„Crveni“ New Deal u Kini?

Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.

Ulični plakati kojima se obilježava stogodišnjica postojanja Komunističke partije Kine, Guangzhou, Kina, 30. lipnja 2021. godine (izvor: Nissangeniss @ commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Kevin Lin razmatra što se krije u pozadini nedavnih objava o ekonomskim politikama u Kini – i u kojoj ih se mjeri može smatrati progresivnima



Tijekom samo nekoliko mjeseci, vrtoglavi niz poteza i retorike Kineske države u smjeru prioritiziranja „zajedničkog prosperiteta“, zauzdavanja ogromnih tehnoloških i financijskih kompanija te zaštite prava platformskih i tehnoloških radnika_ca, izazvao je uzbuđenje ili strah, ovisno o tome na kojoj je netko političkoj poziciji i kakvih ekonomskih interesa. No čini se kako je diljem ideološkog spektra, od progresivaca preko srednjostrujaškog liberalnog establišmenta sve do komentatora u poslovnom tisku, postignut univerzalni konsenzus da ovo predstavlja nešto fundamentalno drugačije.
 
Neki na ljevici čak su se zapitali vraća li se Kina zalaganju za „socijalizam“ koji bi mogao ponuditi alternativu vladajućem neoliberalnom kapitalizmu. To zvuči prilično neobično, kao da se protekla tri desetljeća kapitalističkog razvoja Kine mogu ignorirati, ili kao da je socijalizam moguće ostvariti državnim intervencijama.
 

Međupovezana pitanja

Nedavne „crvene“ intervencije zapravo su pragmatične, ciljane reakcije, prije nego li kakav fundamentalni ideološki pomak u odnosu na sve ozbiljnije društvene i ekonomske probleme. Kineska država uviđa da ne može nastaviti odgađati administriranje čitave mreže međupovezanih pitanja koja imaju zajedničke korijene u iskustvu kapitalističke transformacije u toj zemlji.
 
Znakovi rastućih ekonomskih problema već su postajali očigledni krajem 2000-ih, nakon čitavog desetljeća neobuzdanog ekonomskog rasta. Pregrijano tržište nekretnina, ogromna zaduženost državnog bankarskog sektora kroz lokalno državno zaduživanje, financijalizacija ekonomije koja je u nju uvela nestabilnost, i općenito priznata nekontrolirana nejednakost koja je do 2019. godine dosegla 0,465 na Ginijevom koeficijentu, krčkaju se već dvadeset godina.
 
Umjesto da budu razriješeni, mnogi od istih problema pogoršali su se dok je kineska država upregnula politike kako bi spasila ekonomiju i održala visoku stopu rasta nakon globalne financijske krize iz 2007-2008. U ovom trenutku na naplatu dolaze mnogi od ovih odgođenih problema, a izranjaju i novi, poput rastuće moći tehnoloških kompanija i uglavnom nereguliranog platformskog rada, predstavljajući sve zaoštrenije rizike i barijere održivom rastu i stabilnom društvu. Vrijedi razmotriti kako kineska država pristupa ovim problemima.
 

Iskorjenjivanje siromaštva?

Iako s pravom pozdravlja postignuće dokidanja krajnjeg siromaštva, retorika „zajedničkog prosperiteta“, fraza koja datira iz 1950-ih, najtransparentnije je uvažavanje potrebe da se adresira ekonomska nejednakost koja je poprimila groteskne razmjere. Kina trenutno ima više dolarskih milijardera od bilo koje druge zemlje. Ova činjenica akumulacije bogatstva uparena je sa šokantnim priznanjem kineskog premijera da mjesečni prihodi 600 milijuna ljudi mjesečno iznose 1000 renminbija (150 američkih dolara). Međutim, ove brojke ni izbliza ne dočaravaju realnost takve svakodnevne nejednakosti. Osjećaj nepravde samo je zaoštren ekonomskim usporavanjem. Javna rasprava o „involuciji u Kini“, čime se označava iskustvo napornog rada pod intenzivnim pritiscima, ali uz izostanak prikladne naknade, demonstrira duboko ukorijenjene frustracije.
 
Vjerojatno najspektakularniji potez kineske države jest discipliniranje tehnoloških kompanija. Nakon što je podržala izgradnju nacionalnih prvaka u polju, uključujući i državne i privatne firme, čini se kako trenutno zauzdava prijestupe privatnih kompanija koje su postale prevelike, premoćne i prkosne prema državnim regulacijama. Primjerice, na nišanu joj je Jack Maova Ant Group, čija je primarna emisija dionica u Šangaju zaustavljena, a sama kompanija primorana na restrukturiranje. Država je također pokušala razbiti tehnološke monopole.
 
Ekonomsko usporavanje i neuspjesi krupnog poslovanja već su doveli do bankrota giganata kao što su dugom-opterećeni HNA, a nedavno i Evergrande grupacije. Zauzdavanje moći i razuzdanosti privatnih poduzeća i povraćivanje stabilnosti u ekonomiji među glavnim su ciljevima državnih odgovora na osiguravanje političkog legitimiteta.
 

Ustupci pod pritiskom

Suočena s prosvjedima radnika i nezadovoljstvom u čitavom društvu, kineska je država poduzela korake kako bi prisilila tvrtke da se bolje odnose prema radnicima. Dok se štrajkovima tvorničkih radnika bolje upravljalo, radnici za dostavu hrane i kurirske službe za kineske gigantske platformske kompanije i tvrtke za e-trgovinu izbili su u prvi plan. Platformski radnici su se naspram nereguliranog sektora organizirali putem neformalnih mreža kako bi potaknuli bolji tretman, što je rezultiralo nekoliko valova divljih štrajkova u posljednjih pet godina. U posljednje dvije godine, tehnološki radnici i uredski radnici u širem smislu također su predvodili nacionalnu raspravu o prekomjernom radu. Kao odgovor na to, kineska je država pokušala ograničiti radno vrijeme, zahtijevala od tvrtki da se pridržavaju zakona o radu i vršila pritisak na neke tvrtke da uspostave sindikate.
 
Ovi napori nikako nisu zanemarivi. Ako se ove politike i potezi budu propisno implementirali, mogli bi se pokazati kao korisne protumjere najgorim učincima kapitalističkog sustava. Međutim, prilično je upitno može li se s njima adekvatno pozabaviti kroz državnu politiku i izravne intervencije.
 
Neki bi se mogli zapitati: čak i ako se ne radi o izgradnji socijalizma, nije li to ipak progresivno? Trebali bismo to promatrati kao ono što jest – pragmatičan odgovor na probleme koji dosežu kriznu razinu, usmjeren na reformu kineskog kapitalizma i vraćanje stabilnosti nametanjem veće državne kontrole. Cilj je bolje osigurati osnovu za kontinuiranu akumulaciju kapitala.
 
Postoji značajan rizik od romantiziranja „crvenih“ politika. Konkretno, kako se sukobi između SAD-a i Kine intenziviraju, postoji iskušenje da se pozitivne strane Kine suprotstave negativnim fenomenima u SAD-u i drugdje. Međutim, ne možemo se samo usredotočiti na državne politike i područje političke ekonomije, isključujući društvene pokrete, već bismo umjesto toga trebali razumjeti artikulaciju popularnih sentimenata i pokreta.
 
Ako bi međunarodna ljevica trebala hvaliti bilo što, to bi trebali biti oni pokreti koji se bore za istinski progresivnu budućnost. Unatoč godinama potiskivanja, radnici nastavljaju svoju borbu. Feminističke aktivistkinje postavile su seksualno uznemiravanje i rodnu jednakost u prvi plan javne svijesti. Tijekom pandemije, spontano organizirane grupe uzajamne pomoći koje su vodili volonteri i volonterke imale su nezamjenjivu ulogu u osiguravanju pristupa medicinskim potrepštinama i životnoj egzistenciji u karantenama. Ovi postupci i pokreti odozdo su ono što nam daje nadu za izgradnju pravednijeg društva, a ne potezi države.





Kevin Lin je gostujući suradnik na Kineskom sveučilištu u Hong Kongu i piše o radničkim pokretima u Kini.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve