Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije

Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.

Izvor: Gerd Altmann @ Pixabay
Pandemija Covid-19 korona virusa daleko je značajniji događaj za globalnu ekonomiju od velike financijske krize iz 2008-2009. godine. Njezine će posljedice biti puno drastičnije naprosto zato što operira na fundamentalnijoj razini naših ekonomskih odnosa negoli je to bio slučaj sa slomom iz 2008-9.



Korona virus dovest će do recesije, ali će i fundamentalno preoblikovati način na koji naša ekonomija funkcionira. Tipične recesije – poput onih s kakvima smo se suočavali prije 2008. – možemo poimati kao posljedicu pada potražnje zbog bilo kojeg uzroka, što dalje rezultira padom prodaje roba i usluga. Neizravni je učinak porast nezaposlenosti jer poduzeća ne zarađuju dovoljno novca i stoga otpuštaju svoje radnike.
 
Još od 1930-ih, a vjerojatno i ranije, postoji dobro poznati priručnik za postupanje u ovakvim situacijama: državno deficitarno financiranje, u sklopu kojega država nastupa s vlastitom potrošačkom moći – potencijalno izgradnjom novih cesta, zapošljavanjem više učiteljskog kadra, ili čime već – kako bi kompenzirala opadajuću potražnju u ostatku ekonomije.
 
Slom iz 2008-9. djelovao je na još dubljoj razini, jer se radilo o krizi institucija samog kapitalizma – konkretnije, najvećih banaka koje su funkcionirale kao potporni stupovi globalnog sistema.
 
Kriza, koja je imala svoje izvorište u bankarskom sustavu, prouzrokovala je i recesiju, ali je zaprijetila i održivosti samoga sistema, barem u njegovoj tadašnjoj formi. U tom su trenutku jedino koordinirano djelovanje država, masivna financijska spašavanja i podrška financijskom sustavu, kao i neuobičajene nove intervencije centralnih banaka (od kojih je najozloglašenije tzv. kvantitativno olakšavanje) spriječile drastičnije restrukturiranje. Dakle, zbog ovih poteza, koje su poduzele države diljem svijeta, preoblikovanje globalne ekonomije u konačnici je bilo manje radikalno nego što je moglo biti.
 
Covid-19 je drugačiji i stoga što nije samo zaprijetio recesijom ili destabiliziranjem najvećih institucija (intervencija u visini 700 milijardi dolara Federalnih rezervi, centralne banke SAD-a, usporediva je prema veličini pomoći koja je ponuđena 2008-9). Naime, zaprijetio je najfundamentalnijoj od svih institucija kapitalizma: samom tržištu rada.
 
Ako su ljudi prebolesni da rade, ili primorani na samoizolaciju, konvencionalno funkcioniranje tržišta rada počinje kolabirati. I sama podjela rada – tajna značajnih porasta produktivnosti u kapitalizmu, kao što je Adam Smith ukazao prije 250 godina – dovedena je u pitanje: aktualna alokacija rada između različitih dijelova ekonomije iznenada je, iz potrebe, nasilno promijenjena.
 
Epidemijama već raste broj; rezultat je to pritiska koji naše ekonomije postavljaju na okoliš, kombinacijom urbanizacije, učestalijih putovanja, intenzivne poljoprivrede, a sve više i klimatskih promjena. Covid-19 jest i bit će veća i disruptivnija od epidemija iz nedavne prošlosti, ali bez smanjivanja tog pritiska na okoliš, svakako neće biti posljednja.
 
Uzmemo li u obzir predviđanja epidemiologa da će kriza doći do svojeg vrhunca i povući se tek kroz idućih 12 mjeseci, pritom preopterećujući naše zdravstvene usluge i primoravajući milijune ljudi na novi začudni oblik društvene izolacije, te da učinkovitog cjepiva možda neće biti na vidiku sljedećih 18 mjeseci, poznat nam je period vremena tijekom kojega će dislokacija biti na najvišoj razini.
 
Ekonomski alati koje države trenutno primjenjuju kako bi se nosile sa situacijom – poput bijednog fiskalnog paketa britanske vlade (1 milijarda funti podrške radnicima na bolovanju, no ukupno 2,1 milijardi u mirovinskim poreznim olakšicama) – neće biti dostatni, ali to neće biti čak i netom poduzeta intervencija Federalnih rezervi, u stilu one iz 2008. godine.
 
Novci neće biti dovoljni za okončanje ove krize; bit će potrebno preoblikovati i restrukturirati našu ekonomiju. To će se ili dogoditi u prilog ljudi i planete, ili neće. Dakle, zahtjevi koje trenutno postavljamo trebali bi: prije svega, riješiti ogromnu zdravstvenu krizu, što podrazumijeva osiguravanje da se svatko može samoizolirati; nadalje, podržavati postojeću ekonomsku aktivnost; i konačno, početi pokazivati put prema budućnosti.
 
Postoji pet jednostavnih, ali neophodnih zahtjeva koji su se već pojavili u online prostorima koje danas koristimo kako bi se organizirali.
 
Sindikati i zagovaračke skupine iznijele su zahtjev za punim plaćenim bolovanjem za sve – redovno zaposlene, zaposlene na pola radnog vremena, privremeno zaposlene, neovisno o kakvom se obliku zaposlenja radi – kao jedini način osiguravanja uspjeha samoizolacije i društvenog distanciranja. (Ako Banka Engleske razmatra još jednu rundu kvantitativnog olakšavanja, trebala bi uzeti u obzir rješenja koja su slična onima iz Hong-Konga, gdje se naknade direktno uplaćuju građanima i građankama).
 
Hipoteke, stanarine, kao i plaćanje režija treba smjesta suspendirati.
 
Ne samo NHS, već i socijalna skrb i javno zdravstvo moraju dobiti potrebna sredstva, uključujući potrebno financiranje za medicinska istraživanja.
 
Privatni bolnički smještaj, hotelske prostore, kao i prazne zgrade treba obuhvatiti javnim sektorom i preurediti.
 
Država će „urgirati“ da se proizvođači prebace na proizvodnju ventilatora; do te promjene ne smije doći kasnije od ovoga tjedna, jer su resursi NHS-a katastrofalno potkapacitirani.
 
Izvući ćemo se iz ove situacije, ali bit će očajnički bolno. Dok pokušavamo gledati prema budućnosti, moramo početi razmišljati i o novim načinima života i rada, te ponovne izgradnje naših društvenih prostora i javnih usluga; ne samo ublažavanjem štete koju smo nanijeli prirodi – od izvanrednog klimatskog stanja, do gubitka bioraznolikosti – već učenjem kako da se na pravedan i humani način prilagodimo planetu koji se mijenja.






James Meadway je ekonomist i kolumnist Novara Media.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve