„Obiteljske vrijednosti“ bez klase su slijepa ulica za laburiste

"Obitelj se često s pravom doživljava kao temelj konzervativizma. Međutim, imajući u vidu rapidan porast dječjeg siromaštva i primoravanje obitelji na sve katastrofalnije životne uvjete, Keir Starmer je s pravom pokušao reaproprirati obitelj u svojem govoru na jučerašnjoj konferenciji. Ipak, ako vođa laburista zaista cijeni „obiteljske vrijednosti“, mora preći s otrcanih fraza na klasnu politiku."

Joyce Worley i A. Gunn tijekom predizborne kampanje Laburističke partije temeljene na socijalnim politikama, London, 1. siječnja 1950. (izvor: ITU Pictures @ Flickr)
Obitelj se često s pravom doživljava kao temelj konzervativizma. Međutim, imajući u vidu rapidan porast dječjeg siromaštva i primoravanje obitelji na sve katastrofalnije životne uvjete, Keir Starmer je s pravom pokušao reaproprirati obitelj u svojem govoru na jučerašnjoj konferenciji. Ipak, ako vođa laburista zaista cijeni „obiteljske vrijednosti“, mora preći s otrcanih fraza na klasnu politiku.



Prošlog tjedna započeo je LabourConnect, „online izložba“ zamišljena kao zamjena za godišnju konferenciju stranke. Naravno, bilo je nužno premjestiti događaj u online prostor, iako je to pomalo neobično uzmemo li u obzir inzistiranje vodstva stranke na ponovnom otvaranju škola u rujnu, „pod svaku cijenu“.
 
Tehnologija je nerijetko bila nestabilna. Zastupnici koji su prije manje od godinu dana kritizirali politiku stranke o besplatnom širokopojasnom internetu velike brzine, bili su toliko pikselizirani da su više naličili likovima iz video igre Mario Kart nego političarima i političarkama koji iznose detalje javnih politika.
 
No dok su kamere i veze bile nepredvidive, jučerašnji govor vođe – vrhunac događaja – bio je upravo suštinski različit od njih. Higijensku apatiju Starmerove okoline – bez svjetine, bez pljeska, bez neslaganja – zrcalila je njegova sterilna proza. Jednako su očekivane bile i mnoge izjave koje su u istoj mjeri razbjesnile ljevicu i zavele skeptike po pitanju Corbyna.
 
Međutim, ono što je bilo upadljivo jest izostanak ikakvog kajanja sa Starmerove strane u vezi s njegovom vlastitom ulogom u prosinačkom dramatičnom porazu. „Kada u demokraciji izgubite izbore, to ste i zaslužili“, intonirao je. „Ne gledate biračko tijelo i ne pitate ih: o čemu ste vi to razmišljali? Pogledate sebe i upitate se: što smo mi to radili?“ Iako je to donekle točno – iako je teško povjerovati da Starmer iskreno misli da Johnson zaslužuje biti premijer – neobično je to što se čini da vođa laburista ne misli da se ova mantra odnosi na njega.
 
Na kraju krajeva, osobno je prije dvije godine, i to izravno prkoseći svome prethodniku, na konferenciji orkestrirao laburističku promjenu stajališta po pitanju Brexita. Prije dvanaest mjeseci Starmer je laburiste proglasio „strankom ostanka“, ali sada je zastupnik Holborn & St Pancras – potpuno svjestan uloge koju je Brexit odigrao u pretvaranju konzistentnog vodstva u predizbornim anketama u izbornu katastrofu – u svom virtualnom govoru na konferenciji nonšalantno je zaključio da je „rasprava između zastupatelja opcije Leave ili Remain zavšena“.
 
No, još zanimljivija od Starmerovog potpunog zaokreta po pitanju Brexita – gotovo svi političari sudjeluju u takvim eskapologijama – bila je važnost stavljena na takozvane obiteljske vrijednosti: “Obiteljske vrijednosti su mi sve na svijetu”, rekao je. “Imam tu sreću da sam odrastao u skladnoj obitelji i sada imam tu radost u obliku svoje vlastite obitelji. Misija Laburističke stranke koju vodim jest svima pružiti tu istu priliku.”
 
Što te riječi uopće znače? Na kakav to način laburisti zamišljaju učiniti “skladnu obitelj” dostupnu svima? I zašto to ne mogu učiniti torijevci?
 
Baš kao što se običava reći da zelena politika bez klase nije ništa doli vrtlarenje, tako su i “obiteljske vrijednosti” bez klase u biti besmislene. Ako ste umjereno imućni, možda ćete moći posjedovati dom, čak i skrbiti za starije članove svoje obitelji i njegovati svoju djecu, ako vam se posreći. Ali što ako vam se ne posreći?
 
Bilo koji političar ili političarka koji tvrdi da mu je stalo do obiteljskih vrijednosti mora objasniti što planira učiniti u vezi s dječjim siromaštvom koje nagriza Britaniju. Više od 35% djece u mjestima kao što su Blackburn, Luton i Manchester odrastaju u siromaštvu – u Newhamu i Tower Hamletsu je to 50%. Širenje ove pošasti tijekom posljednjeg desetljeća gotovo savršeno korelira sa siromaštvom zaposlenih, što je fenomen za koji jedva da se čulo generaciju ranije. Danas su kućanstva u siromaštvu češće zaposlena nego nezaposlena, što se kosi s desničarskim aksiomom da je najbolje rješenje za siromaštvo rad. To danas svakako nije istinito, ako je ikada i bilo.
 
No, iako se riječ “sigurnost” sedam puta pojavila u Starmerovom govoru, “siromaštvo” se nije pojavilo niti jednom. Nekim zastupnicima nije bilo neugodno usporediti Starmerovo govorništvo s Attleejevim – ali teško je zamisliti da bi najveći laburistički premijer napravio takav propust.
 
Ako kani imati smisla, Starmerovo apeliranje na obiteljske vrijednosti mora objasniti kako je moguće da dvoje ili troje djece, često i više njih, mora živjeti s roditeljima u skučenom smještaju, dok u isto vrijeme građevinski poduzetnici pretvaraju obiteljske domove u garsonijere i konačišta. Nadalje, Starmer mora opisati način na koji ovi građevinski poduzetnici profitiraju na eroziji našeg društvenog tkiva, ne samo uz blagoslov vijeća, već i uz jeftine bankarske kredite. Isti ti političari koji neumoljivo bleje o “zajednici” otvoreno govore kako otpisuju dugove najmodavaca, s kojima se savjetuju u vezi s njihovim politikama deložacija, umjesto da to čine sa stanarima. Je li “pošteno” ili “pristojno” – dvije ključne riječi iz Starmerova govora – da si mlade obitelji ne mogu priuštiti niti kupnju doma, niti iznajmljivanje dovoljno velikog prostora u kojem će odgajati svoju djecu? S obzirom na to da se stranka u svome zadnjem manifestu obvezala na izgradnju pola milijuna domova, istovremeno omogućivši privatnom sektoru da izgradi dodatnih pola milijuna, teško je razumjeti na što točno Starmer cilja kada kaže da podržava obitelji onako kako to nisu činili njegovi prethodnici.
 
Potom imamo dječju skrb – trošak koji za mnoge svojim iznosom tek što ne doseže zelenaške stanarine. Postoji razlog zašto parovi odlučuju imati djecu kasnije nego ikad prije, zašto često čujem od prijatelja i poznanika da si mogu priuštiti skrb o samo jednom djetetu, čak i ako bi ih željeli imati više. Je li ispravno da je dječja skrb u ovoj zemlji organizirano reketarenje, u kojem je 84% vrtića u privatnim rukama (u Njemačkoj i Francuskoj ta je brojka bliža 4%)? Predstavlja li obijesno profiterstvo vrtićkih lanaca “obiteljske vrijednosti”? Prethodno vodstvo nudilo je značajnu reformu dječje skrbi, u obliku 30 sati besplatne skrbi za svako dijete starije od dvije godine. Pa ipak, baš poput riječi “siromaštvo”, sintagma “dječja skrb” nije se pojavila u jučerašnjem Starmerovom govoru.
 
Čini se da je koncept “obiteljskih vrijednosti” vođe laburista oblik desničarske identitetske politike u okviru kojeg, umjesto da obitelj bude primarno mjesto društvene reprodukcije, postaje enklava otočne vrline za ekonomskog čovjeka. “Društvo ne postoji”, pamtljivo je rekla Thatcher. “Postoje pojedini muškarci i žene, i postoje obitelji.” Starmerov govor – lišen klasne politike – bio je zaokret u tom smjeru.
 
Politika obitelji smatra se prirodnom provincijom desnice. Ne bi to trebala biti. Obitelji diljem zemlje žive u užasnim uvjetima koji se stalno pogoršavaju, zbog načina na koji je projektirana naša ekonomija. Bogate obitelji uživaju u plodovima navedenoga, siromašne se obitelji time kažnjava. Pitanje je jednostavno: uz koga stoje laburisti?




Aaron Bastani je suosnivač portala Novara Media i njegov suurednik.




Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve