Od socijalizma do populizma i natrag

"U najboljem slučaju, populizam je za nas samo retorička taktika. Uvijek će nam trebati nove taktike i strategije, prilagođene našem trenutku i lokalnom kontekstu. Međutim, srži socijalizma – od njegovih ciljeva do univerzalnog subjekta koji ga može provoditi – nije potrebna radikalna revizija. Populizam je trenutno popularna poštapalica, ali nemojte se zavaravati oko razloga zbog kojih vladajuća klasa strahuje od Jeremyja Corbyna i Bernieja Sandersa. Oni se boje erozije svog nepošteno stečenog bogatstva i privilegija. Drugim riječima, oni se i dalje ne boje populizma, već socijalizma."

Američki socijalist i sindikalist Eugene V. Debs govori u Cantonu u saveznoj državi Ohio 1. sfiječnja 1918. godine, kratko nakon čega je uhiće pod optužbom za pobunu (izvor: commons.wikimedia.org)
Kao da obučavate majmuna-pomagača da koristi mesarski nož – to je ono što klika iz Economista misli o pozivima na demokratizaciju ekonomije. Na pozadini takvih bojazni, pristojni liberali s obje strane Atlantika koristili su se “populističkom” oznakom kako bi zamaglili liniju između Sandersa i Corbyna s jedne strane, koji obećavaju “nemoguće” idealističkoj djeci, te Trumpa i Salvinija s druge strane, koji podstiču ksenofobiju u političke svrhe.
 
Međutim, u Sjedinjenim Državama socijalizam i populizam dobrim su dijelom zajedničkog porijekla. Socijalistička politika, na kraju krajeva, oduvijek se zalagala za pro-narodnu politiku, izgrađenu ne samo oko interesa manualnih radnika (koji su manjina čak i u industrijaliziranim zemljama), već i oko puno šireg bloka – poljoprivrednika, siromašnih, umirovljenika, marginaliziranih skupina, i progresivnije nastrojenih pripadnika srednje klase.
 
Do ove spoznaja nije došlo odjednom. Njemački radnički pokret, barem onako kako je predstavljen Gotskim programom iz 1875. obojen je pogledima ranog socijalista Ferdinanda Lassallea. “Emancipacija rada mora biti djelo radničke klase”, piše u tom utemeljiteljskom socijaldemokratskom dokumentu, “nasuprot koje su sve druge klase samo reakcionarno tijelo.” Pišući u to vrijeme, Marx je potpuno odbacio implikacije da su druge potlačene klase reakcionarne ili da su se njihovi interesi nužno suprotstavljali interesima radnika.
 
Štoviše, upotreba narodnjačkih narativa za stvaranje koalicija pod vodstvom radničke klase bila je u središtu socijalističke politike posljednjih 150 godina. To se odnosi na revolucionarni socijalizam boljševika, koji su pokušali spojiti interese radnika i seljaka kako bi srušili cara. Ista se stvar dogodila i u zapadnoj Europi te šire, gdje je agitacija radničke klase stvorila demokratske institucije kojima se može upravljati samo kroz organizacijska tijela koja su nadilazila redove organiziranih radnika.
 
Zapravo, priča većeg dijela dvadesetog stoljeća priča je o krvavoj borbi za političku demokraciju i nezavršenoj bitci za ograničavanje moći kapitala te širenje moći demokracije iz društvene u industrijsku sferu. Ipak, čini se da danas ovaj projekt ne samo stagnira nego je nastavio svoj postojani pad. Nakon desetljeća ofenzive kapitala i kapitulacije socijaldemokratskih partija pred neoliberalizmom, radnici su otuđeniji nego ikad od svog izbornog oruđa i od same demokracije.
 
Danas su glasači radničke klase općenito razočarani političkim konsenzusom vladajuće klase. No oni i drugi birači niti ne vjeruju u mogućnost da politika promijeni njihove živote; ne glasaju i manje su aktivni u strankama, sindikatima i građanskim organizacijama nego što su nekad bili.
 
Ovo nije “kriza politike” ili demokracije, to je kriza socijalističke politike. Europska centristička desnica također je izgubila svoju bazu među masama, ali uvijek može upravljati kapitalizmom u interesu kapitalista uz pomoć tuceta tehnokrata iz EU. U Sjedinjenim Državama desnica je učinkovita u grabljenju i upravljanju moći kao manjina, kroz svoje institucije, manipulaciju izbornim okruzima i sudski sustav, a Demokratska stranka snalazi se sa svojim kadrom „ozbiljnih internetskih profesionalaca“. Ipak, ljevica je oduvijek ovisila o masovnoj organizaciji, ne samo za pobjedu na izborima, već i za pokušaj izazivanja nedemokratske moći kapitala. U nedostatku te mobilizacije, preostali su nam “rojevi” koje se često odbacuje kao populističke.
 
To je kontekst ovog pitanja. Cilj mu je opovrgnuti uobičajeno korištenje populizma kao oruđa za brisanje razlika između ljevice i desnice i stabiliziranje oronule politike koja će samo uzgajati više Trumpova i Bolsonara u godinama koje dolaze. Služi i kao podsjetnik da je socijalistička politika oduvijek bila narodna politika, građena oko široke koncepcije radničke klase koja nikada nije bila fiksirana na djelovanje jednog njenog predstavnika (lučkog radnika, automehaničara ili rudara). I pokušava kritički ispitati razumljiv pokušaj grupacija poput Podemosa i France Insoumise da iskoriste lijevo-populističku retoriku za reanimiranje politike koja je još uvijek ukorijenjena u socijalističkim načelima.
 
U najboljem slučaju, populizam je za nas samo retorička taktika. Uvijek će nam trebati nove taktike i strategije, prilagođene našem trenutku i lokalnom kontekstu. Međutim, srži socijalizma – od njegovih ciljeva do univerzalnog subjekta koji ga može provoditi – nije potrebna radikalna revizija.
 
Populizam je trenutno popularna poštapalica, ali nemojte se zavaravati oko razloga zbog kojih vladajuća klasa strahuje od Jeremyja Corbyna i Bernieja Sandersa. Oni se boje erozije svog nepošteno stečenog bogatstva i privilegija. Drugim riječima, oni se i dalje ne boje populizma, već socijalizma.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve