Aaron Bastani
4. listopada 2020.
„Obiteljske vrijednosti“ bez klase su slijepa ulica za laburiste
"Obitelj se često s pravom doživljava kao temelj konzervativizma. Međutim, imajući u vidu rapidan porast dječjeg siromaštva i primoravanje obitelji na sve katastrofalnije životne uvjete, Keir Starmer je s pravom pokušao reaproprirati obitelj u svojem govoru na jučerašnjoj konferenciji. Ipak, ako vođa laburista zaista cijeni „obiteljske vrijednosti“, mora preći s otrcanih fraza na klasnu politiku."

Obitelj se često s pravom doživljava kao temelj konzervativizma. Međutim, imajući u vidu rapidan porast dječjeg siromaštva i primoravanje obitelji na sve katastrofalnije životne uvjete, Keir Starmer je s pravom pokušao reaproprirati obitelj u svojem govoru na jučerašnjoj konferenciji. Ipak, ako vođa laburista zaista cijeni „obiteljske vrijednosti“, mora preći s otrcanih fraza na klasnu politiku.
Prošlog tjedna započeo je LabourConnect, „online izložba“ zamišljena kao zamjena za godišnju konferenciju stranke. Naravno, bilo je nužno premjestiti događaj u online prostor, iako je to pomalo neobično uzmemo li u obzir inzistiranje vodstva stranke na ponovnom otvaranju škola u rujnu, „pod svaku cijenu“.
Tehnologija je nerijetko bila nestabilna. Zastupnici koji su prije manje od godinu dana kritizirali politiku stranke o besplatnom širokopojasnom internetu velike brzine, bili su toliko pikselizirani da su više naličili likovima iz video igre Mario Kart nego političarima i političarkama koji iznose detalje javnih politika.
No dok su kamere i veze bile nepredvidive, jučerašnji govor vođe – vrhunac događaja – bio je upravo suštinski različit od njih. Higijensku apatiju Starmerove okoline – bez svjetine, bez pljeska, bez neslaganja – zrcalila je njegova sterilna proza. Jednako su očekivane bile i mnoge izjave koje su u istoj mjeri razbjesnile ljevicu i zavele skeptike po pitanju Corbyna.
Međutim, ono što je bilo upadljivo jest izostanak ikakvog kajanja sa Starmerove strane u vezi s njegovom vlastitom ulogom u prosinačkom dramatičnom porazu. „Kada u demokraciji izgubite izbore, to ste i zaslužili“, intonirao je. „Ne gledate biračko tijelo i ne pitate ih: o čemu ste vi to razmišljali? Pogledate sebe i upitate se: što smo mi to radili?“ Iako je to donekle točno – iako je teško povjerovati da Starmer iskreno misli da Johnson zaslužuje biti premijer – neobično je to što se čini da vođa laburista ne misli da se ova mantra odnosi na njega.
Na kraju krajeva, osobno je prije dvije godine, i to izravno prkoseći svome prethodniku, na konferenciji orkestrirao laburističku promjenu stajališta po pitanju Brexita. Prije dvanaest mjeseci Starmer je laburiste proglasio „strankom ostanka“, ali sada je zastupnik Holborn & St Pancras – potpuno svjestan uloge koju je Brexit odigrao u pretvaranju konzistentnog vodstva u predizbornim anketama u izbornu katastrofu – u svom virtualnom govoru na konferenciji nonšalantno je zaključio da je „rasprava između zastupatelja opcije Leave ili Remain zavšena“.
No, još zanimljivija od Starmerovog potpunog zaokreta po pitanju Brexita – gotovo svi političari sudjeluju u takvim eskapologijama – bila je važnost stavljena na takozvane obiteljske vrijednosti: “Obiteljske vrijednosti su mi sve na svijetu”, rekao je. “Imam tu sreću da sam odrastao u skladnoj obitelji i sada imam tu radost u obliku svoje vlastite obitelji. Misija Laburističke stranke koju vodim jest svima pružiti tu istu priliku.”
Što te riječi uopće znače? Na kakav to način laburisti zamišljaju učiniti “skladnu obitelj” dostupnu svima? I zašto to ne mogu učiniti torijevci?
Baš kao što se običava reći da zelena politika bez klase nije ništa doli vrtlarenje, tako su i “obiteljske vrijednosti” bez klase u biti besmislene. Ako ste umjereno imućni, možda ćete moći posjedovati dom, čak i skrbiti za starije članove svoje obitelji i njegovati svoju djecu, ako vam se posreći. Ali što ako vam se ne posreći?
Bilo koji političar ili političarka koji tvrdi da mu je stalo do obiteljskih vrijednosti mora objasniti što planira učiniti u vezi s dječjim siromaštvom koje nagriza Britaniju. Više od 35% djece u mjestima kao što su Blackburn, Luton i Manchester odrastaju u siromaštvu – u Newhamu i Tower Hamletsu je to 50%. Širenje ove pošasti tijekom posljednjeg desetljeća gotovo savršeno korelira sa siromaštvom zaposlenih, što je fenomen za koji jedva da se čulo generaciju ranije. Danas su kućanstva u siromaštvu češće zaposlena nego nezaposlena, što se kosi s desničarskim aksiomom da je najbolje rješenje za siromaštvo rad. To danas svakako nije istinito, ako je ikada i bilo.
No, iako se riječ “sigurnost” sedam puta pojavila u Starmerovom govoru, “siromaštvo” se nije pojavilo niti jednom. Nekim zastupnicima nije bilo neugodno usporediti Starmerovo govorništvo s Attleejevim – ali teško je zamisliti da bi najveći laburistički premijer napravio takav propust.
Ako kani imati smisla, Starmerovo apeliranje na obiteljske vrijednosti mora objasniti kako je moguće da dvoje ili troje djece, često i više njih, mora živjeti s roditeljima u skučenom smještaju, dok u isto vrijeme građevinski poduzetnici pretvaraju obiteljske domove u garsonijere i konačišta. Nadalje, Starmer mora opisati način na koji ovi građevinski poduzetnici profitiraju na eroziji našeg društvenog tkiva, ne samo uz blagoslov vijeća, već i uz jeftine bankarske kredite. Isti ti političari koji neumoljivo bleje o “zajednici” otvoreno govore kako otpisuju dugove najmodavaca, s kojima se savjetuju u vezi s njihovim politikama deložacija, umjesto da to čine sa stanarima. Je li “pošteno” ili “pristojno” – dvije ključne riječi iz Starmerova govora – da si mlade obitelji ne mogu priuštiti niti kupnju doma, niti iznajmljivanje dovoljno velikog prostora u kojem će odgajati svoju djecu? S obzirom na to da se stranka u svome zadnjem manifestu obvezala na izgradnju pola milijuna domova, istovremeno omogućivši privatnom sektoru da izgradi dodatnih pola milijuna, teško je razumjeti na što točno Starmer cilja kada kaže da podržava obitelji onako kako to nisu činili njegovi prethodnici.
Potom imamo dječju skrb – trošak koji za mnoge svojim iznosom tek što ne doseže zelenaške stanarine. Postoji razlog zašto parovi odlučuju imati djecu kasnije nego ikad prije, zašto često čujem od prijatelja i poznanika da si mogu priuštiti skrb o samo jednom djetetu, čak i ako bi ih željeli imati više. Je li ispravno da je dječja skrb u ovoj zemlji organizirano reketarenje, u kojem je 84% vrtića u privatnim rukama (u Njemačkoj i Francuskoj ta je brojka bliža 4%)? Predstavlja li obijesno profiterstvo vrtićkih lanaca “obiteljske vrijednosti”? Prethodno vodstvo nudilo je značajnu reformu dječje skrbi, u obliku 30 sati besplatne skrbi za svako dijete starije od dvije godine. Pa ipak, baš poput riječi “siromaštvo”, sintagma “dječja skrb” nije se pojavila u jučerašnjem Starmerovom govoru.
Čini se da je koncept “obiteljskih vrijednosti” vođe laburista oblik desničarske identitetske politike u okviru kojeg, umjesto da obitelj bude primarno mjesto društvene reprodukcije, postaje enklava otočne vrline za ekonomskog čovjeka. “Društvo ne postoji”, pamtljivo je rekla Thatcher. “Postoje pojedini muškarci i žene, i postoje obitelji.” Starmerov govor – lišen klasne politike – bio je zaokret u tom smjeru.
Politika obitelji smatra se prirodnom provincijom desnice. Ne bi to trebala biti. Obitelji diljem zemlje žive u užasnim uvjetima koji se stalno pogoršavaju, zbog načina na koji je projektirana naša ekonomija. Bogate obitelji uživaju u plodovima navedenoga, siromašne se obitelji time kažnjava. Pitanje je jednostavno: uz koga stoje laburisti?
Aaron Bastani je suosnivač portala Novara Media i njegov suurednik.