U potrazi za korijenima popkulturne transfobije

Iako trans ljudi postoje odvajkada, moralne panike koje se oko transrodnosti dižu nešto su novijeg kova. S obzirom na to da moralne panike ne nastaju u vakuumu, Lindsay Ellis, filmska kritičarka, spisateljica i redateljica, u svom video-eseju naslova Tracing the Roots of Pop Culture Transphobia odlučila je pozabaviti se transfobnim popkulturnim tropima koji su pogodovali širenju ovog ustrajnog fenomena.

Kao što i sama Ellis uočava, važno je napomenuti kako većina tropa nema pretjerane veze s transrodnošću, jer nije riječ o prikazima realnih trans osoba, već se redovito radi o cisrodnim muškarcima čiji je cross-dressing isprepleten ne samo s njihovom „nastranom“ seksualnošću, već i ekstremno nasilnim porivima. Žrtve njihove seksualnosti su zavarani (heteroseksualni) cis muškarci, a njihovih nasilnih impulsa zlostavljane i nerijetko ubijene cis žene. Osim što podupiru ideju o trans ženama kao predatorima, aljkavost ovih ilustracija nije slučajna, jer poenta ni nije razmatrati trans stvarnost kao realnu i moguću. U službi ovih tropa, trans žene nisu i ne mogu biti ništa više od muškaraca u haljinama, uznika „autoginefilije“, dok transmaskulinitet ostaje fusnota kako u petparačkim konceptualizacijama roda (Ray Blanchard piše o „autohomoeroticizmu“, trans-isključive_i „radikalne_i“ „feministkinje_i“ nariču nad zabludjelim sestrama), tako i u popularnoj kulturi, zajedno s ostatkom spektra rodne raznolikosti.

Ellis navodi kako se u zapadnoj kulturi cross-dressing ranije poimao kao (ne nužno zlonamjerna) prevara te prati trop benignog i često komičnog cross-dressera od Ilijade do Neki to vole vruće. Koristi primjer Wilderove komedije ne samo kao prikaz muške intruzije u ženske prostore lišen transfobne tjeskobe, dokaz da čak i pedesetih godina dvadesetog stoljeća cross-dressing nije smatran intrinzično devijantnim ponašanjem, već i slučaj u kojem razotkrivanje muškaraca prerušenih u žene nema kobne rezultate po dotične.

Uzevši u obzir činjenicu da u većini saveznih država SAD-a još uvijek ne postoji zakonska zabrana pozivanja na obranu iz panike u slučajevima zločina iz mržnje, čije su žrtve nerijetko upravo trans žene, nije naodmet pokušati detektirati što se i kako u popkulturnim tropima promijenilo te nastavlja potpirivati ideju o transrodnosti kao skandaloznoj tajni čije otkriće opravdava cijeli niz manje ili više nasilnih reakcija.

Korijeni preokreta vidljivi su u medijskoj misreprezentaciji Eda Geina, cis muškarca čija se mizoginija očitovala njegovim ubojstvom dviju žena, haranjem po ženskim grobovima i prekrajanjem posmrtnih ostataka u, između ostalog, koš za smeće. Osim što je ostao zapamćen kao serijski ubojica, Geinu je pripisana femininost i zbunjenost vlastitim rodom, izdžikljala iz traume gubitka majke, te je u časopisu Life o njemu pisano kao o „muškarcu koji je želio biti žena“. Tako senzacionalistički skrojen lik kasnije je ovjekovječen u filmskim naslovima poput Psiha i Kad jaganjci utihnu.

Ellis navodi i nešto raniji primjer trans ubojice u detektivskom romanu Vengeance is Mine, koji je tiskan sedam godina prije nego što će Ed Gein počiniti drugo od dva dokazana ubojstva te biti uhićen. Međutim, navedeni roman nije zapamćen kao nezaobilazno opće mjesto popularne kulture. Likovi Normana Batesa i Buffalo Billa, utemeljeni na medijskim napisima o Edu Geinu, kodificirali su trop ubojitog cross-dressera, prvenstveno zahvaljujući tinjajućoj anksioznosti u pogledu ljudske seksualnosti i roda, koja se u to vrijeme razbuktala na tragu Kinseyevih istraživanja.

U svom video-eseju Ellis citira Richarda Tithecotta, koji u Of Men and Monsters: Jeffrey Dahmer and the Construction of the Serial Killer piše: „Ne uspijevamo ispravno čitati serijskog ubojicu jer je on utjelovljenje ‘dominantnih vrijednosti društva’. Kao kultura smo toliko nesposobni priznati ili prepoznati vezu između naših dominantnih oblika maskuliniteta i nasilnih mizoginih zločina, da im moramo pripisati neku drugu vrstu motiva namjesto maskuliniteta. Stoga se motiv pripisuje percipiranoj rodnoj devijantnosti, točnije muškarcima koji čeznu za femininosti ili preuzimaju njezinu krinku putem rodne identifikacije ili homoseksualnog izbora objekta.“

Sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća ovaj se trop utvrđuje putem niza naslova, od kojih je bitno spomenuti Obučena da ubije Briana De Palme, koji eksplicira ubojičinu „transseksualnost“, za razliku od Kad jaganjci utihnu iz 1991. godine, filma čiji se redatelj godinama pokušavao distancirati od štete koju je isti nanio generacijama trans osoba, ponajviše trans žena. Iako likovi psihijatra Hannibala Lectera i psihologinje/kriminologinje Clarice Starling u filmu konstatiraju kako Buffalo Bill, serijski ubojica kojemu pokušavaju stati na kraj, zapravo nije trans, kvirfobija ovog materijala bjelodana je i rezultirala je prosvjedom prilikom dodjele nagrade Oscar 1992. godine, a s njezinim štetnim posljedicama trenutno se sučeljava i spin-off serija Clarice. Iscrpnu analizu ovog slučaja nudi Jos Truitt u svom tekstu „My Auntie Buffalo Bill: The Unavoidable Transmisogyny of Silence of the Lambs“.

Trop nastavlja jačati u devedesetima i dvijetisućitima, tijekom kojih penisi trans žena nagone na povraćanje heteroseksualne muškarce u rasponu od šašavog detektiva za kućne ljubimce Acea Venture, do kućnog ljubimca Briana iz animirane serije Family Guy.

Laverne Cox, trans glumica najpoznatija po svojoj ulozi Sophie Burset u seriji Narančasta je nova crna, tijekom diskusije s bell hooks citirala je Debru Messing, koja je svojedobno izjavila: „Ako ljudi ne dolaze u kino vidjeti tebe, dolaze vidjeti sebe.“ Prema rezultatima istraživanja iza kojeg stoji GLAAD, američka nevladina organizacija za praćenje medija, ono što su transrodne osobe mogle vidjeti između 2002. i 2012. godine naprosto je poražavajuće.

Srećom, nije moralo proći još desetljeće prije negoli su se oni_e koji_e su preživjeli_e mogli_e ogledati u daleko realističnijim prikazima kao što su Sense8, Pose, Euphoria i mnogi drugi.

P.S. Gledajte Disclosure.

[VA]