U potrazi za korijenima popkulturne transfobije

Kako Lindsay Ellis pokazuje u svom video-eseju Tracing the Roots of Pop Culture Transphobia, transfobni tropi i narativi u popularnoj kulturi nisu nešto usputno i slučajno, već sukonstituiraju slike transrodnosti kao poremećaja te potpiruju moralnu paniku. Na tom tragu je unaprijed odlučeno da se trans osobe ne uzimaju kao realna ljudska bića, već kao anomalična identitetsko-seksualna izražavanja, najčešće kroz cross-dressing. I dok su benigni primjeri cross-dressinga u kulturi brojni, ovi drugi, maliciozni, u službi su spektakularne konstrukcije trans osoba kao tobože cisrodnih, ali seksualno devijantnih odnosno predatorskih, zločinačkih i nasilnih antagonista čija patologija naizgled ima korijen u tome što su pobrkali društveno raspodijeljene cis uloge.

Neki to vole vruće (1959) (izvor: commons.wikimedia.org)
Iako trans ljudi postoje odvajkada, moralne panike koje se oko transrodnosti dižu nešto su novijeg kova. S obzirom na to da moralne panike ne nastaju u vakuumu, Lindsay Ellis, filmska kritičarka, spisateljica i redateljica, u svom video-eseju naslova Tracing the Roots of Pop Culture Transphobia odlučila je pozabaviti se transfobnim popkulturnim tropima koji su pogodovali širenju ovog ustrajnog fenomena.
 
Kao što i sama Ellis uočava, važno je napomenuti kako većina tropa nema pretjerane veze s transrodnošću, jer nije riječ o prikazima realnih trans osoba, već se redovito radi o cisrodnim muškarcima čiji je cross-dressing isprepleten ne samo s njihovom „nastranom“ seksualnošću, već i ekstremno nasilnim porivima. Žrtve njihove seksualnosti su zavarani (heteroseksualni) cis muškarci, a njihovih nasilnih impulsa zlostavljane i nerijetko ubijene cis žene. Osim što podupiru ideju o trans ženama kao predatorima, aljkavost ovih ilustracija nije slučajna, jer poenta ni nije razmatrati trans stvarnost kao realnu i moguću. U službi ovih tropa, trans žene nisu i ne mogu biti ništa više od muškaraca u haljinama, uznika „autoginefilije“, dok transmaskulinitet ostaje fusnota kako u petparačkim konceptualizacijama roda (Ray Blanchard piše o „autohomoeroticizmu“, trans-isključive_i „radikalne_i“ „feministkinje_i“ nariču nad zabludjelim sestrama), tako i u popularnoj kulturi, zajedno s ostatkom spektra rodne raznolikosti.
 
Ellis navodi kako se u zapadnoj kulturi cross-dressing ranije poimao kao (ne nužno zlonamjerna) prevara te prati trop benignog i često komičnog cross-dressera od Ilijade do Neki to vole vruće. Koristi primjer Wilderove komedije ne samo kao prikaz muške intruzije u ženske prostore lišen transfobne tjeskobe, dokaz da čak i pedesetih godina dvadesetog stoljeća cross-dressing nije smatran intrinzično devijantnim ponašanjem, već i slučaj u kojem razotkrivanje muškaraca prerušenih u žene nema kobne rezultate po dotične.
 
Uzevši u obzir činjenicu da u većini saveznih država SAD-a još uvijek ne postoji zakonska zabrana pozivanja na obranu iz panike u slučajevima zločina iz mržnje, čije su žrtve nerijetko upravo trans žene, nije naodmet pokušati detektirati što se i kako u popkulturnim tropima promijenilo te nastavlja potpirivati ideju o transrodnosti kao skandaloznoj tajni čije otkriće opravdava cijeli niz manje ili više nasilnih reakcija.
 
Korijeni preokreta vidljivi su u medijskoj misreprezentaciji Eda Geina, cis muškarca čija se mizoginija očitovala njegovim ubojstvom dviju žena, haranjem po ženskim grobovima i prekrajanjem posmrtnih ostataka u, između ostalog, koš za smeće. Osim što je ostao zapamćen kao serijski ubojica, Geinu je pripisana femininost i zbunjenost vlastitim rodom, izdžikljala iz traume gubitka majke, te je u časopisu Life o njemu pisano kao o „muškarcu koji je želio biti žena“. Tako senzacionalistički skrojen lik kasnije je ovjekovječen u filmskim naslovima poput Psiha i Kad jaganjci utihnu.
 
Ellis navodi i nešto raniji primjer trans ubojice u detektivskom romanu Vengeance is Mine, koji je tiskan sedam godina prije nego što će Ed Gein počiniti drugo od dva dokazana ubojstva te biti uhićen. Međutim, navedeni roman nije zapamćen kao nezaobilazno opće mjesto popularne kulture. Likovi Normana Batesa i Buffalo Billa, utemeljeni na medijskim napisima o Edu Geinu, kodificirali su trop ubojitog cross-dressera, prvenstveno zahvaljujući tinjajućoj anksioznosti u pogledu ljudske seksualnosti i roda, koja se u to vrijeme razbuktala na tragu Kinseyevih istraživanja.
 
U svom video-eseju Ellis citira Richarda Tithecotta, koji u Of Men and Monsters: Jeffrey Dahmer and the Construction of the Serial Killer piše: „Ne uspijevamo ispravno čitati serijskog ubojicu jer je on utjelovljenje ‘dominantnih vrijednosti društva’. Kao kultura smo toliko nesposobni priznati ili prepoznati vezu između naših dominantnih oblika maskuliniteta i nasilnih mizoginih zločina, da im moramo pripisati neku drugu vrstu motiva namjesto maskuliniteta. Stoga se motiv pripisuje percipiranoj rodnoj devijantnosti, točnije muškarcima koji čeznu za femininosti ili preuzimaju njezinu krinku putem rodne identifikacije ili homoseksualnog izbora objekta.“
 
Sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća ovaj se trop utvrđuje putem niza naslova, od kojih je bitno spomenuti Obučena da ubije Briana De Palme, koji eksplicira ubojičinu „transseksualnost“, za razliku od Kad jaganjci utihnu iz 1991. godine, filma čiji se redatelj godinama pokušavao distancirati od štete koju je isti nanio generacijama trans osoba, ponajviše trans žena. Iako likovi psihijatra Hannibala Lectera i psihologinje/kriminologinje Clarice Starling u filmu konstatiraju kako Buffalo Bill, serijski ubojica kojemu pokušavaju stati na kraj, zapravo nije trans, kvirfobija ovog materijala bjelodana je i rezultirala je prosvjedom prilikom dodjele nagrade Oscar 1992. godine, a s njezinim štetnim posljedicama trenutno se sučeljava i spin-off serija Clarice. Iscrpnu analizu ovog slučaja nudi Jos Truitt u svom tekstu „My Auntie Buffalo Bill: The Unavoidable Transmisogyny of Silence of the Lambs“.
 
Trop nastavlja jačati u devedesetima i dvijetisućitima, tijekom kojih penisi trans žena nagone na povraćanje heteroseksualne muškarce u rasponu od šašavog detektiva za kućne ljubimce Acea Venture, do kućnog ljubimca Briana iz animirane serije Family Guy.
 
Laverne Cox, trans glumica najpoznatija po svojoj ulozi Sophie Burset u seriji Narančasta je nova crna, tijekom diskusije s bell hooks citirala je Debru Messing, koja je svojedobno izjavila: „Ako ljudi ne dolaze u kino vidjeti tebe, dolaze vidjeti sebe.“ Prema rezultatima istraživanja iza kojeg stoji GLAAD, američka nevladina organizacija za praćenje medija, ono što su transrodne osobe mogle vidjeti između 2002. i 2012. godine naprosto je poražavajuće.
 
Srećom, nije moralo proći još desetljeće prije negoli su se oni_e koji_e su preživjeli_e mogli_e ogledati u daleko realističnijim prikazima kao što su Sense8, Pose, Euphoria i mnogi drugi.
 
P.S. Gledajte Disclosure.





 
[VA]





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve