David Condliffe
29. prosinca 2019.
Prema sindikalnom organiziranju nezaposlenih
"Kada posjećujemo škole, fakultete i sveučilišta, govorimo o kolektivnoj moći i inherentnom sukobu na radnom mjestu, gdje se uvijek suočavamo sa suprotstavljenim pozicijama. To je prilično jednostavno za objasniti – zadovoljenje radničkih potreba smanjuje profit zapošljavatelja. Nužno dolazi do pretakanja, odnosno redistribucije, stoga je jasno da su ciljevi zapošljavatelja i radnika u suprotnosti. Dakle, klasno diferencirane perspektive početna su točka edukacije naših predstavnika. Škole, fakulteti i sveučilišta trebaju objektivno pripremiti učenike i studente za svijet rada te ih educirati kako da prozru panegirički diskurs o tržištu rada koji im plasiraju zapošljavatelji, navodeći ih da se poistovjete s njihovim setom vrijednosti."
Kako stati na kraj trendu opadanja sindikalne moći, koji je započeo još u 1980-ima? S kakvim se političkim kontekstom danas suočava sindikalno polje?
Sindikalna moć opada? Rekao bih da su sindikati danas relevantniji nego ikada prije. Istina, promotrimo li statistike, neosporno je da se članstvo u sindikatima od 1979. godine prepolovilo. U Ujedinjenom Kraljevstvu smo tijekom proteklih petnaest godina uspjeli stabilizirati sindikalno članstvo na 6,3 – 6,4 milijuna članova i to je aktualna situacija. Međutim, sindikati su već neko vrijeme na prvoj liniji kreiranja novog političkog krajolika – ne treba uzimati u obzir samo brojke, nego i aktivnosti.
Član sam Unite-a (Ujedinite se), najvećeg sindikata u državi koji broji 1,4 milijuna članova i u većini sektora nikada nije bio aktivniji. Usto, šira društvena perspektiva naklonjenija je sindikalnim kolektivističkim vrijednostima. Dakle, ne smatram da se situacija trenutno pogoršava, već da su sindikati moćniji nego ikada u proteklih trideset godina. Tome doprinosi i dobar odnos s Jeremyjem Corbynom, aktualnim vođom Laburističke partije, koji govori našim jezikom.
Na ovo bih pitanje odgovorio jednim primjerom. Prije pet godina Unite je pokrenuo Unite Community, neprofitnu organizaciju bez presedana u povijesti radničkog pokreta u UK-u, koja je nezaposlenima omogućila da se priključe sindikatu. Takav sustav funkcionira već pet godina i broji 17 000 članova, organiziranih u stotine ogranaka diljem UK-a. Najveća kampanja Unite Communityja, koja je po mnogočemu bila zanimljiva i važna, bila je usmjerena protiv trgovačkog lanca Sports Direct.
Sports Direct u UK-u zapošljava 28 000 ljudi preko ugovora bez zajamčenog minimalnog broja radnih sati (zero hour contracts). Broj sindikalno organiziranih radnica i radnika bio je vrlo ograničen, a njihova moć na radnome mjestu gotovo nikakva. Članice i članovi zajednice koji tamo nisu nužno bili zaposleni organizirali su kampanju razotkrivanja, dok smo mi radili na osnaživanju radništva. Na početku kampanje, dionice Sports Directa kretale su se po cijeni od 8 £, da bi na kraju kampanje pale na 2,3 £. Vrijednost korporacije procjenjivala se na 4,4 milijarde, dok se na kraju kampanje spustila na 2,2 milijarde. No, još je značajnije bilo to što smo u očima javnosti razotkrili toksičnost zapošljavanja preko ugovora bez zajamčenog minimalnog broja radnih sati. Zabrana korištenja takvih ugovora nije bila dio manifesta Laburističke partije prije ove kampanje – sada svakako jest.
Sindikalizam je tada po prvi put ušao u fokus šire javnosti – ljudima je napokon postalo jasno da stojimo na strani potlačenih jer im je bio odbojan način na koji se tretiraju radnice i radnici. Ljudi su se priključili Unite-u iako nisu bili zaposleni u sektoru maloprodaje, uvidjevši da se radi o borbenom sindikatu koji pokušava stvoriti bolje društvo za sve. Dakle, u kontekstu vašeg pitanja, a imajući u vidu naš politički odnos s Laburističkom partijom i obnovljene veze sa zajednicom, rekao bih da se u Ujedinjenom Kraljevstvu sindikati trenutno nalaze u nikad povoljnijoj poziciji.
Koji su problemi specifični za aktualne pokušaje sindikalnog organiziranja u Ujedinjenom Kraljevstvu i kako ih prevladati?
Dugo vremena nismo uspijevali doprijeti do ljudi te iskomunicirati naše ključne poruke i temeljne vrijednosti o snazi kolektiva, kao i potrebi zajedničke borbe za bolje uvjete na radnome mjestu i bolje društvo za sve. No, to se počelo mijenjati. Međutim, i dalje se susrećemo s problemom da se mlade radnice i radnici nedovoljno učlanjuju u sindikate, i unutar sindikalnih struktura rijetko zauzimaju odgovorne pozicije. Dakle, problem se nalazi na dvjema razinama. Kao prvo, nismo osmislili dovoljno kreativne strategije da ih privučemo u sindikate, a kao drugo, oni ne uviđaju važnost okupljanja u kolektiv.
Unite je stoga pokrenuo program Unite in Schools (Ujedinite se u školama), u sklopu kojega smo u različitim okruženjima tijekom protekle četiri godine razgovarali s tisućama učenika u UK-u. Naime, izgleda da nove generacije mladih uopće nisu antikolektivistički nastrojene i ne protive se ideji učlanjivanja u sindikat, nego zapravo ne znaju da postojimo. Kasnije su svojim roditeljima postavljali pitanja na tom tragu, primjerice: „Kako to da mi nemamo kolektivni ugovor?“; „Zašto mi nećemo imati mirovinu?“; „Zbog čega si nećemo moći priuštiti vlastiti dom?“. Roditelji su im objasnili da su bili sindikalno organizirani i da se svaka generacija mora organizirati i boriti.
Naša poruka sada dopire do većeg broja ljudi i članstvo nam raste, a mi nastojimo usmjeriti naše strategije prema sektorima u kojima rade mladi ljudi – primjerice, prema uslužnom sektoru, gdje prije nismo bili organizacijski najaktivniji. Sada organiziramo radnice i radnike u hotelima, u uslužnim djelatnostima, u restoranima, u maloprodajnom sektoru… Nalazimo se na novom terenu pa smo prisiljeni osmisliti i nove taktike. Uveli smo opciju članstva iz zajednice putem kojeg možete pristupiti sindikatu iako niste zaposleni, a kada se zaposlite iznos vaše članarine se mijenja. Imamo i članarine za radnice i radnike s nižim primanjima koji si ne mogu priuštiti plaćanje punog iznosa.
Pokušavamo stvoriti okruženje koje će poticati ljude da se priključe sindikatu, i u tom nam smislu nije presudan novac od članarina, već njihov budući angažman kao članova i članica sindikata. Važno je da se učlanjuju iz pravog razloga – kako bi se povezali u kolektiv. Naime, iako ih se ponekad prikazuje kao komplicirani mehanizam, sindikati su naprosto udruženja ljudi koji se okupljaju kako bi uspostavili kolektivnu moć. To im je suština.
No, predstoji nam još mnogo posla. Unite u mojoj regiji (London i Istočna regija) ima 310 000 članica i članova, a sveukupno članstvo broji 1,4 milijuna. Budući da unutar londonske regije okupljamo 20 000 – 25 000 mladih članica i članova uspostavili smo vijeća mladih članova. Trudimo se stvoriti strukturu i okruženje koje ohrabruje mlade ljude da se uključe, a želimo i više mladih ljudi na pozicijama moći i vodećim pozicijama u sindikatima. Do tih promjena dolazi, ali ne onoliko brzo koliko bismo željeli. Međutim, krećemo se u pravom smjeru, a i brojke to potvrđuju.
Koja je uloga sindikata u borbi protiv privatizacije javnih servisa kao što su Royal Mail i National Health Service te koje metode borbe protiv privatizacije smatrate najučinkovitijima u aktualnoj situaciji?
Kao bivši poštanski radnik djelovao sam u Sindikatu telekomunikacijskih radnika (Communication Workers Union, CWU). Spriječili smo četiri pokušaja različitih laburističkih i konzervativnih vlada da privatiziraju javni poštanski servis, ali naposljetku smo poraženi i Royal Mail je privatiziran. Naravno, ni javnost ni zaposlenici nisu željeli da bude privatiziran – tek su pojedinci koji su naumili zaraditi novac od prodaje Royal Maila zagovarali privatizaciju.
Međutim, poruka o pogubnosti privatizacije ključnih industrija polako dopire i do šire populacije. U svakoj anketi koja postavi pitanje trebaju li ove osnovni servisi biti nacionalizirani, odgovor je u 70-80 % slučajeva potvrdan. Dakle, nema sumnje da će, primjerice, Royal Mail biti renacionaliziran i da ćemo zaustaviti postupnu privatizaciju Državnog zdravstvenog sustava (National Health Service, NHS) kada bude izabrana vlada na čelu s Corbynom.
Sto tisuća naših članova i članica zaposleno je u NHS-u i zdravstvenom sektoru općenito. Strategija kojom ćemo zadržati državno zdravstvo u javnom vlasništvu uključuje rad sa zagovaračkim grupama u lokalnoj zajednici i javnom zdravstvu, te najrazličitijim zdravstvenim aktivistima. Postavili smo temelje zagovaračkih kampanja u različitim zajednicama i pomogli pri osnivanju stotina grupa zdravstvenih aktivista i aktivistkinja kako bismo održali pritisak, jer se privatizacija NHS-a odvija postepeno i to na razini pojedinačnih regija. Na taj smo je način zasigurno usporili, ali potrebno je osvojiti vlast na izborima kako bismo je u potpunosti zaustavili.
Na koji je način provođena politička agitacija za Jeremyja Corbyna, odnosno, zašto je postao tako popularan među sindikatima?
Jeremy Corbyn oduvijek je bio popularan među sindikatima. Svi su bili iznenađeni njegovim usponom, ali mi ga poznajemo posljednjih 20-30 godina kao sindikalnog organizatora i velikog čovjeka. Laburističku partiju oformili su sindikati – to je naša politička partija. Zapošljavatelji i elite u parlamentu predstavlja Konzervativna stranka, dok naš glas dolazi do izražaja kroz Laburističku partiju. Jedno bez drugoga ne funkcionira – ne možete imati industrijsku snagu bez političkog glasa i obratno.
U sklopu nekadašnje strategije, bezuvjetno smo i izdašno financijski podržavali Laburističku partiju. Međutim, posljednjih 10 godina preusmjerili smo naš fokus na razvijanje strategija koje su okrenute aktivnoj podršci radničkih organizatora u lokalnim zajednicama koji žele biti izabrani u vijeća ili postati članovi i članice parlamenta. Obrazujemo ih, financiramo, završavaju našu političku školu i program za kandidate itd. Radi se o kadru koji ne zaboravlja otkuda dolazi jednom kada bude izabran, poput Laure Pidcock, Kate Osamor i Marshe de Cordove, parlamentarki koje su nedavno prošle kroz taj proces. Dakle, dio naše političke strategije bio je dovesti u parlament još ljudi koji se zalažu za iste ciljeve.
Istovremeno podupiremo Jeremyja Corbyna, koji je velikom većinom izabran za čelnu osobu Laburističke partije. Naše izvršno vijeće velikom je većinom izglasalo podršku njegovom vodstvu, a podržalo ga je i Udruženje durhamskih rudara te pojedinci poput Lena McCluskeyja. Bili smo uz njega i kroz dva apsurdna pokušaja da ga se ukloni, koji su funkcionirali kao generalne probe na kojima smo, zajedno sa širom javnošću, testirali pružanje podrške Corbynu. Bez sindikata, danas vjerojatno ne bi bio vođa Laburističke partije.
Njegova komunikacija s ljudima je nevjerojatna – sindikati ne uspijevaju toliko uspješno doprijeti do mladih ljudi, stoga od njega možemo još štošta naučiti. Dijelom je to povezano i s promjenama u društvu Ujedinjenog Kraljevstva. Ljudi ne žele da ih se uzima olako i dosta im je spina, a Corbynu vjeruju zbog njegova integriteta i iskrenosti.
Aktualna vlada niže katastrofe – od skandala Windrush do požara u neboderu Grenfell. Neki su naši članovi poginuli u Grenfellu. Ne postoji gadost koju ova vlada neće učiniti, a istovremeno se grčevito i besramno držati vlasti. Za vrijeme nedavno održanih lokalnih izbora, plasiran je spin kako Laburisti nisu ostvarili dobar rezultat, iako su pobijedili omjerom 2:1. Da se radilo o rezultatima općih izbora, Corbyn bi danas bio na vlasti.
Dakle, vlada u Ujedinjenom Kraljevstvu visi o niti, što izaziva duboke frustracije, i zbog čega vjerujem da će britanska javnost na sljedećim izborima, kada god oni bili raspisani, izabrati laburističku vladu na čelu s Corbynom. Međutim, moramo pripaziti da ljudi ne pomisle kako će nakon Corbynova izbora sve njihove brige nestati, a radna mjesta najednom postati utopije, jer to tako ne funkcionira.
Najlakše je to objasniti na primjeru Sports directa, koji nije isplaćivao državno propisanu minimalnu nadnicu, što je ilegalno. Dakle, nismo trebali Corbyna – zakon je bio na našoj strani, ali nam je nedostajala moć organiziranog radništva. Članice i članovi organizacije Momentum i Laburističke partije koji se bore protiv ugovora bez zajamčenog minimalnog broja radnih sati također se moraju učlaniti u sindikat i tu borbu istovremeno voditi na radnim mjestima. Naime, ako uz politički glas nemate moć na radnom mjestu, teško je doći do ozbiljnijih promjena.
U pokušaju renacionalizacije javne pošte i zaustavljanja privatizacije javnog zdravstvenog servisa suočit ćemo se s ozbiljnom moći, stoga se moramo pobrinuti da Corbyn i drugi laburistički parlamentarci imaju punu podršku britanske javnosti, kroz sindikate i medije. Prioritet je izgraditi bazu koja će mu pružati podršku na svim frontovima i pripremiti ljude na pružanje otpora kada dođe do napada. Uzgred, medijska situacija u Ujedinjenom Kraljevstvu potpuno se promijenila. Klasični desno orijentirani mediji više nemaju nekadašnji utjecaj. Dapače, što više izvrću činjenice, to je naša moć veća, a oni ispadaju sve neozbiljniji.
Koliko je zahtjevno koordinirati rad sindikata s reformističkom partijom u kontekstu konceptualiziranja progresivnijih ili naprosto drukčijih strategija borbe?
Kao što sam već napomenuo, nalazimo se u dobroj poziciji, partija je naša i reformirat ćemo je tako da realizira naše primarne ciljeve. Veza između sindikata i Laburističke partije ima dugu tradiciju. Drugi sindikati odlučili su napustiti Laburističku partiju te pokušali, organizirati vlastite partije, ali bezuspješno. Naše strategije urodile su plodom. Sindikat željeznica, pomorstva i prometa (The National Union of Rail, Maritime and Transport Workers, RMT) u lipnju će raspravljati o ponovnom pripajanju Laburističkoj partiji, što bi bila značajna stvar za pokret – ljudi se vraćaju svojim korijenima. Ponekad nije jednostavno djelovati u određenim domenama Laburističke partije, ali to je naprosto posao koji treba obaviti. Zastupnici imaju demokratski mandat, što znači da naše argumente moramo braniti u raspravama. No mislim da je veza s Partijom za nas iznimno važna i daje nam moć.
Moj otac, koji je sudjelovao u rudarskom štrajku 1984-85., mrzi Tonyja Blaira mnogo više nego Margaret Thatcher, jer mu je oduzeo vjeru u budućnost i nadu koju smo imali kada je 1997. Laburistička partija velikom većinom dobila izbore. Međutim, tu pogrešku nećemo ponoviti. Kada postavimo Corbyna na vlast nastojat ćemo ga zadržati na poziciji više mandata, a Laburistička partija provest će svoj manifest na korist čitave populacije.
Od sindikata se u sve većoj mjeri očekuje da politiziraju svoj rad i adresiraju aktualne neoliberalne tendencije. Kako se to uklapa u izgradnju širih savezništava s nesindikalnim organizacijama poput antikapitalističkih organizacija civilnog društva i sindikalno neorganiziranim radnicima poput migrantskih radnika te nezaposlenima? Poduzimaju li se napori s ciljem političke edukacije radnika o klasnoj (a ne samo profesionalnoj) svijesti?
Nezavisni smo sindikat, ne financira nas država i imamo vlastite obrazovne programe za članstvo i sindikalne predstavnike, o čijem sadržaju sami odlučujemo. Obrazovanje koje provodimo u Unite-u temelj je naše organizacije i ima svoja uporišta u marksističkoj teoriji, što znači da kao polazište uzima inherentni sukob. Unite je jedina organizacija koja odlazi u škole. U današnjem sustavu obrazovanja Ujedinjenog Kraljevstva ne uči se o radničkoj borbi, nego o elitama, kraljevima i kraljicama. No ako ste zaposleni preko ugovora bez zajamčenog minimalnog broja radnih sati, poznavanje perioda vladavine tudorske dinastije neće vam pomoći izboriti se kod voditelja smjene za veći broj radnih sati u idućem tjednu.
Kada posjećujemo škole, fakultete i sveučilišta, govorimo o kolektivnoj moći i inherentnom sukobu na radnom mjestu, gdje se uvijek suočavamo sa suprotstavljenim pozicijama. To je prilično jednostavno za objasniti – zadovoljenje radničkih potreba smanjuje profit zapošljavatelja. Nužno dolazi do pretakanja, odnosno redistribucije, stoga je jasno da su ciljevi zapošljavatelja i radnika u suprotnosti. Dakle, klasno diferencirane perspektive početna su točka edukacije naših predstavnika.
Škole, fakulteti i sveučilišta trebaju objektivno pripremiti učenike i studente za svijet rada te ih educirati kako da prozru panegirički diskurs o tržištu rada koji im plasiraju zapošljavatelji, navodeći ih da se poistovjete s njihovim setom vrijednosti. Treba pustiti i sindikatima da ispričaju svoju stranu priče i ukažu koje organizacije predstavljaju radnike i radnice na radnim mjestima. Naprosto je ključno normalizirati ulogu sindikata, a mi smo već dugo jedina organizacija koja uistinu pokušava doskočiti pitanju sindikalnog obrazovanja jer za to imamo resurse i kapacitete. I manje organizacije bi se time bavile, ali im nažalost manjka resursa.
Mi smo kao sindikat mnogo toga naučili tijekom kampanje protiv Sports Directa, u kojoj smo surađivali i s organizacijama u Hrvatskoj, koje su provele sjajnu akciju solidarnosti protiv Sports Directa, iako taj lanac trgovina ne posluje u Hrvatskoj. Takva je vrsta internacionalne solidarnosti neizmjerno važna. Ključno je surađivati s drugim organizacijama te prenositi informacije i znanje o vlastitom djelovanju i stavovima. Prilično smo otvoreni kada je riječ o našim ciljevima koje pokušavamo komunicirati što većem broju ljudi. Surađujemo s ljudima poput Stephena Nolana iz organizacije Trademark koja se bavi sindikalnim obrazovanjem i istraživanjem, te drugim organizacijama civilnog društva, kao i navijačkim skupinama. Primjerice, suradnja s navijačima Manchester Uniteda i Newcastle Uniteda rezultirala je mnoštvom pozitivnih reakcija i doista su nam pomogli da kampanja protiv Sports Directa odjekne u svijetu. Ovakve široke koalicije samo nas osnažuju i treba ih nastaviti graditi.
Također, ponovio bih da je učlanjivanje nezaposlenih radnica i radnika u sindikat vrlo važan potez, no istovremeno treba imati u vidu kako ne bismo mogli organizirati nezaposlene da nemamo članstvo od 1,4 milijuna industrijskih radnika, naprosto jer ne bismo uspijevali ostvariti dovoljno prihoda za djelovanje. U konačnici, ostvarivanje prihoda ne bi niti smjelo funkcionirati kao primarna motivacija – trebali bismo to činiti zato što je to moralno ispravno. Naime, ako nezaposlenim radnicima režu socijalna prava, ako su teško bolesni, ili na rubu suicida, važno je da im organizacije poput sindikata Unite pruže infrastrukturu za borbu i nadu da će riješiti svoj problem – to istovremeno gradi i osnažuje samu organizaciju.
Mjere štednje pogađaju određene skupine snažnije od drugih, primjerice žene. Je li Unite razvio programe kojima odgovara na specifične probleme s kojima se suočavaju žene u neoliberalnom kapitalizmu, poput rezanja porodiljnih dopusta i naknada, manjka javnih vrtića i staračkih domova, eskalacije nasilja na radnom mjestu i u kućanstvu te porasta prekarnih zaposlenja na nepuno radno vrijeme, posebice među ženama? Kako se Unite unutar svojih redova bori protiv rastuće tendecije seksizma, homofobije i transfobije u društvu?
Već sam napomenuo da je Unite jedini sindikat koji djeluje u marginaliziranim zajednicama, kroz Unite Community. Nezaposlenost pogađa različite skupine u društvu, stoga su predstavnici za jednakost na radnom mjestu, koji se bave pitanjima nejednakosti, jedan od temelja našeg djelovanja, kao i ženska vijeća, koja skreću pozornost na položaj žena na radnom mjestu. Dakle, osmislili smo politike koje pokrivaju pitanja marginaliziranih skupina jer smo ih prepoznali kao važna i radimo na toj agendi već neko vrijeme.
Treba razotkrivati opresivne mehanizme. Primjerice, normalno je da žene u Ujedinjenom Kraljevstvu danas primaju 20% manju plaću od muškaraca koji rade u istom sektoru. Moramo se pobrinuti da nas ljudi kontaktiraju kada saznaju za takve situacije, kako bismo mogli nešto poduzeti. U Ujedinjenom Kraljevstvu takve se stvari još uvijek događaju zato što zapošljavatelji nisu transparentni oko visine nadnica koje isplaćuju radnicama i radnicima. U sklopu jedne od značajnijih politika potičemo žene da doznaju te nam dojave kolike su plaće njihovih muških kolega na istom radnom mjestu. Na temelju tako prikupljenih podataka, između ostaloga, provodimo i brojna istraživanja. Ovakve su inicijative u temeljima našeg djelovanja u 23 sektora, i upravo stoga biramo ljude na pozicijama moći koji će adresirati pitanja marginaliziranih skupina. Nastali smo tek 2007. godine, ujedinjenjem dvaju sindikata kojima je bavljenje takvim pitanjima također bilo dio svakodnevne prakse.
Surađivali smo s organizacijama iz Hrvatske kako bismo pomogli razviti njihove LGBTIQ+ politike i instituciju predstavnika za jednakost na radnom mjestu, koja je nešto fenomenalno. Kada stvarate tim na radnom mjestu bit će vam potreban predstavnik za industrijske odnose, za obrazovna pitanja, za jednakost – dakle, tim pokriva mnoga pitanja koja mogu iskrsnuti. Ne bavite se isključivo plaćama, nego svime što se događa na radnom mjestu, gdje provodimo velik dio života i gdje radnicima plaća često nije jedini relevantni faktor. Važno je imati zaokruženu predstavničku strukturu koja se brine o problemima s kojima se radnici i radnice svakodnevno suočavaju.
U današnje vrijeme suočavamo se s prilično fragmentiranim, prekarnim radništvom. Kako u sindikalno organiziranje uključiti ljude bez stalnih radnih mjesta?
Svijet rada u potpunosti se promijenio. Ljudi su primorani neprestano mijenjati poslove, potpisivati kratkotrajne ugovore, istovremeno raditi za dva ili tri zapošljavatelja, a sindikalni je pokret presporo reagirao na nestabilni karakter tržišta rada. Odlično smo organizirani u zračnim lukama, među pilotima, kabinskim osobljem, čistačicama i nosačima prtljage – uspjeli smo konstruirati narativ koji odgovara takvom tržištu rada. No, nismo uspjeli osmisliti model cjeloživotnog članstva u Unite-u, kao mehanizam koji bi putem članstva u Unite-u štitio ljude čiji se radni status neprestano mijenja, bez obzira na sektor u kojem rade, iako o tome razmišljamo. Mi bismo to mogli i provesti jer smo veliki sindikat koji djeluje u svim sektorima.
Međutim, u Ujedinjenom Kraljevstvu postoji čitav niz sindikata, stoga, postanete li učitelj ili učiteljica, napustit ćete Unite i učlaniti se u neki od učiteljskih sindikata. Riječ je o problemu s kojim se moramo uhvatiti ukoštac u sklopu šire sindikalne mreže i putem sindikalnog kongresa jer ne možemo drugim sindikatima, čije radnice i radnici imaju i drugačije plaće, propisati isti iznos članarine kao u Unite-u. Nužno je da i drugi sindikati adresiraju promjenjivu prirodu rada, na čemu treba zajednički raditi. Ljudi se još uvijek pridružuju sindikatu kako bi ostvarili različite vrste osiguranja i pravo na individualno zastupanje nađu li se u problemima, te kako bi netko štitio njihove interese, no većina ljudi zna da njihova moć proizlazi iz činjenice da su dio kolektiva.
Moramo pažljivo prilagoditi iznose članarina i obratiti pozornost na stanje u novom uslužnom sektoru. Osnovali smo ogranke hotelskih i restoranskih radnica i radnika, ali ključno je da promjene pokreću upravo ti radnici. U Unite se sad učlanjuje sve više radnika iz uslužnog sektora, organiziraju se i počinju postavljati stvari na agendu, kako bi se se njihov glas čuo na najvišem nivou organizacije, u našem izvršnom odboru, gdje se nalaze 73 osobe koje ne rade na ovim netradicionalnim radnim mjestima.
Pomalo razvijamo aktivnosti i na takvim radnim mjestima. Primjerice, idućeg tjedna pokrećemo prvi štrajk u povijesti restoranskog lanca TGI Fridays, slično kao što se dogodilo u McDonaldsu. U komunikaciji smo s mladim ljudima koji tamo rade i zanima nas što imaju za poručiti: Smatraju li da su im plaće adekvatne? Zašto su se priključili Unite-u? U čemu griješimo? Nužno je da doprinose razvoju naših strategija – komunikacija mora biti dvosmjerna. Nismo još uspjeli odgovoriti na sve izazove, ali spremni smo isprobavati nove stvari, zbog čega sam siguran u konačni uspjeh, do kojeg će nas dovesti upravo ljudi iz ovih sektora.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.
