Od socijalizma do populizma i natrag

"U najboljem slučaju, populizam je za nas samo retorička taktika. Uvijek će nam trebati nove taktike i strategije, prilagođene našem trenutku i lokalnom kontekstu. Međutim, srži socijalizma – od njegovih ciljeva do univerzalnog subjekta koji ga može provoditi – nije potrebna radikalna revizija. Populizam je trenutno popularna poštapalica, ali nemojte se zavaravati oko razloga zbog kojih vladajuća klasa strahuje od Jeremyja Corbyna i Bernieja Sandersa. Oni se boje erozije svog nepošteno stečenog bogatstva i privilegija. Drugim riječima, oni se i dalje ne boje populizma, već socijalizma."

Američki socijalist i sindikalist Eugene V. Debs govori u Cantonu u saveznoj državi Ohio 1. sfiječnja 1918. godine, kratko nakon čega je uhiće pod optužbom za pobunu (izvor: commons.wikimedia.org)
Kao da obučavate majmuna-pomagača da koristi mesarski nož – to je ono što klika iz Economista misli o pozivima na demokratizaciju ekonomije. Na pozadini takvih bojazni, pristojni liberali s obje strane Atlantika koristili su se “populističkom” oznakom kako bi zamaglili liniju između Sandersa i Corbyna s jedne strane, koji obećavaju “nemoguće” idealističkoj djeci, te Trumpa i Salvinija s druge strane, koji podstiču ksenofobiju u političke svrhe.
 
Međutim, u Sjedinjenim Državama socijalizam i populizam dobrim su dijelom zajedničkog porijekla. Socijalistička politika, na kraju krajeva, oduvijek se zalagala za pro-narodnu politiku, izgrađenu ne samo oko interesa manualnih radnika (koji su manjina čak i u industrijaliziranim zemljama), već i oko puno šireg bloka – poljoprivrednika, siromašnih, umirovljenika, marginaliziranih skupina, i progresivnije nastrojenih pripadnika srednje klase.
 
Do ove spoznaja nije došlo odjednom. Njemački radnički pokret, barem onako kako je predstavljen Gotskim programom iz 1875. obojen je pogledima ranog socijalista Ferdinanda Lassallea. “Emancipacija rada mora biti djelo radničke klase”, piše u tom utemeljiteljskom socijaldemokratskom dokumentu, “nasuprot koje su sve druge klase samo reakcionarno tijelo.” Pišući u to vrijeme, Marx je potpuno odbacio implikacije da su druge potlačene klase reakcionarne ili da su se njihovi interesi nužno suprotstavljali interesima radnika.
 
Štoviše, upotreba narodnjačkih narativa za stvaranje koalicija pod vodstvom radničke klase bila je u središtu socijalističke politike posljednjih 150 godina. To se odnosi na revolucionarni socijalizam boljševika, koji su pokušali spojiti interese radnika i seljaka kako bi srušili cara. Ista se stvar dogodila i u zapadnoj Europi te šire, gdje je agitacija radničke klase stvorila demokratske institucije kojima se može upravljati samo kroz organizacijska tijela koja su nadilazila redove organiziranih radnika.
 
Zapravo, priča većeg dijela dvadesetog stoljeća priča je o krvavoj borbi za političku demokraciju i nezavršenoj bitci za ograničavanje moći kapitala te širenje moći demokracije iz društvene u industrijsku sferu. Ipak, čini se da danas ovaj projekt ne samo stagnira nego je nastavio svoj postojani pad. Nakon desetljeća ofenzive kapitala i kapitulacije socijaldemokratskih partija pred neoliberalizmom, radnici su otuđeniji nego ikad od svog izbornog oruđa i od same demokracije.
 
Danas su glasači radničke klase općenito razočarani političkim konsenzusom vladajuće klase. No oni i drugi birači niti ne vjeruju u mogućnost da politika promijeni njihove živote; ne glasaju i manje su aktivni u strankama, sindikatima i građanskim organizacijama nego što su nekad bili.
 
Ovo nije “kriza politike” ili demokracije, to je kriza socijalističke politike. Europska centristička desnica također je izgubila svoju bazu među masama, ali uvijek može upravljati kapitalizmom u interesu kapitalista uz pomoć tuceta tehnokrata iz EU. U Sjedinjenim Državama desnica je učinkovita u grabljenju i upravljanju moći kao manjina, kroz svoje institucije, manipulaciju izbornim okruzima i sudski sustav, a Demokratska stranka snalazi se sa svojim kadrom „ozbiljnih internetskih profesionalaca“. Ipak, ljevica je oduvijek ovisila o masovnoj organizaciji, ne samo za pobjedu na izborima, već i za pokušaj izazivanja nedemokratske moći kapitala. U nedostatku te mobilizacije, preostali su nam “rojevi” koje se često odbacuje kao populističke.
 
To je kontekst ovog pitanja. Cilj mu je opovrgnuti uobičajeno korištenje populizma kao oruđa za brisanje razlika između ljevice i desnice i stabiliziranje oronule politike koja će samo uzgajati više Trumpova i Bolsonara u godinama koje dolaze. Služi i kao podsjetnik da je socijalistička politika oduvijek bila narodna politika, građena oko široke koncepcije radničke klase koja nikada nije bila fiksirana na djelovanje jednog njenog predstavnika (lučkog radnika, automehaničara ili rudara). I pokušava kritički ispitati razumljiv pokušaj grupacija poput Podemosa i France Insoumise da iskoriste lijevo-populističku retoriku za reanimiranje politike koja je još uvijek ukorijenjena u socijalističkim načelima.
 
U najboljem slučaju, populizam je za nas samo retorička taktika. Uvijek će nam trebati nove taktike i strategije, prilagođene našem trenutku i lokalnom kontekstu. Međutim, srži socijalizma – od njegovih ciljeva do univerzalnog subjekta koji ga može provoditi – nije potrebna radikalna revizija.
 
Populizam je trenutno popularna poštapalica, ali nemojte se zavaravati oko razloga zbog kojih vladajuća klasa strahuje od Jeremyja Corbyna i Bernieja Sandersa. Oni se boje erozije svog nepošteno stečenog bogatstva i privilegija. Drugim riječima, oni se i dalje ne boje populizma, već socijalizma.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve