Zatvorski kolonijalizam

Kirikiri, zatvor s maksimalnim osiguranjem u Lagosu u Nigeriji izgrađen je tijekom kolonijalne ere. Danas je na lošem glasu kao prenatrpana instuticija u kojoj je utamničeno više od 5000 ljudi, dok je izvorno bilo predviđeno da prima osam stotina. Istraga koja je 2017. godine provedena nad postrojenjem otkrila je dokaze o “izvansudskim smaknućima, mučenjima, neprihvatljivoj prenatrpanosti i neadekvatnim temeljnim uvjetima.” Prema nedavno preimenovanoj Nigerian Correctional Service (Nigerijskim zatvorskim uslugama), više od dvije trećine zatvorenih ljudi u zemlji, uključujući mnoge koje se drži u Kiri Kiriju, još uvijek nisu osuđeni za ikakav zločin i tek čekaju suđenje.

U ožujku 2018. godine, tadašnji ministar vanjskih poslova Boris Johnson (današnji premijer) najavio je da će Ujedinjeno Kraljevstvo uložiti 700 000 funti u izgradnju novog proširenja Kiri Kirija s dodatnih 112 kreveta. Međutim, nedavni zahtjev za slobodom informacija upućen britanskom ministarstvu vanjskih poslova otkriva da je “Ujedinjeno Kraljevstvo odlučilo kako neće nastaviti s predloženim projektom izgradnje”, navodeći “izazove povezane s dizajnom i troškom”.

Proširenje zatvora Kiri Kiri drugi je projekt zatvorske gradnje u nekadašnjim britanskim kolonijama koji je otkazan nedavnih godina. Britanske su vlasti 2015. najavile planove da se izgradi poveći zatvor u Jamajki, koji je trebao držati 1500 ljudi. Britanska je vlada u svrhu izgradnje zatvora ponudila Jamajki 25 milijuna funti u sklopu paketa pomoći u iznosu od 300 milijuna funti. Jamajčanska je vlada u konačnici odbila paket pomoći, a time i izgradnju novog mega-zatvora.

Oba su zatvorska projekta bila namijenjena facilitaciji i proširenju kapaciteta Ujedinjenog Kraljevstva da deportira utamničene jamajčanske i nigerijske strane državljane – od kojih mnogi cijeloga života žive u UK. Sukladno sporazumima o zatvorskim transferima s Ujedinjenim Kraljevstvom, zatvoreni strani državljani podložni su deportaciji i može ih se primorati da odsluže ostatak svojih zatvorskih kazni u zatvorskim postrojenjima svojih “zemalja podrijetla”. Međutim, vlada Ujedinjenog Kraljevstva suočila se s teškoćama u primjenjivanju ovih sporazuma u Jamajci i Nigeriji, jer je stanje u njihovim zatvorima takvo da ne udovoljava minimalnim standardima Ujedinjenih naroda te su ih promatrači provođenja ljudskih prava označili kao nepodesne zbog ekstremne prenatrpanosti – a u slučaju Nigerije, zbog izvansudskih smaknuća.

Tope, britansko-nigerijska organizatorica zajednice iz Londona primjećuje da će “ako grade zatvor za deportirane osobe, morati deportirati ljude”. Pritom dodaje: “[Nigerijske] zajednice već su pod teškom paskom policije i kriminalizirane [u Ujedinjenom Kraljevstvu]. Izgradnja infrastrukture kako bi se deportiralo ljude u nigerijske zatvore samo će pospješiti takvo stanje.” Tope je zgrožena dokazima da “[britanska] vlada i dalje pokušava pronaći načine da kazni i utamniči ljude iz Nigerije [desetljećima nakon kraja kolonijalne ere]. Ovo je zaprepašćujuće.”

Iako su planovi izgradnje deportacijske i zatvorske infrastrukture u nekadašnjim britanskim kolonijama odbijeni, sama činjenica da su bili predloženi odraz je kontinuiranog britanskog ulaganja u zatvorski kolonijalizam. Suvremena ulaganja Ujedinjenog Kraljevstva u deportacijsku infrastrukturu replika su povijesnih praksi deportacije antikolonijalnih disidenata i agitatora, koje je britanski kolonijalni režim izbacio iz Lagosa zbog dovođenja u pitanje imperijalne vladavine u metropoli. Primjerice, predsjednik Nigerijskog sindikata željezničara, Michael Imoudu, deportiran je iz Lagosa u svoj rodni grad u Beninu 1941. godine, i označen kao “potencijalna prijetnja nacionalnoj sigurnosti” zbog svoga radničkog organiziranja. Britanci već dugo koriste prakse deportacije i zatvaranja kako bi kontrolirali kretanje i politički otpor nigerijskih kolonijalnih i postkolonijalnih subjekata.

Istraživač Connor Woodman napominje da su britanske kolonije godinama služile kao laboratoriji za proizvodnju britanskih policijskih i zatvorskih taktika. Primjerice, postojeći Kiri Kiri zatvor u Nigeriji izgrađen je tijekom britanske kolonijalne vladavine. Britanci su također izgradili barem tri od sedam jamajčanskih zatvora za odrasle. Suvremeni dehumanizirajući i prenatrpani uvjeti u ovim zatvorima odražavaju nasilne britanske zatvorske prakse u sklopu kojih su inicijalno i građeni.

Primjerice, suvremene nigerijske zakone koji predviđaju kriminalizaciju homoseksualnosti, kao i smrtnu kaznu, prvotno su donijele britanske kolonijalne uprave. Danas je Nigerijce moguće osuditi na odsluženje zatvorske kazne u prenatrpanim kolonijalnim postrojenjima pod kolonijalnim zakonima, te podrediti nasilnom kolonijalnom kažnjavanju. Međutim, imigracijski režim Ujedinjenog Kraljevstva ne preuzima obvezu i odgovornost prema ljudima koji bježe od ove kontinuirane kolonijalne nepravde. Umjesto toga, britanska vlada ulaže u njihovu deportaciju iz teritorijalnog centra imperije.

Pokušaji Ujedinjenog Kraljevstva da (re)investira u deportacijsku infrastrukturu koja je namijenjena zatvaranju imigranata iz nekadašnjih kolonija dokaz je da ne planira poduzeti nešto u pogledu kontinuiranog izmještanja ljudi u aktualnoj postkolonijalnoj eri. Naprotiv, prijedlozi izgradnje ovih zatvora dokaz su reinvestiranja britanskog imperija u mehanizme deportacije, kolonijalno nasilje i rasnu čistoću.