Ključne riječi: magični voluntarizam

"Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Grafit izložen u Freak Alley galeriji, Boise, Idaho, SAD, 28. ožujka 2013. godine (izvor: Thomas Hawk @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
U našoj aktualnoj seriji tekstova o neoliberalizmu, Ieuan Pugh objašnjava kako neoliberalna individualistička ideologija oblikuje ideje o mentalnom zdravlju



Prije desetak godina, Mark Fisher se pozvao na sintagmu psihologa Davida Smaila „magični voluntarizam“ kako bi opisao trajektoriju diskursa o mentalnom zdravlju.
 
Ovaj se koncept oslanja na individualističku ideju prema kojoj smo svi gospodari vlastite sudbine – što znači da možemo i trebamo postati gospodari i svojega mentalnog zdravlja. Kako se „veliko društvo“ Davida Camerona oblikovalo, a socijalna davanja kresala, ovaj fokus na pojedinca postao je esencijalna komponenta neoliberalne ideologije.
 
Neoliberalna nadmoć od tada ima oslonac u medijima, koji podupiru ovu poruku. Televizijske ličnosti, utjecajne osobe, pa čak i slavni stručnjaci za uštedu novca uključili su se u rad vladajuće klase na propagiranju magičnog voluntarizma. Podsjećaju nas da živimo u meritokraciji – svi imamo ista 24 sata u danu – gdje je društvena mobilnost ograničena jedino time što se mi ne trudimo dovoljno da promijenimo svoju sudbinu.
 
Gledano kroz objektiv krize troškova života, to znači da prioritiziramo stvari poput savjeta o balansiranju kućnim budžetom, tečajeva kuhanja i obveze žrtvovanja slobodnog vremena. Potom možemo prenijeti duboki osjećaj srama na one koji nisu u stanju upotrijebiti tako nemoćne metode da se izvuku iz siromaštva koje ih pomalo proždire.
 
Istovremeno su kampanje koje se bore protiv stigmatizacije dobile na snazi u jeziku mentalnog zdravlja, s dobronamjernim, ali često mlakim mantrama kao što su „vrijeme je za razgovor“. Naravno, pokazalo se da je zapošljavateljima i političarima ovo lako ostvariva razina intervencije – omogućuje im da se odreknu odgovornosti i prebace je natrag na leđa pojedinca, na kojem ostaje da inicira, i u konačnici kontrolira vlastiti oporavak.
 
Uloga terapije u društvu također je postala žrtvom ove vrste aspiracijskog idioma. Terapiju bismo trebali smatrati korisnim ispušnim ventilom za obradu emocionalnih trauma ili pronalaženje rješenja za egzistencijalne probleme, ali i nju se podvodi pod našu rastuću opsjednutost retorikom „rada na sebi“. Terapija se danas smatra još jednim osobnim postignućem – dokazom da radimo na sebi – i svodi vrijedne resurse mentalnog zdravlja na robu preko koje se možemo omjeravati.
 
Čak i na ljevici svjedočimo naglašenoj „brizi o sebi“ koja obećava adresirati – vrlo opipljive – probleme sagorijevanja, eksploatacije i nedovoljnog financiranja u aktivističkim krugovima, ali se također fokusira na pojedince, a ne na sustave ili strukture.
 
Ovi pristupi također skladno prianjaju uz neoliberalnu ideologiju – što više uložite, više ćete zaraditi – iz čega proizlazi da je dužnost brige ponovno gurnuta na pojedinca; mi sami moramo preuzeti odgovornost za to koliko nam je dobro. Međutim, kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. Tehnike poput CBT-a i atentivnosti (mindfulness) sve se više predstavljaju kao nemedicinske panaceje – no, premda sam svjedočio tome koliko mogu biti korisne u upravljanju stresom i tjeskobom, često se krivo koriste, a njihove se prednosti precjenjuju.
 
U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti simptomatične za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja.






Dodatna literatura:

 
David Smail, Power, Interest and Psychology: Elements of a Social Materialist Understanding of Distress (2005)
 
Mark Fisher, „Good for Nothing“, u: The Occupied Times (ožujak, 2014)





Ieuan Pugh je stručnjak za mentalno zdravlje sa sjedištem u Cardiffu.



Nova redovita rubrika Red Peppera Ključne riječi, nadahnuta radom i nasljeđem Raymonda Williamsa, propituje značenje aktualnih političkih termina te povijest i politiku u pozadini njihove upotrebe.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 21. prosinca 2022. Hladni dom ubija "Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve