Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije

Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.

Izvor: Gerd Altmann @ Pixabay
Pandemija Covid-19 korona virusa daleko je značajniji događaj za globalnu ekonomiju od velike financijske krize iz 2008-2009. godine. Njezine će posljedice biti puno drastičnije naprosto zato što operira na fundamentalnijoj razini naših ekonomskih odnosa negoli je to bio slučaj sa slomom iz 2008-9.



Korona virus dovest će do recesije, ali će i fundamentalno preoblikovati način na koji naša ekonomija funkcionira. Tipične recesije – poput onih s kakvima smo se suočavali prije 2008. – možemo poimati kao posljedicu pada potražnje zbog bilo kojeg uzroka, što dalje rezultira padom prodaje roba i usluga. Neizravni je učinak porast nezaposlenosti jer poduzeća ne zarađuju dovoljno novca i stoga otpuštaju svoje radnike.
 
Još od 1930-ih, a vjerojatno i ranije, postoji dobro poznati priručnik za postupanje u ovakvim situacijama: državno deficitarno financiranje, u sklopu kojega država nastupa s vlastitom potrošačkom moći – potencijalno izgradnjom novih cesta, zapošljavanjem više učiteljskog kadra, ili čime već – kako bi kompenzirala opadajuću potražnju u ostatku ekonomije.
 
Slom iz 2008-9. djelovao je na još dubljoj razini, jer se radilo o krizi institucija samog kapitalizma – konkretnije, najvećih banaka koje su funkcionirale kao potporni stupovi globalnog sistema.
 
Kriza, koja je imala svoje izvorište u bankarskom sustavu, prouzrokovala je i recesiju, ali je zaprijetila i održivosti samoga sistema, barem u njegovoj tadašnjoj formi. U tom su trenutku jedino koordinirano djelovanje država, masivna financijska spašavanja i podrška financijskom sustavu, kao i neuobičajene nove intervencije centralnih banaka (od kojih je najozloglašenije tzv. kvantitativno olakšavanje) spriječile drastičnije restrukturiranje. Dakle, zbog ovih poteza, koje su poduzele države diljem svijeta, preoblikovanje globalne ekonomije u konačnici je bilo manje radikalno nego što je moglo biti.
 
Covid-19 je drugačiji i stoga što nije samo zaprijetio recesijom ili destabiliziranjem najvećih institucija (intervencija u visini 700 milijardi dolara Federalnih rezervi, centralne banke SAD-a, usporediva je prema veličini pomoći koja je ponuđena 2008-9). Naime, zaprijetio je najfundamentalnijoj od svih institucija kapitalizma: samom tržištu rada.
 
Ako su ljudi prebolesni da rade, ili primorani na samoizolaciju, konvencionalno funkcioniranje tržišta rada počinje kolabirati. I sama podjela rada – tajna značajnih porasta produktivnosti u kapitalizmu, kao što je Adam Smith ukazao prije 250 godina – dovedena je u pitanje: aktualna alokacija rada između različitih dijelova ekonomije iznenada je, iz potrebe, nasilno promijenjena.
 
Epidemijama već raste broj; rezultat je to pritiska koji naše ekonomije postavljaju na okoliš, kombinacijom urbanizacije, učestalijih putovanja, intenzivne poljoprivrede, a sve više i klimatskih promjena. Covid-19 jest i bit će veća i disruptivnija od epidemija iz nedavne prošlosti, ali bez smanjivanja tog pritiska na okoliš, svakako neće biti posljednja.
 
Uzmemo li u obzir predviđanja epidemiologa da će kriza doći do svojeg vrhunca i povući se tek kroz idućih 12 mjeseci, pritom preopterećujući naše zdravstvene usluge i primoravajući milijune ljudi na novi začudni oblik društvene izolacije, te da učinkovitog cjepiva možda neće biti na vidiku sljedećih 18 mjeseci, poznat nam je period vremena tijekom kojega će dislokacija biti na najvišoj razini.
 
Ekonomski alati koje države trenutno primjenjuju kako bi se nosile sa situacijom – poput bijednog fiskalnog paketa britanske vlade (1 milijarda funti podrške radnicima na bolovanju, no ukupno 2,1 milijardi u mirovinskim poreznim olakšicama) – neće biti dostatni, ali to neće biti čak i netom poduzeta intervencija Federalnih rezervi, u stilu one iz 2008. godine.
 
Novci neće biti dovoljni za okončanje ove krize; bit će potrebno preoblikovati i restrukturirati našu ekonomiju. To će se ili dogoditi u prilog ljudi i planete, ili neće. Dakle, zahtjevi koje trenutno postavljamo trebali bi: prije svega, riješiti ogromnu zdravstvenu krizu, što podrazumijeva osiguravanje da se svatko može samoizolirati; nadalje, podržavati postojeću ekonomsku aktivnost; i konačno, početi pokazivati put prema budućnosti.
 
Postoji pet jednostavnih, ali neophodnih zahtjeva koji su se već pojavili u online prostorima koje danas koristimo kako bi se organizirali.
 
Sindikati i zagovaračke skupine iznijele su zahtjev za punim plaćenim bolovanjem za sve – redovno zaposlene, zaposlene na pola radnog vremena, privremeno zaposlene, neovisno o kakvom se obliku zaposlenja radi – kao jedini način osiguravanja uspjeha samoizolacije i društvenog distanciranja. (Ako Banka Engleske razmatra još jednu rundu kvantitativnog olakšavanja, trebala bi uzeti u obzir rješenja koja su slična onima iz Hong-Konga, gdje se naknade direktno uplaćuju građanima i građankama).
 
Hipoteke, stanarine, kao i plaćanje režija treba smjesta suspendirati.
 
Ne samo NHS, već i socijalna skrb i javno zdravstvo moraju dobiti potrebna sredstva, uključujući potrebno financiranje za medicinska istraživanja.
 
Privatni bolnički smještaj, hotelske prostore, kao i prazne zgrade treba obuhvatiti javnim sektorom i preurediti.
 
Država će „urgirati“ da se proizvođači prebace na proizvodnju ventilatora; do te promjene ne smije doći kasnije od ovoga tjedna, jer su resursi NHS-a katastrofalno potkapacitirani.
 
Izvući ćemo se iz ove situacije, ali bit će očajnički bolno. Dok pokušavamo gledati prema budućnosti, moramo početi razmišljati i o novim načinima života i rada, te ponovne izgradnje naših društvenih prostora i javnih usluga; ne samo ublažavanjem štete koju smo nanijeli prirodi – od izvanrednog klimatskog stanja, do gubitka bioraznolikosti – već učenjem kako da se na pravedan i humani način prilagodimo planetu koji se mijenja.






James Meadway je ekonomist i kolumnist Novara Media.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 11. listopada 2020. Trumpove anti-trans mjere štite predrasude u doba pandemije COVID-19 "Trumpovo ukidanje povijesnih zaštita za transrodne populacije, određenih za Obame, nova je razina okrutnosti tijekom pandemije COVID-19, piše Kay Van Wey, odvjetnica iz odvjetničkog društva Van Wey, Presby & Williams."
  • 11. listopada 2020. COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu "COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."
  • 11. listopada 2020. Nismo sišli s uma, nego smo ludi od bijesa "Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti."
  • 4. listopada 2020. Jedan od načina odupiranja kapitalističkoj proizvodnji hrane "Agroekologija se oslanja na duboke sustave znanja kako bi suzbila štetu uzrokovanu kapitalističkim agrobiznisom."
  • 4. listopada 2020. „Obiteljske vrijednosti“ bez klase su slijepa ulica za laburiste "Obitelj se često s pravom doživljava kao temelj konzervativizma. Međutim, imajući u vidu rapidan porast dječjeg siromaštva i primoravanje obitelji na sve katastrofalnije životne uvjete, Keir Starmer je s pravom pokušao reaproprirati obitelj u svojem govoru na jučerašnjoj konferenciji. Ipak, ako vođa laburista zaista cijeni „obiteljske vrijednosti“, mora preći s otrcanih fraza na klasnu politiku."
  • 4. listopada 2020. Kriza mentalnog zdravlja u pandemiji COVID-19 "Novo istraživanje sugerira da se broj oboljelih od depresije udvostručio tijekom pandemije COVID-19 – no zbog višegodišnjeg rezanja sredstava servisima mentalne zdravstvene skrbi, sustavi potpore jedva se nose sa situacijom."
  • 27. rujna 2020. Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti "Postoje razlozi za uživanje u pompi filma Black Is King, osobito u vrijeme akutne rasne traume. Ipak, njegova mistika kulturne autentičnosti i blagonaklone monarhije ne bi smjela zakloniti materijalnu stvarnost svakodnevnog života. Neoliberalno upravljanje, ekstraktivni kapitalizam te militarizam i dalje uzrokuju socijalnu i ekološku devastaciju u dijelovima Afrike, obaju Amerika i šire. Sučeljavanje s ovim isprepletenim stvarnostima znači razvijanje konkretne, globalne analize, uz istovremeno opiranje metafizičkim vizijama svijeta."
  • 27. rujna 2020. Privatizacija zdravstvene skrbi u Keniji "U Keniji si samo bogati i oni s političkim poznanstvima mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Sve ostale ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijeli od propasti."
  • 27. rujna 2020. Trump namjerava ukrasti izbore i jedino ga mi možemo spriječiti U SAD-u se 3. studenog održavaju predsjednički izbori. Premda trenutni predsjednik Donald Trump najavljuje da se ne namjerava pridržavati rezultata ako mu ne budu po volji, kandidat Demokratske stranke Joe Biden ne pokazuje da ozbiljno shvaća prijetnju. Sve izgleda kao da će se ponoviti prijeporna izborna situacija iz 2000. godine, kada su Al Gore i vodstvo Demokratske stranke, suočeni s tijesnim izbornim rezultatom i nepotpunim prebrojavanjem glasova položili vjeru u Vrhovni sud, demobilizirali prosvjednu opoziciju iz baze i omogućili George W. Bushu da dođe na vlast. Ponovni ustavni puč Republikanske stranke, ovoga puta na čelu s Trumpom, koji ovih dana radi na popunjavanju mjesta u Vrhovnom sudu upražnjenog smrću Ruth Bader Ginsburg, zaustavit će samo militantna mobilizacija odozdo.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve