Andreas Malm & Zetkin kolektiv – White Skin, Black Fuel

"Čini se da je svijet kapitalizma 21. stoljeća izvan kontrole – rat u Ukrajini, klimatska kriza, ekonomska katastrofa. Premalo pokreta artikulira progresivnu alternativu. Usred tog kaosa, fašizam nudi ljudima krivce i podiže samopouzdanje dijelovima društva koji su na udaru kapitala. Knjiga White Skin, Black Fuel ne nudi previše razloga za veselje, ali njezina će analiza naoružati one koje_i pokušavaju razumjeti ekstremnu desnicu kako bi ponudile_i alternativu."

Bušilica na parni pogon iz 1890-ih (izvor: nationaldriller @ Pinterest)
Kao što redoviti čitatelji i čitateljice ovog bloga već znaju, smatram da je Andreas Malm, čak i kada se ne slažem s ključnim točkama njegove argumentacije, jedan od najstimulativnijih marksističkih autora o politici zaštite okoliša. Stoga sam željno iščekivao ovu novu publikaciju „o opasnostima fosilnog fašizma“, koju je Malm napisao u koautorstvu s mrežom Zetkin kolektiv (Zetkin Collective), skupinom znanstvenika_ca i aktivista_kinja koji_e „rade na političkoj ekologiji ekstremne desnice“.
 
Knjiga obavlja višestruke zadaće. Započinje istraživanjem o ekstremno desnim i fašističkim pokretima te razmatra njihovu „antiklimatsku politiku“, postavljajući pitanje „što bi značilo živjeti u svijetu koji je i topliji i desnije usmjeren“ nego što je danas. Dalje se tvrdi kako je fiksacija ekstremne desnice antiklimatskim stavovima usko vezana s njezinom antiimigracijskom perspektivom i načinom na koji je kapitalizam u razvoju povezivao tehnologiju (a osobito tehnologije fosilnih goriva) s bjelačkim supremacizmom. Autori_ce u uvodu tvrde:
„[Knjiga] prati porijeklo reaktualiziranih ideja i tvrdi da su bijela koža i crno gorivo već dugo povezani – dapače, strojevi pokretani fosilnim gorivima bili su prožeti rasizmom od samog trenutka njihove globalne primjene. Europski inkubator za kožu i gorivo bio je imperij… Naša je tvrdnja da se nedavni razvoj događaja [na ekstremnoj desnici], kao i njihov mogući nastavak i pogoršanje, ne mogu razumjeti bez takve dulje perspektive.“
Veći dio prvog dijela knjige White Skin, Black Fuel je studija realnosti ekstremno desne politike. Ovdje nalazimo poveznice između različitih aspekata teorije zavjere (zamjena bijelaca) i islamskog preuzimanja, šire mržnje prema imigrantima i muslimanima, protuznanstvenih stavova o klimatskim promjenama i onih koji se mogu opisati samo kao podrška industriji fosilnih goriva. U knjizi se detaljno razlažu specifičnosti ovih ideja te do koje su mjere postale mejnstrim, što će za antifašističke čitatelje_ice povremeno izazivati depresivne sentimente. Šokantno je da su jačanje ekstremne desnice i mejnstrimiziranje njihovih argumenata o klimi i imigraciji povukli udesno i lijevi centar. Primjerice, autori_ce primjećuju da su se zbog toga u Danskoj socijaldemokrati „približili drugoj liniji rezoniranja: u svijetu koji se zagrijava, još je važnije patrolirati granicama i slati ljude kući“.
 
Na prvi je pogled teško objasniti zašto točno ekstremna desnica poriče realnost klimatskih promjena. Poricanje klimatskih promjena duboko je u srži njihove politike, a poseban animozitet usmjeren je prema vjetroturbinama. Štoviše, autori_ce zamjećuju „zapanjujuću sličnost s mržnjom prema minaretima, džamijama i pozivima na molitvu“. Međutim, u igri nije samo poricanje klimatskih promjena i averzija prema obnovljivim izvorima energije. Knjiga pokazuje kako na ekstremnoj desnici postoji opća „obrana fosilnog kapitala“. Dio objašnjenja za to leži, tvrde autori_ce, u načinu na koji se fašizam 1920-ih i 1930-ih razvio iz modernističkog svjetonazora koji je slavio tehnologiju i brzinu automobila te zrakoplova. Nećemo se na tome zadržavati ovdje, ali u knjizi ima fascinantnih ulomaka o tome kako su se Mussolinijev i Hitlerov režim udvarali automobilskoj i zrakoplovnoj industriji i uživali njihovu naklonost. Usput treba spomenuti i Henryja Forda. Trasirajući to sve do moderne današnjice, knjiga u razmatranju mađarske vlade komentira:
„Klimatske politike jedne od najozloglašenijih ekstremno desnih vlada u Europi bile su (…) prvenstveno usmjerene na fosilni kapital u širem smislu. Do danas su rijetko bile artikulirane u terminima poricanja, već zakrivene službenom ravnodušnošću, uparenom sa sveprožimajućom strašću po tom pitanju.“
Slične ideje artikuliraju ekstremno desni političari u Poljskoj i Njemačkoj. Za mađarsku vladu, izborni uspjeh značio je „zaštitu automobilske industrije, otpor smanjenju emisija, ignoriranje klimatskih promjena, ocrnjivanje muslimana i Židova i na koncu sudjelovanje u poricanju klimatskih promjena: ovako početkom dvadeset prvog stoljeća izgleda europska ekstremna desnica na vlasti“.
 
Dio razloga u pozadini ekstremno desnog poricanja klimatskih promjena ogleda se u načinu na koji oni artikuliraju liberalne klimatske politike kao napad na obične ljude: izgovor za poreze ili oduzimanje osobi slobode vožnje automobila. Po mom mišljenju, a mislim da ga dijele i autori_ce, fašistima i ekstremnoj desnici treba način da artikuliraju frustracije obespravljene srednje klase, te mogu predstavljati zelenu politiku (kako je forsira mejnstrim) kao napad na obične ljude i tako im dati nešto protiv čega će se buniti.
 
Posljedice takvog pristupa su strašne:
„većina aktera koje smo istraživali povezivala je borbu protiv klimatskih promjena s Crnim i drugim nebijelim ljudima – to se tiče njih, a ne nas: ‘Neka se utope’ ovdje nije slabašna, nedefinirana tendencija: to je glavna politika. Odabir toga što za njih znači apokalipsa – stvarna prijetnja svijetu je prisutnost nebijelih ljudi među nama – dodatno je pogoršava. No, ekstremna bi desnica teško bila u stanju pronositi ovu poruku da nije mogla računati na širu indiferentnost u društvu i, takoreći, mobilizirati je. Možemo to reformulirati kao opću hipotezu: antiklimatska politika ekstremne desnice trenutno je fenomen takvog ranga da mora stajati na ramenima mnogo šireg i dubljeg skupa odnosa, kakve obično nazivamo ‘rasizmom’.“
U suštini, prema onome kako ekstremna desnica vidi svijet, bijeli ljudi su dobri, inteligentni i tehnološki razvijeni, a Crni ljudi su zaostali i primitivni. Ovaj rasizam u skladu je s kapitalističkim svjetonazorom u pogledu fosilnih goriva, koji sugerira da se svijet može preurediti u interesu bijelih ljudi i da su Crni ljudi prepreka tome. Autori_ce istražuju evoluciju ovog pogleda na svijet kroz fascinantno razmatranje centralnosti pare za kolonijalni projekt, posebice onaj britanski.
 
Autori_ce zaključuju:
„Ekstremna desnica uglavnom kultivira ‘produktivističku’ predodžbu o bijelim ljudima kao generatorima bogatstva i nebijelim ljudima kao parazitima: to ide ruku pod ruku s nepokolebljivom odanošću proizvodnim snagama o kojima je (doslovno) riječ … odnos između suvremene ekstremne desnice te energije, klime i prirode ne može se razumjeti neovisno o povijesti modernog rasizma i njegovog odnosa prema tim stvarima. A para je tu bila tek početak.“
U knjizi stoji i krajnje, fascinantno razmatranje toga zašto je fašizam danas u porastu. Autori_ce napominju kako klasični marksizam tumači fašizam kao reakciju na revolucionarnu snagu ili potencijal. Međutim, to danas nije „aktualno“. Oni_e sugeriraju da je upravo slabost revolucionarne politike ta koja otvara vrata fašizmu, jer nije u stanju artikulirati alternativu kaosu kapitalizma. To je zanimljiv argument o kojem ću morati još razmisliti, ali izgleda da se na neki način uklapa u stvarnost. Čini se da je svijet kapitalizma 21. stoljeća izvan kontrole – rat u Ukrajini, klimatska kriza, ekonomska katastrofa. Premalo pokreta artikulira progresivnu alternativu. Usred tog kaosa, fašizam nudi ljudima krivce i podiže samopouzdanje dijelovima društva koji su na udaru kapitala. Knjiga White Skin, Black Fuel ne nudi previše razloga za veselje, ali njezina će analiza naoružati one koje_i pokušavaju razumjeti ekstremnu desnicu kako bi ponudile_i alternativu.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve