Tehnooptimizam na staklenim nogama

Davna je socijalistička želja da se automatizacijom procesa proizvodnje viška vrijednosti smanji vrijeme društveno potrebnog rada. Međutim, uloga novih tehnologija u kapitalističkim procesima proizvodnje, čija su rezultanta smanjenje cijene rada i povećanje efikasnosti proizvodnje, pokazuje suprotno. Uočimo li da brojne tehnologije koje koristimo – pa i one u čije emancipatorne potencijale polažemo mnogo nada – štetno utječu po naš prirodni okoliš, potrebno je promijeniti okvir u kojemu o njima raspravljamo. O odnosu tehnologije i kapitalizma, njezinim emancipatornim potencijalima, ali i zamkama u koje nas dovodi, razgovarali smo s Tomislavom Medakom iz zagrebačkog Multimedijalnog instituta.

Tvornica elektroničke robe u Šenženu u NR Kini (izvor: Steve Jurvetson prema Creative Commons licenci).
Tvornica elektroničke robe u Šenženu u NR Kini (izvor: Steve Jurvetson prema Creative Commons licenci).

Možemo li reći da tehnologije danas oblikuje kapitalistički način proizvodnje, odnosno da se radi o dvosmjernom procesu unutar kojega i kapitalistički odnosi oblikuju tehnologiju? Koja su ograničenja prisutna i može li u takvoj sprezi tehnologija imati transformativne potencijale/učinke?

Odnos tehnologije i kapitalizma nije jedini odnos koji određuje smjer tehnološkog razvoja, ali taj odnos jest dominantan u strukturnom smislu. Proces tehnološke inovacije oblikuje i niz političkih, institucionalnih, znanstvenih i užih tehnoloških faktora u koje ovom prilikom ne bih ulazio, već bih samo spomenuo primjere razvoja tehnologije u svrhe ratovanja, izgradnje infrastrukturnih sistema, liječenja bolesti ili znanstvenih otkrića. No, čak i kada društveno odlučivanje usmjerava i predvodi proces tehnološkog razvoja, politika inovacije uvjetovana je nužnošću da država osigura porezne prihode za vlastiti rad stvaranjem poticajnih uvjeta za proces akumulacije pa prema tome opći smjer i dalje diktiraju kapitalistički tržišni odnosi.

Strukturna dominacija kapitalističkih proizvodnih odnosa nad smjerom tehnološkog razvoja postaje razvidna kada sagledamo ulogu tehnologije u proizvodnom procesu. U njemu tehnologija ima funkciju povećanjem produktivnosti smanjiti udio rada koji je potreban da se pokrije trošak nadnice, a poveća udio rada koji proizvodi višak vrijednosti. Međutim, da bismo razumjeli kako to uvjetuje smjer tehnološkog razvoja, a ne samo specifične primjene tehnologije, trebamo poći i od toga da su unutar kapitalističkog načina proizvodnje pojedinačni kapitali u konkurenciji,
Tehnologija u proizvodnom procesu ima funkciju povećanjem produktivnosti smanjiti udio rada koji je potreban da se pokrije trošak nadnice, a poveća udio rada koji proizvodi višak vrijednosti
i da bi preživjeli u toj konkurencijskoj borbi konstantno moraju povećavati produktivnost, uglavnom kroz uvođenje novih tehnologija u proizvodni proces. Prisiljeni su kontinuirano inovirati ne bi li povećali količinu proizvoda koju mogu proizvesti u zadanom vremenu ili barem smanjili udio cijene rada u konačnom proizvodu.
 

Inovativne tehnologije donose višak vrijednosti, odnosno profite pojedinačnim kapitalima i, u konačnici, ti kapitali u konkurencijskoj borbi bolje prolaze nego ostali. Radi se, međutim, o cikličkom procesu – naime, nakon što neka inovacija uđe u sferu proizvodnje, ona se postupno poopćava na čitav sektor te njezina prednost u proizvodnji viška vrijednosti za pojedinačni kapital nestaje, a potom kreće novi ciklus tehnološke inovacije. Time funkcija tehnologije u proizvodnom procesu strukturno pogoni proces tehnološkog razvoja.

Kada se pak maknemo korak dalje od razine odnosa kapital-rad i razine konkurencijskog odnosa pojedinačnih kapitala te kada kapitalizam sagledamo kao svjetski sistem, možemo reći da današnja specifična konfiguracija tehnologija omogućuje reprodukciju kapitalizma na planetarnoj razini. U današnje doba to su prije svega tehnologije kao što su logistički sistemi, računalni i komunikacijski sistemi, tehnologije koje ulaze u kreiranje financijskih instrumenata i funkcioniranje financijskih tržišta. Naposljetku, tu su tehnologije koje omogućuju upravljanje prirodnim resursima ili upravljanje otpadom. Glavne su tehnologije našeg doba integrativne za svjetski sistem. Od njih se očekuje najveći pomak u produktivnosti i zapravo su tehnologije koje najviše transformiraju današnjicu.

Iz prethodno rečenog možemo zaključiti da kapitalizam uvelike uvjetuje tehnološki razvoj, kao što tehnološki razvoj omogućuje reprodukciju kapitalističkog načina proizvodnje na planetarnoj razini. No, ta međuuvjetovanost otvara pitanje mogu li tehnologije imati transformativne učinke. Mogli bismo reći da tehnologije jesu transformativne već unutar kapitalističkog načina proizvodnje utoliko što stvaraju i ispunjavaju određene potrebe i time stalno transformiraju način života. Riječ je o procesu kojega su slavno opisali Marx i Engels u „Manifestu komunističke partije“. Međutim, pitamo li se mogu li tehnologije biti transformativne da nas pomaknu iz jednog društvenog sistema, jednog oblika proizvodnih odnosa u drugi – na to pitanje trebamo odgovoriti kako tehnološka promjena sama po sebi nije dovoljna.
Postupnim uklapanjem tehnologija u reprodukciju kapitalističkih odnosa sâm tehnološki razvoj dobio je smjer u kojem za svrhu ima opetovano preoblikovanje proizvodnog procesa u cilju povećanja produktivnosti i povećanja eksploatacije
Naime, kapitalistički način proizvodnje nije nastao iz tehnološke promjene, već iz povijesno kontingentne transformacije vlasničkih i proizvodnih odnosa, geopolitičkih odnosa snaga između evropskih velesila te integracije vojnog osvajanja i robovlasničkog načina proizvodnje u imperijalni sistem nejednake razmjene.
 

Tehnologije su – prije svega otkrivanjem milenijskih zaliha energije pohranjene u fosilnim gorivima – u značajnoj mjeri omogućile njegovu uspješnu reprodukciju i stalni rast. Postupnim uklapanjem tehnologija u reprodukciju kapitalističkih odnosa sâm tehnološki razvoj dobio je smjer u kojem za svrhu ima opetovano preoblikovanje proizvodnog procesa u cilju povećanja produktivnosti i povećanja eksploatacije. Tako ubrzani tehnološki razvoj uskoro se izdvaja iz okvira pojedinačne tvornice i postaje općim tehno-znanstvenim sistemom koji djeluje kao autonomna i navodno neutralna sila naspram društvene proizvodnje u cjelini. Raniero Panzieri je spomenutu vanjsku racionalnost tehnološkog razvoja bez plana svojedobno nazvao despotizmom kapitalističke mašinerije. Da bismo danas preusmjerili tako usmjeren tehno-znanstveni sistem prema izgradnji socijalno pravednijih i ekološki održivijih odnosa potrebno je stoga krenuti od političke transformacije. Politička transformacija će onda eventualno otvarati prostor onim politikama inovacije i tehnologijama koje će omogućiti uspješnu reprodukciju novih društvenih odnosa.

Informacijske tehnologije danas sudjeluju u obrani demokracije, društvene mreže često bivaju platforma za umrežavanje, no koliko one uspijevaju sudjelovati u izgradnji solidarnosti ili pokreta odozdo? U kojoj se mjeri takvo umrežavanje i poticaj na djelovanje prenosi na teren, u samu praksu?

Informacijske tehnologije – internet, web, blogovi, društvene mreže – uvelike su doprinijeli demokratizaciji javnog govora. Jednosmjerne medije zamijenili su mediji u kojima mnogi imaju priliku proizvesti medijski sadržaj i svojim javnim govorom doprijeti do šire, potencijalno globalne javnosti. Izlazak iz kontroliranog, komercijaliziranog i teritorijalno ograničenog radiofrekvencijskog spektra otvorio je prostor u kojemu mali medijski akteri poput Wikileaksa mogu djelovati protiv najveće svjetske vojne sile. Istodobno, te su tehnologije olakšale društveno samoorganiziranje. Povratna informacijska sprega koja izoliranom pojedincu i grupi signalizira da ipak nisu izolirani u svojoj spremnosti da se suprotstave korporacijama i vlastima, političkoj represiji ili medijskoj cenzuri može biti moćan katalizator omasovljivanja društvenih pokreta. To se donekle prepoznaje i u govoru o tzv. Twitter revoluciji, iako se te situacije neadekvatno analizira i teoretizira, polazeći i ostajući uglavnom u rezonantnoj kutiji društvenih medija. No, pluralizacija javnog govora i mogućnost brze koordinacije svakako su demokratske vrline informacijskih tehnologija.

Međutim, ako se takvo djelovanje iscrpljuje u komunikacijskoj sferi i borbi na tržištu mišljenja, a ne pretače se u organiziranje društvenih snaga protiv suprotstavljenih materijalnih interesa, zapravo se događa simulacija demokracije kroz demokratičnost,
Oruđa revolucije, prema mišljenju prosvjednika u Oaklandu, SAD (izvor: Steve Rhodes prema Creative Commons licenci).
Oruđa revolucije, prema mišljenju prosvjednika u Oaklandu, SAD (izvor: Steve Rhodes prema Creative Commons licenci).
demokracije u tanašnom smislu javnog govora, reprezentacije i procedura, a ne demokracije koja polazi od stvaranja materijalnih preduvjeta za široko ravnopravno sudjelovanje u društvenim procesima.
 

Stoga, kada se slavljenički govori o informacijskim tehnologijama iz perspektive komunikacijskog djelovanja, zapravo se govori hegemonijalnim diskursom. Rasprave o društvenom značaju interneta naročito pršte spontanom ideologijom našeg doba. Sagledamo li to iz historijske perspektive, štošta postaje jasnije. Internet ulazi u masovnu primjenu 1990-ih – u periodu post-socijalizma, dominacije liberalnog kapitalizma, momenta Fukuyaminog „izlaska iz povijesti“. Ne čudi da je stoga centralni legitimacijski pojam rasprava o informacijskim tehnologijama „sloboda“, i to sloboda provučena kroz prizmu konzumerističkog kapitalizma koja svoje konačno ispunjenje dobiva u slobodi izbora i slobodi trgovanja. Prvo smo identitete na internetu slobodno birali – nitko nije mogao znati stoji li na drugoj strani komunikacije čovjek ili pas – a sada se grčevito borimo za pravo da ih s nešto manje slobode barem prodajemo onima koji s njima već slobodno trguju. Delirij slobode se pretvorio u paranoju nadzora.

Taj hegemonijalni diskurs vezan je, naravno, uz dominantnu ulogu SAD-a u globalnom kapitalizmu i uz njihovu ništa manje vodeću tržišnu i regulatornu ulogu u razvoju informacijskih tehnologija. Svaki hegemon vjerojatno ima svoju revolucionarnu tehnologiju opće namjene, a američka hegemonija svakako ima računarstvo. Stoga, kada se govori o tim tehnologijama, diskusija je često postavljena kao da govorimo iz SAD-a, dapače iz neposrednog susjedstva Silicijske doline.

Dakle, to je polazno pitanje kada govorimo o demokraciji i informacijsko-komunikacijskim tehnologijama: gledamo li izolirano na koji su način transformirale politike identiteta, komunikacijsko djelovanje i ekonomske slobode – ili uzimamo u obzir i način na koji su transformirale materijalne odnose u društvu, sferu proizvodnje i redistribuciju bogatstva – što u okvirima hegemonijalnog diskursa biva otklonjeno iz rasprave. Kako ćemo se postaviti prema tom pitanju važno je utoliko što će odrediti i registar društvenih ciljeva i fantazija koje ćemo postaviti pred primjenu i razvoj tehnologija.

Možete li se osvrnuti na nedavnu konferenciju u Budimpešti na kojoj ste ponudili kritičku perspektivu tehno-developmentalizma i, barem ukratko, objasniti ključne točke Vašeg izlaganja?

U razgovoru o društvenim problemima tehnologije često služe kao supstitut za djelovanje. U njih se, s jedne strane, projicira da se kroz tehnološka rješenja mogu razriješiti i problemi intersubjektivne i političke naravi. S druge strane, u njih se projicira moć društvene kontrole koja nadilazi svako društveno djelovanje. Prema tome, imamo dvije moguće varijante tehnološkog diskursa – jedna je tehnooptimizam koji ima svoje različite podvarijante – tehnološki determinizam koji smatra da tehnologije monokauzalno transformiraju društvo, solucionizam koji smatra da se inženjerskim rješenjima mogu razriješiti problemi suprotstavljenih društvenih interesa, simplizam koji smatra da je kompleksne društvene probleme moguće riješiti fokusiranjem samo na jedan uzrok itd., a druga je tehnopesimizam koji također ima svoje različite podvarijante i najčešće je odraz zazora od tehnologija.
I tehnooptimisti i tehnopesimisti razvoj ljudskih društava vide primarno kao posljedicu tehnološkog napretka, a pritom zanemaruju utjecaj konflikata, institucija, kulture i drugih društvenih ili prirodnih faktora
 
No, i u jednoj i u drugoj varijanti imaginarija tehnologijama se pridaje prevelik značaj u društvenom razvoju u odnosu na neke druge faktore. Riječ je o široko rasprostranjenom mnijenju koje razvoj ljudskih društava vidi primarno kao posljedicu tehnološkog napretka, a pritom zanemaruje utjecaj konflikata, institucija, kulture i drugih društvenih ili prirodnih faktora. Napreci u prehrani, zdravlju, stanovanju, mobilnosti itd., pripisuju se jednoznačno neprikosnovenom hodu tehnološkog progresa, a posve se izostavlja uvjetovanost tehnologija proizvodnim odnosima. Stoga, možemo govoriti o „tehnodevelopmentalizmu“, koji se  često naziva i „prometeizmom“.
 
Lewis Mumford, poznati povjesničar tehnologija, još je prije 50-ak godina ustvrdio da postoji dominacija diskursa o tehnologijama koji pretpostavlja da je za čovjeka kao biće differentia specifica to što proizvodi i barata alatkama. Međutim, Mumford ističe da nije čovjek jedina životinja koja upotrebljava alatke. Ono što je specifično za čovjeka jest da ima mogućnost kombiniranja alatki s različitim simboličkim strukturama, prije svega kroz jezik, ali i kroz društvenu organizaciju, običaje itd.
 
Upravo je to ono što je distinktivno za čovjeka, a ne devetnaestostoljetna ideologija Homo Fabera nastala u kontekstu velikog broja inovacija koje su u bitnom promijenile tadašnji svijet i potakle ubrzani razvoj industrijskog društva. Kroz takvo sagledavanje tehnologije, kao glavnog pokretača socijalnog napretka, koji se primjerice javlja i u debati oko ekološke tranzicije, iz diskusije izmiče do koje su mjere drugi društveni faktori utjecali na to kako će tehnologije mijenjati društvo.
 
Za ilustraciju navest ću primjer koji podrobnije analizira Timothy Mitchell, američki sociolog. U knjizi Carbon Democracy on polazi od toga da su fosilne tehnologije u cjelini omogućile eksplozivnu ekspanziju kapitalističkih odnosa i eksponencijalni ekonomski rast. Međutim, učinak tehnologija ugljena na kapitalističke odnose bio je bitno drugačiji od utjecaja tehnologija nafte. Za ugljen je karakteristična njegova inertnost – radno je intenzivno vaditi ga, teško ga je transportirati,
Rudari u štrajku nezavisno obrađuju komad ugljena koji su otkrili na gradilištu u Sheffieldu tijekom spora iz 1893. godine (izvor).
Rudari u štrajku nezavisno obrađuju komad ugljena koji su otkrili na gradilištu u Sheffieldu tijekom spora iz 1893. godine (izvor).
vezan je za nacionalni ekonomski prostor, pretpostavlja velike industrijske pogone i stoga nudi puno točaka gdje radništvo može opstruirati nesmetan tijek fosilnog goriva i industrijske proizvodnje koja je na njemu bazirana. To je radništvu omogućilo da se izbori za radnička prava i socijalnu državu. Za razliku od ugljena, nafta je zbog svoje posve drugačije političke geografije, fluidne naravi energenta, fleksibilnijih mogućnosti prijevoza i raznolikije primjene, ali i zbog lekcije koju su kapitalisti naučili s organiziranim radništvom u eri ugljena, doprinijela razbijanju moći radništva da se izbori pod kojim će se uvjetima odvijati kapitalistička proizvodnja.
 
Društvenu promjenu stoga treba razumjeti kao rezultantu djelovanja različitih faktora, od kojih je tehnološki napredak samo jedan. Trebamo raskinuti s oprirođenom idejom da tehnologije nužno donose napredak. Činjenica da su vodeće tehnologije proteklih desetljeća, predvođene informacijskih tehnologijama, doprinijele ogromnom ekonomskom raslojavanju, govori nam da je doprinos tehnologija napretku rezultat specifičnih društvenih okolnosti. Za te društvene okolnosti trebamo se iznova izboriti.
 

Koliko mit izumiteljskog genija igra ulogu u stvaranju novih tehnologija promotrimo li kolektivni karakter rada na razvijanju novih tehnologija – odnosno koji je realni, a koji pretpostavljeni masovno propagirani narativ o financijskim ulaganjima u tehnologije privatnog naspram javnog sektora?

Odemo li danas u Tehnički muzej, primijetit ćemo da se narativ o procesu tehnološke inovacije i dalje sastoji od izumitelja i patenata. Taj će narativ biti reduciran na jednostavnu kronologiju prijelomnih događaja i kumulativnog „razvoja“. Međutim, ta ideja, koja se inače naziva „linearnim modelom tehnološke inovacije“, nema previše veze sa stvarnom strukturom procesa tehnološkog razvoja. Spomenuti je proces puno nestabilniji i primarno vezan uz ekonomske cikluse.

Važna struja škole ekonomske misli, šumpeterijanizam, zasniva analizu kapitalističkog načina proizvodnje upravo na toj pretpostavci – da strukturu ekonomskog ciklusa uvjetuje slabljenje produktivnosti postojećih tehnologija koje onda rezultira potragom za novim tehnologijama. Stoga, kada promatramo strukturu pojedinačnog ciklusa, možemo razlučiti fazu rasta i opadanja produktivnosti tehnologija. U fazi opadanja, koja je uglavnom faza u kojoj je neka tehnologija ušla u opću primjenu kroz čitav sistem proizvodnje,
Proces tehnološke inovacije pod kapitalizmom podjednako oblikuju kapital i država, a njihovo je djelovanje povezano, no u različitim fazama razvoja i primjene neke tehnologije
velika količina kapitala čeka na iduću novu tehnologiju koja će povratiti stopu produktivnosti i generirati veće stope profita. Radi se o fazi u kojoj kreće spekulativno ulaganje u tehnološki razvoj.
 

Možemo taj model razložiti na primjeru interneta. U ranoj fazi komercijalne primjene interneta, od sredine 1990-ih, došlo je do booma ulaganja u dionice tehnoloških kompanija, klađenja koje se nadalo da će nove tehnološke inovacije donijeti nagli porast produktivnosti kapitala i time osigurati visoke stope profita. Taj balon je početkom 2000-ih prsnuo. Nakon te faze krize, dolazi faza regulacije, u kojoj država smiruje financijska tržišta, intenzivno ulaže u tehnologije i njihovu opću primjenu unutar različitih sfera ekonomske proizvodnje. Krivulja eksponencijalnog rasta se izravnava. Tada kreće novi ciklus ulaganja u inovacije jer stare tehnologije više ne donose dovoljno profita.

O tome jesmo li s internetom ušli u fazu poopćavanja tehnologije i opadanja njene produktivnosti za kapital možemo raspravljati, kao i o općenitoj eksplanatornoj vrijednosti cikličkih modela poput ovog koji je razradila Carlota Perez i koji faze dosadašnjeg razvoja kapitalističkog sistema od početaka industrijske revolucije analizira kroz pet tehno-ekonomskih paradigmi od kojih je ona nošena informacijsko-komunikacijskim tehnologijama posljednja. Međutim, bitno je razumjeti da proces tehnološke inovacije pod kapitalizmom podjednako oblikuju kapital i država te da je njihovo djelovanje povezano, ali u različitim fazama razvoja i primjene neke tehnologije.

Uloga države često se podcjenjuje i smatra je se faktorom inercije u odnosu na revolucionarni hod procesa tehnološke inovacije. Međutim, ideja da tržište predvodi inovaciju, a država je usporava recentnog je datuma. Dapače, kao što Mariana Mazzucato, učenica Carlote Perez, detaljno pokazuje u studiji Poduzetnička država, od druge polovice 20. stoljeća presudan akter za tehnološki razvoj općenito i razvoj informacijskih tehnologija specifično bila je upravo država, a ne tržište. Američka je država tako odigrala vodeću ulogu u razvoju ključnih segmenata računalne tehnologije i digitalnih mreža koje su danas prostor komercijalne ekspanzije tehnoloških giganata. Ona je usmjeravala napore javnog znanstvenog i tehnološkog pogona, stvarala potrebe za njihovom primjenom i naposljetku bila veliki kupac tih tehnologija, omogućivši time njihovu masovnu primjenu.
Teleprinter korišten za slanje poruka preko ARPANet-a, preteče interneta (izvor: Andrew "FastLizard4" Adams@Flickr prema Creative Commons licenci).
Teleprinter korišten za slanje poruka preko ARPANet-a, preteče interneta (izvor: Andrew “FastLizard4” Adams@Flickr prema Creative Commons licenci).
 

Godine 1972. američka je vlada privatnoj tvrtki AT&T-u ponudila da preuzme ARPANet. AT&T, koji je tada razvijao vlastitu komunikacijsku mrežu, smatrao je da internet neće biti profitabilan i odbio je ponudu. Nakon toga internet je čekao do ranih 1990-ih prije nego što ga je američka država uspjela prenijeti na privatni sektor. Čitavo iduće desetljeće taj privatni sektor proveo je razvijajući različite tehnologije koje bi omogućile komercijalizaciju interneta kao komunikacijskog aparata. Trenutno smo u fazi u kojoj su internetski sadržaji i komunikacijska infrastruktura postali radikalno komercijalizirani ubrzanim procesima komodifikacije i koncentracije vlasništva. Dapače, internetski giganti trenutno imaju toliku tehnološku i financijsku prednost pred državama, koje su netom morale spasiti ekonomije radikalnom ekspanzijom javnog duga, da kreću stvarati usluge koje bi trebao nuditi javni sektor. Primjerice, Google je svojom tehnologijom umjetne inteligencije nedavno ušao u britansko javno zdravstvo. U nekim američkim gradovima lokalne zajednice plaćaju Uberu da prevoze putnike do željeznice jer nemaju sredstava osigurati park-and-ride parkirna mjesta ili organizirati mrežu javnog prometa. Izgledno je da poslovni model za te gigante postaje ukotviti se što dublje u javnu infrastrukturu i usluge te time osigurati vlastitu ekonomsku opstojnost mimo neizvjesnosti tržišta.

Ove okolnosti ostavljaju dojam da je inovacijski proces ovisan o poduzetnicima i tržištu. Međutim, to je očigledna i, s obzirom na planetarne izazove s kojima se suočavamo, opasna inverzija. Sovjetskom svemirskom programu, pokrenutom svega desetak godina nakon svirepog pustošenja Drugog svjetskog rata, trebalo je četiri godine da pošalje čovjeka u orbitu. Elonu Musku to nije uspjelo u četrnaest godina od pokretanja Space X-a, a pritom kolonizacija Marsa i nije tehnološki prioritet, osim za one koji u tome vide čamac za spašavanje čovječanstva.

Koji su potencijali korištenja novih tehnologija (osobito p2p itsl.) za transcendiranje tržišnog odnosa, a koje su potencijalne kontradikcije ako se pri pokušaju njihova emancipatorna korištenja u svrhe npr. izgradnje tzv. paralelne ekonomije propusti uzeti u obzir silnice globalnog kapitalizma i kapitalističkog načina proizvodnje koje političko-ekonomski oblikuju društveno polje u koje se želi intervenirati uz pomoć navedenih tehnologija?

Postoje tehnologije za koje možemo pretpostaviti da su adekvatnije izgradnji paralelne ekonomije i koje bi eventualno mogle, u nekom post-kapitalističkom društvu ili u nekoj hibridnoj društvenoj organizaciji koja je samo dijelom uklopljena u kapitalističke odnose, osigurati uspješnu reprodukciju novih proizvodnih odnosa. Primjerice, pametne energetske mreže, distribuirana proizvodnja softvera, tehnološke platforme za dijeljenje resursa, alternativne valute, organski uzgoj hrane, pasivna gradnja itd., svakako mogu omogućiti ekološki održiviji socijalni metabolizam uz povećanje direktnog demokratskog odlučivanja nad procesima proizvodnje i raspodjele dobara.

Tehnologije same, međutim, ne mogu iznijeti alternativu bez društvenih snaga koje će se za nju izboriti i koje će stvoriti političko-institucionalni okvir za tu alternativu. Isto tako, u slučaju da se te snage izbore za alternativu, one ne mogu zanemariti kakav će utjecaj tehnologije imati na nove društvene odnose.
Društvene snage koje žele graditi alternativu moraju sagledati emancipatorna korištenja tehnologija u njihovoj široj uklopljenosti u kapitalističke odnose
Tehnologije reproduciraju postojeće društvene odnose i uvjetovane su intenzitetom kapitalističke ekonomije – intenzitetom materijalnih i energetskih tokova, intenzitetom investiranja u održavanje i razvoj infrastrukture, razvojem paralelnih tehnoloških sistema o kojima ovisi njihovo funkcioniranje. Zanemare li te hipotetske društvene snage uzeti u obzir tu „inerciju“ tehnoloških sistema, riskiraju da ih emancipatorna korištenja vrate u dominantne društvene odnose.
 
U tom je pogledu poučna povijest slobodnog softvera. Dok su u ranoj fazi razvoja softvera u pedesetima, šezdesetima i sedamdesetima programeri kôd razvijali uglavnom kroz slobodno dijeljenje i suradnju, uvođenjem vlasništva nad softverom dokida se taj proces zajedničke proizvodnje i uvodi se posredovanje tržišta. Time ne samo proizvođači nego i korisnici bivaju isključeni iz autonomije suverenog korištenja tehnologije koju jamči uvid u otvoreni kôd softvera. Slobodni softver nastaje kao otpor i alternativa tom procesu. On izokreće mehanizam intelektualnog vlasništva, braneći prisvajanje kôda koji nastaje zajedničkim naporom i time stvara oblik kolektivne proizvodnje bez privatnog vlasništva. Stoga je slobodni softver u ranim godinama bio teoretiziran kao zametna forma post-kapitalističkih proizvodnih odnosa.
 

No, 30 godina kasnije slobodni softver aproprirale su kao besplatni input najveće korporacije. Internetski giganti poput Facebooka i Googlea prigrlili su slobodni softver i danas su među najvećim razvijateljima otvorenog kôda, ali u namjene koje inicijatori zajednice za slobodni softver ne podržavaju – daljnje dokidanje sposobnosti korisnika da kontrolira vlastito tehnološko okruženje i da ne bude metom komercijalnog praćenja i policijskog nadzora.

Istodobno, čak i ako svoj rad smatraju prefiguracijom post-kapitalističkih proizvodnih odnosa, proizvođači slobodnog softvera nastavljaju živjeti u kapitalističkom svijetu. Ne postoje druge sfere kolektivne proizvodnje koje bi im osigurale besplatna sredstva za život kao što oni osiguravaju društvu slobodne i besplatne softverske alate, i stoga su prisiljeni prodavati svoj rad.

Pouka iz ove povijesti slobodnog softvera jest da društvene snage koje žele graditi alternativu moraju sagledati emancipatorna korištenja tehnologija u toj široj uklopljenosti tehnologija u kapitalističke odnose te osigurati održivost emancipatornih korištenja tehnologija kroz sve šire krugove solidarnih praksi proizvodnje i reprodukcije.

Kako možemo objasniti rascjep koji postoji između konzumiranja tehnologije i zanemarivanja svega što je potrebno da se istu proizvede? Npr. zašto korisnici Applea i dalje kupuju Apple proizvode unatoč visokim razinama eksploatacije na svim razinama proizvodnje?

Možemo to pomalo cinično objasniti jednostavnim uvidom kakvog zastupa švedski antropolog Alf Hornborg – bazična je funkcija tehnologije da prebaci rad s onoga tko njom upravlja na druge – bilo čovjeka, bilo prirodu. Utoliko je za tehnologiju, u tom antropološkom smislu, konstitutivna asimetrija koja je u osnovi eksploatacije i ekstrakcije.
 
No, specifičnije uz pitanje tehnologija u kapitalizmu, eksploatacijski odnos možemo objasniti kapitalizmom kao sistemom nejednake razmjene – društva koja su manje ekonomski razvijena i imaju manju kupovnu moć ne mogu kupiti najnovije i najproduktivnije tehnologije, što produbljuje njihovu strukturnu podčinjenost razvijenijim društvima. Stoga su prisiljena prodavati radnu snagu i svoje resurse ispod cijene rada i resursa razvijenih zemalja. Međutim, u mediju slobodne trgovine, taj asimetrični odnos izgleda kao simetrični odnos – razmjena robe za novac. Pristajanjem na taj simetrični odnos razmjene pristaje se i na strukturno-asimetrične nejednakosti, a Apple je samo najvidljiviji primjer onoga što vrijedi kao pravilo.
 
Foxconnov gotov proizvod (izvor: mattsches prema Creative Commons licenci).
Foxconnov gotov proizvod (izvor: mattsches prema Creative Commons licenci).
Ipak, postoji nekoliko karakteristika koje Apple izdvajaju od drugih korporacija. Prvo, Apple se drastično transformirao u trenutku kada je prestao biti kompanija koja objedinjuje različite elemente proizvodnje računala te je postao kompanijom koja koordinira globalnim proizvodnim lancem. Apple je zadržao inženjersku i marketinšku stranu, dok su proizvodnja i sastavljanje svih tehnoloških dijelova, a time i svi intenzivno eksploatacijski proizvodni procesi preneseni na podugovarače. U pravnom smislu Foxconn je taj koji izrabljuje i snosi odgovornost, a ne Apple.
 
Drugo, Apple je utjelovljenje kompanije koja je vođena interesima dioničara. To je razlog zašto vrlo inovativno i agresivno koristi financijske sheme kako bi izbjegao plaćanje poreza. Kao što je Marina Mazzucato pokazala, Apple i njemu slični tehnološki giganti time pile granu tehnološkog razvoja, jer izbjegavajući plaćati porez izbjegavaju vratiti sredstva koja je država ulagala u fundamentalna istraživanja i razvoj temeljnih računalnih tehnologija i čije rezultate ti tehnološki giganti danas uspješno eksploatiraju.
 
Treće, Apple nudi ekosistem u kojemu su korisnici dovedeni u situaciju suženog izbora. S jedne strane to olakšava korištenje tehnologije, dok ih s druge vezuje uz proizvođača, njegove zatvorene tehnološke standarde, i u krajnjoj mjeri, uz daljnju kupnju Appleovih proizvoda.
 
Četvrto, Apple je uspješno plasirao priču da je inovacija proizvod individualnog genija, poduzetništva i kreativnosti u liku i djelu Stevea Jobsa. Jobs je arhetipska figura tzv. kalifornijske ideologije – ideologije koja je želju za osobnom samorealizacijom hipi kulture pretočila u poduzetnički i libertarijanski etos Silicijske doline. Ta mistifikacija ideje autonomije, autonomije ostvarene mimo i protiv društva, vjerojatno nema točniji iskaz negoli u auratičnom, medijski posredovanom spiritualizmu Stevea Jobsa.
 
Iz pobrojanog možemo zaključiti da je Apple paradigmatska kompanija korporativne neodgovornosti, ali nije jedina koja djeluje u odnosima intenzivne eksploatacije – koji god da brand izabrali, teško možemo izići iz strukturnih zadatosti globalne podjele rada.
 

Kako objašnjavate sintagmu „neutralni Internet“?

Bitno je reći da neutralnost interneta nije tehničko pitanje. Na tehničkoj je razini oblikovanje i prioritetiziranje prometa redovan postupak, jer se mreže često ne projektiraju za maksimalni intenzitet prometa (a taj maksimalni intenzitet prometa neprestano raste). Dakle, mreža u tim trenucima mora odlučiti kako prioritetizirati određene tipove sadržaja nad drugima, s obzirom na različite količine podataka koje imaju pojedini tipovi sadržaja. Ukratko, ako streaming video ima jednak prioritet kao e-mail, jednom kada krene prijenos streaming videa i biva dosegnuta maksimalna propusnost mreže, doći će do zagušenja, kvaliteta signala će se smanjiti i onaj važni e-mail kojeg čekamo neće stizati. Stoga u tehničkom smislu postoji prioritetiziranje prema sadržajima.
 
Ako dokidanje neutralnosti interneta znači da bi operateri dobili više tržišnih poluga da funkcioniranje te infrastrukture približe tome kako funkcionira mobilna telefonija, proces demokratizacije javnog govora koji je u tehnološkom pogledu omogućio internet time bi se ubrzano počeo kretati unatrag
Za razliku od pitanja prioritetiziranja, pitanje neutralnosti interneta je, prije svega, pitanje oko toga treba li postojati regulacija i za čije dobro. Postoji jedan značajan argument protiv neutralnosti interneta – mi, korisnici interneta, a onda i operateri, podupiremo ogroman promet sadržajem koji poslužuju uglavnom najveće internetske korporacije – primjerice Google i Facebook. Neutralnost interneta je stoga u interesu tih velikih korporacija. No, dva su argumenta zašto bismo ipak trebali biti za neutralnost interneta – prvo, diskriminacija sadržaja prema pošiljatelju i primatelju, za razliku od tipa sadržaja, značila bi da teleoperateri mogu utjecati na odnose snaga u proizvodnji i strukturi sadržaja koje se plasira kroz njihove vodove. Mogli bi utjecati i na medijski sistem u cjelini, a često i za vlastiti interes jer operateri nerijetko imaju svoju medijsku produkciju. Stoga je upitno treba li im dopustiti mogućnost diskriminiranja prema primatelju i pošiljatelju. Drugo, operateri bi počeli znatno više ulagati u razvoj onog dijela usluga koje bi mogli više naplatiti, što bi rezultiralo lošijom uslugom za ostale korisnike i stvaranjem interneta dviju brzina – bržim za ponuđače sadržaja koji mogu više platiti, a sporijim za sve nas ostale.
 
Naposljetku, budući da bi dokidanje neutralnosti interneta promijenilo odnos snaga različitih frakcija kapitala, pitanje je na koji bi način to utjecalo na daljnji razvoj internetske komunikacijske infrastrukture. Ako to znači da bi operateri dobili više tržišnih poluga da funkcioniranje te infrastrukture približe tome kako funkcionira mobilna telefonija, proces demokratizacije javnog govora koji je u tehnološkom pogledu omogućio internet time bi se ubrzano počeo kretati unatrag.
 

U kontekstu globalne okolišne krize, koja su ograničenja „zelenog kapitalizma“?

Prevladavajući pristup ekološkoj krizi iz perspektive država, pogotovo onih najrazvijenijih, striktno je unutar okvira kapitalističkog načina proizvodnje i daljnjeg rasta globalne ekonomije, što je očigledno u kontradikciji spram procjene da trenutno koristimo 160 % regenerativnih kapaciteta planete na kojoj živimo i da se približavamo, u vrlo skorom vremenu – za 10-15 godina, nelinearnim promjenama planetarnih sistema koji će vjerojatno imati vrlo drastične posljedice na društvo.
 
Najčešći je oslonac službene politike da se probije kroz ovu kontradikciju vjera da će nam tehnologije omogućiti da dekarboniziramo i dematerijaliziramo naš društveni metabolizam. Pogleda li se, međutim, Pariški sporazum o suzbijanju emisija CO2 i klimatskim promjenama, u toj su rezoluciji uključene tehnologije koje nisu u primjeni i za koje se ne zna mogu li uopće riješiti probleme dekarbonizacije. Sva su ta nadanja postavljena na staklenim nogama. Međutim, kada mislimo strukturno, kada se pitamo je li moguće da postoji kapitalistički način proizvodnje, a da pritom smanjujemo količinu potrebne energije i materije, i kako to uopće može izvesti, postoji niz elemenata koji nam govore da to nije izvedivo, da su zeleni kapitalizam ili zeleni rast samozavaravanje.
 
10 000 cipela simbolički ostavljenih na trgu Republike u Parizu nakon što je francuska vlada zabranila globalni marš za klimu u Parizu, 29. studeni 2015. (izvor: 350 .org@Flickr prema Creative Commons licenci, foto: Ian Bremmer).
10 000 cipela simbolički ostavljenih na trgu Republike u Parizu nakon što je francuska vlada zabranila globalni marš za klimu u Parizu, 29. studeni 2015. (izvor: 350 .org@Flickr prema Creative Commons licenci, foto: Ian Bremmer).
Tranzicija kakvu bi trebao donijeti tzv. kapitalizam sa zelenim licem ima nekoliko strukturnih ograničenja – prvo je moć razvijenih da eksploatiraju nerazvijene koja počiva djelomično i na tome da između njih uvijek imamo paralelno u primjeni i visoko razvijene i manje razvijene tehnologije. Prljave i zastarjele tehnologije su u funkciji nejednake razmjene.
 

Drugi problem je da je današnji kapitalizam u situaciji u kojoj prirodni resursi, ljudska radna snaga, hrana i fosilni izvori energije, takozvane četiri jeftine prirode kako ih naziva Jason W. Moore, postaju sve skuplji. Prije svega nafta, na kojoj je energetski temeljen eksponencijalni rast svjetske ekonomije u proteklih sto godina, postaje sve skuplja jer je sve manje novih konvencionalnih nalazišta. Ta cijena se obično mjeri u energiji dobivenoj iz energije uložene (tzv. ERoEI faktor). Dok je prije 40-ak godina nafta imala faktor 100, danas je on bliže faktoru 20, što je približno faktor energetske učinkovitosti obnovljivih izvora energije. Međutim, nastavimo li crpiti naftu iz postojećih konvencionalnih izvora, sasvim je izvjesno da ćemo probiti granicu od 4 stupnja globalnog zagrijavanja u odnosu na temperature prije početka industrijskog kapitalizma.

I treće, razvoj potpuno novog dekarboniziranog tehnološkog sklopa koji će ponuditi uspješna rješenja u kratkom vremenskom roku koje nam je preostalo zapravo je u kontradikciji spram procesa tehnološke inovacije koji je relativno neizvjestan, vezan, kako sam već objasnio, uz ekonomske cikluse, a uvelike i uz postojeće tehnologije. Mnogo je tehnološkog razvoja zapravo odgovor na kritične probleme postojećeg tehnološkog kompleksa ili postojećih proizvodnih odnosa i u tom je smislu tehnološki razvoj često više odgovor na postojeći problem nego što je radikalna inovacija.

Dakle, klađenje na to da će nam tehnologije za koje ne znamo funkcioniraju li uopće omogućiti brzu ekološku tranziciju u dekarboniziranu i dematerijaliziranu ekonomiju posve je iluzorno, a trenutna službena politika suzbijanja klimatskih promjena upravo se zasniva na toj okladi.

Je li strah od automatizacije opravdan, odnosno kako on korespondira s lijevim zahtjevom da se smanji društveno potrebno radno vrijeme, nužno za proizvodnju i reprodukciju uvjeta života?

Na početku sam već govorio o ulozi tehnologije u povećanju produktivnosti. Između ostalog, jedan vid povećanja produktivnosti kapitala je i zamjena radnika strojevima. Nakon ekonomske krize 2008. godine u mnogim ekonomijama došlo je do oporavka produktivnosti i profita, ali ne i usporedivog oporavka tržišta rada. Kriza je ponudila dobru priliku da se otpusti skupu radnu snagu i zamijeni jeftinijim strojevima.
Robotizacija moderne industrije (izvor: ICAPlants prema Creative Commons licenci).
Robotizacija moderne industrije (izvor: ICAPlants prema Creative Commons licenci).
Uzbunu oko tehnološke nezaposlenosti dodatno je digla nedavna studija dvojice znanstvenika s Oxforda koja je došla do zaključka da današnje tehnologije omogućuju zamjenu 47 % radne snage u SAD-u.
 
Međutim, paradoksalno, automatizacija u prošlosti nije imala učinak smanjivanja količine ljudskog rada. Unatoč velikim iskoracima u automatizaciji proteklih desetljeća, radno vrijeme u najrazvijenijim ekonomijama u tom razdoblju nije se značajno smanjilo. Razlog tome je da se automatizacija isplati samo tamo gdje je radna snaga skuplja od tehnologije. Međutim, jednom kad je radna snaga zamijenjena tehnologijom, njena cijena na tržištu drastično pada i postaje dovoljno jeftinom za novi ciklus ekspanzije kapitalističke proizvodnje. Istodobno, globalna radna snaga u istom tom razdoblju konstantno je rasla. Time se opet vraćamo na priču o tehnologijama koje omogućuju geografsku integraciju globalnog kapitalizma i koje omogućuju da korporacije iskorištavaju drastične razlike u cijeni rada, da tehnološki supstituiraju rad koji je skup i zaoštravaju konkurenciju između različitih segmenata globalne radne snage.
 
Čitava priča o automatizaciji stoga je krivo teoretizirana. Osim ako danas ne svjedočimo kvalitativnom pomaku u brzini tehnološkog razvoja, a to je posve dvojbeno, povijesno nas iskustvo uči da automatizacija nije imala za ishod dokidanje proletarijata, već produbljivanje proletarizacije sve većeg globalnog radništva. Puni društveni potencijal automatizacije može biti oslobođen samo u uvjetima zaustavljene ekspanzije komodifikacije i usmjerene primjene robotike prema zadovoljavanju društveno definiranih potreba.


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.



Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o tehnologiji šeste epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 30.9.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve