Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije

Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.

Izvor: Gerd Altmann @ Pixabay
Pandemija Covid-19 korona virusa daleko je značajniji događaj za globalnu ekonomiju od velike financijske krize iz 2008-2009. godine. Njezine će posljedice biti puno drastičnije naprosto zato što operira na fundamentalnijoj razini naših ekonomskih odnosa negoli je to bio slučaj sa slomom iz 2008-9.



Korona virus dovest će do recesije, ali će i fundamentalno preoblikovati način na koji naša ekonomija funkcionira. Tipične recesije – poput onih s kakvima smo se suočavali prije 2008. – možemo poimati kao posljedicu pada potražnje zbog bilo kojeg uzroka, što dalje rezultira padom prodaje roba i usluga. Neizravni je učinak porast nezaposlenosti jer poduzeća ne zarađuju dovoljno novca i stoga otpuštaju svoje radnike.
 
Još od 1930-ih, a vjerojatno i ranije, postoji dobro poznati priručnik za postupanje u ovakvim situacijama: državno deficitarno financiranje, u sklopu kojega država nastupa s vlastitom potrošačkom moći – potencijalno izgradnjom novih cesta, zapošljavanjem više učiteljskog kadra, ili čime već – kako bi kompenzirala opadajuću potražnju u ostatku ekonomije.
 
Slom iz 2008-9. djelovao je na još dubljoj razini, jer se radilo o krizi institucija samog kapitalizma – konkretnije, najvećih banaka koje su funkcionirale kao potporni stupovi globalnog sistema.
 
Kriza, koja je imala svoje izvorište u bankarskom sustavu, prouzrokovala je i recesiju, ali je zaprijetila i održivosti samoga sistema, barem u njegovoj tadašnjoj formi. U tom su trenutku jedino koordinirano djelovanje država, masivna financijska spašavanja i podrška financijskom sustavu, kao i neuobičajene nove intervencije centralnih banaka (od kojih je najozloglašenije tzv. kvantitativno olakšavanje) spriječile drastičnije restrukturiranje. Dakle, zbog ovih poteza, koje su poduzele države diljem svijeta, preoblikovanje globalne ekonomije u konačnici je bilo manje radikalno nego što je moglo biti.
 
Covid-19 je drugačiji i stoga što nije samo zaprijetio recesijom ili destabiliziranjem najvećih institucija (intervencija u visini 700 milijardi dolara Federalnih rezervi, centralne banke SAD-a, usporediva je prema veličini pomoći koja je ponuđena 2008-9). Naime, zaprijetio je najfundamentalnijoj od svih institucija kapitalizma: samom tržištu rada.
 
Ako su ljudi prebolesni da rade, ili primorani na samoizolaciju, konvencionalno funkcioniranje tržišta rada počinje kolabirati. I sama podjela rada – tajna značajnih porasta produktivnosti u kapitalizmu, kao što je Adam Smith ukazao prije 250 godina – dovedena je u pitanje: aktualna alokacija rada između različitih dijelova ekonomije iznenada je, iz potrebe, nasilno promijenjena.
 
Epidemijama već raste broj; rezultat je to pritiska koji naše ekonomije postavljaju na okoliš, kombinacijom urbanizacije, učestalijih putovanja, intenzivne poljoprivrede, a sve više i klimatskih promjena. Covid-19 jest i bit će veća i disruptivnija od epidemija iz nedavne prošlosti, ali bez smanjivanja tog pritiska na okoliš, svakako neće biti posljednja.
 
Uzmemo li u obzir predviđanja epidemiologa da će kriza doći do svojeg vrhunca i povući se tek kroz idućih 12 mjeseci, pritom preopterećujući naše zdravstvene usluge i primoravajući milijune ljudi na novi začudni oblik društvene izolacije, te da učinkovitog cjepiva možda neće biti na vidiku sljedećih 18 mjeseci, poznat nam je period vremena tijekom kojega će dislokacija biti na najvišoj razini.
 
Ekonomski alati koje države trenutno primjenjuju kako bi se nosile sa situacijom – poput bijednog fiskalnog paketa britanske vlade (1 milijarda funti podrške radnicima na bolovanju, no ukupno 2,1 milijardi u mirovinskim poreznim olakšicama) – neće biti dostatni, ali to neće biti čak i netom poduzeta intervencija Federalnih rezervi, u stilu one iz 2008. godine.
 
Novci neće biti dovoljni za okončanje ove krize; bit će potrebno preoblikovati i restrukturirati našu ekonomiju. To će se ili dogoditi u prilog ljudi i planete, ili neće. Dakle, zahtjevi koje trenutno postavljamo trebali bi: prije svega, riješiti ogromnu zdravstvenu krizu, što podrazumijeva osiguravanje da se svatko može samoizolirati; nadalje, podržavati postojeću ekonomsku aktivnost; i konačno, početi pokazivati put prema budućnosti.
 
Postoji pet jednostavnih, ali neophodnih zahtjeva koji su se već pojavili u online prostorima koje danas koristimo kako bi se organizirali.
 
Sindikati i zagovaračke skupine iznijele su zahtjev za punim plaćenim bolovanjem za sve – redovno zaposlene, zaposlene na pola radnog vremena, privremeno zaposlene, neovisno o kakvom se obliku zaposlenja radi – kao jedini način osiguravanja uspjeha samoizolacije i društvenog distanciranja. (Ako Banka Engleske razmatra još jednu rundu kvantitativnog olakšavanja, trebala bi uzeti u obzir rješenja koja su slična onima iz Hong-Konga, gdje se naknade direktno uplaćuju građanima i građankama).
 
Hipoteke, stanarine, kao i plaćanje režija treba smjesta suspendirati.
 
Ne samo NHS, već i socijalna skrb i javno zdravstvo moraju dobiti potrebna sredstva, uključujući potrebno financiranje za medicinska istraživanja.
 
Privatni bolnički smještaj, hotelske prostore, kao i prazne zgrade treba obuhvatiti javnim sektorom i preurediti.
 
Država će „urgirati“ da se proizvođači prebace na proizvodnju ventilatora; do te promjene ne smije doći kasnije od ovoga tjedna, jer su resursi NHS-a katastrofalno potkapacitirani.
 
Izvući ćemo se iz ove situacije, ali bit će očajnički bolno. Dok pokušavamo gledati prema budućnosti, moramo početi razmišljati i o novim načinima života i rada, te ponovne izgradnje naših društvenih prostora i javnih usluga; ne samo ublažavanjem štete koju smo nanijeli prirodi – od izvanrednog klimatskog stanja, do gubitka bioraznolikosti – već učenjem kako da se na pravedan i humani način prilagodimo planetu koji se mijenja.






James Meadway je ekonomist i kolumnist Novara Media.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey "Nekadašnji čelnik Europske centralne banke Mario Draghi prošloga je mjeseca formirao novu talijansku vladu, čija su ministarstva predana na upravljanje neizabranim tehnokratima. Sada je njegova „vlada stručnjaka“ outsourceala izradu svog ekonomskog plana privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey – bez da se o tome išta pitalo biračice i birače."
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.
  • 13. ožujka 2021. Štrajk na niskim granama "Zbog pravnih i poslovnih praksi u SAD-u je iznimno teško pokrenuti štrajk. Šefovi i njihovi političari razumiju da su radnice i radnici bez opcije uskraćivanja rada gotovo bespomoćni, i stoga su postavili bezbrojne zapreke štrajkačkim aktivnostima. Međutim, za one među nama koji vjeruju da nije moguće izgraditi bolje društvo bez snažnijih sindikata, ovi simptomi su kobni. Jerry Brown, mentor Jane McAlevey u sindikalnoj podružnici 1199 New England Međunarodnog sindikata zaposlenih u uslužnim djelatnostima kaže da je štrajk mišić rada i ako ga redovno ne koristimo, on atrofira."
  • 14. veljače 2021. Kako mirovinski fondovi oblikuju financijalizaciju u Kolumbiji i Peruu "U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, takvi mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve