Andreas Malm & Zetkin kolektiv – White Skin, Black Fuel
S engleskog prevela Karolina Hrga
Izvorno objavljeno 26. ožujka 2022. godine na autorovu blogu ResoluteReader.
"Čini se da je svijet kapitalizma 21. stoljeća izvan kontrole – rat u Ukrajini, klimatska kriza, ekonomska katastrofa. Premalo pokreta artikulira progresivnu alternativu. Usred tog kaosa, fašizam nudi ljudima krivce i podiže samopouzdanje dijelovima društva koji su na udaru kapitala. Knjiga White Skin, Black Fuel ne nudi previše razloga za veselje, ali njezina će analiza naoružati one koje_i pokušavaju razumjeti ekstremnu desnicu kako bi ponudile_i alternativu."
Kao što redoviti čitatelji i čitateljice ovog bloga već znaju, smatram da je Andreas Malm, čak i kada se ne slažem s ključnim točkama njegove argumentacije, jedan od najstimulativnijih marksističkih autora o politici zaštite okoliša. Stoga sam željno iščekivao ovu novu publikaciju „o opasnostima fosilnog fašizma“, koju je Malm napisao u koautorstvu s mrežom Zetkin kolektiv (Zetkin Collective), skupinom znanstvenika_ca i aktivista_kinja koji_e „rade na političkoj ekologiji ekstremne desnice“.
Knjiga obavlja višestruke zadaće. Započinje istraživanjem o ekstremno desnim i fašističkim pokretima te razmatra njihovu „antiklimatsku politiku“, postavljajući pitanje „što bi značilo živjeti u svijetu koji je i topliji i desnije usmjeren“ nego što je danas. Dalje se tvrdi kako je fiksacija ekstremne desnice antiklimatskim stavovima usko vezana s njezinom antiimigracijskom perspektivom i načinom na koji je kapitalizam u razvoju povezivao tehnologiju (a osobito tehnologije fosilnih goriva) s bjelačkim supremacizmom. Autori_ce u uvodu tvrde:
„[Knjiga] prati porijeklo reaktualiziranih ideja i tvrdi da su bijela koža i crno gorivo već dugo povezani – dapače, strojevi pokretani fosilnim gorivima bili su prožeti rasizmom od samog trenutka njihove globalne primjene. Europski inkubator za kožu i gorivo bio je imperij… Naša je tvrdnja da se nedavni razvoj događaja [na ekstremnoj desnici], kao i njihov mogući nastavak i pogoršanje, ne mogu razumjeti bez takve dulje perspektive.“
Veći dio prvog dijela knjige White Skin, Black Fuel je studija realnosti ekstremno desne politike. Ovdje nalazimo poveznice između različitih aspekata teorije zavjere (zamjena bijelaca) i islamskog preuzimanja, šire mržnje prema imigrantima i muslimanima, protuznanstvenih stavova o klimatskim promjenama i onih koji se mogu opisati samo kao podrška industriji fosilnih goriva. U knjizi se detaljno razlažu specifičnosti ovih ideja te do koje su mjere postale mejnstrim, što će za antifašističke čitatelje_ice povremeno izazivati depresivne sentimente. Šokantno je da su jačanje ekstremne desnice i mejnstrimiziranje njihovih argumenata o klimi i imigraciji povukli udesno i lijevi centar. Primjerice, autori_ce primjećuju da su se zbog toga u Danskoj socijaldemokrati „približili drugoj liniji rezoniranja: u svijetu koji se zagrijava, još je važnije patrolirati granicama i slati ljude kući“.
Na prvi je pogled teško objasniti zašto točno ekstremna desnica poriče realnost klimatskih promjena. Poricanje klimatskih promjena duboko je u srži njihove politike, a poseban animozitet usmjeren je prema vjetroturbinama. Štoviše, autori_ce zamjećuju „zapanjujuću sličnost s mržnjom prema minaretima, džamijama i pozivima na molitvu“. Međutim, u igri nije samo poricanje klimatskih promjena i averzija prema obnovljivim izvorima energije. Knjiga pokazuje kako na ekstremnoj desnici postoji opća „obrana fosilnog kapitala“. Dio objašnjenja za to leži, tvrde autori_ce, u načinu na koji se fašizam 1920-ih i 1930-ih razvio iz modernističkog svjetonazora koji je slavio tehnologiju i brzinu automobila te zrakoplova. Nećemo se na tome zadržavati ovdje, ali u knjizi ima fascinantnih ulomaka o tome kako su se Mussolinijev i Hitlerov režim udvarali automobilskoj i zrakoplovnoj industriji i uživali njihovu naklonost. Usput treba spomenuti i Henryja Forda. Trasirajući to sve do moderne današnjice, knjiga u razmatranju mađarske vlade komentira:
„Klimatske politike jedne od najozloglašenijih ekstremno desnih vlada u Europi bile su (…) prvenstveno usmjerene na fosilni kapital u širem smislu. Do danas su rijetko bile artikulirane u terminima poricanja, već zakrivene službenom ravnodušnošću, uparenom sa sveprožimajućom strašću po tom pitanju.“
Slične ideje artikuliraju ekstremno desni političari u Poljskoj i Njemačkoj. Za mađarsku vladu, izborni uspjeh značio je „zaštitu automobilske industrije, otpor smanjenju emisija, ignoriranje klimatskih promjena, ocrnjivanje muslimana i Židova i na koncu sudjelovanje u poricanju klimatskih promjena: ovako početkom dvadeset prvog stoljeća izgleda europska ekstremna desnica na vlasti“.
Dio razloga u pozadini ekstremno desnog poricanja klimatskih promjena ogleda se u načinu na koji oni artikuliraju liberalne klimatske politike kao napad na obične ljude: izgovor za poreze ili oduzimanje osobi slobode vožnje automobila. Po mom mišljenju, a mislim da ga dijele i autori_ce, fašistima i ekstremnoj desnici treba način da artikuliraju frustracije obespravljene srednje klase, te mogu predstavljati zelenu politiku (kako je forsira mejnstrim) kao napad na obične ljude i tako im dati nešto protiv čega će se buniti.
Posljedice takvog pristupa su strašne:
„većina aktera koje smo istraživali povezivala je borbu protiv klimatskih promjena s Crnim i drugim nebijelim ljudima – to se tiče njih, a ne nas: ‘Neka se utope’ ovdje nije slabašna, nedefinirana tendencija: to je glavna politika. Odabir toga što za njih znači apokalipsa – stvarna prijetnja svijetu je prisutnost nebijelih ljudi među nama – dodatno je pogoršava. No, ekstremna bi desnica teško bila u stanju pronositi ovu poruku da nije mogla računati na širu indiferentnost u društvu i, takoreći, mobilizirati je. Možemo to reformulirati kao opću hipotezu: antiklimatska politika ekstremne desnice trenutno je fenomen takvog ranga da mora stajati na ramenima mnogo šireg i dubljeg skupa odnosa, kakve obično nazivamo ‘rasizmom’.“
U suštini, prema onome kako ekstremna desnica vidi svijet, bijeli ljudi su dobri, inteligentni i tehnološki razvijeni, a Crni ljudi su zaostali i primitivni. Ovaj rasizam u skladu je s kapitalističkim svjetonazorom u pogledu fosilnih goriva, koji sugerira da se svijet može preurediti u interesu bijelih ljudi i da su Crni ljudi prepreka tome. Autori_ce istražuju evoluciju ovog pogleda na svijet kroz fascinantno razmatranje centralnosti pare za kolonijalni projekt, posebice onaj britanski.
Autori_ce zaključuju:
„Ekstremna desnica uglavnom kultivira ‘produktivističku’ predodžbu o bijelim ljudima kao generatorima bogatstva i nebijelim ljudima kao parazitima: to ide ruku pod ruku s nepokolebljivom odanošću proizvodnim snagama o kojima je (doslovno) riječ … odnos između suvremene ekstremne desnice te energije, klime i prirode ne može se razumjeti neovisno o povijesti modernog rasizma i njegovog odnosa prema tim stvarima. A para je tu bila tek početak.“
U knjizi stoji i krajnje, fascinantno razmatranje toga zašto je fašizam danas u porastu. Autori_ce napominju kako klasični marksizam tumači fašizam kao reakciju na revolucionarnu snagu ili potencijal. Međutim, to danas nije „aktualno“. Oni_e sugeriraju da je upravo slabost revolucionarne politike ta koja otvara vrata fašizmu, jer nije u stanju artikulirati alternativu kaosu kapitalizma. To je zanimljiv argument o kojem ću morati još razmisliti, ali izgleda da se na neki način uklapa u stvarnost. Čini se da je svijet kapitalizma 21. stoljeća izvan kontrole – rat u Ukrajini, klimatska kriza, ekonomska katastrofa. Premalo pokreta artikulira progresivnu alternativu. Usred tog kaosa, fašizam nudi ljudima krivce i podiže samopouzdanje dijelovima društva koji su na udaru kapitala. Knjiga White Skin, Black Fuel ne nudi previše razloga za veselje, ali njezina će analiza naoružati one koje_i pokušavaju razumjeti ekstremnu desnicu kako bi ponudile_i alternativu.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
23. prosinca 2025.Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas
U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
20. prosinca 2025.Čija su djeca?
Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
17. prosinca 2025.Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma
Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
14. prosinca 2025.Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio)
Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
13. prosinca 2025.Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025
Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
10. prosinca 2025.Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici
Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
8. prosinca 2025.Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟
Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
6. prosinca 2025.Dvostruka konotacija i jahanje tigra
Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.
4. prosinca 2025.Kako je holokaust postao Holokaust?
U osvrtu na knjigu Normana Finkelsteina Industrija Holokausta autori analiziraju kako se sjećanje na nacistički genocid institucionalizira i pretvara u ideološki i materijalni resurs državne moći. Razlikujući holokaust kao povijesni događaj od Holokausta kao političkog konstrukta, razotkrivaju se mehanizmi kojima se trauma depolitizira i koristi za legitimaciju kolonijalnog nasilja, instrumentalizaciju sjećanja i normalizaciju genocida nad Palestincima.
