Izvorno objavljeno 17. rujna 2018. godine na portalu Counterfire.
"Nemojmo precjenjivati moć medija da određuju političke prilike za ljevicu, kao ni fetišizirati medijsku logiku naspram njezina političkog parnjaka. Naposljetku, izgledi za značajnu promjenu u manjoj su mjeri rezultat sofisticiranosti medijske strategije ili privlačnosti pokreta kreatorima javnog mnijenja, a u većoj mjeri snage grassroots podrške i sposobnosti da se galvanizira masovna opozicija."
Poleđina The Black Panther Party Newspaper, najšire čitanih Crnih novina od 1968. do 1971. u SAD-u, s tjednom nakladom od preko 300 000 primjeraka; izložba o Stranci Crnih pantera, San Francisco, 20. siječnja 2009. (izvor: Steve Rhodes @ Flickr prema Creative Commons licenci)
Našim su pokretima potrebni mediji koji potiču masovnu participaciju, amplificirajući analizu kako bi doprli do novih publika koje se okreću ljevici, piše Des Freedman
Ako glazba generira soundtrack za naše živote, mediji osiguravaju arhitekturu našim političkim pokretima. Održavaju naše strukture, amplificiraju našu analizu, inspiriraju našu bazu i međusobno nas povezuju. Lenjin je to jednom prilikom, govoreći o ruskom revolucionarnom tisku, formulirao na sljedeći način:
mogli bismo [ga] usporediti s radnom skelom koja obavija zgradu tijekom izgradnje, označava njezine konture, omogućavajući vezu između različitih sektora te im pomažući da zajednički djeluju i procjenjuju ukupni rezultat organiziranih napora.
Svim našim pokretima potrebna je komunikacijska infrastruktura pomoću koje će neutralizirati neprijatelje, pridobiti nove pobornike i mobilizirati postojeće.
Svaka veća kampanja za društvenu promjenu imala je i svoju medijsku infrastrukturu: Čartisti su imali Northern Star, sufražetkinje svoju vlastitu eponimnu tiskovinu, a boljševici Pravdu; Gandhi je pokrenuo Harijan kao pomoć u izgradnji antikolonijalnoj borbe, Vanguardia je bila podrška republikancima tijekom Španjolskog građanskog rata, a Front nacionalnog oslobođenja oslanjao se na neslužbenu radio emisiju Voice of Fighting Algeria tijekom borbe za nezavisnost od Francuza u 1950-ima.
Današnja ljevica ima Jacobin, Democracy Now!, Novaru, The Morning Star, The Canaryja, Evolve Media, a sad i Counterfire Media, koji je pokrenut kao proširena multimedijalna platforma nakon osam godina uspješnog djelovanja u obliku internetskog portala.
Nijedan od navedenih nije komercijalno poduzeće već su to instrumenti putem kojih aktivisti komuniciraju jedni s drugima, oglašavaju svoje aktivnosti i šire svoju viziju.
Takve su medijske platforme bile, te mogu i dalje biti okviri za organiziranje masovnih pokreta u nastajanju kojima namjera nije naprosto pobijati medije svojih protivnika već osnaživati vlastite kampanje i na taj način dopirati do novih publika.
Možda nemamo laki pristup glavnim TV mrežama i nismo na vrhu liste Google pretraživačkog servisa, no sve se više ljudi okreće lijevim glasovima na internetu kako bi razumjeli svijet koji je zbunio i naše najproslavljenije komentatore.
Naravno, hashtagovi, video blogovi i podcasti sami po sebi ne obaraju vlade, ne donose pobjedu na izborima, niti društvenu transformaciju, no mogu pomoći pri pružanju kohezije i samopouzdanja društvenim pokretima, kojima su mogućnosti da se koriste tradicionalnim komunikacijskim sustavima ograničene.
Dakle, nemojmo precjenjivati moć medija da određuju političke prilike za ljevicu, kao ni fetišizirati medijsku logiku naspram njezina političkog parnjaka. Naposljetku, izgledi za značajnu promjenu u manjoj su mjeri rezultat sofisticiranosti medijske strategije ili privlačnosti pokreta kreatorima javnog mnijenja, a u većoj mjeri snage grassroots podrške i sposobnosti da se galvanizira masovna opozicija.
No, to nas ne trebalo spriječiti da ponudimo narative, analize i intervjue koji su esencijalna komponenta izgradnje pokreta koji će se boriti protiv rasizma, mjera štednje i nepravde.
Po prvi put u povijesti, mediji omogućuju masovnu participaciju u društvenim i socijaliziranim proizvodnim procesima, za ostvarivanje čega se praktična sredstva nalaze u rukama samih masa. Takva bi upotreba osigurala uspjeh komunikacijskih medija, koji dosad nisu zaslužili da ih se naziva tim imenom.
Enzensberger je slavio “emancipatorni” potencijal medijskog sustava u kojem je “svaki primatelj ujedno i potencijalni odašiljač”. To ne vrijedi samo za komunikacijsku opremu nego i za ljude. Sada imamo i tehničku te političku priliku da to uistinu provedemo u djelo.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.
25. srpnja 2026.Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja
Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
26. lipnja 2026.Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata
Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
8. svibnja 2026.Antikapitalistički seminar
Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
20. travnja 2026.Breme prihvaćeno
Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
10. travnja 2026.Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize
U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
23. prosinca 2025.Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas
U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
20. prosinca 2025.Čija su djeca?
Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
17. prosinca 2025.Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma
Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
14. prosinca 2025.Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio)
Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
