Od socijalizma do populizma i natrag

"U najboljem slučaju, populizam je za nas samo retorička taktika. Uvijek će nam trebati nove taktike i strategije, prilagođene našem trenutku i lokalnom kontekstu. Međutim, srži socijalizma – od njegovih ciljeva do univerzalnog subjekta koji ga može provoditi – nije potrebna radikalna revizija. Populizam je trenutno popularna poštapalica, ali nemojte se zavaravati oko razloga zbog kojih vladajuća klasa strahuje od Jeremyja Corbyna i Bernieja Sandersa. Oni se boje erozije svog nepošteno stečenog bogatstva i privilegija. Drugim riječima, oni se i dalje ne boje populizma, već socijalizma."

Američki socijalist i sindikalist Eugene V. Debs govori u Cantonu u saveznoj državi Ohio 1. sfiječnja 1918. godine, kratko nakon čega je uhiće pod optužbom za pobunu (izvor: commons.wikimedia.org)
Kao da obučavate majmuna-pomagača da koristi mesarski nož – to je ono što klika iz Economista misli o pozivima na demokratizaciju ekonomije. Na pozadini takvih bojazni, pristojni liberali s obje strane Atlantika koristili su se “populističkom” oznakom kako bi zamaglili liniju između Sandersa i Corbyna s jedne strane, koji obećavaju “nemoguće” idealističkoj djeci, te Trumpa i Salvinija s druge strane, koji podstiču ksenofobiju u političke svrhe.
 
Međutim, u Sjedinjenim Državama socijalizam i populizam dobrim su dijelom zajedničkog porijekla. Socijalistička politika, na kraju krajeva, oduvijek se zalagala za pro-narodnu politiku, izgrađenu ne samo oko interesa manualnih radnika (koji su manjina čak i u industrijaliziranim zemljama), već i oko puno šireg bloka – poljoprivrednika, siromašnih, umirovljenika, marginaliziranih skupina, i progresivnije nastrojenih pripadnika srednje klase.
 
Do ove spoznaja nije došlo odjednom. Njemački radnički pokret, barem onako kako je predstavljen Gotskim programom iz 1875. obojen je pogledima ranog socijalista Ferdinanda Lassallea. “Emancipacija rada mora biti djelo radničke klase”, piše u tom utemeljiteljskom socijaldemokratskom dokumentu, “nasuprot koje su sve druge klase samo reakcionarno tijelo.” Pišući u to vrijeme, Marx je potpuno odbacio implikacije da su druge potlačene klase reakcionarne ili da su se njihovi interesi nužno suprotstavljali interesima radnika.
 
Štoviše, upotreba narodnjačkih narativa za stvaranje koalicija pod vodstvom radničke klase bila je u središtu socijalističke politike posljednjih 150 godina. To se odnosi na revolucionarni socijalizam boljševika, koji su pokušali spojiti interese radnika i seljaka kako bi srušili cara. Ista se stvar dogodila i u zapadnoj Europi te šire, gdje je agitacija radničke klase stvorila demokratske institucije kojima se može upravljati samo kroz organizacijska tijela koja su nadilazila redove organiziranih radnika.
 
Zapravo, priča većeg dijela dvadesetog stoljeća priča je o krvavoj borbi za političku demokraciju i nezavršenoj bitci za ograničavanje moći kapitala te širenje moći demokracije iz društvene u industrijsku sferu. Ipak, čini se da danas ovaj projekt ne samo stagnira nego je nastavio svoj postojani pad. Nakon desetljeća ofenzive kapitala i kapitulacije socijaldemokratskih partija pred neoliberalizmom, radnici su otuđeniji nego ikad od svog izbornog oruđa i od same demokracije.
 
Danas su glasači radničke klase općenito razočarani političkim konsenzusom vladajuće klase. No oni i drugi birači niti ne vjeruju u mogućnost da politika promijeni njihove živote; ne glasaju i manje su aktivni u strankama, sindikatima i građanskim organizacijama nego što su nekad bili.
 
Ovo nije “kriza politike” ili demokracije, to je kriza socijalističke politike. Europska centristička desnica također je izgubila svoju bazu među masama, ali uvijek može upravljati kapitalizmom u interesu kapitalista uz pomoć tuceta tehnokrata iz EU. U Sjedinjenim Državama desnica je učinkovita u grabljenju i upravljanju moći kao manjina, kroz svoje institucije, manipulaciju izbornim okruzima i sudski sustav, a Demokratska stranka snalazi se sa svojim kadrom „ozbiljnih internetskih profesionalaca“. Ipak, ljevica je oduvijek ovisila o masovnoj organizaciji, ne samo za pobjedu na izborima, već i za pokušaj izazivanja nedemokratske moći kapitala. U nedostatku te mobilizacije, preostali su nam “rojevi” koje se često odbacuje kao populističke.
 
To je kontekst ovog pitanja. Cilj mu je opovrgnuti uobičajeno korištenje populizma kao oruđa za brisanje razlika između ljevice i desnice i stabiliziranje oronule politike koja će samo uzgajati više Trumpova i Bolsonara u godinama koje dolaze. Služi i kao podsjetnik da je socijalistička politika oduvijek bila narodna politika, građena oko široke koncepcije radničke klase koja nikada nije bila fiksirana na djelovanje jednog njenog predstavnika (lučkog radnika, automehaničara ili rudara). I pokušava kritički ispitati razumljiv pokušaj grupacija poput Podemosa i France Insoumise da iskoriste lijevo-populističku retoriku za reanimiranje politike koja je još uvijek ukorijenjena u socijalističkim načelima.
 
U najboljem slučaju, populizam je za nas samo retorička taktika. Uvijek će nam trebati nove taktike i strategije, prilagođene našem trenutku i lokalnom kontekstu. Međutim, srži socijalizma – od njegovih ciljeva do univerzalnog subjekta koji ga može provoditi – nije potrebna radikalna revizija.
 
Populizam je trenutno popularna poštapalica, ali nemojte se zavaravati oko razloga zbog kojih vladajuća klasa strahuje od Jeremyja Corbyna i Bernieja Sandersa. Oni se boje erozije svog nepošteno stečenog bogatstva i privilegija. Drugim riječima, oni se i dalje ne boje populizma, već socijalizma.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve