Pitanja organizacije

Iz temata “Ljevica: Uvjeti reprodukcije” (Zarez #361, 20. lipnja 2013. godine) prenosimo tekst Jovice Lončara Pitanje organizacije. “Pred sindikatima se nalazi izazov da iznađu nove načine organiziranja i pružanja solidarnosti koji bi mogli dovesti do promjene nabolje analizom uspješnih praksi radničke borbe.”


Militantnost, u bilo kojem području ljudske aktivnosti, iziskuje iznimnu dozu velikodušnosti: jednostavni egoizam izoliranja u uzvišenu poziciju nekovrsnog svetog čudovišta ne funkcionira. Vjerujem da politički angažman bilo koje vrste u velikoj mjeri zahtijeva moralnu odgovornost.

— Augusto Roa Bastos


1. Učinci političkoideološkog okvira


Političko-ideološki okvir presudno utječe na djelovanje radničkih organizacija u smislu da zadaje gabarite i značajno sužava raspoloživa sredstva borbe. U trenutku kada je logika profita, kompetitivnosti i slobodnog tržišta postala dominantnom ideologijom, ranija načela samoorganiziranja, preraspodjele i solidarnosti su potisnuta na marginu, a socijalističko društveno uređenje razmontirano i stavljeno izvan zakona. Bilo kakvo pozivanje na u novoj normalnosti odbačena načela, značilo je automatsku diskvalifikaciju i poraz prije nego je borba i počela.

Važno je naglasiti da je samoupravljački sistem sa sobom nosio mnoga prava koja su se smatrala samorazumljivim. Jedno od tih prava je i pravo na štrajk. Koliko pravo na štrajk nije samorazumljivo, nego je presudno određeno pravnom regulacijom najbolje govori sadašnja situacija u Hrvatskoj u kojoj pravo na organizaciju štrajka imaju samo sindikati, ali ne i sindikalno neorganizirani radnici.

Sindikati prema zakonu nemaju pravo na politički štrajk, znači štrajk koji ne bi bio motiviran isključivo ekonomskim razlozima iz domene radnog prava. Posljedice takve regulative jesu da sindikati nisu u poziciji organizirati političke štrajkove što u konačnici znači da se kapaciteti za takav oblik djelatnosti neće niti razvijati. To znači da društveno najorganiziranija snaga – što sindikati s preko 300 000 sindikalno organiziranih radnika nedvojbeno jesu – zakonski nema pravo utjecati na društveno-političke tokove.

Pred sindikatima se nalazi izazov da iznađu nove načine organiziranja i pružanja solidarnosti koji bi mogli dovesti do promjene nabolje analizom uspješnih praksi radničke borbe
Radnici u situacijama koje se mogu okarakterizirati kao “podnošljive” – a podnošljivo znači da radno mjesto postoji i da plaća dolazi s ne više od par mjeseci zakašnjenja ma koliko ona iznosila – nemaju nikakve osnove za utjecaj na sustav odlučivanja, bilo da je u pitanju organizacija radnog procesa bilo da se radi o odlukama na razini društva. Čuđenju zašto nema češćih radničkih akcija u firmama koje dobro stoje nema mjesta: pravni okvir je tako posložen da se bilo kakav oblik radničke akcije spriječi prije nego je i počeo, a ako ipak počne, onda ga se drakonski kažnjava kao što je bio slučaj prilikom nedavnog štrajka u Croatia Airlinesu čija je uprava bila spremna i na nezakonite otkaze samo da uguši bunt radnica.

Naravno, pravna regulativa je samo oruđe vladajuće ideološke formacije što je važno prepoznati da bi se moglo pravilno ocijeniti neka kretanja i dosege unutar društva. Poslužimo se primjerom: često se navodi problem nestanka ili opadanja solidarnosti unutar društva što se među ostalim posebno plastično ocrtava kod radničkih akcija. Dominantan je model da se u akcije ide nekoordinirano, da se ne postavljaju zajednički zahtjevi, da se ne dijele resursi itd. Nad ovom pojavom se onda zdvaja iz pozicija politike mentaliteta, a da se ne pokušava ući u srž problema. A srž problema je relativno jednostavna: za solidarnost trebaju odgovarajući uvjeti među kojima su presudni znanje i iskustvo radničkog organiziranja. Očekivati da će se radnici, neovisno o tome jesu li ili nisu organizirani u sindikat, moći suprotstaviti napadu kapitala, a da ti organizacijski kapaciteti nisu unaprijed razvijeni potpuno je iluzorna. Akcijska spremnost organizacije je nešto što ne nastaje bez dugotrajnog rada veće skupine ljudi koji su naučili prelaziti preko vlastitih neslaganja i razlika zbog zajedničkog cilja. Važno je naglasiti da ozbiljne organizacije ne nastaju okupljanjem istomišljenika nego širenjem baze u cilju stjecanja potrebnih kapaciteta. Ako se organizacija želi učiniti sposobnom da odgovori na izazove nadmoćnijeg protivnika – što je u borbi za radnička prava ili transformaciju društva uvijek slučaj – onda se politika malih razlika mora staviti sa strane kako bi se pronašao model u kojemu bi se iz svakoga izvuklo ono u čemu je najbolji/najbolja i u čemu bi najviše mogao/la doprinijeti zajedničkom cilju.


2. Idejna borba


Ideološku normalnost postojećeg sistema treba napasti na razini idejne borbe. Postojeći okvir se mora probiti provođenjem analiza koje će ponuditi alternativni pristup promišljanju društvenih procesa i povratkom istisnutih ideja kao što su samoorganiziranje, solidarnost, preraspodjela, demokratizacija ekonomske sfere itd. Za širenje navedenog pristupa nužno je koristiti postojeće kapacitete i infrastrukturu koji se trenutno ne koriste ili čije je korištenje namjerno zapriječeno. Teritorijalna organizacija u vidu područnih ureda, financijska nezavisnost temeljena na prihodima od članarina, dobra povezanost s međunarodnim radničkim organizacijama, izdavanje sindikalne periodike, iskustvo uspješnih borbi iz prošlosti – kapaciteti su koje sindikalni pokret ima, ali ih slabo koristi. Radnički medij u kombinaciji s mogućnošću distribucije velikom broju sindikalno organiziranih bio bi dobar početak za generiranje znanja koje će se moći koristiti u svrhu edukacije, povezivanja i organiziranja.

Nepostojanje idejnog sklopa koji bi mogao konkurirati dominirajućem sistemu, nepostojanje znanstvenoistraživačkih institucija koje bi analizirale i bile podrška stvaranju planova djelovanja, izostanak medija koji bi se bavili radničkom tematikom faktori su koji su odredili krajnje defanzivno djelovanje radničke klase u proteklih dvadesetak godina. Ono što ćete čuti od sindikalaca koji su najviše radili na terenu i organizirali istinsku borbu jest da se dobilo puno bitaka, ali da se rat konstantno gubi; a gubi se jer unatoč mnoštvu objektivnih slabosti sindikata pravi problem nije na razini sindikalne strategije nego na nivou formiranja ekonomsko-političke alternative na kojoj bi se onda mogla zasnovati i nova sindikalna strategija. Sektor koji bi po logici podjele posla trebao biti najaktivniji u formuliranju novog idejnog sklopa najviše je i zakazao, odnosno pokazao da nije tu da propituje i kritizira nego da legitimira odnose moći. Govorimo naravno o akademskom pogonu jer govoriti o neuspjehu radnika i sindikata, a da se ne konstatira odgovornost akademske zajednice znači ostati na pola puta. Ali, naravno ni to nije sve. Ono što je ipak presudno oblikovalo djelovanje i sindikata i akademije u Hrvatskoj je položaj periferne ekonomije koja ima malo manevarskog prostora za samostalno djelovanje koje ne bi bilo diktirano od strane političko-ekonomskog centra. To je situacija koja se ulaskom u Evropsku uniju neće popraviti što nas dovodi do pitanja stvaranja prekograničnih savezništava koja su nužan preduvjet za ozbiljan odgovor na trenutnu ofenzivu kapitala. Na žalost, periferna pozicija nam ne ostavlja velike mogućnosti utjecaja na zbivanja u zemljama evropskog centra. Ono što ipak ostavlja mogućnost utjecaja i o čemu se mora početi ozbiljno razmišljati jest umrežavanje na razini periferije. Da bi do takvog povezivanja došlo, nužno je osvijestiti da problemi u kojima se nalazi radnička klasa u različitim balkanskim zemljama proistječu iz istog tranzicijskog korijena restauracije kapitalizma i da kao mogući odgovor treba aktivirati neka zaboravljena ili potisnuta znanja i organizacijske prakse iz zajedničke socijalističke prošlosti. Analize koje će se baviti snimanjem postojećeg stanja, pronalaziti sličnosti i razlike među različitim zemljama te promovirati uspješna rješenja su od neprocjenjive važnosti. Kakav tip institucija je nužan da bi se takav tip analize, odnosno znanja, proizveo, ostaje otvoreno pitanje, ali da ga bez toga nikakvog umrežavanja neće biti posljednjih 20 godina je najbolji dokaz.

3. Strateška zrelost


Pri ocjeni proteklih borbi i dosega mora se imati u vidu skučenost manevarskog prostora i oskudnost oruđa koja su bila na raspolaganju. Najprije treba shvatiti zašto se koristilo metode koje se koristilo, a onda iz toga treba učiti. Na korištenje zakonskih mogućnosti kako bi se izbjeglo automatsku diskvalifikaciju mora se gledati kao na taktičku osviještenost i stratešku zrelost, a ne kao jalov pokušaj da se nešto napravi u okviru postojećeg sistema. Osnivati udruge malih dioničara i braniti radnička prava preko vlasničkih prava je kroz najveći dio tranzicije bila ne samo jedna od rijetkih mogućnosti koje su bile na raspolaganju, nego često i najbolja mogućnost u danim okolnostima. Pozivanje na nepovredivost vlasništva i privatizacijsku korupciju, a da se javno ne problematizira vlasništvo i korupciju kao pljačku, imalo je svoje jasne razloge i taktičke uloge te je stoga proučavanje povijesti radničkih borbi i organiziranja presudno ako se u budućnosti želi iz obrane prijeći u napad.1 Odsustvo strateške zrelosti pri procjeni metoda i borbe je često vodilo ka diskvalifikaciji određenih nastojanja kao nedovoljno radikalnih i samim time promašenih. Na taj način se, u samom startu, rezalo svaku mogućnost gradnje potencijalno uspješnih savezništava. Činjenica da trenutno u Hrvatskoj postoje dvije firme, ivanečka Itas Prvomajska i zagrebačko Jedinstvo, koje su radnici izborili i sačuvali kroz žestoku borbu, a koje na “mala vrata” unatoč postojećem zakonodavnom okviru vraćaju samoupravljačke prakse i pri tome uspješno posluju je dokaz da se i u krajnje nepovoljnim uvjetima moglo puno ako se znalo kako. Takav tip uspješnog iskustva mora biti sastavni dio svake analize prošlih događaja i plana za buduće organiziranje.

Pitanje kako se stvara baza je od presudne važnosti. Ono što se često izostavlja iz vida je temeljno uvažavanje drugog čovjeka. Ljude se treba pitati što misle, koji su problemi, prijedlozi se moraju uvažavati, a postupak donošenja odluka mora biti široko utemeljen, a ne diktiran od bilo kakve uske elite. Presudna stvar je uvijek izgradnja povjerenja. Dobra analiza ili model punu snagu zadobivaju tek onda kada su odnosi povjerenja uspostavljeni.

Analize, znanje, strategije se razvijaju u stalnoj interakciji različitih segmenata društva, a ne u izoliranim grupama koje smatraju da postoje radikalne mase koje samo čekaju savršen plan
Jedan od važnih momenata strateške zrelosti je i pravilna procjena vlastitih snaga u smislu izvedivosti zacrtanih ciljeva. Ono što se često događalo jest da se bez većeg otpora prepuštalo postojeće organizacije i institucije vladajućoj oligarhiji kako bi se probalo graditi od početka nešto novo i bolje. Organizirati novu studentsku organizaciju, sindikat ili političku partiju nije lako jer obično znači izgradnju infrastrukture od nule. Svaki takav projekt mora imati na umu da do prvih rezultata neće doći tako brzo i da će proces biti sve samo ne lagan. U takvom okruženju je od izuzetne važnosti razmišljati o mogućnosti preuzimanja postojeće infrastrukture koju bi se onda stavilo u pogon. U tom smislu izgradnja bilo kakve političke organizacije, a da se nije obavilo korake na stvaranju nužne infrastrukture čak i nakon početnih uspjeha (primjer Laburista na parlamentarnim izborima 2011.) brzo dovodi do otrežnjenja (Laburisti na izborima za Europarlament i lokalnim izborima 2013.). Izgradnja i povezivanja točkastog otpora je ono što može dovesti do stvaranja složenije strukture koja će imati legitimaciju i snagu. To znači da se analize, znanje, strategije razvijaju u stalnoj interakciji različitih segmenata društva, a ne u izoliranim grupama koje smatraju da postoje radikalne mase koje samo čekaju savršen plan. Širenje baze i stvaranje programa pravednijeg društva moraju biti strane iste medalje ako se želi razviti ozbiljna društvena snaga.


4. Problemi radničkog organiziranja


Temeljni problem današnjeg sindikalnog organiziranja leži u kadrovskoj potkapacitiranosti i otuđenosti vodstva od članova koje se uglavnom ne traži ništa doli da uplate članarinu. Ne postoji ideja stvaranja unutarogranizacijske komunikacije, protoka ideja, uvažavanja mišljenja i potreba baze. Umjesto toga zahtjevi članstva se ignoriraju, situacija na terenu se ne poznaje i uslijed toga, čak kada financije nisu problem, ne postoji – riječima glavnog tajnika Novog sindikata Tomislava Kiša – ključna pretpostavka sindikalnog djelovanja, a to je akcijska spremnost.

Akcijska spremnost se očituje na nekoliko razina. Primarno se radi o želji da se štiti interese vlastitog članstva. Potom da se komunicira s članstvom i uvažava njihove potrebe i zahtjeve. Iz toga proizlazi najvažnije: sposobnost i volja stupanja u radikalne akcije poput štrajkova, blokada i zauzimanja pogona. No tome valja pridodati još jedan sastojak akcijske spremnosti: želja da se pomogne i onima koji nisu članovi. Tu dolazimo do ključnog problema današnjeg radničkog organiziranja: kako pomoći onima koji rade u najtežim uvjetima i onima koji su nezaposleni?

Problem koji se općenitije može postaviti kao podvojenost sindikalnog organiziranja na javni i privatni sektor. Sindikalno organiziranje u privatnom sektoru je svedeno na minimum, a radnička prava su nepostojeća. To naravno stvara podjele između radnika koje vladajuća elita dodatno potpiruje. Nužno je da se shvati da se stvari neće mijenjati smanjivanjem prava radnicima u javnom sektoru nego jedino tako da se preostali sindikalni kapaciteti koji se nalaze gotovo isključivo u tom istom javnom sektoru usmjere na organiziranje svih radnika, prvenstveno onih koji se nalaze u najtežoj situaciji. Ali to se neće dogoditi samo od sebe, nego tek kao proizvod analize postojećeg stanja i otklanjanja uzroka koji koče povezivanje radnika preko sektorskih granica.

Sindikat funkcionira od članarina svoga članstva i stoga je čak i uz prisutnost želje da se probleme rješava na širem društvenom planu često teško preusmjeriti sredstva na rad s ljudima koji nisu članovi i za koje – pogotovo u slučaju dugotrajne nezaposlenosti ili prekarnog rada – nema velikog izgleda da bi mogli postati članovima. Ono što mora biti jasno jest da se ne može govoriti o ozbiljnoj radničkoj organizaciji dok se ne iznađe modele uključivanja onih koji trpe najjače izrabljivanje. Dva su temeljna preduvjeta da bi se takvo uključivanje dogodilo: kadrovsko kapacitiranje sindikata i financijska sredstva. I jedno i drugo će teško doći od samih sindikata čiji su prihodi sve manji, a nedostatak kompetentnih ljudi sve veći. Tome valja pridodati i pravni okvir koji sprečava samoorganiziranje nezaposlenih i prekarnih koji ne mogu osnovati sindikat i koji se nemaju od čega financirati. Je li odgovor na ovaj problem povezivanje dva do sada uglavnom razdvojena segmenta civilnog društva, samofinanciranog (tj. sindikata) i projektno financiranog (tj. nevladinih organizacija) pokazat će vrijeme. Ali da neki oblici komplementarnosti postoje i da bi se preklapanjem određenih kapaciteta kao i intenziviranjem suradnje ova dva krila istog društvenog sektora moglo iskoračiti prema do sada nepokrivenim područjima čini se opravdanim za pretpostaviti.

Kada govorimo o proteklim sindikalnim borbama kao neiskorištenim kapacitetima koje bi trebalo aktivirati i na kojima bi trebalo učiti svakako treba istaknuti strategiju stjecanja uže i šire legitimacije u borbi protiv privatizacije tvornice Samostalnog sindikata energetike, kemije i nemetala kutinske Petrokemije. Uža legitimacija je potpora direktno uključenih, znači radnika firme, neovisno o sindikalnoj organiziranosti, dok je šira legitimacija potpora lokalne zajednice. O užoj legitimaciji su sindikalne elite rijetko vodile računa, često minirajući pokušaje ljudi koji su savjesno obavljali svoj sindikalni posao kao što je bio slučaj s povjerenikom za Grad Zagreb Mariom Ivekovićem ili povjerenikom za Sjeverozapadnu Hrvatsku Sinišom Miličićem koji su dobili otkaze u najstarijoj i najvećoj sindikalnoj konfederaciji Savez samostalnih sindikata Hrvatske. Šira legitimacija je potpora lokalne zajednice, a to je nešto što nije lako postići. Kutinski EKN je uspio oboje. Kroz 15 godina trajanja kampanje za obranu državnog vlasništva nad tvornicom od države koja ga se želi odreći, podrška izražena na tvorničkim referendumima se obično kreće oko 90 posto s izlaznošću koja doseže i do 80 posto svih radnika. Važnost podrške lokalne zajednice je prepoznata od samog početka – tj. od 1998. godine kad se uspjelo ishoditi podršku svih lokalnih stranaka, pri čemu se desilo i danas nezamislivo otkazivanje poslušnosti lokalnog HDZ-a stranačkoj centrali, veliki skup podrške na kojem je sudjelovalo više od 2/3 građana Kutine – do danas kada Petrokemijina sindikalna podružnica organizira najveći dio kutinskih radnika: od radnika gradskog vrtića, lokalnog sportskog centra, trgovačkog centra itd. Prava tragedija radničkog organiziranja leži u činjenici da su sindikalne strukture na primjeru kutinskog iskustva naučile malo do ništa.


5. Kako do preokreta?


Prvi preduvjet moguće promjene jest pronalaženje pozitivnih primjera organiziranja koje treba analizirati kako bi se pronašle možebitne poveznice kao i specifičnosti. Ljude koji su uspjeli organizirati uspješan otpor treba dovesti u poziciju da dopru do šireg kruga ljudi jer oni svojim iskustvom mogu pomoći onima kojima borba tek predstoji. Popularizacijom uspješnih slučajeva se preokreće i javno mnijenje što opet pozitivno utječe na mogućnost buduće šire organizacije otpora. Razbijanje postojećih predrasuda, neznanja, pojednostavljenih objašnjenja i uvođenje alternativnog idejnog sklopa je sljedeći zadatak. Možda najbolji primjer jest pitanje solidarnosti nad kojim se desecima godina rone suze kao da slom solidarnosti predstavlja elementarnu nepogodu, a ne društveni proces koji se pod određenim uvjetima relativno jednostavno može preokrenuti2. Ono na čemu će cijeli proces testirati svoju snagu jest sposobnost umrežavanja, aktiviranja postojeće i izgradnji nove infrastrukture. Proces u kojem je svaki čovjek bitan.


Jovica Lončar
Tekst je objavljen u sklopu temata “Ljevica: uvjeti reprodukcije” 361. broja Zareza (priredio Marko Kostanić), oprema redakcijska
Temat je ostvaren u organizaciji Centra za radničke studije uz financijsku podršku Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.

Bilješke


[1] Za širu obradu navedenog pitanja konzultirati knjigu Gorana Musića: Radnička klasa Srbije u tranziciji 1988-2013. Knjiga je dostupna na: http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Goran_Music_Radnicka_klasa_Srbije.pdf
[2] O tome više u intervjuu s čelnicima Novog sindikata Mariom Ivekovićem i Tomislavom Kišem objavljenom u Zarezu broj 343 od 11. listopada 2012.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve