Upravljanje stresom je podvala

Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.

Prodavaonica sportske odjeće tvrtke Lululemon Athletica s natpisom u izlogu „Posao je stresan, joga pomaže“, Georgetown, Washington D.C., SAD, 19. kolovoza 2010. godine (izvor: Ted Eytan@ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Korporativne tehnike upravljanja stresom naglašavaju opuštanje ili kontaktiranje prijatelja – ali jedino pravo rješenje za društvo koje muči stres je rješavanje društvenih problema koji ga uzrokuju.



Uporno sam dobivala te neke račune. Jedan je bio iz bolnice, a drugi od Labcorpa, i pisalo je da im sve skupa dugujem 700 dolara za rutinski pregled i dijagnostički test. Taman sam počela raditi na novom radnom mjestu – prvom po završetku poslijediplomskog studija – i nisam još bila ni dobila prvu plaću. Bila sam iscrpljena konzultacijama s novim pacijentima na terapiji, upoznavanjem novih kolega na poslu i navikavanjem na svoje nove dužnosti. Suvišno je naglasiti da mi ovi računi iznenađenja nisu stigli u dobro vrijeme.
 
Znala sam da mi osiguranje pokriva i pregled i test. Stoga sam učinila što sam i morala: nazvala sam bolnicu da pokušam otkriti o čemu se radi. Javili su se nakon što su me stavili na čekanje, ali su mi rekli da je problem u platitelju, a ne pružatelju usluge. Pa sam nazvala svoje osiguravajuće društvo. Tamo su mi rekli obrnuto: moram nazvati pružatelja usluge. Pa sam ponovno nazvala bolnicu. No, tamo su mi opet rekli da je problem moje osiguravajuće društvo. I tako dalje. Bilo je dugih čekanja. Šetali su me po različitim odjelima.
 
Nažalost, svi ti uredi imali su radno vrijeme, koje je bilo gotovo identično vremenu kad sam bila na poslu. Stoga sam vrijeme za telefonske pozive hvatala prije i poslije posla, često dok sam pokušavala izbjeći prometnu gužvu na autocesti. Ili bih nazvala tijekom pauze za ručak, ili kad bi netko od mojih pacijenata otkazao. Proces se razvlačio danima, koji su se pak pretvorili u tjedne. U međuvremenu, računi su nastavili stizati, sada označeni crvenim pečatima, ‘OPOMENA’. Misli su mi jurile. Hoće li me poslati agenciji za naplatu? Hoće li ovi računi naštetiti mojem kreditnom rejtingu? Nisam ja kriva što je bolnica pogriješila i što ih nisam mogla dobiti na telefon da riješim problem. Možda bih jednostavno trebala platiti, pa da sam gotova s time.
 
Otprilike u to vrijeme počela sam zametati svoje ključeve – što nije tipično za mene. Krenula bih na posao bez telefona i morala se voziti natrag kući po njega. Parkirala bih se u pogrešnoj ulici u krivo vrijeme i dobila bih kaznu od 32 dolara, iako nije da nisam znala pravila. U jednom sam trenutku izgubila svoju karticu zdravstvenog osiguranja i morala sam naručiti drugu, što nije jednostavno kad te stalno stavljaju na čekanje i prebacuju na drugi odjel. Kumulativno, život mi je postajao sve stresniji; začarani krug.
 
Napokon sam – nakon nekoliko tjedana – riješila problem. Ubrzo nakon toga, počela sam se osjećati više kao ja. Drugim riječima, prestala sam gubiti ključeve.
 
Ne pričam ovu priču kako bih potegnula raspravu o američkoj politici zdravstvene skrbi (iako je užasna), niti kako bih ilustrirala zamku siromaštva (privremeni problem s likvidnošću nije isto što i siromaštvo) ili probleme s regresivnim prikupljanjem općinskih prihoda na temelju kazni i naknada. Prepričavam ovu osobnu anegdotu kako bih konkretno objasnila način na koji stres kratkoročno oštećuje kognitivne funkcije.
 
Prema Američkom psihološkom udruženju, kognitivna funkcija je ‘izvedba mentalnih procesa percepcije, učenja, pamćenja, razumijevanja, svijesti, rasuđivanja, prosuđivanja, intuicije i jezika.’
 
‘Psihološki stres može kratkoročno utjecati na kognitivnu funkciju (npr. kada su misli pojedinca okupirane svađom koja se dogodila ranije tijekom dana, što rezultira smanjenom sposobnošću obraćanja pozornosti na, praćenja ili pamćenja koraka u određenome zadatku),’ navodi se u članku u časopisu BMC Psychiatry iz 2015. godine. ‘Kratkoročno gledano, manji svakodnevni stresori mogu proizvesti prolazne učinke na kogniciju, smanjujući količinu resursa pažnje koji su dostupni za obradu informacija.’
 
No, životni vijek pun akumuliranog stresa također može imati štetne dugoročne učinke – osobito kada je riječ o starenju. ‘Oni koji doživljavaju kronični stres pokazuju ubrzano kognitivno nazadovanje u usporedbi s vršnjacima koji su pod manje stresa’, stoji u članku.
 
Ta i druge studije čak sugeriraju vezu između povećanog stresa i Alzheimerove bolesti. ‘Upravljanje stresom može smanjiti zdravstvene probleme povezane sa stresom, koji uključuju kognitivne probleme i veći rizik od Alzheimerove bolesti i demencije’, stoji u članku s bloga Harvard Health.
 
U članku se predlaže da ‘zaštitite svoj mozak’ od ovih problema smanjenjem stresa: dobro se naspavajte, napravite popis obaveza i potražite pomoć i podršku. Sve su to sjajne ideje koje koristim u vlastitom životu i predlažem svojim pacijentima koji se osjećaju preopterećenima svakodnevnim problemima.
 
Ali ova rješenja za upravljanje stresom uvijek će se činiti kao plivanje uzvodno u društvu koje se bavi – riječima Marka Fishera – ‘enormnom privatizacijom stresa’. Zbog čega točno upravljanje stresom koji je uzrokovan javnim uslugama preopterećenima mjerama štednje, opresivnim uvjetima rada, rasizmom, seksizmom i drugim netrpeljivostima pada na pojedinca?
 
Objašnjavam pacijentima privatizaciju stresa nakon što razgovaramo o spavanju, popisima obaveza i traženju pomoći. Kažem im da si ne zamjeraju, pogotovo jer je problem sistemski. Ali ni to nije dovoljno. Tijekom terapije radimo na pronalaženju pravih rješenja za probleme pacijenata. Zato razgovaramo o tome kako bi stvari mogle biti drugačije.
 
Što ako je upravljanje stresom zapravo povezano sa izgradnjom društva koje funkcionira na način koji je manje stresan za sve? Mogli bismo smanjiti administrativno opterećenje pojedinaca zapošljavanjem više ljudi i olakšavanjem korištenja usluga (ovo vrijedi i za javne i za privatne usluge). Vlada bi mogla u potpunosti financirati učinkovit prijevoz. Vlada bi mogla odrediti veće plaće, veću sigurnost zaposlenja i više plaćenog slobodnog vremena, kako bi se ljudi mogli brinuti o sebi i opustiti.
 
Smanjenje stresa valja tretirati kao ozbiljan javnozdravstveni problem. To je i pitanje pravednosti. Kao i kod svake društvene bolesti, najsiromašniji ljudi su najizloženiji i imaju najgore ishode. Ako stvarno želimo smanjiti stres, jedino rješenje je sustav izgrađen da služi ljudima – a ne obrnuto.





Colette Shade je kolumnistica Tribunea. Spisateljica je i psihoterapeutkinja koja živi u Baltimoreu.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve