Prema taksonomiji trolova

"„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“ Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene."

„Trollface“, autor: faeorain, tinta i grafit, 1. travnja 2011. godine (izvor)
Više sam se puta našalio da ako se filozofija uistinu želi vratiti svojim platonskim (ili sokratskim) korijenima, mora prepoznati da su trolovi novi sofisti. Trolanje se čini relevantnijom formom „anti-filozofije“ (da se poslužim Badiouvim terminom) od Wittgensteinovih ili Nietzscheovih radova, makar i samo zato što je puno učestalije, oblikujući argumente koji čine ono što prolazi pod javnu sferu, kao i nemalog broja filozofskih predavaonica.
 
Čak sam razmišljao i o bestijariju trolova, klasifikaciji različitih vrsta trolova s kojima se susrećemo diljem Twittera i na drugim mjestima. Postoji zabrinuti trol, koji svoju opoziciju iznosi pod krinkom zabrinutosti za ton kojim se raspravlja, ili kako će to neki drugi, hipotetski ljudi primiti. Nadalje, tu je i trol iznimke, koji na tvrdnju o bilo kojoj strukturnoj uvjetovanosti društva, bilo kojem rasizmu ili seksizmu, odgovara anegdotom o iznimci od pravila. Nisam dospio previše daleko u razvijanju ove taksonomije, a drugi su o trolovima pisali puno bolje od mene.
 
Razmišljao sam ponovno o ovome čitajući roman Chrisa Becketta Two Tribes (Dva plemena), koji donosi priču o odnosu nedavno razvedenog londonskog arhitekta Harryja i frizerke iz Breckhama po imenu Michelle. Njihov odnos odvija se tijekom 2016. i 2017., kada je Brexit pitanje koje pokreće društvo i stvara u njemu podjele. Ispričana je preko njihovih dnevničkih zapisa. Pravi preokret i ono zbog čega je roman atraktivan, jest to da ove dnevnike nekih 250 godina kasnije čita povjesničarka po imenu Zoe. Ona čita zapise sadašnjeg vremena iz svijeta u kojem je UK odavno rascijepljena nasilnim građanskim ratom i nalazi se pod kineskom vladavinom, i još važnije, radikalno je transformirana „velikom katastrofom“ globalnog zagrijavanja zbog koje je veliki dio Londona potopljen i sastoji se od niza ustajalih kanala. Naša sadašnjost čita se iz budućnosti, a sve naše navike, poput „odlaska u vožnju“ ili postavljanja fotografija na Facebook, izgledaju puno drugačije iz vizure društva koje je iskusilo ekološki kolaps i nalazi se pod vladavinom distopijske države nadzora.
 
Dobar dio romana bavi se time kako veza s Michelle primorava Harryja da se suoči s granicama svojeg „tribalističkog“ načina gledanja na svijet. Trebao bih dodati da se roman, premda koristi riječ „pleme“, zapravo bavi klasom, i time kako klasa oblikuje naše misli i perspektive. Veliki dio romana tiče se Harryjeva uviđanja da se bivanje kulturnom i intelektualnom elitom dijelom manje svodi na bivanje racionalnim i razumnim, a više na fetišiziranje bivanja razumnim – poput onih dvorišnih znakova na kojima piše „Ova kuća vjeruje u znanost“, posutih širom bogatih susjedstava. Kada racionalnost postane klasni marker, već je u startu izgubljena.
 
Međutim, konkretni incident koji mi je ostao u glavi nakon čitanja ove knjige (a radi se o tipu knjige o kojoj razmišljate danima) ne tiče se Harryjeve egzistencijalne krize, već Michelle. Michelle priča Harryju sljedeću priču:
„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“
Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene.
 
Ovo bismo trebali klasificirati kao još jednu podvrstu trola, tzv. trola individualne odgovornosti, uvelike povezanog s trolom hipokrizije, kojega je proslavio gornji strip Matta Borsa, i u kojem se zbog činjenice da netko participira ili ima korist od neke institucije ili prakse bilo kakva kritika te iste prakse proglašava licemjernom. Čini se kako je ovaj konkretni trol hipernapuhana verzija Lockeovog prešutnog pristanka, odnosno ideje da se životom u ovom svijetu automatski pristaje uz svaki njegov aspekt. Međutim, kao što Beckettov roman pokazuje, ovakva kritika nije posve neosnovana. Upravo nepropitane privilegije elita, njihova želja da zadrže svoje krasne kuće i zaštite svoje interese, istovremeno ismijavajući druge koji u određenom smislu čine istu stvar, potkopava njihove argumente. Trol individualne odgovornosti na neki je način propali dijalektičar – u krivu oko uloge individualca u poduzimanju smislenih promjena, ali u pravu po pitanju nepropitane posvećenosti statusu i sigurnosti koja potkopava takve argumente.
 
Nakon proteklih izbora, često sam sa sumnjičavošću pristupao pozivima da se „sasluša i druga strana“. Beckettov roman donosi još jedan imperativ, a to je da propitamo koliko je ono što „mi“ kao kulturne elite (u nedostatku bolje riječi) smatramo racionalnim i razumnim dubinski isprepleteno s reprodukcijom naših klasnih interesa. Ne učinimo li to, London će uskoro postati močvara puna jegulja (morate pročitati knjigu da shvatite ovaj posljednji dio).




Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 21. prosinca 2022. Hladni dom ubija "Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve