Matt Huber: Elon Musk spašava svijet?

Multimilijarder Elon Musk i njegova tvrtka Tesla Motors posljednjih nekoliko tjedana pune stupce i naslovnice kako stranih tako i domaćih medija. Proizvodom zidne baterije nazvane Powerwall individualnim se potrošačima obećava instant rješenje koje će im omogućiti da postanu neovisni od centralizirane elektroenergetske mreže, računa za struju i fosilnih goriva. No, kako Matt Huber objašnjava u ovom članku, kolektivni problem sadašnjeg zastarjelog i ekološki destruktivnog sustava proizvodnje energije ne može se riješiti individualiziranim rješenjima kakva nude korporacije poput Tesla Motors.


Nova Powerwall baterija tvrtke Tesla Motors nudi individualno rješenje za kolektivni problem klimatskih promjena.


Prošlog je mjeseca američka automobilska i tehnološka tvrtka Tesla Motors predstavila proizvod imena “Powerwall”, što je popraćeno velikim odobravanjem. Posvuda su prisutni naslovi poput “Teslina baterija najavljuje početak kraja fosilnih goriva” ili “Kako će Teslin Powerwall prebaciti kontrolu u ruke potrošača”.

Tesla Motors obećava da će kućna baterija, koja “mijenja sve”, milijune potrošača osloboditi tiranije električne mreže tako što će donijeti generiranje električne energije u sam dom. Ta zidna baterija može se koristiti kao mehanizam za pohranu solarne energije – na svojim bi krovovima kućanstva trebala instalirati solarne panele koji bi punili bateriju (ili pak mogu bateriju napuniti preko standardne električne mreže).
Privatiziranjem i izoliranjem proizvodnje električne energije na razinu kućanstva Tesla Motors individualizira kolektivni problem transformiranja našeg energetskog sustava. Ta tvrtka reproducira neoliberalnu logiku da se društvena promjena može postići kroz snagu i potrošačke odluke raspršenih, individualnih potrošača

Ta bi baterija, u teoriji, trebala osloboditi pojedince ne samo od fosilnih goriva, nego i od geografije centraliziranih elektrana (bilo nuklearnih elektrana bilo onih pogonjenih na ugljen) i raspršenih mreža dalekovoda. Gotovo je s fosilnim gorivima i gotovo je s računima za struju koje ste plaćali tvrtkama za opskrbu. Stigla je maksimalna sloboda.

Sposobnost tih baterija da se zaista napajaju solarnom energijom je sporna. No postoji još veći problem s Powerwallom izuzev pitanja hoće li uistinu funkcionirati. Privatiziranjem i izoliranjem proizvodnje električne energije na razinu kućanstva Tesla Motors individualizira kolektivni problem transformiranja našeg energetskog sustava. Ta tvrtka reproducira neoliberalnu logiku da se društvena promjena može postići kroz snagu i potrošačke odluke raspršenih, individualnih potrošača.

Powerwall je poput automobila, samo u području električne energije.

U ranom su dvadesetom stoljeću američki gradovi, kako oni veliki tako i mali, bili ispresijecani mrežom javnog prijevoza – tramvajske linije i novonastali sustavi podzemnih željeznica povezivali su raznolike, živahne zajednice jedne s drugima i s javnim dobrima koja su gradovi nudili. No mješavina rasističke stambene politike, namjernog korporativnog uništavanja električnog javnog prijevoza i federalne cestogradnje opustošila je ovu urbanu geografiju.

Nju je s vremenom zamijenila ekspandirajuća geografija predgrađa, sačinjena od privatiziranih suburbanih kuća i automobilskog prijevoza. Kolektivni, javni sustav prijevoza privatiziran je i, osim u velikim metropolama, zamijenjen automobilima.

Čak i ako izostavimo iz razmatranja duboke i dalekosežne društvene i političke posljedice suburbanizacije (kako na urbana tako i na ruralna područja), individualizirani transportni sustavi pokazali su se nevjerojatno rasipnima. Od crpljenja nafte do automobilskog sagorijevanja goriva, ovaj sustav potiče milijune privatnih proizvođača i potrošača da se uključe u proces golemog eksternaliziranja troškova po okoliš na javnost.

Tesla Motors predlaže sličnu transformaciju – privatizaciju proizvodnje električne energije.
Vrlo izgledne eksploatacijske i destruktivne geografije rada i crpljenja materijala koje su potrebne za opskrbu milijuna potrošača baterijama veličine zida poništit će bilo kakve ekološke koristi od tog rješenja. Jednako je važno sljedeće pitanje: što će biti s milijunima onih ljudi koji si ne mogu priuštiti “jeftini” Powerwall od 3500 dolara?

Želja za rješavanjem klimatske krize i smanjivanjem naše ovisnosti o fosilnim gorivima je snažna. No pritom ne bismo trebali zatvarati oči pred dubokim problemima koji prate takvo rješenje kao što je Powerwall. Vrlo izgledne eksploatacijske i destruktivne geografije rada i crpljenja materijala koje su potrebne za opskrbu milijuna potrošača baterijama veličine zida poništit će bilo kakve ekološke koristi od tog rješenja.

Jednako je važno sljedeće pitanje: što će biti s milijunima onih ljudi koji si ne mogu priuštiti “jeftini” Powerwall od 3500 dolara (a da i ne spominjem cijenu solarnih panela potrebnih da bi se pojedinci energetski osamostalili od električne mreže)? U gradu poput mojeg (Syracuse, u saveznoj državi New York), ljudi koji si ne mogu priuštiti automobil prisiljeni su oslanjati se na podfinancirani i oronuli sustav javnog autobusnog prijevoza. Hoće li u budućnosti u kojoj se kućanstva opskrbljuju električnom energijom putem individualnih zidnih baterija stanovnici siromašnih četvrti, koji si takvo što ne mogu priuštiti, biti prisiljeni i dalje koristiti zastarjelu i neodržavanu električnu mrežu?

Električna je mreža temeljito i dubinski kolektivna infrastruktura. Sama priroda tog sustava zahtijeva da opskrba uvijek bude izbalansirana s promjenjivom potrebom za opskrbom društva u njegovoj cjelini. Izgradnja hidroelektričnih centrala i elektrifikacija ruralnih krajeva za vrijeme New Deala postigli su da opskrba strujom postane javni program s ciljem zadovoljavanja potreba društva, a premda su mnoge tvrtke za opskrbu električnom energijom s vremenom privatizirane, one su još uvijek podložne izvjesnoj razini javne (i demokratske) regulacije i upravljanja.

Ne tvrdim da bismo trebali ustrajati na zadržavanju postojeće geografije centralizirane proizvodnje energije pogonjene ugljenom, plinom i nuklearnim gorivom. No istovremeno ne smijemo ni odustati od ideje da naš elektroenergetski sustav treba ostati zajednička javna infrastruktura.

Električna energija kao kolektivni poduhvat već je utjelovljena u inovativnim projektima kojima je cilj osloboditi društvo fosilnih goriva: inženjeri trenutno rade na proširenju “pametnih mreža” koje koriste kako centralizirane (koncentrirane) solarno-termalne elektrane (poput onih u pustinji Mojave)
Vidjeli smo na koji način privatizacija energetskih sustava stvara duboke i dalekosežne društvene i ekološke probleme. Problem energije i klime zahtijeva kolektivna rješenja. Takva se rješenja ne nalaze u rukama niti pojedinog poduzetnika ni individualnog potrošača
tako i raspršenu geografiju proizvodnje energije iz sunca i vjetra koji se mogu međusobno nadopunjavati kada sunce ili vjetar nisu dostupni u određenoj regiji.

A ako je instaliranje solarnih panela na domovima najbolji način za rješavanje kolektivnog problema klimatskih promjena, tada bi se proizvodnja solarne energije u kućanstvima trebala provoditi pomoću javnog programa proizvodnje koji će doprinositi cijelom kolektivu – a ne postati robom koju će prodavati profitne korporacije kao što je Tesla Motors.

Masovna privlačnost Teslinog Powerwalla u SAD-u – već su rasprodani sve do sredine 2016. godine – ukazuje na široku rasprostranjenost uvjerenja da “sloboda” označava privatizirane oblike kontrole, da je sve što je “centralizirano” inherentno izrabljivačko i birokratsko i, što je najvažnije, da se ekološki problemi mogu riješiti kombinacijom poduzetničkih inovacija (koje će provesti korporacije poput Tesla Motorsa, dakako) i odluka individualnih potrošača.

Vidjeli smo na koji način privatizacija energetskih sustava stvara duboke i dalekosežne društvene i ekološke probleme. Problem energije i klime zahtijeva kolektivna rješenja. Takva se rješenja ne nalaze u rukama niti pojedinog poduzetnika ni individualnog potrošača.


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Matt Huber je profesor geografije na Sveučilištu Syracuse i autor knjige Lifeblood: Oil, Freedom, and the Forces of Capital.


Fotografija je preuzeta sa stranice Jacobin i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.
  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor) Razmišljati skromno Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve