„Crveni“ New Deal u Kini?

Tijekom samo nekoliko mjeseci, vrtoglavi niz poteza i retorike Kineske države u smjeru prioritiziranja „zajedničkog prosperiteta“, zauzdavanja ogromnih tehnoloških i financijskih kompanija te zaštite prava platformskih i tehnoloških radnika_ca, izazvao je uzbuđenje ili strah, ovisno o tome na kojoj je netko političkoj poziciji i kakvih ekonomskih interesa. No čini se kako je diljem ideološkog spektra, od progresivaca preko srednjostrujaškog liberalnog establišmenta sve do komentatora u poslovnom tisku, postignut univerzalni konsenzus da ovo predstavlja nešto fundamentalno drugačije.

Neki na ljevici čak su se zapitali vraća li se Kina zalaganju za „socijalizam“ koji bi mogao ponuditi alternativu vladajućem neoliberalnom kapitalizmu. To zvuči prilično neobično, kao da se protekla tri desetljeća kapitalističkog razvoja Kine mogu ignorirati, ili kao da je socijalizam moguće ostvariti državnim intervencijama.

Nedavne „crvene“ intervencije zapravo su pragmatične, ciljane reakcije, prije nego li kakav fundamentalni ideološki pomak u odnosu na sve ozbiljnije društvene i ekonomske probleme. Kineska država uviđa da ne može nastaviti odgađati administriranje čitave mreže međupovezanih pitanja koja imaju zajedničke korijene u iskustvu kapitalističke transformacije u toj zemlji.

Znakovi rastućih ekonomskih problema već su postajali očigledni krajem 2000-ih, nakon čitavog desetljeća neobuzdanog ekonomskog rasta. Pregrijano tržište nekretnina, ogromna zaduženost državnog bankarskog sektora kroz lokalno državno zaduživanje, financijalizacija ekonomije koja je u nju uvela nestabilnost, i općenito priznata nekontrolirana nejednakost koja je do 2019. godine dosegla 0,465 na Ginijevom koeficijentu, krčkaju se već dvadeset godina.

Umjesto da budu razriješeni, mnogi od istih problema pogoršali su se dok je kineska država upregnula politike kako bi spasila ekonomiju i održala visoku stopu rasta nakon globalne financijske krize iz 2007-2008. U ovom trenutku na naplatu dolaze mnogi od ovih odgođenih problema, a izranjaju i novi, poput rastuće moći tehnoloških kompanija i uglavnom nereguliranog platformskog rada, predstavljajući sve zaoštrenije rizike i barijere održivom rastu i stabilnom društvu. Vrijedi razmotriti kako kineska država pristupa ovim problemima.

Iako s pravom pozdravlja postignuće dokidanja krajnjeg siromaštva, retorika „zajedničkog prosperiteta“, fraza koja datira iz 1950-ih, najtransparentnije je uvažavanje potrebe da se adresira ekonomska nejednakost koja je poprimila groteskne razmjere. Kina trenutno ima više dolarskih milijardera od bilo koje druge zemlje. Ova činjenica akumulacije bogatstva uparena je sa šokantnim priznanjem kineskog premijera da mjesečni prihodi 600 milijuna ljudi mjesečno iznose 1000 renminbija (150 američkih dolara). Međutim, ove brojke ni izbliza ne dočaravaju realnost takve svakodnevne nejednakosti. Osjećaj nepravde samo je zaoštren ekonomskim usporavanjem. Javna rasprava o „involuciji u Kini“, čime se označava iskustvo napornog rada pod intenzivnim pritiscima, ali uz izostanak prikladne naknade, demonstrira duboko ukorijenjene frustracije.

Vjerojatno najspektakularniji potez kineske države jest discipliniranje tehnoloških kompanija. Nakon što je podržala izgradnju nacionalnih prvaka u polju, uključujući i državne i privatne firme, čini se kako trenutno zauzdava prijestupe privatnih kompanija koje su postale prevelike, premoćne i prkosne prema državnim regulacijama. Primjerice, na nišanu joj je Jack Maova Ant Group, čija je primarna emisija dionica u Šangaju zaustavljena, a sama kompanija primorana na restrukturiranje. Država je također pokušala razbiti tehnološke monopole.

Ekonomsko usporavanje i neuspjesi krupnog poslovanja već su doveli do bankrota giganata kao što su dugom-opterećeni HNA, a nedavno i Evergrande grupacije. Zauzdavanje moći i razuzdanosti privatnih poduzeća i povraćivanje stabilnosti u ekonomiji među glavnim su ciljevima državnih odgovora na osiguravanje političkog legitimiteta.

Suočena s prosvjedima radnika i nezadovoljstvom u čitavom društvu, kineska je država poduzela korake kako bi prisilila tvrtke da se bolje odnose prema radnicima. Dok se štrajkovima tvorničkih radnika bolje upravljalo, radnici za dostavu hrane i kurirske službe za kineske gigantske platformske kompanije i tvrtke za e-trgovinu izbili su u prvi plan. Platformski radnici su se naspram nereguliranog sektora organizirali putem neformalnih mreža kako bi potaknuli bolji tretman, što je rezultiralo nekoliko valova divljih štrajkova u posljednjih pet godina. U posljednje dvije godine, tehnološki radnici i uredski radnici u širem smislu također su predvodili nacionalnu raspravu o prekomjernom radu. Kao odgovor na to, kineska je država pokušala ograničiti radno vrijeme, zahtijevala od tvrtki da se pridržavaju zakona o radu i vršila pritisak na neke tvrtke da uspostave sindikate.

Ovi napori nikako nisu zanemarivi. Ako se ove politike i potezi budu propisno implementirali, mogli bi se pokazati kao korisne protumjere najgorim učincima kapitalističkog sustava. Međutim, prilično je upitno može li se s njima adekvatno pozabaviti kroz državnu politiku i izravne intervencije.

Neki bi se mogli zapitati: čak i ako se ne radi o izgradnji socijalizma, nije li to ipak progresivno? Trebali bismo to promatrati kao ono što jest – pragmatičan odgovor na probleme koji dosežu kriznu razinu, usmjeren na reformu kineskog kapitalizma i vraćanje stabilnosti nametanjem veće državne kontrole. Cilj je bolje osigurati osnovu za kontinuiranu akumulaciju kapitala.

Postoji značajan rizik od romantiziranja „crvenih“ politika. Konkretno, kako se sukobi između SAD-a i Kine intenziviraju, postoji iskušenje da se pozitivne strane Kine suprotstave negativnim fenomenima u SAD-u i drugdje. Međutim, ne možemo se samo usredotočiti na državne politike i područje političke ekonomije, isključujući društvene pokrete, već bismo umjesto toga trebali razumjeti artikulaciju popularnih sentimenata i pokreta.

Ako bi međunarodna ljevica trebala hvaliti bilo što, to bi trebali biti oni pokreti koji se bore za istinski progresivnu budućnost. Unatoč godinama potiskivanja, radnici nastavljaju svoju borbu. Feminističke aktivistkinje postavile su seksualno uznemiravanje i rodnu jednakost u prvi plan javne svijesti. Tijekom pandemije, spontano organizirane grupe uzajamne pomoći koje su vodili volonteri i volonterke imale su nezamjenjivu ulogu u osiguravanju pristupa medicinskim potrepštinama i životnoj egzistenciji u karantenama. Ovi postupci i pokreti odozdo su ono što nam daje nadu za izgradnju pravednijeg društva, a ne potezi države.