Prema taksonomiji trolova

"„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“ Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene."

„Trollface“, autor: faeorain, tinta i grafit, 1. travnja 2011. godine (izvor)
Više sam se puta našalio da ako se filozofija uistinu želi vratiti svojim platonskim (ili sokratskim) korijenima, mora prepoznati da su trolovi novi sofisti. Trolanje se čini relevantnijom formom „anti-filozofije“ (da se poslužim Badiouvim terminom) od Wittgensteinovih ili Nietzscheovih radova, makar i samo zato što je puno učestalije, oblikujući argumente koji čine ono što prolazi pod javnu sferu, kao i nemalog broja filozofskih predavaonica.

 

Čak sam razmišljao i o bestijariju trolova, klasifikaciji različitih vrsta trolova s kojima se susrećemo diljem Twittera i na drugim mjestima. Postoji zabrinuti trol, koji svoju opoziciju iznosi pod krinkom zabrinutosti za ton kojim se raspravlja, ili kako će to neki drugi, hipotetski ljudi primiti. Nadalje, tu je i trol iznimke, koji na tvrdnju o bilo kojoj strukturnoj uvjetovanosti društva, bilo kojem rasizmu ili seksizmu, odgovara anegdotom o iznimci od pravila. Nisam dospio previše daleko u razvijanju ove taksonomije, a drugi su o trolovima pisali puno bolje od mene.

 

Razmišljao sam ponovno o ovome čitajući roman Chrisa Becketta Two Tribes (Dva plemena), koji donosi priču o odnosu nedavno razvedenog londonskog arhitekta Harryja i frizerke iz Breckhama po imenu Michelle. Njihov odnos odvija se tijekom 2016. i 2017., kada je Brexit pitanje koje pokreće društvo i stvara u njemu podjele. Ispričana je preko njihovih dnevničkih zapisa. Pravi preokret i ono zbog čega je roman atraktivan, jest to da ove dnevnike nekih 250 godina kasnije čita povjesničarka po imenu Zoe. Ona čita zapise sadašnjeg vremena iz svijeta u kojem je UK odavno rascijepljena nasilnim građanskim ratom i nalazi se pod kineskom vladavinom, i još važnije, radikalno je transformirana „velikom katastrofom“ globalnog zagrijavanja zbog koje je veliki dio Londona potopljen i sastoji se od niza ustajalih kanala. Naša sadašnjost čita se iz budućnosti, a sve naše navike, poput „odlaska u vožnju“ ili postavljanja fotografija na Facebook, izgledaju puno drugačije iz vizure društva koje je iskusilo ekološki kolaps i nalazi se pod vladavinom distopijske države nadzora.

 

Dobar dio romana bavi se time kako veza s Michelle primorava Harryja da se suoči s granicama svojeg „tribalističkog“ načina gledanja na svijet. Trebao bih dodati da se roman, premda koristi riječ „pleme“, zapravo bavi klasom, i time kako klasa oblikuje naše misli i perspektive. Veliki dio romana tiče se Harryjeva uviđanja da se bivanje kulturnom i intelektualnom elitom dijelom manje svodi na bivanje racionalnim i razumnim, a više na fetišiziranje bivanja razumnim – poput onih dvorišnih znakova na kojima piše „Ova kuća vjeruje u znanost“, posutih širom bogatih susjedstava. Kada racionalnost postane klasni marker, već je u startu izgubljena.

 

Međutim, konkretni incident koji mi je ostao u glavi nakon čitanja ove knjige (a radi se o tipu knjige o kojoj razmišljate danima) ne tiče se Harryjeve egzistencijalne krize, već Michelle. Michelle priča Harryju sljedeću priču:

„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“

Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene.

 

Ovo bismo trebali klasificirati kao još jednu podvrstu trola, tzv. trola individualne odgovornosti, uvelike povezanog s trolom hipokrizije, kojega je proslavio gornji strip Matta Borsa, i u kojem se zbog činjenice da netko participira ili ima korist od neke institucije ili prakse bilo kakva kritika te iste prakse proglašava licemjernom. Čini se kako je ovaj konkretni trol hipernapuhana verzija Lockeovog prešutnog pristanka, odnosno ideje da se životom u ovom svijetu automatski pristaje uz svaki njegov aspekt. Međutim, kao što Beckettov roman pokazuje, ovakva kritika nije posve neosnovana. Upravo nepropitane privilegije elita, njihova želja da zadrže svoje krasne kuće i zaštite svoje interese, istovremeno ismijavajući druge koji u određenom smislu čine istu stvar, potkopava njihove argumente. Trol individualne odgovornosti na neki je način propali dijalektičar – u krivu oko uloge individualca u poduzimanju smislenih promjena, ali u pravu po pitanju nepropitane posvećenosti statusu i sigurnosti koja potkopava takve argumente.

 

Nakon proteklih izbora, često sam sa sumnjičavošću pristupao pozivima da se „sasluša i druga strana“. Beckettov roman donosi još jedan imperativ, a to je da propitamo koliko je ono što „mi“ kao kulturne elite (u nedostatku bolje riječi) smatramo racionalnim i razumnim dubinski isprepleteno s reprodukcijom naših klasnih interesa. Ne učinimo li to, London će uskoro postati močvara puna jegulja (morate pročitati knjigu da shvatite ovaj posljednji dio).

Vezani članci

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve