Budućnost ljevice u Europi

Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.

"Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci).

Nakon zapanjujućeg ishoda referenduma o Brexitu, David Cameron, George Osborne i Nigel Farage su bivši, uskočila je navodno-talentirana Theresa May, umjesto da dobije nogu Boris Johnson je promaknut, mjere štednje su na čekanju, kamatne stope smanjene, nejednakost je najednom postala problem oko kojega se Torijevci angažiraju, a Nicola Sturgeon pojavljuje se kao državnica koja bi potencijalno mogla spasiti Ujedinjeno Kraljevstvo, ali i britansko članstvo u Europskoj uniji.

Dođe vam da se zapitate: kako biste glasovali da ste znali da će stvari ovako ispasti?

U međuvremenu, britanska Laburistička stranka potonula je u prljavu bitku za liderstvo, jer su srednjostrujaški i bleristički parlamentarci pokrenuli puč protiv radikalno lijevog vođe stranke Jeremyja Corbyna, kojega je izabralo članstvo. Čini se vjerojatnim da će Corbyn opstati, zahvaljujući snažnom kontranapadu i izbornom sistemu koji je naslijedio od Eda Milibanda. No u ovom trenutku sama bitka ilustrira irelevantnost Laburista – a stoga i cjelokupne ljevice izvan Škotske – za sva pitanja koja se tiču moći ili politike u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Građanski rat na britanskoj ljevici ima paralele diljem Europe, a radikalno-lijevi pokreti ponovno otkrivaju toplu vodu: njihovi su najžešći neprijatelji upravo njihovi srednjostrujaški rivali

Građanski rat na britanskoj ljevici ima paralele diljem Europe, a radikalno-lijevi pokreti ponovno otkrivaju toplu vodu: njihovi su najžešći neprijatelji upravo njihovi srednjostrujaški rivali. U Grčkoj je uspon SYRIZA-e, „Koalicije stranaka radikalne ljevice“ nastupio na štetu PASOK-a, Pan-helenističkog Socijalističkog Saveza. U Španjolskoj, Unidos Podemos prvenstveno je nastupio kao izazov za PSOE; no podbacio na izborima prošloga lipnja. U Portugalu je Bloc Izquierda rastao kako je Socijalistička Partija opadala; tri lijeve stranke trenutno se nalaze u nelagodnoj koaliciji zahvaljujući činjenici da je vođa socijalista sin komunista iz Goe. U Njemačkoj postoji Die Linke. U Italiji su socijalisti već odavno nestali, no potpuno srednjostrujašku post-komunističku Demokratsku partiju sada prijeti istisnuti kvazi-lijevi Pokret 5 zvjezdica. U Francuskoj, iznimno, Socijalisti kolabiraju bez ičije pomoći, a pritom još ne postoji radikalno-lijeva politička alternativa, usprkos masovnom otporu vladinim ekonomskim programima.

Uspon radikalno-lijevih opcija samo četvrt stoljeća nakon „kraja povijesti“ rezultirao je duhovnom krizom srednje struje. Prije nekoliko desetljeća, doimalo se plauzibilnim kada su se lideri poput Tonyja Blaira, Gerharda Schroedera i (nešto kasnije) Georgea Papandreoua predstavljali kao moderna generacija. Oni su bili formirani unutar okvira ekonomske i ideološke transformacije, u eri Margaret Thatcher i Ronalda Reagana te trijumfa Zapada u Hladnom ratu. Odbili su socijalizam staroga kova i podrezali državu blagostanja. Nastavili su europski projekt, prihvatili liderstvo Sjedinjenih Američkih Država i priklonili se slobodnom tržištu. Istovremeno su propagirali široku liberalizaciju društvenog života, uključujući jačanje reproduktivnih prava, prava homoseksualaca, rasne, etničke i religiozne raznolikosti te slobode kretanja. Upravo je to bilo ono što je (u velikoj mjeri) definiralo mainstream kao progresivni; oni su na taj način dodali lakirni sloj društvenog izjednačavanja povrh ubrzano rastuće ekonomske nejednakosti.

Međutim, povijest nije završila. Nova europska generacija doživljava slobodu kretanja, društvene dobitke i rodne slobode kao ireverzibilne činjenice; ona dolazi iz internacionaliziranih sveučilišta i živi zajedničku, europsku kulturu. Ona je u velikoj mjeri religijski tolerantna, čak i u trenutku kada je sve više konzervativnih muslimanskih zajednica diljem Europe. Izazov koji je definira klimatske su promjene – prioritet koji su starije generacije zanemarile. Ta je generacija svjedočila Bushevoj eri, ratovima u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji, a sada i valu izbjeglica iz tih područja. Nova europska generacija ne vjeruje da su Sjedinjene Američke Države prirodni vođa svijeta. Ona je pretrpjela rastuću nejednakost, proživjela financijsku krizu i ne vjeruje da su tržišta magična. Njezino ekonomsko iskustvo obilježeno je stagnacijom, raspadom, prekarnošću, štednjom i nezaposlenošću. Nekadašnja modernost fleksibilnosti, poduzetništva i globalizacije više se ne doima atraktivnom.

Radikalna ljevica želi konkretnu akciju, odgovornost te, ako je to moguće, mir: zaustavljene ovrhe, financiranje javnih usluga, zatvaranje korumpiranih bankara, prizemljenje dronova i povlačenje vojnih trupa – radikalima su riječi poput „neoliberalno“ i „mjere štednje“ predmet borbe

Jaz između lijevog centra i radikalne ljevice reflektira se u različitosti političkog diskursa. Slogani poput „inkluzivnog prosperiteta“, „zajedničkog rasta“ te „jači zajedno“ britanske kampanje za ostanak u EU pogađaju nijanse lijevog centrizma; u međunarodnoj sferi uvriježena je sintagma „humanitarna intervencija“. Radikalna ljevica, pak, želi konkretnu akciju, odgovornost te, ako je to moguće, mir: zaustavljene ovrhe, financiranje javnih usluga, zatvaranje korumpiranih bankara, prizemljenje dronova i povlačenje vojnih trupa. Radikalima su riječi poput „neoliberalno“ i „mjere štednje“ predmet borbe. Trgovinski sporazumi su jedna točka prijeloma; sudbina Palestine je druga. To su bojne linije; razlike su nepomirljive pa se stoga i borba nužno odvija oko kontrole.

U Britaniji je vodstvo radikalnih snaga, više-manje slučajno preuzeo samozatajan parlamentarac iz redova stare Nove Ljevice, s korijenima u politici 1960-ih. U Grčkoj je to učinio mladi građevinski inženjer, kojem je neko vrijeme asistirao samoprozvano „nepredvidljivi marksistički“ profesor ekonomije. U Španjolskoj, još mlađi profesor političkih znanosti. U Italiji, komičar. Stoga za etablirane političare postoji još jedan problem: smjer radikalne ljevice ni u kojem slučaju ne proizlazi iz njihovih vlastitih klasnih i društvenih krugova. Dakle, radikali za njih predstavljaju egzistencijalnu prijetnju.

Geografske i institucionalne dimenzije upotpunjuju jaz. Radikalna ljevica pojavila se kao ozbiljna snaga prvo u Grčkoj, zatim u Španjolskoj, Portugalu te Italiji – odnosno, na europskom jugu koji je obilježen krizom. Usto, ona ima bazu na razini određenih lokalnih vlasti, uključujući Barcelonu, Napulj, Torino, a sada i Rim. Lijevi se centar, pak, ukopao u Westminsteru, Parizu i Berlinu gdje se nalazi u velikoj koaliciji s konzervativcima, a prije svega u Bruxellesu. Upravo iz Bruxellesa može pomoći u trans-nacionalnim kampanjama protiv radikalnih pokreta.

Kolaps grčke ekonomije iz 2015. godine doveo je po prvi put na vlast radikalno lijevu vladu. Ta je vlada imala program, grčki narod znao je kako on glasi i SYRIZA je, osvojivši tek oko 35% glasova na izborima, uživala potporu javnosti od oko 80%. Sam program bio je umjeren, u potpunosti kapitalistički, s ambicijom promjene tek određenih politika koje su nametnule europske institucije i MMF, a čija je provedba u Grčkoj očito polučila disfunkcionalnim i destruktivnim rezultatima. Međutim, Grci nisu uspjeli osigurati podršku lijevih centrista na vlasti u Italiji, Njemačkoj i Francuskoj. Europska centralna banka bila je angažirana da pritisne grčku ekonomiju, zaprijetivši da će srušiti grčke banke – a tu je prijetnju i osobno u Ateni u kasnom siječnju 2015. isporučio Jeroen Dijsselbloem, socijalistički ministar financija Nizozemske i predsjednik Eurogrupe, vijeća ministara financija eurozone.

DiEM25 za cilj ima ambiciozni proces ustavnog restrukturiranja, koji bi vodio prema pravoj popularnoj, ustavnoj i, da, socijal-demokratskoj demokraciji na europskoj razini

U srpnju 2015., grčka je vlada kapitulirala, prepustivši u potpunosti uzde nacionalne ekonomske politike u ruke svojih kreditora, kako je sve do danas – politike likvidacije, ovrha, bankrota i brzinskih privatizacija, što obuhvaća i prekrasnu grčku obalu koja je dosad bila javno dobro. (Osobito ponižava što kreditori imaju pravo nominirati predsjedavajućeg u privatizacijskoj komisiji.) Jasna namjera ove politike jest podčiniti Grke i zastrašiti glasače u drugim državama članicama, uključujući one u Španjolskoj i Portugalu. Taj pokušaj u pravilu nije uspio, jer su radikali u Južnoj Europi nastavili dobivati na značaju na izborima u Portugalu, Španjolskoj i Italiji. No, uspio je potisnuti odlučnost Podemosa i Bloca Izquierde; tako da u ovom trenutku najaktivnije pobune na europskom kontinentu dolaze s desnice. Radikalni vulkan tinja, ali zasad još nije eruptirao.

Radikalna ljevica trenutno je osujećena u djelovanju i suočena sa strateškim izborom. Jedna opcija je razvrgnuti Europsku uniju, u nadi da će u državama koje su netom napustile Uniju glasači na izborima dati povjerenje ljevici, oslobodivši se teških okova mjera štednje, koje su im nametnuli iz Bruxellesa i Frankfurta. Ova strategija poznata je kao Lexit. Njezina prednost leži u razočaranju brojnih glasača iz radničke klase europskim institucijama, činjenici koja je jasno vidljiva u zaokretu okruga koji tradicionalno glasaju za Laburističku stranku diljem Engleske i Walesa prema opciji Brexita na referendumu.

No opcija Lexita suočena je sa sljedećim problemom: dominantni anti-europski pokreti uopće nisu lijevo nastrojeni; njih čine ekstremne stranke radikalne desnice – od otvoreno nacističke Zlatne zore u Grčkoj do britanskog UKIP-a i Nacionalne Fronte u Francuskoj. Dakle, snage Lexita nalaze se u neugodnom savezništvu s političkim nativistima, ksenofobima i neofašistima. Postoje razlozi za bojazan da će radikalna desnica nakon izlaska iz Europske unije prva doći na vlast i potkopati demokratska jamstva, koja djelomično proizlaze iz europskog prava koje čuva potencijal naknadnih progresivnih pobjeda. Ovaj proces je već poodmakao, čak i unutar Europe, primjerice u Poljskoj i Mađarskoj; a predstavlja potencijalnu prijetnju demokratskoj stabilnosti čak i u Francuskoj.

Ima li pro-europska radikalna ljevica, djelujući na europskoj razini, ikakvu šansu? Razumno je upitati se može li se tako nešto natjecati s emotivnom snagom nacionalističke desnice.

Alternativa za radikalnu ljevicu je da na sebe preuzme zadaću definiranja koherentnog pan-europskog programa za demokratski razvoj same Europske unije. Pokret za demokraciju u Europi do 2025. godine – DiEM25 – postavio si je konkretne ciljeve. Neki su skromni ali neposredni, crpeći dijelom iz američkih reformskih modela iz 1970-ih godina, poput zahtjeva za otvorenim sastancima, s transkriptima i web-prijenosima, ili zahtjeva da Europski parlament ima moć potvrđivanja imenovanja na značajne pozicije, poput one u Europskoj komisiji i upravnom vijeću Europske centralne banke. Onkraj navedenih zahtjeva, DiEM25 za cilj ima ambiciozni proces ustavnog restrukturiranja, koji bi vodio prema pravoj popularnoj, ustavnoj i, da, socijal-demokratskoj demokraciji na europskoj razini.

Koji će biti ishod? Lijevi centar ne može izdržati; njegovo je vrijeme prošlo. Ne postoji vodstvo, imaginacija ni budućnost u navodnoj modernosti 1980-ih, 30 godina kasnije, u uvjetima koje je ta era na koncu proizvela. Elementi lijevog centra drže se svojih pozicija, u nekim slučajevima vrlo snažno, no s vremenom će biti sve slabiji, kako će im pristaše stariti i osipati se, sve dok ne dođu izbori koji će ih pomesti. To je bila sudbina PASOK-a. To će prilično brzo biti i sudbina francuskih socijalista te parlamentarne frakcije britanske Laburističke stranke. Što se tiče SPD-a u Njemačkoj, PSOE-a u Španjolskoj, PD-a u Italiji i PS-a u Portugalu – vrijeme će pokazati. Moguće je da će se nestabilne koalicije sa radikalnije lijevim strankama, kao u Portugalu i na nekoliko drugih mjesta, nastaviti još neko vrijeme.

Dakle, budućnost ljevice – uz pretpostavku da ljevica ima budućnost – leži u onome što danas nazivamo radikalnom ljevicom. No, o kojem njezinom dijelu govorimo? Frakcija koja zagovara Lexit do danas nije ostvarila značajniju podršku u bilo kojem europskom biračkom tijelu. Narodno jedinstvo (Laïkí Enótita / Popular Unity), frakcija grčke ljevice i jedina stranka koja je otvoreno zagovarala Lexit, na izborima u rujnu 2015. nije uspjela prijeći prag od 3% i ući u parlament. U Ujedinjenom Kraljevstvu, Corbyn je bio na strani ostanka u EU (iako je u prošlosti pripadao tradiciji euroskepticizma), a koliko mi je poznato, laburistički zagovornici Lexita u potpunosti su potisnuti u pozadinu nakon referenduma.

Ima li pro-europska radikalna ljevica, djelujući na europskoj razini, ikakvu šansu? Razumno je upitati se može li se tako nešto natjecati s emotivnom snagom nacionalističke desnice. Možda ne može. A možda će ljevica u cjelini, gorko razjedinjena, naprosto nastaviti biti glas nemoćne opozicije.

Međutim, za one koji drže do neke bolje vizije Europe, opcije su malobrojne. Vrijedi prisjetiti se riječi Vilima Oranskog: „Nema nade prije pokušaja ni uspjeha u odolijevanju.“

§
 

James Galbraith autor je knjige Welcome to the Poisoned Chalice: The Destruction of Greece and the Future of Europe. Surađivao je s bivšim grčkim ministrom financija Yanisom Varoufakisom 2015. godine i nastavlja raditi zajedno s njim na projektu DiEM25 (Pokret za demokraciju u Europi do 2025. godine).

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve