Budućnost ljevice u Europi

Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.

"Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci).
"Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci).

Nakon zapanjujućeg ishoda referenduma o Brexitu, David Cameron, George Osborne i Nigel Farage su bivši, uskočila je navodno-talentirana Theresa May, umjesto da dobije nogu Boris Johnson je promaknut, mjere štednje su na čekanju, kamatne stope smanjene, nejednakost je najednom postala problem oko kojega se Torijevci angažiraju, a Nicola Sturgeon pojavljuje se kao državnica koja bi potencijalno mogla spasiti Ujedinjeno Kraljevstvo, ali i britansko članstvo u Europskoj uniji.

Dođe vam da se zapitate: kako biste glasovali da ste znali da će stvari ovako ispasti?

U međuvremenu, britanska Laburistička stranka potonula je u prljavu bitku za liderstvo, jer su srednjostrujaški i bleristički parlamentarci pokrenuli puč protiv radikalno lijevog vođe stranke Jeremyja Corbyna, kojega je izabralo članstvo. Čini se vjerojatnim da će Corbyn opstati, zahvaljujući snažnom kontranapadu i izbornom sistemu koji je naslijedio od Eda Milibanda. No u ovom trenutku sama bitka ilustrira irelevantnost Laburista – a stoga i cjelokupne ljevice izvan Škotske – za sva pitanja koja se tiču moći ili politike u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Građanski rat na britanskoj ljevici ima paralele diljem Europe, a radikalno-lijevi pokreti ponovno otkrivaju toplu vodu: njihovi su najžešći neprijatelji upravo njihovi srednjostrujaški rivali

Građanski rat na britanskoj ljevici ima paralele diljem Europe, a radikalno-lijevi pokreti ponovno otkrivaju toplu vodu: njihovi su najžešći neprijatelji upravo njihovi srednjostrujaški rivali. U Grčkoj je uspon SYRIZA-e, „Koalicije stranaka radikalne ljevice“ nastupio na štetu PASOK-a, Pan-helenističkog Socijalističkog Saveza. U Španjolskoj, Unidos Podemos prvenstveno je nastupio kao izazov za PSOE; no podbacio na izborima prošloga lipnja. U Portugalu je Bloc Izquierda rastao kako je Socijalistička Partija opadala; tri lijeve stranke trenutno se nalaze u nelagodnoj koaliciji zahvaljujući činjenici da je vođa socijalista sin komunista iz Goe. U Njemačkoj postoji Die Linke. U Italiji su socijalisti već odavno nestali, no potpuno srednjostrujašku post-komunističku Demokratsku partiju sada prijeti istisnuti kvazi-lijevi Pokret 5 zvjezdica. U Francuskoj, iznimno, Socijalisti kolabiraju bez ičije pomoći, a pritom još ne postoji radikalno-lijeva politička alternativa, usprkos masovnom otporu vladinim ekonomskim programima.

Uspon radikalno-lijevih opcija samo četvrt stoljeća nakon „kraja povijesti“ rezultirao je duhovnom krizom srednje struje. Prije nekoliko desetljeća, doimalo se plauzibilnim kada su se lideri poput Tonyja Blaira, Gerharda Schroedera i (nešto kasnije) Georgea Papandreoua predstavljali kao moderna generacija. Oni su bili formirani unutar okvira ekonomske i ideološke transformacije, u eri Margaret Thatcher i Ronalda Reagana te trijumfa Zapada u Hladnom ratu. Odbili su socijalizam staroga kova i podrezali državu blagostanja. Nastavili su europski projekt, prihvatili liderstvo Sjedinjenih Američkih Država i priklonili se slobodnom tržištu. Istovremeno su propagirali široku liberalizaciju društvenog života, uključujući jačanje reproduktivnih prava, prava homoseksualaca, rasne, etničke i religiozne raznolikosti te slobode kretanja. Upravo je to bilo ono što je (u velikoj mjeri) definiralo mainstream kao progresivni; oni su na taj način dodali lakirni sloj društvenog izjednačavanja povrh ubrzano rastuće ekonomske nejednakosti.

Međutim, povijest nije završila. Nova europska generacija doživljava slobodu kretanja, društvene dobitke i rodne slobode kao ireverzibilne činjenice; ona dolazi iz internacionaliziranih sveučilišta i živi zajedničku, europsku kulturu. Ona je u velikoj mjeri religijski tolerantna, čak i u trenutku kada je sve više konzervativnih muslimanskih zajednica diljem Europe. Izazov koji je definira klimatske su promjene – prioritet koji su starije generacije zanemarile. Ta je generacija svjedočila Bushevoj eri, ratovima u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji, a sada i valu izbjeglica iz tih područja. Nova europska generacija ne vjeruje da su Sjedinjene Američke Države prirodni vođa svijeta. Ona je pretrpjela rastuću nejednakost, proživjela financijsku krizu i ne vjeruje da su tržišta magična. Njezino ekonomsko iskustvo obilježeno je stagnacijom, raspadom, prekarnošću, štednjom i nezaposlenošću. Nekadašnja modernost fleksibilnosti, poduzetništva i globalizacije više se ne doima atraktivnom.

Radikalna ljevica želi konkretnu akciju, odgovornost te, ako je to moguće, mir: zaustavljene ovrhe, financiranje javnih usluga, zatvaranje korumpiranih bankara, prizemljenje dronova i povlačenje vojnih trupa – radikalima su riječi poput „neoliberalno“ i „mjere štednje“ predmet borbe

Jaz između lijevog centra i radikalne ljevice reflektira se u različitosti političkog diskursa. Slogani poput „inkluzivnog prosperiteta“, „zajedničkog rasta“ te „jači zajedno“ britanske kampanje za ostanak u EU pogađaju nijanse lijevog centrizma; u međunarodnoj sferi uvriježena je sintagma „humanitarna intervencija“. Radikalna ljevica, pak, želi konkretnu akciju, odgovornost te, ako je to moguće, mir: zaustavljene ovrhe, financiranje javnih usluga, zatvaranje korumpiranih bankara, prizemljenje dronova i povlačenje vojnih trupa. Radikalima su riječi poput „neoliberalno“ i „mjere štednje“ predmet borbe. Trgovinski sporazumi su jedna točka prijeloma; sudbina Palestine je druga. To su bojne linije; razlike su nepomirljive pa se stoga i borba nužno odvija oko kontrole.

U Britaniji je vodstvo radikalnih snaga, više-manje slučajno preuzeo samozatajan parlamentarac iz redova stare Nove Ljevice, s korijenima u politici 1960-ih. U Grčkoj je to učinio mladi građevinski inženjer, kojem je neko vrijeme asistirao samoprozvano „nepredvidljivi marksistički“ profesor ekonomije. U Španjolskoj, još mlađi profesor političkih znanosti. U Italiji, komičar. Stoga za etablirane političare postoji još jedan problem: smjer radikalne ljevice ni u kojem slučaju ne proizlazi iz njihovih vlastitih klasnih i društvenih krugova. Dakle, radikali za njih predstavljaju egzistencijalnu prijetnju.

Geografske i institucionalne dimenzije upotpunjuju jaz. Radikalna ljevica pojavila se kao ozbiljna snaga prvo u Grčkoj, zatim u Španjolskoj, Portugalu te Italiji – odnosno, na europskom jugu koji je obilježen krizom. Usto, ona ima bazu na razini određenih lokalnih vlasti, uključujući Barcelonu, Napulj, Torino, a sada i Rim. Lijevi se centar, pak, ukopao u Westminsteru, Parizu i Berlinu gdje se nalazi u velikoj koaliciji s konzervativcima, a prije svega u Bruxellesu. Upravo iz Bruxellesa može pomoći u trans-nacionalnim kampanjama protiv radikalnih pokreta.

Kolaps grčke ekonomije iz 2015. godine doveo je po prvi put na vlast radikalno lijevu vladu. Ta je vlada imala program, grčki narod znao je kako on glasi i SYRIZA je, osvojivši tek oko 35% glasova na izborima, uživala potporu javnosti od oko 80%. Sam program bio je umjeren, u potpunosti kapitalistički, s ambicijom promjene tek određenih politika koje su nametnule europske institucije i MMF, a čija je provedba u Grčkoj očito polučila disfunkcionalnim i destruktivnim rezultatima. Međutim, Grci nisu uspjeli osigurati podršku lijevih centrista na vlasti u Italiji, Njemačkoj i Francuskoj. Europska centralna banka bila je angažirana da pritisne grčku ekonomiju, zaprijetivši da će srušiti grčke banke – a tu je prijetnju i osobno u Ateni u kasnom siječnju 2015. isporučio Jeroen Dijsselbloem, socijalistički ministar financija Nizozemske i predsjednik Eurogrupe, vijeća ministara financija eurozone.

DiEM25 za cilj ima ambiciozni proces ustavnog restrukturiranja, koji bi vodio prema pravoj popularnoj, ustavnoj i, da, socijal-demokratskoj demokraciji na europskoj razini

U srpnju 2015., grčka je vlada kapitulirala, prepustivši u potpunosti uzde nacionalne ekonomske politike u ruke svojih kreditora, kako je sve do danas – politike likvidacije, ovrha, bankrota i brzinskih privatizacija, što obuhvaća i prekrasnu grčku obalu koja je dosad bila javno dobro. (Osobito ponižava što kreditori imaju pravo nominirati predsjedavajućeg u privatizacijskoj komisiji.) Jasna namjera ove politike jest podčiniti Grke i zastrašiti glasače u drugim državama članicama, uključujući one u Španjolskoj i Portugalu. Taj pokušaj u pravilu nije uspio, jer su radikali u Južnoj Europi nastavili dobivati na značaju na izborima u Portugalu, Španjolskoj i Italiji. No, uspio je potisnuti odlučnost Podemosa i Bloca Izquierde; tako da u ovom trenutku najaktivnije pobune na europskom kontinentu dolaze s desnice. Radikalni vulkan tinja, ali zasad još nije eruptirao.

Radikalna ljevica trenutno je osujećena u djelovanju i suočena sa strateškim izborom. Jedna opcija je razvrgnuti Europsku uniju, u nadi da će u državama koje su netom napustile Uniju glasači na izborima dati povjerenje ljevici, oslobodivši se teških okova mjera štednje, koje su im nametnuli iz Bruxellesa i Frankfurta. Ova strategija poznata je kao Lexit. Njezina prednost leži u razočaranju brojnih glasača iz radničke klase europskim institucijama, činjenici koja je jasno vidljiva u zaokretu okruga koji tradicionalno glasaju za Laburističku stranku diljem Engleske i Walesa prema opciji Brexita na referendumu.

No opcija Lexita suočena je sa sljedećim problemom: dominantni anti-europski pokreti uopće nisu lijevo nastrojeni; njih čine ekstremne stranke radikalne desnice – od otvoreno nacističke Zlatne zore u Grčkoj do britanskog UKIP-a i Nacionalne Fronte u Francuskoj. Dakle, snage Lexita nalaze se u neugodnom savezništvu s političkim nativistima, ksenofobima i neofašistima. Postoje razlozi za bojazan da će radikalna desnica nakon izlaska iz Europske unije prva doći na vlast i potkopati demokratska jamstva, koja djelomično proizlaze iz europskog prava koje čuva potencijal naknadnih progresivnih pobjeda. Ovaj proces je već poodmakao, čak i unutar Europe, primjerice u Poljskoj i Mađarskoj; a predstavlja potencijalnu prijetnju demokratskoj stabilnosti čak i u Francuskoj.

Ima li pro-europska radikalna ljevica, djelujući na europskoj razini, ikakvu šansu? Razumno je upitati se može li se tako nešto natjecati s emotivnom snagom nacionalističke desnice.

Alternativa za radikalnu ljevicu je da na sebe preuzme zadaću definiranja koherentnog pan-europskog programa za demokratski razvoj same Europske unije. Pokret za demokraciju u Europi do 2025. godine – DiEM25 – postavio si je konkretne ciljeve. Neki su skromni ali neposredni, crpeći dijelom iz američkih reformskih modela iz 1970-ih godina, poput zahtjeva za otvorenim sastancima, s transkriptima i web-prijenosima, ili zahtjeva da Europski parlament ima moć potvrđivanja imenovanja na značajne pozicije, poput one u Europskoj komisiji i upravnom vijeću Europske centralne banke. Onkraj navedenih zahtjeva, DiEM25 za cilj ima ambiciozni proces ustavnog restrukturiranja, koji bi vodio prema pravoj popularnoj, ustavnoj i, da, socijal-demokratskoj demokraciji na europskoj razini.

Koji će biti ishod? Lijevi centar ne može izdržati; njegovo je vrijeme prošlo. Ne postoji vodstvo, imaginacija ni budućnost u navodnoj modernosti 1980-ih, 30 godina kasnije, u uvjetima koje je ta era na koncu proizvela. Elementi lijevog centra drže se svojih pozicija, u nekim slučajevima vrlo snažno, no s vremenom će biti sve slabiji, kako će im pristaše stariti i osipati se, sve dok ne dođu izbori koji će ih pomesti. To je bila sudbina PASOK-a. To će prilično brzo biti i sudbina francuskih socijalista te parlamentarne frakcije britanske Laburističke stranke. Što se tiče SPD-a u Njemačkoj, PSOE-a u Španjolskoj, PD-a u Italiji i PS-a u Portugalu – vrijeme će pokazati. Moguće je da će se nestabilne koalicije sa radikalnije lijevim strankama, kao u Portugalu i na nekoliko drugih mjesta, nastaviti još neko vrijeme.

Dakle, budućnost ljevice – uz pretpostavku da ljevica ima budućnost – leži u onome što danas nazivamo radikalnom ljevicom. No, o kojem njezinom dijelu govorimo? Frakcija koja zagovara Lexit do danas nije ostvarila značajniju podršku u bilo kojem europskom biračkom tijelu. Narodno jedinstvo (Laïkí Enótita / Popular Unity), frakcija grčke ljevice i jedina stranka koja je otvoreno zagovarala Lexit, na izborima u rujnu 2015. nije uspjela prijeći prag od 3% i ući u parlament. U Ujedinjenom Kraljevstvu, Corbyn je bio na strani ostanka u EU (iako je u prošlosti pripadao tradiciji euroskepticizma), a koliko mi je poznato, laburistički zagovornici Lexita u potpunosti su potisnuti u pozadinu nakon referenduma.

Ima li pro-europska radikalna ljevica, djelujući na europskoj razini, ikakvu šansu? Razumno je upitati se može li se tako nešto natjecati s emotivnom snagom nacionalističke desnice. Možda ne može. A možda će ljevica u cjelini, gorko razjedinjena, naprosto nastaviti biti glas nemoćne opozicije.

Međutim, za one koji drže do neke bolje vizije Europe, opcije su malobrojne. Vrijedi prisjetiti se riječi Vilima Oranskog: „Nema nade prije pokušaja ni uspjeha u odolijevanju.“

§
 

James Galbraith autor je knjige Welcome to the Poisoned Chalice: The Destruction of Greece and the Future of Europe. Surađivao je s bivšim grčkim ministrom financija Yanisom Varoufakisom 2015. godine i nastavlja raditi zajedno s njim na projektu DiEM25 (Pokret za demokraciju u Europi do 2025. godine).

Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, Jacob Riis
(izvor) Razmišljati skromno „Danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slumova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Umjereni zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu ‘mikro-jedinicama’. Granica između stanovanja koje je dostupno i stanovanja koje je jeftino jer je gotovo nenastanjivo postaje sve tanja. Pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti za svoja uvjerenja kada se potegne ovo pitanje – pustimo da kapitalizam ljudima pruži domove koji su u skladu s njihovim siromaštvom.“
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve