Jason Read
22. siječnja 2021.
Prema taksonomiji trolova
"„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“ Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene."
Više sam se puta našalio da ako se filozofija uistinu želi vratiti svojim platonskim (ili sokratskim) korijenima, mora prepoznati da su trolovi novi sofisti. Trolanje se čini relevantnijom formom „anti-filozofije“ (da se poslužim Badiouvim terminom) od Wittgensteinovih ili Nietzscheovih radova, makar i samo zato što je puno učestalije, oblikujući argumente koji čine ono što prolazi pod javnu sferu, kao i nemalog broja filozofskih predavaonica.
Čak sam razmišljao i o bestijariju trolova, klasifikaciji različitih vrsta trolova s kojima se susrećemo diljem Twittera i na drugim mjestima. Postoji zabrinuti trol, koji svoju opoziciju iznosi pod krinkom zabrinutosti za ton kojim se raspravlja, ili kako će to neki drugi, hipotetski ljudi primiti. Nadalje, tu je i trol iznimke, koji na tvrdnju o bilo kojoj strukturnoj uvjetovanosti društva, bilo kojem rasizmu ili seksizmu, odgovara anegdotom o iznimci od pravila. Nisam dospio previše daleko u razvijanju ove taksonomije, a drugi su o trolovima pisali puno bolje od mene.
Razmišljao sam ponovno o ovome čitajući roman Chrisa Becketta Two Tribes (Dva plemena), koji donosi priču o odnosu nedavno razvedenog londonskog arhitekta Harryja i frizerke iz Breckhama po imenu Michelle. Njihov odnos odvija se tijekom 2016. i 2017., kada je Brexit pitanje koje pokreće društvo i stvara u njemu podjele. Ispričana je preko njihovih dnevničkih zapisa. Pravi preokret i ono zbog čega je roman atraktivan, jest to da ove dnevnike nekih 250 godina kasnije čita povjesničarka po imenu Zoe. Ona čita zapise sadašnjeg vremena iz svijeta u kojem je UK odavno rascijepljena nasilnim građanskim ratom i nalazi se pod kineskom vladavinom, i još važnije, radikalno je transformirana „velikom katastrofom“ globalnog zagrijavanja zbog koje je veliki dio Londona potopljen i sastoji se od niza ustajalih kanala. Naša sadašnjost čita se iz budućnosti, a sve naše navike, poput „odlaska u vožnju“ ili postavljanja fotografija na Facebook, izgledaju puno drugačije iz vizure društva koje je iskusilo ekološki kolaps i nalazi se pod vladavinom distopijske države nadzora.
Dobar dio romana bavi se time kako veza s Michelle primorava Harryja da se suoči s granicama svojeg „tribalističkog“ načina gledanja na svijet. Trebao bih dodati da se roman, premda koristi riječ „pleme“, zapravo bavi klasom, i time kako klasa oblikuje naše misli i perspektive. Veliki dio romana tiče se Harryjeva uviđanja da se bivanje kulturnom i intelektualnom elitom dijelom manje svodi na bivanje racionalnim i razumnim, a više na fetišiziranje bivanja razumnim – poput onih dvorišnih znakova na kojima piše „Ova kuća vjeruje u znanost“, posutih širom bogatih susjedstava. Kada racionalnost postane klasni marker, već je u startu izgubljena.
Međutim, konkretni incident koji mi je ostao u glavi nakon čitanja ove knjige (a radi se o tipu knjige o kojoj razmišljate danima) ne tiče se Harryjeve egzistencijalne krize, već Michelle. Michelle priča Harryju sljedeću priču:
„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“
Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene.
Ovo bismo trebali klasificirati kao još jednu podvrstu trola, tzv. trola individualne odgovornosti, uvelike povezanog s trolom hipokrizije, kojega je proslavio gornji strip Matta Borsa, i u kojem se zbog činjenice da netko participira ili ima korist od neke institucije ili prakse bilo kakva kritika te iste prakse proglašava licemjernom. Čini se kako je ovaj konkretni trol hipernapuhana verzija Lockeovog prešutnog pristanka, odnosno ideje da se životom u ovom svijetu automatski pristaje uz svaki njegov aspekt. Međutim, kao što Beckettov roman pokazuje, ovakva kritika nije posve neosnovana. Upravo nepropitane privilegije elita, njihova želja da zadrže svoje krasne kuće i zaštite svoje interese, istovremeno ismijavajući druge koji u određenom smislu čine istu stvar, potkopava njihove argumente. Trol individualne odgovornosti na neki je način propali dijalektičar – u krivu oko uloge individualca u poduzimanju smislenih promjena, ali u pravu po pitanju nepropitane posvećenosti statusu i sigurnosti koja potkopava takve argumente.
Nakon proteklih izbora, često sam sa sumnjičavošću pristupao pozivima da se „sasluša i druga strana“. Beckettov roman donosi još jedan imperativ, a to je da propitamo koliko je ono što „mi“ kao kulturne elite (u nedostatku bolje riječi) smatramo racionalnim i razumnim dubinski isprepleteno s reprodukcijom naših klasnih interesa. Ne učinimo li to, London će uskoro postati močvara puna jegulja (morate pročitati knjigu da shvatite ovaj posljednji dio).
