja nastalih rušenjem Jugoslavije, nekoliko je parametara koji će u bitnome odrediti artikuliranje novog političkog subjekta ili novih institucija koje bi eventualno nastale iz ove suradnje. Sindikati će se u budućnosti morati suočiti s drastičnom promjenom u strukturi rada, odnosno s dominacijom prekarnih poslova i sindikalno neudruženih radnika, a lijevi pokreti, uza sve pouke iz iskustva zapadnih zemalja s dužom tradicijom sindikalnog djelovanja u kapitalizma, u obzir moraju uzeti i periferni položaj ovdašnjih ekonomija koji dodatno umanjuje moć vlada u ekonomskoj sferi. Dakako, barem u slučaju Slovenije i Hrvatske, tu je i rigidna regulativa EU koja praktički onemogućuje vođenje drugačije ekonomske politike od one koja pritiskom na radničke nadnice nastoji poboljšati međunarodnu konkurentnost nacionalne ekonomije. Sve to su samo neka od ograničenja s kojima će se nove lijeve partije na Balkanu prije ili kasnije morati suočiti. Neovisno o pokojem izbornom proboju poput onoga u Sloveniji, ljevica bi u regionu nade trebala polagati u oživljavanje društvenih borbi kojima smo svjedočili ovo proljeće, a ne tek u osvajanje pokoje parlamentarne fotelje.