Parlamenti pod kontrolom kormilarâ kapitalizma

Europska unija je redovita tema lijeve kritike od izbijanja globalne ekonomske krize, no britanska odluka o izlasku iz EU uspjela je otvoriti sasvim novi val diskusija. Uz to, Britanija je od prošlogodišnjih parlamentarnih izbora poprište vrlo zanimljive političke dinamike koja otvara prostor afirmaciji novih aktera na lijevom krilu parlamentarne politike. Naime, pružila se prilika za imaginiranje alternativnih modela nadnacionalnog europskog udruživanja, kao i za daljnju delegitimaciju njegova sadašnjeg ustroja. Kako može izgledati drugačija Europa te koja je uloga ljevice u njoj neke su od tema o kojima smo razgovarali sa socioekonomistom Tonijem Prugom, nedavnim povratnikom iz Velike Britanije.

Unutrašnjost zgrade londonskog Lloyda u financijskoj četvrti City, 2006. godine (izvor: Bon Adrien prema Creative Commons licenci).
Unutrašnjost zgrade londonskog Lloyda u financijskoj četvrti City, 2006. godine (izvor: Bon Adrien prema Creative Commons licenci).

Europska unija danas je prvenstveno projekt elita koje kroz svoje politike i institucije sve intenzivnije provode različite oblike nejednakosti, rasizma i šovinizma. Ti oblici sve su razvidniji kada promatramo regulaciju radnih odnosa u EU ili pristup robnom tržištu baziranom na konkurenciji, vidljiv i na primjeru migrantske krize. Je li moguća lijeva obrana ili pokušaj transformacije EU, koji će počivati na lijevim osnovama?

Mislim da to nije opcija, kao što nije opcija niti negiranje svih ostalih potencijalnih načina na koje se europske nacije mogu ujediniti. Potrebno je prevazići binarni odnos prema Europskoj uniji – u smislu da ju odbacujemo ili prihvaćamo. Trebali bismo je analizirati na onim osnovama na kojima ona realno funkcionira, ali ne samo u ekonomskim terminima koji su najčešće dominantni zbog sveprisutnih statistika. Politike najjačih parlamentarnih opcija najčešće se formiraju na osnovi mišljenja ekonomskih stručnjaka kojima se u mainstream medijima pridaje uvjerljivo najveća pažnja. Zato je iznimno problematično što su jedini termini na osnovu kojih se Europska unija javnosti prezentira – ekonomski termini.
Iznimno je problematično što su jedini termini na osnovu kojih se Europska unija javnosti prezentira – ekonomski termini
 
Kako bismo uočili gdje su moguće točke ujedinjavanja Europe potrebna je šira analiza, usmjerenija ka politološkim, sociološkim i/ili historiografskim metodama. Na taj način jasnije bi se vidjela geneza Europske unije i razlike koje trenutno postoje, a one ponajčešće nisu uvjetovane nacijama nego regijama. Dakle, kada socioekonomski analiziramo Europsku uniju, pokazuje se da više zajedničkih točaka imaju regije negoli same nacije kao cjeline. Ovo previše i ne čudi jer se umjetno porijeklo i razvoj europskih nacija ne razlikuje mnogo u odnosu na afričke, gdje su državne granice arbitrarno izvedene u režiji nekadašnjih kolonijalnih vladara, mahom Europljana.
 

Naime, europske nacije imaju mnogo problema s definiranjem cjelina kojima pripadaju. Problemi nastali pri korištenju zajedničke valute prokazali su zajedničke točke ili razlike između regija. Osobno nisam pristalica ekstremnog zatvaranja u okvire nacije i odbacivanja ideje jedinstva, ali to bi jedinstvo trebalo biti temeljeno na drugim osnovama, a njih nam ostaje pronaći. Postojeće bi osnove trebalo odbaciti jer su one ekstremno destruktivne i bazirane isključivo na interesima kapitala te onih koji ga drže u svojem vlasništvu. Valjalo bi naglasiti da kontrolu nad kapitalom nema nitko, ali vlasništvo imaju određeni ljudi.

Što podrazumijeva članstvo u Europskoj uniji u kontekstu današnje globalne ekonomske krize? O kakvim se učincima EU aranžmana na zemlje-članice radi s obzirom na očigledno nejednak tretman zemalja centra i zemalja periferije? Kakav je trenutno status Unije u političkim dinamikama njezinih perifernih članica, do koje mjere EU fondovi mogu biti spas perifernih ekonomija i gdje se u tom kontekstu nalazi Hrvatska?

Bitno je napomenuti da su periferne zemlje/regije najviše pogođene, to naglašavam zbog primjera Engleske u kojoj sam dugo živio. Mnoge britanske regije, pogotovo Wales, karakterizira posvemašnja nerazvijenost i besperspektivnost. Uzmemo li Brexit za referentnu točku možemo primijetiti da su Velšani tijesno, ali većinski glasali za istupanje, iako je veliki dio njihovih sredstava ovisio o fondovima Europske unije. Fondovi nisu rješenje, moguće ih je koristiti tek kao zakrpu za strukturalne probleme koje je EU unijela s načinom na koji je povezala članice, ne samo kroz zajedničku valutu. Dakle, na primjeru Britanije vidimo i da nije problem samo u euru – radi se i o priljevu vatrogasnih sredstava iz velikih fondova u siromašne dijelove zemlje koji pate od sustavne nerazvijenosti.

Nemogućnost prilagodbe unutar takvog okvira tek je donekle diktirana jednom valutom pa bi vjerojatno pomoglo da postoji nekoliko valuta. U dugoročnom smislu nisam pristalica ni veliki ljubitelj nacionalnih valuta, ali određeni bi se oblik valutnog udruženja, baziran na različitim nivoima razvijenosti, definitivno trebao dogoditi. Budući da bismo tijekom sljedećih nekoliko godina mogli svjedočiti brojnim novim secesionističkim projektima unutar Europske unije – koji će se možda ostvariti, a možda i neće – mislim da bismo trebali započeti raspravu o načinu na koji se regije mogu čak i valutno ujediniti ili na koji način valute mogu paralelno postojati, naravno na drugačijim osnovama. U ekonomskom smislu, današnja nam tehnologija otvara mogućnosti elektronskog trgovanja, što sasvim demistificira koncept paralelnih valuta – on postaje zamisliv i uistinu izvediv. Možda neizvediv u mislima onih
Trebali bismo započeti raspravu o načinu na koji se regije mogu čak i valutno ujediniti ili na koji način valute mogu paralelno postojati, naravno na drugačijim osnovama
koji vode europsku ekonomiju ili Europsku uniju, ali na marginama se vode rasprave među ljudima koji su već dovoljno otvoreni prema ovakvim idejama te su školovani da o tome pričaju na adekvatan način.
 

Smatram da trebamo razmišljati o sasvim drugačijim scenarijima koji su vrlo malo prisutni u mainstreamu. Razbijanje Eurozone i vraćanje na drahme ili zadržavanje kune potencijalno bi moglo pomoći. Nema sumnje da bi za Grčku i Hrvatsku bilo bolje da su nacionalne valute neovisne o euru i da Grčka ima svoju drahmu, ali ni to dugoročno ne bi bilo rješenje jer nam ne treba rat nerazvijenih dijelova Portugala i Grčke s nerazvijenim dijelovima Španjolske ili Hrvatske, već nam treba suradnja tih regija. Razbijanje na male valutne geografske jedinice potencijalno dovodi do rata između predstavnika tih jedinica, u kojemu četiri-pet centralnih točaka odlučuje o tih četiri-pet valuta. Navedeno dovodi do natjecanja, a natjecanje kroz ideju profita i kapitala dovodi do ekonomskog rata između pojedinih nacija, otvorenog ili prikrivenog. Dakle, valutne unije su potrebne jer otvaraju prostor za razvijanje i osnaživanje suradnje. Sama ideja eura kao valutne unije nije loša, valutne unije ne odmažu čak ni u  scenariju koji ljevica priželjkuje – scenariju kooperacije i ujedinjavanja.

Iako je riječ o trendu koji je prisutan već tridesetak godina, otkako je nedavno uveden six-pack zakona o ekonomskom upravljanju, smanjuje se manevarski prostor država-članica za autonomno proračunsko planiranje. Zbog obaveze kontroliranja deficita, kao i restrikcija zaduživanja, pate javni servisi, koji su u Velikoj Britaniji svoju političku aktualnost zadobili preko pitanja NHS-a (javnog zdravstva). Također, novi šef Laburista Jeremy Corbyn u svojoj je unutarstranačkoj kampanji najavljivao nacionalizaciju željeznica, ali i po prvi puta, formiranje jedinstvenog javnog školskog sustava. Kakve su perspektive ostvarivosti takvih zahvata s obzirom na Brexit? Drugim riječima, koja je perspektiva javnih servisa, to jest ostataka socijalne države, u odnosu na (ne)članstvo pojedine države u EU?

Logika Europske centralne banke i uvođenja eura logika je potpune monetizacije, ideje da fiskalna politika više nije bitna. Dakle, logika javnog sektora potpuno je oprečna logici ECB-a i eura. Naravno da ih nije teško ujediniti i naravno da će ECB i sam Bruxelles svim regulacijama pokušati zavezati ruke lokalnim ekonomijama i prisiliti ih da se time ne bave. No, smatram da tu prostora uvijek ima i da se više radi o volji političara u državama-članicama. Kada nam se servira odgovor „se nešto ne može jer smo vezani Bruxellesom i raznim regulacijama“, to zapravo znači – „mi to ne želimo napraviti“. Međutim, nije da ne mogu, ne žele. Bruxelles ovisi o dobroj volji svojih članica, a ne samo o regulaciji i kaznama kojima im prijeti.

Dobra je volja uvjetovana nečim drugim, uvjetovana je ljudima koji to zaista žele. Ako Corbyn dođe na vlast u Velikoj Britaniji, što je realna mogućnost, mislim da će imati dosta prostora da javni sektor drastično unaprijedi, ali ne i da unaprijedi ponašanje Velike Britanije u odnosu na ostatak svijeta jer je potonje diktirano engleskim kapitalom i pokretačkom snagom u Britaniji, a to su i dalje vanjska politika, trgovina, financijski sektor, vojska itd. Svi ti elementi diktiraju, kao i kapital, određeno ponašanje na svjetskim tržištima. Corbyn dakle neće moći ići protiv tog ponašanja, ali će interno moći napraviti puno.

Wolfgang Streeck kaže da je EU od 1990-ih, kada je izgubila svoju socijalnu dimenziju zaštite stanovništva od neoliberalnog restrukturiranja, postala oruđe u rukama neoliberala i njemačkog izvoza. Kao takva, ona nezaustavljivo „melje“ države-članice, namećući odozgo racionalizaciju troškova i političku impotenciju, čime obezvređuje i destruira lokalne kulturne tradicije. U takvom odnosu neoliberalizam i njemački izvoz predstavljaju centar, a sve druge države-članice, posebice mediteranske, periferiju. U tom smislu, on kaže da EU kao institucionalni okvir europskih integracija „proživljava svoj Götterdämmerung“, odnosno sumrak egzistencije. Možemo li identificirati osnovne dezintegracijske ekonomske instrumente EU i o nekim ekonomskim instrumentima EU govoriti kao o integracijskim instrumentima?

Subvencije i fondovi potencijalno bi mogli biti integracijski element kada bi bili puno inkluzivnije postavljeni te uključivali javni sektor, i kada bi njihova logika bila drugačija. Međutim, oni su definirani na način da, kada nam logika kapitala žiletom razreže meso, mi stavimo flaster.  No žilet nije mandat, žilet je Europska centralna banka, žilet je ono što nam je pokazao Yanis Varoufakis svojom upornom i, čini mi se, teatralno dobro odigranom naivnošću s odlaskom u Bruxelles, omogućujući da se vidi kako ključne institucije Bruxellesa funkcioniraju: striktno ideološki, a sve u ime navodno znanstveno utemeljene ekonomske doktrine. Tako čak i kada se nađu ministri financija ekonomskih argumenata nema, riječ je o čistom političkom projektu u rukama interesa kapitala. Radi se o žiletu veličine omanjeg planeta, koji reže Europu na dijelove, na komade. Dok se ne pozabavimo tim žiletom, nikakvi integracijski mehanizmi u okviru Europske unije ne mogu pomoći, osim učiniti da se krvari sporije i dugotrajnije.

Ujedinjeno Kraljevstvo nedavno je na referendumu izglasalo izlazak iz EU. Ubrzo nakon toga Škotska je najavila ponavljanje referenduma o odcjepljenju, a slični su se glasovi mogli čuti iz Sjeverne Irske, koja bi se  (doduše, u prilično nevjerojatnom scenariju) možda napokon pripojila Republici Irskoj. Rezultati referenduma na kojima je „Leave“ pobijedio sa samo 52 % izazvali su dosta prijepora, s obzirom na različite distribucije postotaka po federalnim jedinicama, ali i po dobnim skupinama te platnim razredima (ako na ovoj razini interpretacije ne govorimo o klasama). Može li se, s obzirom na malu razliku u postocima, problematizirati rezultat referenduma i govoriti o upitnoj legitimnosti interpretacije tako tijesnog rezultata (naravno, pretpostavimo li da se demokracija ne može svesti na aritmetiku)? Kako eventualni demokratski deficit britanskog referenduma stoji u odnosu na opće demokratske deficite Europske unije?

Ideja demokracije u kojoj se stvari rješavaju kroz nekoliko referenduma godišnje, a u kojoj nema apsolutno nikakvih elemenata demokracije na poslu, odnosno u kojoj ekonomska demokracija uopće nije tema rasprave, ne čini mi se produktivnom jer mislim da ne može rezultirati stvaranjem okvira za emancipaciju stanovništva. Zato je referendum, kakav god bio, trenutak političke manipulacije javnošću. Medijski prostor u Velikoj Britaniji u vlasništvu je nekoliko korporacija i BBC-a, koji je opet u vlasništvu i pogonu britanskih interesa, pogotovo vanjskih jer prezentira sebe i prema van. U kontekstu predreferendumske diskusije oko izlaska, riječ „demokracija“ koristila se istovremeno u rečenici u kojoj je taj proces, koji nazivamo demokracija, imao nekoliko glavnih argumenata, koji su u danima nakon referenduma maknuti sa web stranice Brexit kampanje, za koje mnogi kažu da su bili činjenično pogrešni. Originalna Brexit web stranica je kasnije rekreirana kako bi se sačuvale laži.

Radi se o potpunom prihvaćanju masovne kampanje lažima kako bi se dobio rezultat, uz istodobno korištenje riječi „demokracija“. Kada svi ti ljudi sutradan odu na posao, oni i dalje neće imati apsolutno nikakva prava vezana uz odlučivanje. Stoga mi se čini da je rasprava postavljena na krivim temeljima, rezultati nisu bitni. Zbog nezanemarivog broja godina koje sam
Posteri u središnjem Londonu kojima se dva dana uoči referenduma agitiralo za izlazak, odnosno ostanak u Europskoj uniji (izvor: Philip Stevens prema Creative Commons licenci).
Posteri u središnjem Londonu kojima se dva dana uoči referenduma agitiralo za izlazak, odnosno ostanak u Europskoj uniji (izvor: Philip Stevens prema Creative Commons licenci).
proveo u Engleskoj zanimalo me kako će njezina ekonomija reagirati, no isključivo kao člana privilegirane klase kojemu je ostanak u interesu. Kada bih individualno glasao kao član privilegirane klase, glasao bih „ostanimo“, ali kada bih glasao politički glasao bih „izađimo“ zbog solidarnosti s ljudima koji imaju vrlo malo koristi od ostatka Europske unije, zbog načina na koji Britanija u njoj funkcionira.
 

To što britanska ekonomija proizvodi dobre, kvalitetne viškove u sektorima koji odgovaraju meni kao članu privilegirane klase Europske unije, ništa ne pomaže prosječnim stanovnicima Walesa ili predgrađa Newcastlea. Ništa od toga oni ne vide, dapače, samo svjedoče daljnjem otvaranju prema kompetitivnosti i uništavanju lokalnih industrija, zbog čega mnogi od njih gube radna mjesta. Subvencije koje, pak, primaju narušavaju im psihičko zdravlje jer im se daju novci kako ne bi radili – i sâm poznajem ljude čiji očevi imaju ogromne farme i koji su plaćeni da ne rade.

Ti su ljudi na antidepresivima, jer kako će drukčije funkcionirati? Referendum je samo jedna mala točka, jedno malo probijanje tog propagandnog mjehura drugom vrstom propagande koja nam omogućava da otvaramo drugačije teme. Smatram da bi neke od ključnih tema trebale uključivati pitanje referenduma kao demokratskog mehanizma i nepostojanja demokracije u svijetu rada. Gdje je demokracija kada se odlučuje o vlastitoj ekonomiji? Mislim da taj referendum nije naročito bitan, on je samo prozor u druge teme.

Jesu li u trenutnoj konstelaciji mogući europski lijevi pokret i restauracija europske demokracije?

Ne, apsolutno ne. Prije desetak godina sudjelovao sam u nekoliko pokušaja da se ljevica konsolidira na europskom nivou, vidio sam takve stvari izbliza. Za početak, ljudi ne govore istim jezikom. Ogromnu količinu birokratske infrastrukture, dakle sve ono što Bruxelles generira – treba zaokrenuti ulijevo, u protivnom ćete opet na tim radnim mjestima imati one koji su „najškolovaniji“, odnosno vladavinu tehnokrata na ljevici.

Trenutno, da bi se na europskom nivou uopće postigla koordinacija bilo koje vrste, potrebna nam je određena količina infrastrukture – jezična, tehnološka, putovanja – koja se ne prenosi na lokalne parlamente. Bez obzira kakvu strategiju donijeli, vi ćete doći kući u vaš Portugal, u vašu Grčku i vaš će lokalni kontekst biti važniji, prepisat ćete na neki način sve ono što ste se dogovorili u nekakvom Luksemburgu, gdje ste se našli na trošak nekih bogataša da pričate o ljevici. U to nemam nimalo povjerenja. Mislim da se stvari moraju graditi lokalno, nacionalno i regionalno, ali uz koordinaciju koja ne ide kroz ideju Europe, nego kroz ono o čemu smo razgovarali – kroz suradnju regija na sličnom nivou razvoja i s problemima koji se na obostranu korist mogu rješavati kroz učenje iz povijesti političkih afilijacija i nikako u pravcu „mi se moramo ujediniti sada“, nego „hajmo za početak pričati barem koji su nam zajednički problemi“.
Mislim da se stvari moraju graditi lokalno, nacionalno i regionalno, ali uz koordinaciju koja ne ide kroz ideju Europe, nego kroz suradnju regija na sličnom nivou razvoja i s problemima koji se na obostranu korist mogu rješavati kroz učenje iz povijesti političkih afilijacija
Ne samo da europska ljevica ne zna koji su joj zajednički problemi, već jaka europska ljevica ne postoji i prvo je treba graditi tamo gdje živimo. A potom, jednom kada kod kuće postavimo temelje, otvorit će se prostor i potreba za razgovor o zajedničkim problemima.
 

Tako da ujedinjavanje – da, ali na drugačijim osnovama, o drugim temama. Čini mi se da je ono još jako daleko, i da je bilo kakav lijevi, čak i puno realniji lijevo-liberalni, socijaldemokratski pokušaj ujedinjavanja Europe desetljećima daleko. Ne vidim da se priča o temama o kojima bi ti ljudi trebali razgovarati. Ne vidim raspravu o razlikama između proizvodnje javnog sektora u Portugalu, Grčkoj, Španjolskoj, Irskoj, Walesu, Hrvatskoj, Sloveniji, jugu Italije, jer su primjerice, Sicilija ili dijelovi juga Italije, u nekim segmentima, manje razvijeni od Dalmacije, ma koliko suludo zvučalo radi se o lošijoj kvaliteti života. Zaboravimo ekonomiju i BDP, ti ljudi jednostavno lošije žive od ljudi u Dalmaciji. Treba razgovarati zašto lošije žive i koliko je kvaliteta života ovisna o javnom sektoru, koji je iz mojeg čitanja društva i ekonomije iznimno bitan i čija je važnost konstantno potisnuta. O njemu se ne priča, a najčešće je nositelj kvalitete života, pogotovo u regijama koje su manje razvijene. Kada nemate mogućnost velikih individualnih plaća, kao što imate u Londonu, te ako niste iz prave klase, prave boje kože, što se isto osjeća… Jer u Londonu, u istom gradu, imate i Treći svijet i najbogatije kvartove. Pitanje gdje se rodite, nije nekada pitanje čak ni jeste li Englez, Hrvat ili Rumunj. A to su teme o kojima ne pričaju ni socijaldemokrati ni ljevičari. Takvi se razgovori vode na stručnim i aktivističkim konferencijama, ali te teme treba otvarati i širiti izvan konferencijskih prostorija. Treba vidjeti kako nam javni sektor doprinosi kvaliteti života, zašto je bitan, što može dalje preuzeti na sebe.

Jedna je od tih tema zašto hrana (u pojedinim regijama najbogatijih zemalja propada čak i preko 50 % određene vrste hrane, velikim dijelom zbog loše društvene organizacije cijeloga lanca proizvodnje, distribucije i potrošnje) ne bi u većoj mjeri bila proizvedena planski te alocirana po potrebi, kao, uostalom i mnogi drugi sektori koji u kapitalizmu nisu adekvatno riješeni, pogotovo ne iz perspektive individualnog i kolektivnog ljudskog razvoja. Stoga, o iracionalnostima i neefikasnostima kapitalističkog načina proizvodnje koje su i golim okom vidljive, a nerijetko poput hrane i solidno istražene, treba govoriti, ali i ponuditi alternative bazirane na planiranju, suradnji, solidarnosti i alokaciji po potrebama. Tu su nam segmenti javnog sektora u pojedinim zemljama i periodima dobar primjer.

Imaju li današnji međunarodni radnički pokreti potencijal da postanu globalno značajni i, ako imaju, na kojim bi se zajedničkim osnovama oni trebali graditi?

U svakom slučaju, ne vidim potencijal u tome da se ide s nekakvim manifestima na nivou Europe. Mislim da se ujedinjavanje događa oko krivih tema i najčešće na osnovama koje su nam mainstream ideolozi u društvu već postavili. Čak i kada se mali (ne uvijek ni tako mali jer to su nekad stranke koje dobivaju i po 10 % glasova) lijevi pokreti nađu u Bruxellesu, teme o kojima oni raspravljaju diktirane su znanjem sociologa i ekonomista koji su školovani u mainstream institucijama gdje se terminologija, ali i samo istraživačko polje definiraju s pozicije interesa kapitala, velikih sila i manjine ljudi koja u svojim rukama drži kapital i priželjkuje Europsku centralnu banku upravo takvu kakva ona trenutno jest. Znam da ovo zvuči dosta pesimistično, ali to su moja iskustva.

Potrebno je vratiti se bazi, čak i u smislu obrazovanja, jer ne samo da se u Bruxellesu ne možemo naći i raspravljati o temama koje bi ljevici bile važne, nego stručnjaci koji su školovani 10-20 godina da bi o tome pričali, školovani su u institucijama koje su ih oblikovale za potrebe interesa kapitala. Imamo problem koji se, po meni, mora adresirati kroz obrazovni sustav. Ljevica bi naprosto morala objavljivati više vlastitog fundamentalnog materijala iz kojega se može učiti.
Kroz postojeće stručne udžbenike, od osnovne škole nadalje, oblikujemo se kao ljudi koji teško mogu biti u službi lijevih, egalitarnih ideja i ideja solidarnosti – jednostavno, nismo kodirani da možemo uistinu razumjeti postojeće društvo
Dakle, udžbenike iz politologije, povijesti, ekonomije… Potrebno je pisati nove i drugačije udžbenike i tome pristupiti inkluzivnijm jezikom, jasno prikazati na koji su način određena pitanja interes svakog stanovnika i to učiniti sa što manje stručnog žargona.
 

O takvim bismo udžbenicima iz ekonomije, sociologije, politologije ili idealno, kombinirano – o socioekonomskim udžbenicima – mogli i trebali pričati na javnim događajima poput festivala, seminara, predavanja, medijskih emisija, gdje god bi to bilo moguće. Obrazovanje u svakom polju može biti intrigantno ako ga se prezentira na razumljiv način, direktno relevantan za živote ljudi. Postojeće forme znanja često idu u suprotnom pravcu, lišene društvene relevantnosti, izložene suhoparno i kroz nepotrebno komplicirane koncepte. Takvi pristupu odmažu u razumijevanju društva i udaljavaju struke od ljudi i njihovih iskustava, stvarajući jaz između populacije i struke. No to nije slučajno, a ekonomija je daleko najgora u tom smislu.

Na taj način, kroz postojeće stručne udžbenike, od osnovne škole nadalje, oblikujemo se kao ljudi koji teško mogu biti u službi lijevih, egalitarnih ideja i ideja solidarnosti. Jednostavno, nismo kodirani da možemo uistinu razumjeti postojeće društvo, dokle god nam nedostaju povijesni kontekst i dinamika te širi uvid u cjelinu, ključni za razumijevanje naših direktnih iskustava. Trebamo sami sebe reprogramirati. Put je puno duži, ali mislim da nam je to jedina opcija za otvaranje pozicije iz koje bismo mogli međusobno razgovarati. Velik dio tema o kojima danas razgovaramo nameće nam neprijatelj. Mi se svi protiv toga borimo. Zato ne treba biti previše kritičan o ljudima kada progovaraju iz perspektive svojih obrazovnih kurikula jer se naprosto nisu imali vremena baviti drugim stvarima. U pravilu, samofinanciranje školovanja te način financiranja stručnog rada diktira čime ćete se baviti i koliko ćete vremena imati za pojedine teme.

Svjedočimo ahistorijskom revizionizmu u dominantnom javno-obrazovnom diskursu, umivenim kurikularnim reformama i okoštalim institucionalnim strukturama. Je li u ovakvim okolnostima moguće mijenjati temeljne parametre proizvodnje znanja i na koji bi se način trebala vršiti njegova distribucija ako ne postoje jaki lijevi pokreti ili barem dovoljno jaka lijeva opozicija? Uz to, mogu li lijevo orijentirani mediji biti (ili oni to već jesu) jedan od diseminacijskih kanala te poslužiti kao platforma za proizvodnju radikalnijeg sadržaja i političkog opismenjavanja?

Ako pogledate povijest ljevice, riječ je uglavnom o povijesti samoorganiziranja i tu ne pričamo o anarhističkim idejama samoorganizacije, iako su i one imale velik utjecaj i često su bile ključne. Pričamo o institucionalnoj ljevici koja je kasnije osvojila vlast, dakle o komunističkoj, socijalističkoj ljevici. Povijest takve ljevice jest povijest samoorganizacije, povijest škola, povijest pisanja i štampanja vlastitih knjiga, ali i uvezenih gomila papira, ne znam kako bismo ih nazvali, možda malih skripti… Mislim da tu povijest treba širiti i na nju se osloniti. Kada neki profesori, npr. predavačice i predavači povijesti – osobno poznajem takve ljude – predaju o lijevim, alternativnim temama, unatoč postojećim udžbenicima, treba im omogućiti da imaju u rukama drugačije udžbenike i savjetovati ih o tome kako ti udžbenici trebaju izgledati. Danas imamo tehnologiju koja nam drastično olakšava realizaciju ove taktike. Štampanje na zahtjev danas je jeftino u odnosu na knjige. Većinu knjiga koje danas kupujemo, kupujemo na taj način – nisu štampane unaprijed. Cijena je mala ako je usporedimo s političkom cijenom koju plaćamo zbog korištenja neprijateljski nastrojene literature. Ne mislim da je za to potrebno doći na vlast, takav rad treba pokušati financirati i organizirati već sada, na razne načine, uključujući projektni rad i fondove. Ključno je pitanje u naravi tog aktivizma i što s njime uraditi.
„Kuća znanja“ u Bordeauxu (izvor: Adrien Sifre prema Creative Commons licenci).
„Kuća znanja“ u Bordeauxu (izvor: Adrien Sifre prema Creative Commons licenci).
Impuls je ići na ulicu, biti organiziran, protestirati, reagirati na stvari koje se događaju u realnom vremenu. Poput mnogih, i sâm sam prošao kroz takvu fazu. No, mislim da je takav angažman za mnoge od nas trenutno pogrešan i da se to vrijeme može iskoristiti puno produktivnije i strateški promišljenije.
 

Organizacija izlaska na ulicu i pobuna moraju biti ne samo reakcija, već prvenstveno nadgradnja, odnosno rezultat dugoročnog procesa građenja vlastitih pozicija – i mislim na solidarnost koju ljudi osjete i prepoznaju kroz kontinuiran i dosljedan rad u bazi. No jednako je bitno da taj rad nije samo ad hoc reakcija, već rezultat promišljenog dogovora, usmjerenog na probleme koji ljude tište, a kroz koje se mogu istovremeno pokazati problemi kapitalističkog društvenog uređenja, te izvediva i analitički promišljena alternativna rješenja. Trenutno je velika većina nas zaokupljena aktivnostima koje nisu promišljene na taj način, već se pokušavamo angažirati individualno i u manjim grupama kako mislimo da najbolje možemo, najčešće kroz forme intelektualnog rada oko proizvodnje sadržaja i organizacije raznih događaja. No time ne možemo temeljito ni dugoročno promijeniti društvo u kojemu živimo, a i ti sadržaji bi mogli imati puno veću potencijalnu političku snagu da su do neke mjere koordinirani u širokim, zajednički postavljenim strateškim okvirima.

Ništa ne može zamijeniti strateški planiran rad ka političkoj organizaciji koja će stvarati svoju bazu i kroz koju ćemo se i mi, sudionici, sami izgrađivati. Zato bi bilo korisno, kroz nekakav kolektivni format rada, promisliti korake kojima bi se moglo ići prema stvaranju uvjeta za takvo djelovanje. No, trebamo to raditi bez velikih očekivanja i bez međusobnih moralističkih optuživanja, dok postojeća optuživanja treba argumentirano suzbijati, ukazujući na složenost situacije i na stvarno postojeće limite da se ona nadiđe, limite koji su u pravilu vrlo malo pod našom kontrolom. Čistom snagom volje i dobrim namjerama kod ovako složenih problema lako se proizvede više štete nego dobrobiti. Treba uzeti u obzir da je možda ovo što trenutno radimo – najbolje što u danim uvjetima možemo raditi na ljevici bez širih zajedničkih strategija i rada ka političkoj organizaciji.

Referendumsko opredjeljivanje podijelilo je u posljednjih godinu dana i vrlo dinamičnu englesku lijevu scenu. Naime, „stara ljevica“ u liku Red Labour grupacije, kao i izvanparlamentarne marksističke grupe, zagovarala je „Leave“ opciju. Istovremeno, „nova ljevica“, ona koja se formirala oko kampanje Jeremyja Corbyna za vodstvo Laburista, okupljena u Momentum zagovarala je „Remain“. Što ta podijeljenost ljevice govori u kontekstu referendumske kampanje, ali i samog referenduma?

Nadovezujući se na već spomenuti nedostatak intelektualnih osnova teorijskog rada i istraživanja na temelju kojih možemo formirati kvalitetno mišljenje – primjerice, mišljenja oko referenduma, koja sam pratio, bila su izuzetno ad hoc, mijenjala su se na tjednoj osnovi. Smatram da u tom kontekstu izuzetno negativno pridonose društvene mreže na kojima ljudi reagiraju trenutno, stihijski, pa nakon sedam dana to što misle više im nije toliko bitno. I pritom ne mislim samo na ljude s margine, nego i o najutjecajnijim komentatorima britanske političke scene. Ljevica je podijeljena jer nema dovoljno jake osnove na kojoj bi kvalitetno izgradila svoje mišljenje.

Takve je osnove ljevica imala u periodima kada je bila jaka, koliko god ih danas možda vidimo kao pogrešne ili nedovoljno dobre. Radi se o vrsti misaone dezorijentiranosti uslijed gubitka političke snage i institucionalne podrške. Zato je podjela sasvim logičan razvoj u ovakvoj situaciji i oko takvih pitanja. No, bitno je naglasiti da se nakon desetljeća političkog slabljenja ljevice, zadnjih godina ipak vide pozitivni pomaci, dijelom uslijed ekonomske krize 2007-8. godine. Odjeci te krize, kao i rastuća kriza Eurozone, otvaraju prostor ka delegitimizaciji kapitalizma kao demokratskog poretka te kao jedinog mogućeg oblika organiziranja društva. Pitanje je kako ćemo taj prostor iskoristiti i koliko dugo će on biti otvoren.

Nastavimo li s referendumom i njegovim rezultatima, čini se nužnim prokomentirati medijski vrlo zastupljene komentare u neposrednom postreferendumskom periodu. Naime, s utemeljenjem u činjenici da je mlađe, urbanije i obrazovanije stanovništvo glasalo za ostanak, prilično su glasne bile ocjene da je neuko, staro i, slobodno se može reći, seljačko stanovništvo izglasalo izlazak iz Unije. Može li se govoriti o klasnoj strukturi biračkog tijela i o odnosima centar-periferija unutar Ujedinjenog Kraljevstva? Ako se o tim odnosima može govoriti, kakvi su oni u usporedbi s dinamikom centra i periferije u Europskoj uniji?

Rekao bih da su slični. Slični su u onom smislu u kojem nasilno otvaranje tržišta, uz prateće fenomene poput diktirane obustave subvencija brodogradnji, nametanja subvencija poljoprivredi i zatvaranja dijelova poljoprivrede za proizvodnju, rezultira time da se ni subvencionirana roba ne proizvodi. Logika koja je ustanovljena lokalno u Britaniji, a koja i svakako funkcionira u Europskoj uniji, počiva na principu da na tržištu pobjeđuje ekonomski najjači i najbolji te da je to dobro i proxy varijabla za sve ostale, da što ekstremnije i što šire uvođenje logike kapitala i natjecanja donosi dobro svima. To je logika po kojoj Europska unija funkcionira, zajedno s Europskom centralnom bankom. Međutim, navedena logika izgleda uvjerljivo dok nju argumentiraju i podržavaju isti oni koji u tim centrima studiraju, završavaju doktorate i kasnije pišu stručne radove, pojavljuju se na televiziji i sl. Dotad ta logika može imati smisla jer su ti isti ljudi obrazovani da upravo tako razmišljaju.

No kada se malo odmaknete od centra, kada za mišljenje pitate nekog sociologa iz manjeg engleskog grada ili s margine, s lošijeg fakulteta – nominalno lošijeg jer ne objavljuje u vrhunskim časopisima – onda dobijete potpuno drugačiju sliku. A dovoljno je prošetati gradovima Engleske, maknuti se u Wales, u ruralne dijelove, i popričati s tamošnjim ljudima da vidite koliko je drastično njihovo nezadovoljstvo, pogotovo zadnjih 20 godina. Nakon inicijalnog dolaska Tonyja Blaira na vlast i tadašnje euforije, nezadovoljstvo je samo raslo.
Dovoljno je prošetati gradovima Engleske, maknuti se u Wales, u ruralne dijelove, i popričati s tamošnjim ljudima da vidite koliko je drastično njihovo nezadovoljstvo, pogotovo zadnjih 20 godina – brzo su uvidjeli da su interesi kapitala ispred interesa ljudi
Euforija je trajala možda jedan Blairov mandat, dakle maksimalno četiri-pet godina. Ubrzo se vidjelo da je to bila vladavina Cityja u Londonu, odnosno financijskog središta te da su interesi kapitala bili ispred interesa ljudi.
 

Laburisti su tada pametno uradili sljedeću stvar – skrivali su informacije o tome gdje se otvaraju nova radna mjesta – u manje vidljivim dijelovima javnog sektora. S obzirom na to da su Laburisti pod Blairom toliko toga privatizirali, zatvorili, smanjili sredstva za obrazovanje, ljudi su se stalno pitali kako to da im sindikati i dalje daju novce. Sindikati su im davali novce jer su oni tiho, u pozadini, kontinuirano otvarali broj radnih mjesta u javnom sektoru, i to tamo gdje to nije vidljivo iz statistika. O tome nisu pričali u javnosti, ali su to znali oni koji su donosili odluke u sindikatima. Radilo se o jednom pametnom pokušaju. Blair nije bio nimalo naivan i glup političar i nije se slučajno našao na vlasti. Radio je vrlo strateški i pametno, a posljedice su tek kasnije postale vidljive. Čini mi se da ovaj glas za istupanje iz Unije jest izuzetno klasni glas, ali ne u smislu pozicioniranja kontra interesa kapitala jer on nije tako jasno izražen u samoj kampanji.

Velikoj većini ljudi u Britaniji već je duže vrijeme sve lošije u životu. Ti su ljudi glasali da izađu. Nisu glasali da izađu radi izlaska kao takvog nego su dali svoj protestni glas protiv onoga što im se trenutno događa u životu. Naravno, u tom je kontekstu glas Londona, glas obrazovanih, savršeno logičan glas Europske unije. To su oni isti ljudi kojima će kapital dati poslove. Kada se školujete u Londonu, kapital vas želi. Naravno da će ljudi glasati da ostanu i da će htjeti biti dio tokova kapitala koji će njima i njihovoj djeci omogućiti bolju kvalitetu života. I s te strane, to jest klasni glas. S druge ipak nije, jer linije po kojima bi se u javnosti trebale povući klasne podjele nisu bile iscrtane, oni koji su vodili rasprave nisu ih vodili s lijevih pozicija. Najbolje pozicije iz perspektive ljevice bile su socijaldemokratske, a i one su bile jako umivene i bez agresivnog nastupa jer je pitanje bilo vrlo komplicirano i teško i znalo se da nosi puno toga sa sobom pa su zagovarači socijaldemokratskih solucija bili vrlo oprezni što pričaju. Zbog toga, nisu ni mogli glasati klasno kada ih se nije vodilo klasno nego protestno – radilo se o protestnom glasu.

Iako je na referendumu izglasano istupanje iz Europske unije, javnosti i dalje nije jasna procedura kojom će se ova odluka primijeniti niti koji će biti njezini efekti. Znamo da je u postreferendumskom periodu oslabila funta, kao i da je pala vrijednost britanske imovine te da posljedično slabi britanska ekonomija. Sjećamo se i epizode iz vremena neposredno prije grčkog referenduma o trećem memorandumu, kada su razvijani katastrofični scenariji kraha nakon potencijalnog izlaska iz monetarne unije, a moguće i iz EU. Mora li izlazak iz EU/EMU nužno biti socijalno i ekonomski regresivan ili on može biti i progresivan?

Ovisi u kojem smislu. Za veliku većinu stanovništva u Velikoj Britaniji on zasigurno može biti progresivan u slučaju da Corbyn dođe na vlast i na neki način napravi kompromis s predstavnicima interesa britanske ekonomije i vlasnika većine njezinih resursa. Mada sumnjam da će za to imati hrabrosti, ali to je mogućnost koju treba razmotriti… Dakle, moguće je da će Corbyn ići agresivno prema Cityju i da neće u potpunosti štititi njihove interese, odnosno da će s njima pregovarati i da će pregovarati agresivno. Naravno, oni će mu odvratiti u već poznatom registru: „Past će ti prihodi za državnu kasu – a želiš li imati manje ili više novaca za taj svoj javni sektor? Ako želiš više, napravi kako mi kažemo. Možda ti dopustimo da raspodijeliš te novce drugačije time što ćemo te podržati, što nećemo ići kontra tebe u svim medijima.“ Mislim da se tu unatoč svemu otvara prostor, ali on nije i neće biti lagan. No po pitanju samog odlaska ili ostanka u Uniji… Teško mi je zamisliti da će Velika Britanija izaći jer to nije u interesu kapitala i britanske ekonomije, gledamo li konkretno iz ugla dominantnih interesa kapitala, a ne socioekonomije, društva i ekonomije u cjelini ili kvalitete života.

Kada bismo sudili na osnovi širih društvenih čimbenika, bilo bi bolje izaći i restrukturirati se, ali to nisu interesi koji dominiraju ni u javnoj sferi ni u pregovorima koji se vode iza zatvorenih vrata. Stoga mi je zaista teško zamisliti da će Britanija izaći iz Europske unije jer jednostavno ne vidim ekonomsku logiku koja bi diktirala izlazak, tako mislim i nakon referenduma. Stalno uočavam nove dokaze. Maknuli su Nigela Faragea i Borisa Johnsona, tj. natjerali su ih da se sami maknu. Financijski šefovi iz Cityja su rekli jednoj i drugoj partiji: „Mičite ove klaunove koji su napravili toliku štetu, za koju ste sami krivi, mičite ih! Stavite nove ljude, a onda ćemo razgovarati dalje.“
„Žustra rasprava o Brexitu i njegovim posljedicama“ (izvor: European Parliament prema Creative Commons licenci).
„Žustra rasprava o Brexitu i njegovim posljedicama“ (izvor: European Parliament prema Creative Commons licenci).
Naravno, to je moja slobodna interpretacija, ali u nju sam gotovo potpuno siguran. Ni sami konzervativci nisu mogli vjerovati da će se stvari odviti na ovaj način. Oni su morali strašiti narod više nego što su htjeli, iako je dio krila Konzervativne partije apsolutno podržavao ovakav ishod. Dio Laburista također, bez daljnjeg, sve su veće partije bile podijeljene.
 

Mislim da je izlazak, u svim potencijalnim scenarijima, kontra interesa kapitala i onih koji o tom kapitalu odlučuju, doduše, koliko im je to omogućeno unutar diktata svjetskih tržišta. No, najviše parametara individualno ipak kontroliraju britanski kormilari kapitala. Ne mogu vidjeti argumentacijski niz koji bi ih vodio prema tome da požele izaći. A pošto su oni ipak zadnja točka odlučivanja u Britaniji, povijesno pa tako i danas, jer ne govorimo više o 1946, ’47. ili ’48… Ne govorimo o Laburistima nakon Drugog svjetskog rata, ne govorimo o 1950-ima ili ’60-ima kada je ljevica imala dovoljno snage da u tom novom poslijeratnom izgrađivanju nešto napravi… Danas smo u drugačijoj situaciji. Već dugo parlamente kontroliraju gotovo isključivo kormilari kapitala, uključujući Blairove Laburiste, koji su također, suprotno njihovu povijesnom angažmanu i karakteru, odigrali takvu ulogu. A mislim da će kormilari kapitala odlučiti da se ostane. Možda neće uspjeti zbog specifične dinamike koja se uspostavila referendumom, zbog zakotrljane lavine čije zaustavljanje nosi preveliku političku cijenu i unatoč sve uvjerljivijim znakovima da bi izlaz lako moguće bio financijski štetan za britanske kormilare kapitala – možda zato Britanija ipak izađe. To bi Corbynu bila šansa.

Koliko je realna mogućnost ponovnog uspona ekstremne desnice u lokalnim i nadnacionalnim okvirima Europske unije? Koja je uloga i dužnost ljevice u pokušaju sprečavanja ovog scenarija?

U svakoj krizi desne su opcije jačale, a jačat će i sada, tu nema nikakvih povijesnih dilema. Jačat će i dalje, koristit će elemente ljevice, kao što su ih i povijesno koristile. Vraćat će se radništvu i najširim masama – nezaposlenima, studentima, svima će se obraćati po osnovama koje su povijesno lijeve i koje izgledaju vrlo privlačno. Znači, desnica će pričati o solidarnosti, o interesima radnika. Desnica će sve više preuzimati diskurs ljevice jer je to kroz povijest radila već nekoliko puta. Ne vidim razloga zašto ne bi ponovila ovu taktiku. Ako imaju recept koji ih je nekoliko puta doveo do vlasti i do toga da odlučuju o sudbinama cijelih nacija i kontinenata, zašto ne bi to pokušali opet? I ja bih na njihovom mjestu, da sam desničar.

Na ljevici je da vidi kako te stvari spriječiti i kako raditi koaliciju s liberalima, s lijevim strujama unutar liberalnih političkih snaga jer se ipak tu neki njihovi interesi preklapaju. Lijevim dijelovima liberalnih političkih snaga, koliko god bili opčinjeni i vođeni interesima kapitala i u njih duboko i istinski vjerovali, istovremeno se ne sviđa porast ekstremne desnice i imaju nekakva etička uvjerenja koja su kontra onoga što desnica dovodi na vlast. Ako je moguće stvoriti nekakve koalicije, tu priliku treba iskoristiti! Budućnost nije ružičasta, oko toga se ne treba zavaravati. Što prije vidimo koliko je siva, tamnosiva, to je veća mogućnost da analiza bude kvalitetnija.

Je li moguće osmisliti strategije kojima bi se ovakav režim regulacije, strukturiran oko njemačke hegemonije unutar Europske unije, stavio u službu progresivnih, lijevih interesa?

Možda, nije to isključeno, u politici nema nemogućih stvari. Čini mi se da ta stvar može doći na stol da se o njoj pregovara u trenutku kada, recimo, Italija zaprijeti da će izaći iz Europske unije, a ta prijetnja nije daleko jer je njihov bankarski sektor u teškoj krizi. U Italiji se vrlo visok postotak kredita ne vraća, među najvišim u Europi, viši nego u Hrvatskoj. Hrvatska godišnje nije u stanju vratiti 13,6, a Italija 16,9 % duga. Znači, dnevna mogućnost da talijanske firme ispunjavaju svoje obveze prema bankama lošija je nego u Hrvatskoj. A sad, koliko je u Hrvatskoj loše? U Italiji je još gore i ide prema katastrofi. Naravno, jug je drugačiji od sjevera. Trebalo bi pogledati regionalnu sliku i vidjeti gdje su oni koji donose odluke. Ta tema je moguća i doći će na stol kada oni „veliki“ budu htjeli izaći – prvenstveno kada Italija i Francuska progovore o svojim problemima, mislim da će tada na red doći i reguliranje njemačke uloge. Nije nemoguće da Njemačka popusti i da konkretnom fiskalnom politikom pokuša smiriti situaciju, da promijeni pristup prema Eurozoni, da pristane na promjene Europske centralne banke i da to traže vlasti iz Italije. Mislim da je mala vjerojatnost, ali nije isključivo.



Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.



Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o Europskoj uniji pete epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 26.8.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.

Vezani članci

  • 29. prosinca 2016. Europski parlament u Strasbourgu (izvor). Iluzija političke normalnosti Globalni rast desnog populizma, kojemu u zadnje vrijeme svjedočimo, antiklimaktički je rasplet višedesetljetnog neoliberalnog projekta depolitizacije javnog diskursa u svrhu opsluživanja interesa kapitala. U europskom kontekstu, neujednačen ekonomski razvoj između zemalja centra i periferije kad-tad je morao rezultirati sistemskom krizom u kojoj se status quo sve češće dovodi u pitanje. Pred socijalističkom ljevicom danas stoji historijski izazov mobilizacije, povećanja društvene participacije i širenja političkog utjecaja čemu se kao alternativa nudi predaja terena ekstremnoj, ksenofobnoj desnici. U intervjuu smo razgovarali s Markom Kostanićem, urednikom regionalnog portala Bilten.
  • 17. studenoga 2016. Novi odnos između radnika i poslodavaca, karikatura u švicarskim novinama iz 1896. godine (izvor). Zamor trećeputaškom socijaldemokracijom Praksa ideološkog razvodnjavanja dovela je socijaldemokratske stranke tzv. Trećeg puta do sve većeg oslanjanja na princip „biranja manjeg zla“. Dugogodišnji proces skretanja nominalne parlamentarne ljevice prema desnom centru rezultirao je gubljenjem političke vjerodostojnosti i trajne glasačke baze, suprotno očekivanjima stranačkog vodstva. S Karolinom Leaković, kandidatkinjom na predstojećim izborima za čelnu osobu Socijaldemokratske partije Hrvatske razgovarali smo, između ostaloga, o nužnoj transformaciji socijaldemokratskih političko-ekonomskih ciljeva, zahtjevima za snažnijim ideološkim pozicioniranjem te potrebi za suradnjom s izvanparlamentarnim lijevim snagama.
  • 21. rujna 2016. Gustave Doré, „Vagabonds sur le pont d'Alcantara, a Tolède“. (izvor) Prema reartikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu Aktualni politički trenutak nameće nam brojne teme, razumijevanjem kojih se stvaraju preduvjeti za uspješno emancipatorno političko organiziranje. Formiranje političkog polja u postsocijalističkoj Hrvatskoj, rast ekstremne desnice diljem Europe, odnos političke demokracije i ekonomskog liberalizma te struktura moći u Europskoj Uniji, neka su od pitanja koja smo otvorili u razgovoru s Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednicom Upravnog odbora Instituta za političku ekologiju.
  • 6. rujna 2016. Zastave Europske unije ispred sjedišta Europske komisije (izvor: Amio Cajander prema Creative Commons licenci). Europski radnički identitet otvara prostor širenju borbe S Artanom Sadikuom, teoretičarom i aktivistom iz Skopja, razgovarali smo o implikacijama koje za zemlje-članice predstavlja izlazak, odnosno ostanak u Europskoj uniji, o demokratskom deficitu kojim su prožete izvršne institucije EU, političko-ekonomskom odnosu između europskog centra i periferije, konstrukciji europskog radničkog identiteta i emancipatornim potencijalima europske ljevice, te političkim ograničenjima recentnog vala prosvjeda u Makedoniji.
  • 1. kolovoza 2016. Mural na sindikalnoj zgradi u Belfastu (Izvor:  William Murphy@Flickr) Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 25. lipnja 2016. Prosvjed protiv politika štednje u Londonu 2015. godine (izvor: David B. Young prema Creative Commons licenci). Ako želi izaći iz krize, Europa mora napustiti politike štednje Tijekom njegova gostovanja na 9. Subversive festivalu, s njemačkim kejnzijanskim ekonomistom Heinerom Flassbeckom razgovarali smo o problemima tržišta rada povezanima s politikama štednje i odnosom Njemačke prema drugim državama Europe te o političkim opcijama za ekonomski oporavak. Naš sugovornik istaknuo je da je potrebno napustiti mjere štednje kao prevladavajuću političku paradigmu reakcije na recesiju te ojačati poziciju rada u odnosu na kapital, kako bi se demokratizirale pozitivne posljedice rasta BDP-a.
  • 31. siječnja 2016. Fotografija murala kojeg je umjetnik Blu 2012. godine naslikao u Maroku preuzeta je sa stranice blublu.org. Imigranti su ključan element radničke klase U razgovoru o migracijama Sandro Mezzadra sa Sveučilišta u Bologni promatra iste kao društveni pokret s posebnim naglaskom na subjektivnom stremljenju za boljim životom, razlažući kako su zapravo prodiruće silnice kapitala te koje stubokom mijenjaju uvjete života i rada na prostoru Europe. Govori i o Dublinskom protokolu - režimu azila u okvirima implementacije Schengenskog sporazuma, te o jačanju rasizma koje podcrtava potrebu za kolektivnim europskim odgovorom na spomenute probleme.
  • 2. siječnja 2016. Naslovna fotografija preuzeta je sa stranice enikos.gr. Propala strategija Donosimo analizu političkog puta Syrize od izbora 25. siječnja, do pred Tsiprasovo raspuštanje vlade 20. kolovoza i novih izbora 20. rujna 2015., na kojima Syriza osvaja skoro apsolutnu većinu i ponovno formira vladu koja se sukladno sporazumu s "institucijama" ograničila na administriranje mjera štednje: "Radi se o poznatom obrascu nemoćnih političara i vlada koje se skrivaju iza EU tehnokrata, čija se otuđenost od realnih društvenih interesa može mjeriti jedino s njihovim tvrdnjama kako nisu u poziciji osigurati te interese zbog istih onih institucija za koje se tako grčevito drže. To da je Tsiprasu pošlo za rukom provesti jedan od najdrskijih zaokreta ikad viđen na radikalnoj ljevici odražava nepostojanje društvene baze za autentičnu alternativu."
  • 25. listopada 2015. "Ovako izgleda demokracija", prosvjed ispred katedrale sv. Pavla u Londonu (izvor: Chris Beckett prema Creative Commons licenci). Pojmovnik: Demokracija Iz rubrike “Pojmovnik” trećeg broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga o kontradikcijama liberalne demokracije i kapitalizma: “Prepreke demokratizaciji koje postavlja kapitalističko-liberalni model rastu u trenutku kada prihodi većine stanovništva postaju sve nesigurniji – bogatiji i moćniji imaju sve više utjecaja, dok velika većina, sve više opterećena pukim preživljavanjem, ima sve manje energije, vremena i ambicije da uopće propituje demokraciju. U antagonizmu između kapitalističke i egalitarne proizvodnje i razvoja leži jedna od centralnih kontradikcija materijalno naprednih društava.”

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve