Dvostruka konotacija i jahanje tigra

Franz Marc: "Tiger", (1912), rezbarija u drvu. (izvor: wikiart.org)

„Osim toga, Heideggerov slučaj ne predstavlja jednostavno jedan od primjera među drugima. Zapravo, premda je Treći Reich naišao na entuzijastičnu privrženost priličnog broja ‘filozofa’ (…), poput Alfreda Baeumlera, Ernsta Kriecka, Hansa Heysea ili Oskara Beckera (…), njemu je jedinom pošlo za rukom da njegov opus, koji je imao udjela u svim fazama Trećeg Reicha od 1933. do 1944. i koji je svoj kraj pronašao 1945. s porazom nacizma, unatoč tome nastavi biti čitan nakon rata i dosegne planetarnu difuziju.“¹

Iako se radi o drugom kontekstu i nešto drugačijim žanrovima, za Marka Perkovića, poznatijeg pod nadimkom Thompson, moglo bi se ustvrditi nešto vrlo slično ovoj konstataciji Emmanuela Fayea o Martinu Heideggeru. Naime, uza sve moguće načine kako se može tumačiti koncert na zagrebačkom hipodromu 5. VII. 2025., on označava i trenutak kada je Thompson definitivno potvrdio da je postao mainstream. Umjesto, dakle, da završi na posebnoj „polici“ za one koji su zazorni zbog svojih političkih opredjeljenja, Thompson je, slično Heideggeru, dobacio do široke difuzije i velike slušanosti. Dokaz nije samo broj prodanih ulaznica i sposobnost organiziranja najvećeg koncerta s plaćenim ulaznicama ikad, kako je sebi ponavljala ostarjela mala nacija sklona megalomaniji i trijumfalizmu, posebno kada je posrijedi sport. Dokaz prihvaćenosti i neupitnosti je i to da se njegove pjesme danas puštaju u restoranima i pjevaju na sajmovima, da su postale ne samo dio obiteljskih fešti nego i općenarodne baštine, gotovo pa suvremeni folklor uz bok drugim klasicima popularne muzike i pučke kulture. Situacija je još do prije nekoliko godina bila drugačija, Thompson je bio podnašan, ali marginaliziran od političkog establišmenta i relativno zazoran za prevladavajuće javno mnijenje, koliko god u tišini polako osvajao prostor i pripremao teren za to da postane općenarodni pjevač.

Putanje dvojice uspoređenih dakle nisu bile iste. U slučaju čuvenog njemačkog filozofa radilo se o rehabilitaciji, o povratku u centar nakon što je centar za njega privremeno bio izgubljen. U slučaju popularnog hrvatskog pjevača radilo se o postupnom zaposjedanju centra kretanjem s margine. No unatoč neospornim razlikama koje postoje između njemačkog filozofa i hrvatskog pjevača, po toj podudarnosti obojicu se može uzeti za ilustracije dugotrajnijeg procesa.

I.

Operacija postupne rehabilitacije i povratka Heideggera u filozofski mainstream nakon II. svjetskog rata uspjela je, uz ostalo, i uz pomoć lučenja njegova nacizma od onog oficijelnog. To je pak omogućilo dva dodatna dugoročna dobitka. Prvi je da se nakon konstatiranja, pa onda opraštanja nacističke „pogreške“, dalje uz njegovo ime obično navodilo odrednice poput „najvažniji mislilac XX. stoljeća“. Drugi je da je baš zahvaljujući toj etiketi, i iz njega izvedenom oprostu, bilo moguće da Heidegger suptilno očuva svoju privrženost nacizmu. Više je signala koji se mogu navoditi u vezi s tim, a obično se kao prilično upadljiv primjer spominje Heideggerova relativizacija nacističke politike genocida odnosno izostanak jasne osude takve politike nakon II. svjetskog rata.

Zadržavanje intelektualne respektabilnosti u jednom ili stjecanje one estradne u drugom primjeru, i to – što je ključno – unatoč prikrivenom ili otvorenom promoviranju fašističkih nazora, nije jedina analogija između njemačkog filozofa i hrvatskog pjevača. Heideggerov šarm kojim je zavodio suvremenice i suvremenike bio je dakako sastavljen od svakakvih elemenata. Jedan dio aure počivao je na pojedinim obilježjima pustinjačkog životnog stila kakav je utjelovljivala njegova šumska koliba, simbol distance eremita-mudraca spram buke suvremene, otuđene „tehničke“ civilizacije. Thompsonova distanciranost spram medija i „estrade“ pomalo podsjeća na to jer je dio misteriozne sekluzije kojom se, u odnosima s javnošću, obavija pjevačev život i potpomaže oblikovanje pozitivne slike osobe kojoj slava i zarada nisu važne u odnosu na vjeru i obitelj. Čak i recentni skandal s podgrijavanjem tužbe u vezi s navodnom povredom privatnosti posjeda može se, unatoč spornoj nekretninskoj bazi, iz dobrohotno-domoljubnog rakursa tumačiti kao dio napora oko zaštite svetosti vlastite obitelji i privatnosti doma².

Postoji također između filozofa i pjevača i analogija, doduše zrcalna, u pogledu odnosa prema jeziku. Naime, Heideggerova karizma je znatnim dijelom izgrađena na neproničnosti njegova izraza koja je pak počivala na sklonosti manipuliranju jezikom i etimologijom. Kod Thompsona i njegova tima se također javlja kršenje jezičnih pravila učestalim služenjem ikavicom i dijalektalnim izrazima. No, dok je u Heideggerovu slučaju kršenje normi dio jezične kultiviranosti, kod Thompsona i njegova tima nije uvijek baš sigurno da li su odstupanja od standarda isključivo „pjesnička“ sredstva ili su posljedica nemogućnosti nadilaženja kolokvijalizama. Ipak, bez obzira na razlike očite vještine u jednom i moguće trapavosti u drugom slučaju³, u današnjem domaćem kontekstu posebno je zanimljivo to da je Heideggerova nerazumljivost dijelom počivala i na onom čime se Thompson često služi, a što je u doba Thompsonove popularnosti, desetljećima nakon vrhunca Heideggerove popularnosti, kod nas imenovano kao famozna „dvostruka konotacija“.

To nije slučajno, nego je dapače, usko povezano s uspješnim pomicanjem u mainstream, premda je u slučaju filozofa (ne)proničnost njegovih intimnih simpatija spram fašizma ovisila o šifriranju, uz djelomičnu autocenzuru u poslijeratnim izdanjima, dok su Thompsonove ideološke simpatije sasvim javne i transparentne, ne unatoč nego baš zbog šifriranja. Štoviše, dvostruka konotacija je srž tog procesa prijelaza od notornosti do respektabilnosti u slučaju filozofa, odnosno od marginalnosti polusvijeta do respektabilnosti nagrade „Porin“ u slučaju pjevača koji je tako⁴, kroz godine, uspješno prevalio put od memljivih provincijskih birtija u kojima se preko lošeg razglasa urla pohvale Maksovim mesarima do audio-vizualnog spektakla na kakvom bi mu pozavidjele zvijezde stadionskog rocka iz njegovih najboljih dana. Na hipodromu se Thompson doista „samo-uspostavio“, kako bi se moglo heideggerovski reći, i to kao kralj, štoviše car domaće estrade.

II.

Heideggerova (ne)razumljivost ili filozofska „težina“ sastojala se, kako to obično i biva, u višestrukoj kodiranosti njegova pisma. Ona je dovodila do toga da čitatelji stalno budu u svojevrsnoj smisaonoj napetosti, da im se čini da razumiju, ali da nisu sasvim sigurni. I baš to što im se svako toliko činilo da razumiju, ta odmorišta štiva davala bi im snagu da se natjeraju krenuti dalje po stepenicama tamnog labirinta koji tako kroz bljeskove smisla stalno obećava veliku nagradu, vrijedne i duboke filozofske uvide ili mudrost-po-sebi koja čitaoce očekuje na kraju kao nagrada za trud i muku (u tome ima kršćanske simbolike koja upotpunjuje svećeničku ezoteriju).

Heideggerova pak specijalnost u pogledu te uobičajene polisemije kojom izrazi funkcioniraju u više registara odjednom, krila se – doslovce – i u tome što je jedan od kodova te višestruke šifriranosti bio jezik Trećeg Reicha. Neka pojedina riječ ili izraz zadržavali bi tako u upotrebi velikog meštra-učitelja – kako su ga nazivali sljedbenici, naročito francuski⁵ – svoju svakodnevnu, naizgled bezazlenu dimenziju smisla. Istodobno ta je riječ zadržavala i posebnu stilsku „obilježenost“ jer je pripadala mreži termina koji su izražavali koncepte nacističkog odnosno protonacističkog svjetonazora ili su pak izravno činili dio vokabulara zbog kojeg se i pojavio pojam (i knjiga Victora Klemperera) „jezik Trećeg Reicha“ ili Lingua Tertii Imperii (LTI)⁶.

Jedan od niza detalja koji su otkrivali – koliko god ona bila prikrivena – ustrajnost Heideggerova filozofskog i jezičnog nacizma, na koju su vremenom upućivali njegovi kritičari, bilo je njegovo uvjerenje o superiornosti i predodređenosti njemačkog jezika za filozofiju⁷, toliku da je za njega – a nije Heidegger bio usamljen u tom stavu – jedini usporediv pandan bio starogrčki. Ta mistifikacija posebne veze jezika i mišljenja na rasno-nacionalnoj podlozi išla je kod Heideggera do te mjere da je namjerno počeo izbjegavati „rimske riječi“ (römische Wörter)⁸, odnosno riječi latinskog korijena.

Dakako, jezični purizam kao sredstvo kulturnog šovinizma dobro je poznata pojava. Slično Klempererovu iskustvu 1930-ih kada je pratio nastanak nacističkog jezika, kod nas je jedna od prvih stvari koja je suvremenicima počela parati uši bio odnos budućeg prvog predsjednika države prema jeziku kada se na samom kraju 1980-ih vratio u politiku. Već uoči izbora 1990. on je u govorima inaugurirao elemente budućeg orvelovskog hrvatskog novogovora koji je u to doba po nekim elementima bio toliko „retro“ – dapače bio je nov i neobičan upravo po tome što je bio toliko arhaičan – da govornici ispočetka nisu baš uvijek mogli biti sasvim sigurni upotrebljavaju li točne nazive za mjesece u godini ili su, izbjegavajući römische Wörter kao što su juni ili juli, pomiješali mjesece. Istodobno, ponekad su iz tog Lingua Croatiae Independentis provirivale prilične, makar dobrom dijelu njegove publike, nevidljive nekonzistencije. Orijentalistička netrpeljivost spram Srbije i pravoslavlja nije prvog predsjednika priječila u tome da pojedinim izrazima, poput primjerice „redarstveno-sudske grožnje⁹“, u optjecaj lansira hibride koji simultano imaju nepogrešiv endehazijski timbar (redarstvo) iako sadrže i izraze staroslavenskog i ruskog korijena (grožnja), a koje do danas traju u izrazima koje rado upotrebljavaju ljudi iz sigurnosnih službi, kao npr. „ugroza“ ili „ugrozba“. Stigmatiziranje, pa onda i izbacivanje grčke „hiljade“ u korist slavensko-ruske „tisuće“ samo je jedan od poznatijih primjera takvog čudnovatog „obilježavanja“ riječi. U krajnjoj liniji, vjerojatno su rijetki među onima koji se, slijedeći prvog predsjednika, kunu u svetost „Domovinskog rata“, a koji znaju da je kao inspiracija za taj termin u inkubatoru domaće senzacionalističke publicistike poslužio „Otečestvenaja vojna“¹⁰, naziv pod kojim je u Sovjetskom Savezu i današnjoj Rusiji poznat II. svjetski rat.

Taj tip nekonzistentnosti posljedica je načina izgradnje identiteta kroz forsiranje razlika. Identitet je dakako kompozitna stvar, ali se on za šovinističku upotrebu mora očistiti, a za to služi narcizam malih razlika. Zato je bilo moguće da iz razlikovnog političkog rječnika tuđmanizma svako toliko proviri biografija Franje Tuđmana, bivšeg jugoslavenskog generala koji se kao virulentni antikomunist služi pojmovima slavensko-sovjetskog porijekla. Zato je također moguće da se otpor neprijatelju s Istoka u notornoj Thompsonovoj koračnici servira u orijentalnom, neparnom ritmu. Zato je napokon moguće da se prvaci „suverenističke“ stranke na svojim privatnim veselicama zabavljaju uz zvukove „srbijanskih turbo-folk pjevača“ koji su u inicijativi iste te stranke koja poziva na zaustavljanje kulturno-medijske „kolonizacije“ Hrvatske „istočnim melosom“ imenovani kao nositelji „kulturne agresije“¹¹ (poanta je jasna pa nije potrebno daljnje zatrpavanje primjerima poput „zabranitelja“ koji također imaju istančan senzibilitet u pogledu turbo-folka). Reziduum identiteta čijom se demonizacijom gradi vlastiti, ostaje uspješno zakamufliran sve dok vlada neznanje, odnosno dok u medijima ne izrone snimke, što dođe na isto kao otrežnjujuće obrazovanje, samo malo ubrzanije.

Spomenute nedosljednosti imaju smisla samo ako se shvati da su one također dio mreže „dvostrukih konotacija“. Jer jedina bitna konotacija, ključ novogovora i neizgovorena šifra jezičnog šovinizma bila je i ostala u tome da izrazi ne budu internacionalni, socijalistički i, nadasve, srpski. Dakle, dinamika jezičnog i političkog šovinizma, odnosno poveznice purizma i fašizma, teže su shvatljive ako se preskoči povijesno-političke konstelacije. Za razliku od imperijalnih nacija koje su u sebe i svoj jezik gutale tuđice i čitave narode, doista upotrebljavajući jezik kao instrument imperijalnog osvajanja, male nacije ili zakašnjele (veće) nacije bile su prisiljene esenciju nacionalnog identiteta, poput svetog ulja za pomazanje, čuvati u ampulama jezika. Otud ta opsesija vezom hrvatskog nacionalnog identiteta i jezika naglašavana tokom XX. st. u raznim vidovima, od privatnog lektorskog purizma do javne deklaracije kojom se štitio naziv i položaj jezika.

Danas je, u državi vrlo ograničena suvereniteta, zaštita jezika do kraja „suverenistički“ (termin koji „dvostrukom konotacijom“ prikriva i uljepšava svoju denotaciju) institucionalizirana i doslovce materijalizirana otkrivanjem prigodne spomen-ploče u Matici hrvatskoj¹², svojevrsne Baščanske ploče za novi milenij. Hrvati su tako, u jezičnom smislu, postali svoji na svome, premda tu jezičnu nadgradnju svakodnevno rastače „gospodarska“ baza turističke potražnje i uvezene radne snage.

III.

Jedan od mehanizama koji je, dakle, u pogledu indiciranja kontinuiteta Heideggerovih nacističkih privrženosti relevantan, mogao bi se naknadnom pameću označiti kao sličan kontroverznom domaćem izumu dvostruke konotacije. Doduše ona nije nešto sasvim novo, jer pripada repertoaru alegorijskih, ezopovskih pripovjedno-stilskih sredstava na kojima su izgrađeni čitavi žanrovi. No dok je ezopovski način obično služio izbjegavanju cenzure, skrivanju poruke koja je u suprotnosti s onim što je oficijelno dopušteno, specifičnost današnje „dvostruke konotacije“ jest u tome da je ona ezopovština koja je postala oficijelna, koja služi otvorenom davanju do znanja da su određeni sadržaji u skladu s onim što je neslužbeno prihvatljivo. Zahvaljujući tome ustaštvo se, poput Thompsona, postupno iz undergrounda pripustilo u politički mainstream.

Usporedba situacije u Hrvatskoj nakon 1995. i nekadašnje situacije u Njemačkoj nakon 1945. djelomično je ograničena upravo zbog toga što su u Njemačkoj simpatizeri ili ideolozi bivšeg režima bili prisiljeni na distanciranje i prikrivanje, šifriranje vlastitih nazora u skladu s tradicionalnom funkcijom ezopovskog govorenja između redaka. Heideggeru je ezopovština dvostruke konotacije bila nužno pribježište nakon poraza, sredstvo čuvanja i prenošenja esencije „pokreta“ novim generacijama u doba kada se trebalo skloniti u zavjetrinu. Za razliku od toga, u Hrvatskoj je dvostruka konotacija danas s neformalne prešla na razinu formalne ovjere. Ona je jedan od indikatora pobjede restauracije, potvrda uspjeha pasivne kulturne revolucije čije bi se naznake moglo smjestiti i ranije od 1990. kada je „duhovna obnova“, koju je novi državni „poglavar“ najavio kao jednu od 10 zadaća pri konstituiranju Sabora 30. V. 1990.¹³, zapravo prešla u svoju aktivnu fazu.

Ujedno dvostruka konotacija je danas, nakon hipodroma, uspostava kontinuiteta s dobom 1941-1945. čime se dodatno ističe da je razdoblje 1945-1990. bilo povijesni interregnum, privremeno i izgubljeno vrijeme koje su progutali skakavci i komunisti odgađajući da Hrvatska dosegne svoju povijesnu entelehiju. Doduše stavljanjem u zagrade jugoslavenske faze ograničene „državnosti“, „dvostruka konotacija“ stječe dvostrukost na drugu potenciju jer se pod kontinuitetom s razdobljem 1941-1945. može misliti podjednako i na ZAVNOH i na NDH, ovisno o tome u koje svrhe i u kojem kontekstu se to čini. Prvi predsjednik države je na taj način sukob partizana i ustaša tumačio kao posljedicu povijesne hamartije, splet nesretnih povijesnih okolnosti u kojima su se oni koji su htjeli isto (državu) zatekli na različitim stranama. To se sasvim uklapa u to da dvostrukost „dvostruke konotacije“ ovisi o eksploataciji upravo konteksta jer se time sugerira da ono što izgleda različito to ipak nije, kao i da ono što je sadržajno identično navodno to ipak nije. Na taj način primjerice „sporni pozdrav“ ulazi u režim policijskog nadzora i lingvističke farmaceutike, jer postaje podložan „zloupotrebi“ – kao u slučaju opojnih droga – za razliku od njegove propisane legalne upotrebe.

Jedan od glavnih sastojaka umijeća „dvostruke konotacije“ krije se u simboličkom namigivanju. To je ono čime se i Heidegger služio. Sugestija namigivanjem omogućuje ne samo da se postavljena granica između svakodnevne denotacije i fašističke konotacije nekog izraza poništi upravo u trenutku njezina navodnog postavljanja, nego i da se ona javi kao način prepoznavanja, identifikacije. Kao što nije sasvim svejedno hoće li netko reći „uniforma“ ili „odora“, „kasarna“ ili „vojarna“ – riskirajući da ga „časnik“ izriba prilikom postrojavanja – tako i na općoj društveno-pravnoj razini postoji slovo zakona koje službeno brani isticanje „nekih“ (doduše često ne baš do kraja precizno imenovanih) simbola, veličanje zločina „nekih“ ili „svih“ režima et cetera. Neslužbeno pak oni koji preferiraju crne odore i prvo bijelo polje te pripadajuću pjesmaricu znaju da ne moraju brinuti previše jer to najčešće neće biti gonjeno, pogotovo ne po službenoj dužnosti. Stručni naziv za tu dvostruku konotaciju u sferi pravosudnog procesuiranja je „službena tolerancija“, a živi primjer je jedan domaći imitator Führerovih brčića i promicatelj spornog pozdrava koji ipak redovito izmiče sudskom progonu, isprva zahvaljujući zastarama, a onda i oslobađajućim presudama utemeljenima upravo na doktrini dvostruke konotacije¹⁴.

Prethodno spomenutu razliku situacije nakon poraza i okupacije 1945. i pobjede i oslobođenja 1995. primjereno ilustrira različitost nijansi u pogledu uloge i načina upotrebe dvostruke konotacije danas u odnosu na nekad. Dok je dakle u porazu ona bila sredstvo ideološkog pritajivanja u čekanju nove prilike, danas je ona „ogoljeni postupak“, način kako se „komunicira“ političke poruke tako da vuk domaćeg fašizma bude sit, a briselske ovce i dalje na broju.

Neki od posebno pogodnih primjera ove vrste „kontrole narativa“ bila su medijska obraćanja vlastodržaca nakon hipodromskog koncerta. Tako se ministar policije u svojem obraćanju, komentirajući kritičare hipodromskog koncerta emfatičnim retoričkim pitanjem koje je završilo u naslovima („Ja ne znam gdje ti ljudi žive“¹⁵), poslužio migom kao dijelom repertoara dvostruke konotacije. Premda je moglo djelovati kao da je ministar odlučio političkim suparnicima skresati što ih ide u tobože „ekstremno lijevi“ brk, bilo je to pomalo groteskno nerazmjerno s obzirom na kasno paljenje i razvodnjena priopćenja opozicije. Od predsjednika države koji je prvi mandat počeo rezolutnim bojkotom HOS-a i ustaškog pozdrava, također nije bilo ni traga ni glasa.

Razlog tome je vjerojatno to što se i pozicija i opozicija, kao ljudi iz praktične politike, vode zakonom brojeva. Ministar je pristojnim ukazivanjem na brojčane činjenice tek podsjetio na nepisano pravilo da se snaga argumenata topi pred snagom brojeva poručujući bez uvijanja i bez pardona kako oni neće hapsiti pola milijuna ljudi. Tih pola milijuna okupljenih posjetitelja koncerta, vladajuća je stranka tako pokušala iskoristiti kao odgovor na osamsto hiljada s posljednjih predsjedničkih izbora. Nakon tih izbora odjednom su zanijemila usta iz kojih se mjesecima ranije moglo slušati atribute poput „kršitelj Ustava“ kojima je označavan novi-stari predsjednik Republike.

I dok se dio javnosti pred tom brojkom koja je impresionirala cijelu zemlju, tješio tako što je koncertni odaziv pripisivao indolentnoj neinformiranosti većinski „apolitične“ publike i zakazivanju sistema odgoja i obrazovanja današnje mladeži koja je u stanju zatvoriti oči i uši pred Thompsonovom politikom, ne smije se izgubiti iz vida da je posrijedi zvijer koju vladajuća stranka i crkveni krugovi već dugo timare. Bez obzira na pesimizam ili optimizam tješenja blaženim neznanjem onih koji su pohodili hipodrom mareći samo za dobru zabavu, a ne „prljavu“ politiku „unutarnjih podjela“, točno je da je posrijedi kraj dugogodišnjeg procesa priređivanja konsenzusa.

IV.

Kako bi svima doista bilo sasvim jasno o kakvom je „konsenzusu“ riječ i da su „te“ ionako neprecizne zakonske odredbe o simbolima i veličanju „zna-se-već-koga“ mrtvo slovo na papiru, pobrinuo se drugi jedan ministar, onaj u čijem je resoru drugi ogranak represivnog aparata. Za razliku od svojeg kolege iz unutarnjih poslova, ministar obrane potpuno je ogolio postupak otvoreno izjavivši kako se on na prvi dio hipodromskog historijsko-umjetničkog pokliča cara estrade rado odazvao sa „spremni“¹⁶, baš kao što to redovito čine pripadnici IX. bojne HOS-a, i baš kao što su dvostruku konotaciju ogoljavali natpisi na majicama nekih od posjetitelja hipodromskog koncerta. Time je, vjerojatno nenamjerno, srušio četvrti zid, sasvim poništio granicu između predstave i stvarnosti, potvrdivši to još dodatno riječima kako ovo „nije bio običan koncert. Ovo je nešto puno više od koncerta“.

Istodobno ministar je time razotkrio i potpunu artificijelnost sudske presude koja afirmativan tretman fašističkog pozdrava s početka ratne koračnice tretira kao slobodu umjetničkog izražavanja. Problem za sud – ne i za ministra – upravo je u tome što je taj pozdrav na početku pjesme otpočetka služio političkom prekoračivanju granice estetskog, što otpočetka nije funkcionirao kao tek „umjetnički“ signal povijesno-političke autentičnosti (kao što je to npr. nacistički pozdrav u filmovima o II. svjetskom ratu), nego je smjerao biti autentično politički signal i izlika za prevrednovanje povijesti afirmativnom upotrebom „starog“ pozdrava u novim okolnostima. Tim uvođenjem spornog pozdrava u kontekst novog rata potvrđena je cikličnost povijesti, odnosno nedovršenost II. svjetskog rata slično kao i s koncertom koji je – kako to ministar obrane sasvim otvoreno priznaje – u cjelini zapravo prvorazredan politički događaj koliko god dolazio u kamuflažnoj muzičkoj, „umjetničkoj“ odori. Po toj surogatnoj vrijednosti kojom koncert nadomješta politički događaj, on je istodobno i primjerak domoljubnog kiča i realizacija davne postavke o „estetizaciji političkog“ kao karakteristici „fašizma“¹⁷.

Priprema takvog konfuznog sensus communis stanja u kojem ministar vojske de-estetizira navodnu „pjesnikovu“ licentia poetica, dok sudovi, navodno braneći integritet „umjetničkog izričaja“, estetizacijom politike legaliziraju veličanje fašističkih simbola, bila je duga. U tom procesu strpljive „tvorbe“ novog ideološkog konsenzusa sudjelovale su brojne domaće adrese, ugledne akademske institucije koliko i ekstremistički portali, faktima oboružani povjesničari iz zavoda i instituta koliko i povjesničari-diletanti, stupovi države poput bivših pripadnika obavještajne zajednice jednako kao i pravomoćno kazneno osuđivani novinari, ozbiljni konzervativni katolički intelektualci kao i podsmijeha vrijedni teoretičari zavjera koji su redoviti gosti kod istih onih osuđivanih novinara. Oni su postupno državi i civilnom društvu osiguravali uslugu vlastoručne ovjere i stručne autorizacije relativizacije ustaštva na razne „znanstvene“ i neznanstvene načine (tu se počinje gubiti granica između paraznanstvenih i paraobavještajnih metoda), uz pomoć egzaktnih brojki i terminološke kazuistike o točnoj definiciji „kvislinške“ tvorevine ili pak precizne definicije genocida.

V.

Za razliku od ministra obrane koji je, ogolivši postupak u skladu s novim trendovima javnog mnijenja, dvostruku konotaciju ustvari ukinuo prilikom služenja njome, ministar policije je vjerojatno bio sasvim iskren pri svojem čuđenju nad suvremenicima koji ne „lajkaju“ Thompsona. No iole osvještenom promatraču i promatračici moglo je i prije ministra obrane biti jasno da „poruka“ ministra policije – neovisno o tome što su doista bile njegove namjere – namiguje dvostrukom konotacijom i zahvaća mnogo šire u dubinu nacionalnog bića. Osim što je vlastitom resoru represivnog aparata države „poslao poruku“ da ne treba biti revan u provođenju zakona i isljeđivanju zabludjelih među hodočasnicima s hipodroma – to je bio ministrov način da kaže „ne pakovati“ – istodobno je, na način kako je to opisivao George Orwell u romanu 1984, u sferi ideološke aparature, crno doslovce premetnuo u bijelo. Naime, ne treba sumnjati da se iskrena zapitanost ministra odnosila doista na one koji nisu na vrijeme shvatili da su bijelo i crno zamijenili mjesta pa su – kakvi naivci – i dalje policiji prijavljivali propagiranje fašističke ideologije isticanjem simbola ili pjevanjem šovinističkih budnica.

I dok je Orwell, razočaran iskustvom Španjolskog građanskog rata, u osvit Hladnog rata, ali već sasvim u hladnoratovskom duhu, prevrednovao totalitarizam i prebacio ga s desna na lijevo (premda je „totalitarizam“ poniknuo u lijevoj kritici fašizma¹⁸), ovdje su posrijedi ministri u Vladi koja se, predvođena premijerom francuskim đakom, trsi u osudi „svih totalitarizama“, ali kao pravi evroatlantski učenik malo zdušnije onog „lijevog“. Kao primjer može poslužiti to da se obilježavanje „evropskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima“, u skladu s duhom evropskih rezolucija, redovito održava na Sv. Grguru ili Golom otoku, a ne recimo na nedalekom Rabu ili Pagu koji su svaki također imali svoje logore „totalitarnih režima“, jedan onog fašističkog, a drugi ustaškog¹⁹.

Doista, kako je izjavio ministar obrane, stvari više neće biti iste nakon razdjelnice „prije“ i „poslije“ koja se počinje brojati od 5. VII. 2025., pa ako su se dosad – pr. n. e. – neki građani i mogli zavaravati misleći da žive u državi čija je bitna komponenta ustavnog i političkog legitimiteta, makar i nevoljko, antifašizam, sada nakon koncerta na hipodromu više ne mogu imati nikakvih dilema da je ta nevoljkost bila i ostala jedan od primjera primjene mehanizma „dvostruke konotacije“. Pozivanje na ZAVNOH, isticanje činjenice da je Tuđman bio Titov general, i ostale utješne racionalizacijske trice i kučine nisu najčešće bile mnogo više od ideološke mimikrije, sadržaj-na-zahtjev emitiran radi „međunarodnih čimbenika“ (to se „poslije nove ere“ u nekim komentarima desne političke provenijencije prilično otvoreno naznačuje²⁰).

Danas nakon integracije u „euroatlantske strukture“, čije je desno skretanje s političkim vjetrovima u prijestolnici američkog imperija samo pojačano, za mimikrijom više nema nikakve potrebe. Štoviše tišina kojoj je trijumvirat predsjednika s obje strane političkog spektra – snižavanjem razine protokola na izaslanike – podvrgnuo ovogodišnju okruglu obljetnicu pobjede nad povijesnim fašizmom, govori prilično glasno, možda koliko i vataža unajmljenog razglasa za hipodrom, o tome koliko su partizani proskribirani, dok je mutirani, post- ili neofašizam uspješno „normaliziran“.

VI.

Terminološka ezoterija koja simboličkim migom nadopunjuje egzoteričnu denotaciju kako bi se što uspješnije provela ideološka mimikrija povezuje umijeće dvostruke konotacije s drugom taktikom koja može pridonijeti razumijevanju situacije uoči i nakon povijesnog hipodromskog događaja. Taktika koja je posrijedi najpogodnije se može sažeti izrazom „jahanje tigra“ koji ima svoju tradiciju upotrebe u vezi s fašizmom²¹.

U domaćem kontekstu bi umjesto o tigru možda bilo primjerenije govoriti o „vuku“ s obzirom na to da ga je jedna od inačica desne, pravaške scene u domaćoj politici, baš ona uz koju je bio povezan HOS i sporni „drevni“ pozdrav, određeno vrijeme promovirala kao svoj simbol. Pored uobičajene političke simbolike predatora, dodatna konotacija možda je trebala biti i ugroženost te vrste po analogiji s ugroženošću vlastite nacije. Taj se konotacijski hint u javnosti nije baš jako primio, premda je „ugroženi predator“ prilično pogođen simbol današnjeg stanja jer ukazuje na strukturu osjećaja ugroženosti – u inverznom odnosu spram onog što su realne „ugroze“ – većinskog naroda u njegovoj vlastitoj državi. Dotična stranka je poput vuka gotovo nestala u realnom političkom smislu, ali je danas potpuno trijumfirala u idejno-duhovnom pogledu s obzirom na ekspanziju njezinih neanimalističkih amblema.

Jedan smisao – i jedna konotacija – izraza „jahanje tigra“ odnosio bi se na prilagođavanje nepovoljnoj situaciji, taktiku čekanja dok se suparnik ne izmori, i pritom čuvanje vlastite spremnosti na intervenciju kada dođe trenutak u kojem se tigar izmorio tumaranjem²². Takav smisao izraza „jahanje tigra“ bio bi – iz perspektive pobornika protofašizma i fašizma – primjenjiv na razdoblje između 1945. i 1989. godine. Tada je povijesni fašizam poražen na bojnom polju, ali se prebacio na drugi plan, onaj kulture i ideja. I dok su pojedine vrste prilagođavanja okolnostima nakon poraza na doslovnom polju oružanog rata – i njegova nastavka na duhovnom polju Kulturkampfa – obuhvaćale silazak u doslovni underground ili evakuaciju štakorskom rutom, još jedna vrsta adaptacije bilo je mimikrijsko stapanje s okolinom uz pomoć „dvostruke konotacije“.

To je način kako se Heidegger u svojem „držanju“ nakon „loše četr’es’pete“ služio dvostrukom konotacijom. Onaj Heideggerov „uspjeh“ o kojem govori Faye i proizlazi iz ambivalentnosti dvostruke konotacije. Ona je Heideggeru i omogućavala da nakon četrdesetpete čak tvrdi kako je zapravo bio u opoziciji do četrdesetpete. Istodobno nakon kapitulacije režima 1945. mogao se skloniti u ideološku sigurnu kuću dvostruke konotacije kako bi duh „trećeg carstva“ održao u uvjetima njegova fizičkog poraza. Ili govoreći na čistom hrvatskom, jahanje tigra u ovom smislu upućuje na to da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada (to je također možda bio mig na koji su računali pravaši, ali je pitanje koliko ga je ciljana publika shvatila).

No relevantniji za današnju situaciju je smisao izraza „jahanje tigra“ – i još jedna konotacija – koji se ponekad javlja u komentarima fašizma, a može se ilustrirati razdobljem njegova povijesnog uspjeha neposredno nakon I. svjetskog rata. U toj kataklizmi stari se svijet rušio do temelja, stoljetna carstva su se raspadala – i s njima evropski imperijalizam – a u Petrogradu je početkom studenog, odnosno krajem oktobra 1917. po julijanskom brojanju po kojem taj događaj otada nosi ime, uspostavljena prva proleterska država na svijetu. Bio je to jedan od odgovora na ogromnu krizu, glad i smrt koji su poharali dotadašnji svijet. Druge dijelove Evrope također su zahvatile revolucionarne konvulzije koje su uzdrmavale dotadašnje poretke i prestrašile pojedine slojeve zapadnoevropskih društava. Crveni oktobar međutim nije prestrašio evropske elite i pripadajući im lumpenproletarijat samo zbog toga što su se revolucionari uspjeli othrvati, kao i nakon francuske 1789., pokušajima da se stranom intervencijom stvari vrate na početak, prije njihova preuzimanja vlasti. Podjednako im je opasno u tim godinama poratne političke nestabilnosti, u kojima je dublje i dugotrajnije nezadovoljstvo prijeratnim svijetom također došlo do izražaja, djelovala mogućnost da se i njima dogodi nešto poput oktobarskog plamena. Kako bi se to spriječilo, dijelovi tih elita odlučili su se „zajahati“ tigra koji se rađao nakon završetka rata u okrilju paravojnog organiziranja razočaranih veterana koje će tokom 1920-ih prerasti u organizirani pokret i nezaobilazan faktor u građanskim demokracijama. Takvo jahanje tigra počivalo je na ideji da onaj tko sjedi na tigru ne samo da ne može biti zgažen, nego da može, ako se uspješno drži u sedlu, izvući neke koristi iz te situacije²³. U Italiji, pa onda u Njemačkoj, jahanje tigra u ovom smislu završilo je ispuštanjem uzdi i gubitkom nadzora onih koji su ga zajahali.

VII.

U pogledu veze „dvostruke konotacije“ i „jahanja tigra“ – a to je dakle odnos prema fašizmu – postoji u hrvatskoj politici određen kontinuitet, domaća verzija „duboke države“. Umjesto detaljnijeg prikaza tog kontinuiteta i isprepletenosti „dvostruke konotacije“ i „jahanja tigra“, što će biti ostavljeno za razradu u nekoj drugoj prilici, vrijedi tek podsjetiti na neke relevantne primjere.

Jedan od takvih primjera, s velikim političkim odjekom, bila je čuvena izjava u već citiranom govoru budućeg prvog predsjednika države iz veljače 1990. o tome da je NDH imala naročitu povijesnu konotaciju – ona „nije bila samo puka ‘kvislinška’ tvorba i ‘fašistički zločin’ već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama versailleskoga krojila ‘novi europski poredak’“²⁴. Premda dakle zločinačka (prva konotacija), NDH je bila i izraz vjekovnih težnji hrvatskog naroda za državnošću (druga konotacija).

Još jedan od kulturnostrateški važnijih primjera jahanja tigra dvostrukom konotacijom tokom ranih devedesetih bio je i odabir naziva za nacionalnu valutu. U javnosti nije izostajalo kritika, a u odgovorima na proteste zbog uvođenja „kune“ – u kojima su vrlo glasne bile i figure poput uglednog domaćeg povjesničara, povratnika s američkog Ivy League sveučilišta – vlast i njezini dodvorice dosjetili su se kvaziargumenta kojim će se služiti sve do danas kada je posrijedi ustaški pozdrav. Opravdanje se i tada sastojalo u „stručnom“ antedatiranju podsjećanjem da je kuna – baš kao i „stari hrvatski pozdrav“, baš kao i prvo bijelo polje – stara stvar, da je bila sredstvo plaćanja u „hrvatskim zemljama“ od nezapamćenih davnina²⁵, premda je u svakom od nabrojanih slučajeva to od sasvim sporednog značaja. Za ispravno shvaćanje konotacijskog miga najvažnije je bilo to da je kuna bila valuta u NDH čije su pojedine sačuvane banknote cirkulirale unutar četiri zida obiteljske intime i predaje iz II. svjetskog rata, uživajući status sličan onome drugih usporedivih memorabilija, poput poštanskih marki, krsnog lista ili pak Enciklopedije Mate Ujevića.

Upravo zbog brojnih takvih poteza koji su zapravo tvorili sustavni niz u okviru te pasivne revolucije, revolucije u okvirima legaliteta, šestoro intelektualca obratilo se otvorenim pismom predsjedniku države u kojem je stajalo i ovo „[u] ime navodnog nacionalnog pomirenja dozvolili ste invaziju ustaških simbola, pjesama, preimenovanja, prekrajanje povijesti, šovinističke istupe i postupke, koji mijenjaju ustavom zacrtani demokratski identitet zemlje, pa Vaše povremene antifašističke izjave djeluju poput neuvjerljivog paravana i nedovoljno ublažuju mnogostrane pogubne sumnje o eventualnom budućem fašističkom razvoju hrvatske države“²⁶. Jedan od potpisnika tog otvorenog pisma šestorice, spomenuti ugledni povjesničar-povratnik iz Amerike, sebi će (kakve li ironije), kasnije, u poznim godinama, dozvoliti da bude uzvanik na vjenčanju desničarske medijske vedete, novinara i velikog štovatelja i kune i poglavnika. Citirano upozorenje iz pisma, koje danas, a osobito pasus „pogubne sumnje o eventualnom budućem fašističkom razvoju“, ima zlosutnu notu samoispunjujućeg proročanstva, pokazuje iluzornost današnjih nastojanja da se prvog predsjednika države spasi od njega samog, premda je dakle upravo u njegovoj eri iniciran proces „invazije ustaških simbola, pjesama“ čiji klimaks promatramo danas.

Nova je vlast već dakle od 1990. – u doba kada se u javnoj upotrebi lansiraju elementi vokabulara „novogovora“ ili Lingua Croatiae Independentis – zajahala tigra što je išlo, kako to obično i biva, sve do trenutka dok se tigar nije počeo otimati kontroli. U delikatnom političkom trenutku nakon pada Vukovara 1991. nesigurni mladi režim odlučio se obračunati s kurjacima iz HSP-a čiji je HOS jednostavno postao previše. Osim što su bili stalan izvor prigovaranja zbog kojeg su se Tuđman i njegovi diplomati morali, makar i lažno, crvenjeti u susretima s međunarodnim i evropskim političarima, mnogo je važnije bilo to da su HSP i stranačka paravojska zaprijetili mogućnošću da državnim udarom preuzmu vlast u tek proglašenoj državi. Poneki posjetitelji današnjeg sjedišta zagrebačke Gradske biblioteke sjećaju se kako su za demonstraciju vlastite „spremnosti“ njezini tadašnji politički stanari pred svoj „glavni stan“ u Starčevićevu domu dovukli čak i top²⁷.

Drugo je pak pitanje koliko je to doista bila ozbiljna mogućnost, a koliko je režim takvu situaciju iskoristio za preventivni udar i stvaranje odgovarajućeg ozračja u društvu. Uglavnom, kako god bilo, uslijedila je hrvatska verzija „Noći dugih noževa“ kojom je pokret i stranka desnija od one stožerne uspješno politički neutralizirana (neki od njezinih tadašnjih lidera i doslovno).

VIII.

Nakon tridesetak godina današnji premijer je u usporedivoj situaciji unutar svojeg biračkog tijela i stranke (u kojoj, a tu se prigodno vraća onaj pravaški vuk, vrijedi homo homini lupus). Tigar naime svako toliko prijeti da će mu izmaknuti kontroli. U njegovu slučaju vjerojatno je to nezanemarivim dijelom i posljedica deficita poželjnog stranačko-nacionalističkog pedigrea koji bi mu omogućavao da se u zauzdavanju, poput prvog predsjednika, posluži i brutalnijim mjerama. S obzirom dakle na „dinamiku“ odnosa unutar vladajuće stranke, ono što se odigralo na hipodromu nije samo „poruka“, kako to zovu stručnjaci za odnose s javnošću, upućena svima „drugima“ koji tada nisu bili tamo. Bila je to i „poruka“ tigra aktualnom premijeru koji kao muzičku kulisu svojih izbornih skupova rabi pjesmu iz soundtracka hollywoodske filmske franšize Rocky koja u naslovu – kakve li podudarnosti – spominje tigra („Eye of the Tiger“²⁸).

Svjestan svjetskopovijesnih razmjera hipodromskog događanja, de iure i de facto najmoćniji čovjek u državi došao je izvesti simboličku prostraciju pred domoljubnim križarem, baronom kulturno-ekonomske tranzicije koji se u skladu s normama socijalne mobilnosti izvanrednih stanja vinuo do popularnosti dostojne stanovitog bana o kojem se rado pjeva (taj povratak bana na Trg republike zorno pokazuje magnitudu nesporazuma „republike“ s banovinom, odnosno s vlastitom poviješću i suvremenošću, kako su pojedini komentatori kasnije ustrajno naglašavali²⁹).

U gledanju tigra u oči premijerova bi čaša, prema lošijoj verziji tumačenja onog što se odigralo uoči hipodromskog koncerta, izgledala poluprazna. Iz perspektive pak koja čašu tumači kao polupunu, moglo bi se reći da je premijer – kao što čine gradonačelnici na početku karnevala – u ruke nekadašnjem, kako se to danas kaže, ugostiteljskom djelatniku, a sada politički angažiranom pjevaču, povjerio ključeve Hrvatske na 24 sata. Kako bi se ipak zadržao dojam primjerenosti i održao privid ravnoteže snaga, što su sve bitni elementi protokola i PR semiotike „komuniciranja s javnošću“, premijerov „neformalni“ obilazak hipodroma izveden je dan uoči koncerta³⁰. To obilaženje uoči eventa imalo je vjerojatno ukalkuliran i bonus, a to je da predsjedniku Vlade osigura određenu ideološku odstupnicu i istodobno prištedi potrebu za tim da sebi i stranci mrežno-medijsku vidljivost uvećava pribivanjem na koncertu. Taj je zadatak prepustio predsjedniku Sabora koji je to, kako su izvijestili brojni mediji, s veseljem obavio³¹.

Povijest je pritom ponovno pokazala koliki je njezin smisao za ironiju jer je premijer sam sebe prethodno lišio mogućnosti da, poput jednog od svojih prethodnika na mjestu predsjednika Vlade i stranke, pjevaču plati politički reket³². Predsjednik stranke i Vlade bio je prisiljen taj simbolički rukoljub-prijenos ključeva izvesti u povijesnim okolnostima novog konsenzusa, „novog normalnog“ koje je, uz ostalo i svojom komisijom za dvostruku konotaciju, sam pripomogao uspostaviti u vezi s ustaškim pozdravom koji baš taj pjevač rabi na početku baš jedne svoje pjesme.

Trenutni premijer se, dakle, upuštao u igru s vatrom dvostruke konotacije u kontinuiranim pokušajima da bude što uspješniji u jahanju tigra, vjerojatno i zbog sumnjičavosti stranačkih veterana u srčanost njegova „domoljublja“ koje je u mladosti bio primoran zatomiti uslijed nemogućnosti da se okiti časnom odorom Hrvatske vojske. Uz tu famoznu „anemiju“ s vojnog odsjeka, kojom su ga periodički provocirali politički suparnici³³, na unutarstranački autoritet nije najpovoljnije moglo djelovati ni kasno stupanje u stranku uslijed boravaka u evropskim metropolama. Od raznih ustupaka „desnom krilu“ i u stranci i u društvu na koje je novi stranački šef bio prisiljen vlastitom biografijom, jedan od sudbonosnijih koji je proveo bio je upravo izum „dvostruke konotacije“ kao formule suvremene hrvatske političke magije.

Došavši dakle u ljeto 2016. iz Bruxellesa da ukroti zvijer i u stranci i u državi, tadašnji novopečeni premijer i predsjednik stranke naslijedio je od svojih prethodnika problem neposlušnog tigra kojem je na jesen iste godine odlučio – kako kaže njegova omiljena pjesma – pogledati izravno u oči formiranjem posebnog Vladinog tijela za „suočavanje“ s prošlošću. Ponovno u skladu s protokolarnom političkom primjerenošću, u gledanom nedjeljnom političkom talkshowu državne televizije³⁴, ondašnji – i današnji – premijer izložio je ne samo formulu dvostruke konotacije, nego i plan rada buduće komisije čije je osnivanje najavio. Zadatak tog posebnog Vladina tijela bio je da, po uzoru na druge zemlje i premijerovo iskustvo rada u sličnim evropskim tijelima, proizvede dokument koji bi jednom za svagda uveo reda u svakodnevicu, zakonsku i sudsku praksu i arhivirao prošlost u kvalitetnoj i smirenoj raspravi, sine ira et studio kako se izrazio obrazovani i evropski kultivirani premijer. Točno u predviđenom roku, nakon nepune godine dana, komisija je svojem neposrednom naručitelju, i posredno javnosti, isporučila dokument koji je trebao smanjiti „duboke tenzije i korjenite podjele“ u društvu o čemu je također u ono doba govorio premijer.

IX.

U dokumentu Vladina „Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“, odnosno Dokumentu dijaloga kako glasi naslov konačnog teksta³⁵, vlada duh „pomirbe“ premda je na terminološkoj razini jezični purizam i politički tuđmanizam tog izraza nadomjestila „rekoncilijacija“ kao više „europski“ izraz. Istodobno smisao „dvostruke konotacije“, koja sadrži römisches Wort, nadomješten je izrazom „višeznačenjsko“ koji se pojavljuje kada je posrijedi tretman spornih simbola i pozdrava. Verzija „pomirbe“ kao ažurirane „konsenzualne“ i „europejske“ rekoncilijacije vidljiva je i u sastavu Vijeća koje je bilo složeno po ključu ravnoteže lijevih i desnih pravnika, povjesničara i politologa uz neizbježni ideološki eskapizam utjecanja politički „neutralnoj“ ekspertizi. Tako se u premijerovu proklamiranom odmicanju od politikantstva „suočavanje“ s prvorazrednim političkim pitanjem, itekako nabijenim polarizirajućim konotacijama, trebalo dogoditi njegovim izbjegavanjem, odnosno prepuštanjem tog pitanja ekspertima. Uzgred govoreći, taj klišej o „prepuštanju povijesti povjesničarima“ po otrcanosti nadmašuje možda tek još geslo domaćeg političkog laissez-fairea koje glasi „neka institucije rade svoj posao“.

S obzirom na svu moralno-semantičku i ideološko-povijesnu opterećenost „pomirbe“, ne čudi onda da u konačnom dokumentu Vladina tijela jedna rečenica sustiže i potire drugu. Tako se na jednoj stranici izjednačuje totalitarizme, da bi se na drugoj podsjetilo na nemogućnost njihova potpunog izjednačavanja, dok se onda ipak na trećoj stranici opet izrijekom izjednačava komunizam i fašizam. Slično će u tekstu na jednom mjestu antifašizam biti proglašen „ideologemom“ koji se upotrebljava u svrhu kriminalizacije Domovinskog rata, dok će već u idućem odlomku biti vrijednost po sebi kao demokratski pokret³⁶.

Štoviše u dokumentu Vijeća je antifašizam, a ne „sporni pozdrav“, uveden kao ogledni primjer dvostruke konotacije, pogotovo kada se ukazuje na nemogućnost „blanketne zabrane“ simbola antifašističke borbe poput „crvene zvijezde petokrake“ ili „partizanskog pokliča ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’“ kao „višeznačenjskih spornih obilježja“³⁷. Ta su obilježja, uvedena dakle kao „višeznačenjska“ i „sporna“, u funkciji preventivnog distanciranja koje balansiranim izjednačavanjem „totalitarizama“ priprema optimalno okruženje za hvatanje ukoštac sa spornim pozdravom HOS-a. On je pak, kako stoji u Dokumentu dijaloga, „prima facie“ povezan uz NDH, ali ga je na drugi pogled nužno prihvatiti kao „datost“ naslijeđenu iz Domovinskog rata zbog „službene tolerancije“³⁸, ili u prijevodu, upravo zbog toga što institucije nisu radile svoj posao.

Premda dakle ustaški pozdrav u grbu HOS-a, prema Dokumentu dijaloga, nedvojbeno nije „višeznačenjski“, pa ga se onda ni ne može tretirati kao „višeznačenjsko sporno obilježje“ (kakvo je prema dokumentu, primjerice, crvena petokraka), ipak se upućuje na to da ga nije moguće tretirati ni kao „prima facie sporna obilježja“ poput u dokumentu taksativno navedenih simbola fašizma kakvi su fašistički rimski pozdrav, Sieg Heil, nacistička svastika, znak „SS“, ušato „U“, „Za dom i poglavnika“, i – „Za dom spremni“. Dakle, ustaški pozdrav je nadrastao granice povijesnih znanosti postavši – budući da i jest i nije „sporan“ – zapravo filozofsko-logička aporija.

U Dokumentu dijaloga kojem bi naslov bio primjereniji kada bi uključivao pridjeve poput „neuspjeli“ ili „gluhi“, ima mjestimice i nedovršenih ili pak sa stanovišta povijesne kronologije i glagolskih vremena sasvim nemogućih formulacija poput one o spomenicima iz doba „bivše SFRJ i SRH“ koje bi trebalo zaštiti i „kategorizirati“³⁹, premda su većinom odavno dignuti u zrak. Takve mjestimične neusklađenosti, kao i ova aporetika „spornosti“ pozdrava, svjedoče koliko o dijalogu toliko i o njegovu neuspjehu koji je zaokružen – neuspjeh, ne dijalog – primjerenom dramskom peripetijom prepravljanja završne verzije teksta netom uoči objave. Jedan od listova iz medijskog konglomerata koji je odavno pouzdan izvor medijskih senzacija pobrinuo se, dakako u svrhu podizanja čitanosti, ponuditi „dramatičan izvještaj“ o tim peripetijama u zapletu⁴⁰.

Izlaz iz „pomirbene“ aporije u kojoj se zatekao, Dokument dijaloga pronalazi, primjereno zapletu, u drevnom sredstvu deus ex machina – ne bi se ni Euripid sjetio bolje – koje se ukazalo u spasonosnoj riječi „iznimka“⁴¹. Dok, dakle, prima facie negira „višeznačenjsku“ narav ustaškog pozdrava, dokument Vladine posebne komisije de facto legalizira iznimnost njegove strogo kontrolirane upotrebe. Izbačen kroz prozor odlukama Ustavnog suda i ustavnih odredbi o obilježjima državnosti koje je država sama stvorila, sporni se pozdrav, uz pomoć dvostruke konotacija (i nekadašnje HOS-ove registracije⁴²) na mala vrata vratio u tekst dokumenta, a onda i u sudsku praksu i time na pravu stranu povijesti, pretvorivši Dokument dijaloga u spomenik kompromisa koji je otpočetka bio osuđen na to da istrune. Tako je opisan puni krug koji vodi od uzjahivanja tigra 1990. do ispuštanja uzdi 2025. kada je tigar umjesto ponuđenog prsta zgrabio čitavu ruku zahvaljujući koncilijantnom stručno-konzilijarnom pristupu.

Najsporniji aspekt Dokumenta kao „patenta“ in spe, isprave o velikom povijesnom kompromisu svih Hrvatica i Hrvata, proizlazi iz onog što je srž logike tog dokumenta, a to je mješavina tranzicijskog i hladnoratovskog „euroatlantskog“ antikomunizma (ili tuđmanizma i centrizma) koji bi htio antifašizam bez partizana, i partizane bez komunizma. U tom je duhu suradnju s „crvenima“ iz II. svjetskog rata, nakon pobjede nad „crnima“ zamijenilo post festum odricanje od crvenih saveznika u pobjedi nad prima facie neprijateljem. Postupnom promjenom pozicija bivši crni neprijatelj mogao je, sada ipak kao tigar pospremljen natrag u zoološki vrt, dobro poslužiti kao saveznik u borbi protiv crvenog bivšeg saveznika. Ta hladnoratovska logika jahanja tigra u prvotnom smislu (korist od sjedenja na leđima zvijeri) sustigla je i poklopila se s jahanjem tigra u onom dodatnom smislu (umaranje suparnika) koje je 1989. dočekalo svoj povijesni trenutak.

Famozna komisija, predvođena tadašnjim predsjednikom HAZU-a, u postavljanju artificijelne granice zakonske i kriminalne „uporabe“ bila je prisiljena hodati po tankoj žici teorijski sofisticiranog modela „višeznačnosti“ samo da bi završila u aporiji i onda u budućnosti dočekala epilog dijaloškog dramoleta u danas širom otvorenim vratima za nimalo sofisticiranu praksu javne upotrebe ustaškog pozdrava. Dok je, dakle, premijer 2016. „problem“ krenuo rješavati pravno-birokratski, suočavanjem koje izbjegava pogledati izravno tigru u oči, stvari su se u praksi sve više otimale kontroli kako pokazuju oni spomenuti primjeri sudske prakse. Sudovi se tako, po najnovijoj praksi, umjesto zastarom kao izlikom za nekažnjavanje sada u donošenju presuda vode aporetikom „iznimke“ koja je ponikla upravo u Dokumentu dijaloga. U međuvremenu premijerovo Ministarstvo uprave pokušalo je, kako se može činiti, na ponovljenom povijesnom ispitu sporni pozdrav pomesti pod tepih, ali ne zbog izravne i snažne jednostruke povijesne konotacije, nego onako kako se nakon sudbonosne „iznimke“ jedino i moglo – zaobilazno i mlako, administrativno-tehničkim začkoljicama pri osporavanju registracije jedne od udruga veterana HOS-a⁴³. Dalekosežna „iznimka“ nije otvorila tek Pandorinu kutiju nego je poput Ali Babine lozinke izmaknula stijenu na ulazu u mračnu špilju.

Pokušajem regulacije upotrebe spornog pozdrava, što je premijer najavio kao dio šireg procesa „suočavanja“ s prošlošću koji je u Hrvatskoj izostao – a izostao je uz ostalo zbog kontinuiteta jahanja tigra – zapravo se nije dogodila legalizacija iznimke od pravila, nego se sugeriranjem dekriminalizacije specifično „jedne“ upotrebe ustaškog pozdrava iznimka postupno pretvorila u pravilo. Sasvim je pritom nebitno da li je premijer, služeći se vjerodajnicama ekspertize članova komisije pokušao biti vješt semiotičar pa ispao nevješt političar, ili obrnuto, da je gradeći se nevinim semiotičarem pokušavao biti lukavi političar i vješt šaptač, ne konjima, nego tigrovima i vukovima koji je uspio pronaći čarobnu frulu čijom je melodijom u stanju primiriti zvijer. Za razumijevanje današnje, prema iskazu ministra obrane, nove ere koja je otpočela s hipodromom, bitno je na kraju da poigravanje vatrom dvostruke konotacije – u čemu je osnivanje ad hoc komisije jedan od koraka – nije primirilo nego je podjarilo tigra do te mjere da je ovaj iz zoološkog vrta preskočio sve do konjskog trkališta. Danas iz perspektive hipodroma 2025. premijerova pravnička kalkulacija u doba povratka iz Bruxellesa 2016. doista djeluje ne kao račun bez krčmara, nego kao račun krčmara koji se preračunao.

X.

Dvostruka konotacija omogućuje da se, heideggerovski ambivalentno, u vezi HOS-a i grba sa spornim pozdravom dogodi selektivna resemantizacija i time zaobilazna „pomirbena“ re-evaluacija budući da se kontinuitet herojstva iz 1991. konotacijom vezuje ne uz poražene iz 1945. nego uz pobjednike iz 1941. Oni su samo htjeli neovisnu državu, makar i po cijenu suradnje s crnim vragom, a sličan faustovski ceh, doduše pozitivno uokviren, navodno je bio spreman podmiriti i prvi predsjednik države⁴⁴. U pomirbenom duhu dvostruke konotacije težnja za državom stapa se na taj način sa svrhom bitka nacije tijekom „svekolike“ hrvatske povijesti – izjednačavajući potpuno raison d’État i raison d’être – i postaje dovoljan rezon da se po strani ostavi nezgodne konotacije poput masovnih zločina i povijesno neosporne denotacije prodaje dijela jedine domovine u II. svjetskom ratu.

Dvostruka konotacija funkcionira tako kao svojevrsna semiotička „pomirba“ budući da na jednog označitelja veže dva označena od kojih jedno označeno konotira domaće izdajnike i zločince, a drugo heroje iz vlastite prošlosti. No niz problema proizlazi upravo iz toga što u konfuziji priređenog konsenzusa koji počiva na logici hladnoratovskog centrizma postaje teško pogoditi „kontekst“ i odrediti tko je što i u kojem točno trenutku. Ili kako je tu neuhvatljivost konotacijskih značenja svojom trade mark opaskom objasnio jedan od autora mladoderridaovske – točnije staroheideggerovske – američke škole dekonstrukcije, svako čitanje je pogrešno jer „tumačenje nije ništa drugo do li mogućnost pogreške“⁴⁵.

Jedan problem dvostruke konotacije dolazi do izražaja kroz razotkrivanje lažnosti rješenja koje ona navodno nudi, i to baš dok ga nudi. Iskusni političari, nakon što su se lukavo dosjetili da se samo trebaju praviti naivni, krenuli su smisao iskaza regulirati preporučivanjem granice između dva konteksta dopuštene i nedopuštene, legalne i kažnjive upotrebe pozdrava. Otud bi prema nauku dvostruke konotacije, a sasvim u duhu ideje o zajedničkom groblju „logornika“ i logoraša⁴⁶, trebalo lučiti prvu konotaciju pozdrava u Jasenovcu od druge konotacije pozdrava na ploči HOS-a u istom tom Jasenovcu. Problem je samo da su prethodno, relativizmom dostojnim demanovskog postmodernog tekstualizma, ljudi iz visoke politike i visoke kulture dozvolili da se jednakim sadržajem (riječi pozdrava) granica dopuštene i nedopuštene upotrebe u praksi potpuno uruši.

Nakon veličanstvenog hipodromskog mitinga svakodnevna praksa je brzo izvrgla ruglu tu političku pozu, a predsjednik Sabora se u pokušaju da zauzda kontekst iz kojeg je ustaški pozdrav provalio u visoki dom zatekao u nakaradnoj ulozi kakvu je vlast, uključujući i zakonodavnu koju on predstavlja, namijenila policijskim i sudskim službenicima. Radi se o uzaludnom poslu, dangubljenju u neprestanom procjenjivanju odnosa teksta i konteksta koje bi trebali provoditi oni koji su ionako za to nezainteresirani ili pak sasvim desenzibilizirani efektom priređivanja konsenzusa posljednjih tridesetak godina. Premda po svojoj svjesnosti, odnosno političkoj manipulativnosti, stoji na sasvim drugom kraju obmane u odnosu na naivnost, pokušaj taksativnog zakonskog propisivanja točno određenog konteksta jednog teksta semiotički je – a onda i politički – ispao naivan gotovo koliko i magijsko uvjerenje o simboličkoj nabijenosti pojmova, stopljenosti riječi i predmeta.

Idući nešto ozbiljniji problem dvostruke konotacije, usko povezan s prethodnim, kako je razotkrio hipodromski spektakl, proizlazi iz pokušaja – odnosno to je njegova bit – igranja vatrom u nastojanju da se jahanjem ovlada tigrom i da ga se iskoristi za vlastitu političku korist. Zbog toga su se uostalom svi predsjednici stranke koja zapravo vlada državom služili njegovim uslugama – i u ratu i u miru, i za primirivanje svojeg desnog krila i za plašenje manjina, i za „domoljubni“ pritisak na opoziciju i neistomišljenike kada je stranka na vlasti i za uzdrmavanje „protuhrvatske“ vlasti u onim malobrojnim prilikama kad vladajuća stranka nije bila na vlasti. No koliko god se „pričuvni“ tigar činio korisnim, ovoga puta stvari djeluju kao da je puštanje s lanca ireverzibilno. Dvostruka konotacija potpuno je omanula – deklarirana i uvedena kao sredstvo koje će umanjiti društvene fisure ona je ustaštvo izmakla kontroli koju premijer naknadno pokušava simulirati kako bi održao prima facie dojam regularnosti stanja u državi, iako to da zastupnici u Saboru uzvikuju „Za dom spremni“ nije nimalo u skladu s regularnošću zakona ove zemlje⁴⁷.

Indikator nervoze i neuspjeha u suočavanju s tigrom koje se odvijalo zatvaranjem očiju, vidljiv je i u tome što se naizgled nadstranački, zrelo državnički i protiv „politikanstva“ zatražen stručni nalaz 2016. nakon hipodroma 2025. upotrebljava u sasvim nezrele i politikantske svrhe omalovažavanja „oporb[e] koja histerizira i hiperventilira“, kako to već mjesecima komentira premijer⁴⁸. Istodobno, dok dakle opoziciju optužuju za „histerično“ preuveličavanje, vladajući i njihovi politički partneri u reakcijama na antifašističke skupove pothranjivali su antihrvatsku histeriju odnosno paranoju projugoslavenske urote⁴⁹.

Cinizam premijera i njegovih ministara ogleda se pak u deklarativnom iznošenju osuda „nesnošljivosti“ koje je konstantno popraćeno sekundarnom viktimizacijom šikaniranih pripadnika nacionalnih manjina, novinara, glumaca, pisaca, opozicijskih političarki. Takvo nedržavničko i nezrelo izvrtanje slike stvarnosti upotpunila su, potpuno neprimjereno trenutku, kaustična priopćenja urešena post-adolescentskom ironijom, koja su stizala iz Vladina ureda za komuniciranje s javnošću kao očitovanje na medijsko izvještavanje o prijetnjama novinarkama, piscima i političarkama⁵⁰.

Premijer tako državnički odlučno i hrabro poput lava ustaje u zaštitu Thompsona riječima kako nitko neće zabranjivati pjesme sa spornim pozdravom (kao da estradnom caru s pola milijuna prodanih ulaznica prijete napadima i zasipaju ga zabranama), a pripadnici vladajuće garniture, od pojedinih ministara i ministrice kulture do predsjednika Sabora⁵¹, okrivljuju žrtve prijetnji i napada što su previše provokativne⁵², ili drugim riječima što nose prekratku suknju⁵³. Uvrnutost situacije u kojoj se (a to je stara i kratkovidna navada) za ekspanziju krajnje desnice krivi žrtve njezinih prijetnji ili izravnih napada – (srpsku) manjinu, medije i novinare, „ekstremnu ljevicu“ – upotpunila su pitanja parlamentarnoj opoziciji (odnosno vlasti u glavnom gradu) o tome kako može jedan dan dozvoliti, a drugi dan ne dozvoliti koncert cara estrade. Teško je reći što je posrijedi – čisto politički cinizam ili ponovno čisto logička kontradikcija (aporija?) – ali je bizarno da na temporalnost zabrane („jedan dan može, drugi dan ne može“) ukazuje onaj tko nije bio „frajer pa zabranio sve“ upotrebe ustaškog pozdrava⁵⁴, onaj tko je dvostrukom konotacijom omogućio temporalnu legalnost ustaškog pozdrava koji jednom prilikom može, a drugom ne može.

Dvostruka konotacija se doista pretvorila u dvosjekli mač (svaka sličnost s ikonografijom Thompsonovih omotnica i nastupa je nenamjerna) koji, kao i mnogo toga u vezi s dvostrukošću konotacije, funkcionira u dva registra. Ona je rekvizit predstave koji omogućuje vlastima da se prave da kontroliraju tigra, dok je zapravo tigar, uz asistenciju same vlasti, od nje preuzeo idejno vodstvo u društvu i državi. Dok se Vlada uz pomoć tog rekvizita u svojim rukama, shvaćajući ga kao mač u predstavi (uz kape, grbove, zastave i druge kostimografske insignije) pretvarala da je više desno, pravi mač je prepustila u ruke onima koji su doista više ili „pravo“ desno. Slično logici Shakespeareova princa Hala u 2. prizoru I. čina Henrika IV. koji je svoju razuzdanost računao pretvoriti u tamnu podlogu zahvaljujući kojoj će se jednom kada postane kralj činiti svjetlijim i boljim nego što jest, premijerova igra s bodežima i tigrom služila je tome da umiri građanstvo centriranjem vladajuće stranke koja će se onda, poput mladog princa, u usporedbi s doista crnom podlogom činiti manje crnom⁵⁵.

No Vlada je time sama sebi – i društvu u cjelini – priredila situaciju u kojoj se jedna oštrica dvostruke konotacije u rukama „čiste“ desnice okreće tako da bi se vlast mogla porezati na njoj, sve možda do trenutka dok ne bude, poput prvog predsjednika, prisiljena odsjeći desnicu ruku koja joj je mač otela iz ruku. Ali za razliku od prošlog puta, kada su i vlast i društvo bili nešto drugačiji (vlast je bila u ratu koji je politiku nastavljao nasiljem, dok je društvo, po inerciji iz doba „mraka“, imalo nešto veći zazor prema otvorenom ustaštvu), danas je za to vjerojatno već kasno.

Pitanje je naime kojim bi se sredstvom i tko bi se usudio, nakon desetljeća njezina brižljivog kultiviranja, ukinuti dvostruku konotaciju? Premijer je prilično otvoreno dao do znanja da on nije taj, dijelom zbog toga što je vlasti koja ju je izmislila sada doista vrlo teško ili gotovo nemoguće provesti njezino ukidanje, a dijelom zbog toga jer je iz perspektive politikantski sitničave računice bilo dobrodošlo puštati desnicu da stišće ljevicu. No to stajanje po strani – odnosno u političkom „centru“ – danas znači da netko drugi jaše na tigru.

Još bi se manje to moglo očekivati od koalicijskih partnera, pogotovo ne od „junior partnera“ kako ga na zaštićenom hrvatskom nazivaju politički analitičari, ključnog za održanje broja glasova u Saboru? Sve iluzije u pogledu važnosti „struke“ i strogo „znanstvenih“ kriterija u interpretiranju prošlosti potpuno su razotkrivene kada je, u skladu s otrcanom frazom, prošlost prepuštena nesumnjivu stručnjaku s izrazito relevantnom diplomom. Upravo naime u danima oko koncertnog okupljanja na zagrebačkom trkalištu⁵⁶, odlukom Vlade osnovana je nova posebna komisija, a na mjesto njezina voditelja instaliran je vođa „suverenista“ iz vladajuće koalicije. Političku konotaciju ili smisao te transakcije, koja banalnošću pristaje trgovanju na sajmu prije nego nekoj tobože visokoj politici, najtočnije pogađa, u nedostatku zaštićenog hrvatskog izraza, engleski „horsetrading“ budući da je posrijedi bila kupovina političkih grla u parlamentu.

U nazivu tijela („Povjerenstvo za utvrđivanje sudbine žrtava zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata“⁵⁷) već se nazire mig dvostruke konotacije. Naravno da svi razumiju o čemu se radi – a to je daljnji rad na priređivanju relativizacije ustaštva uz pomoć revizionističkog procesuiranja partizana – premda se izravno ne spominje one koji će biti istraživani. Doduše privođenjem jedne partizanke u poznoj životnoj dobi, tijela pravosudnog progona su i nehotice – skočivši u svojoj revnosti pred rudo – još proljetos izlanula što je posrijedi⁵⁸.

Novo ekspertno tijelo Vlade ide dakle korak dalje u „pomirbi“ u odnosu na prethodno Vladino „Vijeće“ koje je predvodio akademik i predsjednik HAZU-a. Ova nova komisija je još jedna verzija ustupka koji mainstream nudi ideološkoj, navodno nekadašnjoj i navodno margini, koliko god bilo relevantno primijetiti da i ovaj primjer – predsjednik DP-a umjesto predsjednika HAZU-a – potvrđuje pravilo Karla Marxa prema kojem je, kako je „Hegel (…) zaboravio da doda“ na jednom mjestu, drugi put u povijesti obično farsa⁵⁹.

I kada se činilo da je dosegnut vrhunac u ponudi s repertoara domaće političke tragikomedije, uslijedila je inicijativa predsjednika glavne opozicijske stranke za koju je teško odrediti da li je također farsa ili možda ipak lakrdija. Ideja da će „lijeva“ opozicija zakonskim kodificiranjem iznimke u vezi spornog pozdrava⁶⁰, zapravo pokušajem da uzjaše tigra, nadvladati onog koji se pravi da jaše tigra djeluje kao prigodni skeč ubačen u širu političku dramu.

XI.

Jedan od najozbiljnijih problema s dvostrukom konotacijom jest da za posljedicu ima „toksičnost“, kako se to danas kaže, koja društvenu i kulturnu atmosferu truje nevidljivo poput plina. Koliko je to novo pokazuje to što je o tome također pisao Klemperer. Najpogodnija ilustracija težine tog problema je teška uhvatljivost esencije fašizma koji je u zraku, osjeća se miris isparavanja njegovih teških ulja, ali se u prevladavajućem mnijenju prikazuje prihvatljivim baš zbog dvostrukosti, zbog tog namigivanja koje na temelju jedne denotacije ostvaruje dvije konotacije i tako proizvodi višak značenja. Upravo u toj namigujućoj dvostrukosti moguće je pronaći podudarnost između Heideggerova prividnog distanciranja od nacizma tobožnjim „privatnim“ nacizmom (koji ima „drugu“ konotaciju, za razliku od običnog nacizma koji ima prvu i jedinu) i prividnosti distanciranja „pozdrava“ koji u jednoj prilici nije, dok u drugim prilikama jest inkriminirani i nedopušteni pozdrav. Tako se formira upotrebna vrijednost dvostruke konotacije – i za vanjsku i za unutarnju upotrebu ministrima pojedinih poslova – koja omogućuje da se u vanjskom prometu govori jedno dok se zapravo u nutrini ćuti nešto drugo, da se prigodno i teatralno naglašava kako današnja država nema ništa s onom koja je na ovom prostoru donosila rasne zakone, dok se prilikom oslobađanja stvarnih domoljubnih emocija, punog grla i punog srca, točnom artikulacijom i dvostrukom konotacijom veselo pjevaju arijevski impostirani stihovi o novoj djeci „plave krvi“ i „bijela lica“⁶¹.

Dvostruka konotacija omogućuje tako da se na jednoj strani odvaja ono što je sadržajno identično, da se tvrdi da je to samo privid koji izgleda tako, i da se na drugoj strani kao odvojeno tumači ono što je povezano⁶², da se također tvrdi da je povezanost samo prividna. Tako postaje moguće da se ne vidi veza koja, kao u maločas spomenutom primjeru, spaja rasizam i ljubav, kao što to podjednako tvrde da ne vide ni stihotvorci ni saborski zastupnici. Slično je posrijedi i kada se ističe da Thompson samo pjeva domoljubne i ljubavne pjesme, premda su iskazi te ljubavi prema domovini neodvojivi od slavljenja onih koji su druge mrzili sve do eksterminacije. Slično izvrtanje, ali začinjeno cinizmom, javlja se kada se o ustaškom pozdravu govori kao o sasvim pitomom, „najljepšem pozdravu“ ili „najispravnijem pozdravu“⁶³, najiskrenijem izrazu „čiste“ ljubavi prema svom domu. Na način pravog demagoškog političkog gaslightinga, očita veza između nekadašnje i današnje upotrebe spornog pozdrava proglašava se za privid, premda i nekadašnju i današnju upotrebu nezgodno povezuje upravo to da su obje – dopuštene. Razlika je samo u tome da je nekad taj pozdrav bio dopušten u svakom kontekstu, a danas samo u nekima.

Ove nabrojane primjere objedinjuje slijepilo jednih – obično u publici na hipodromu – koji nisu u stanju ili odbijaju spojiti točkice i uočiti poveznice, i beskrupuloznost drugih – u istoj toj publici ili pak na hipodromskoj pozornici – kod kojih je ljubav prema etnički čistoj domovini nerazmrsivo uvezana s ljubavlju prema vlastitim nekretninama⁶⁴, ili pak drugim vrstama pretvorbeno-privatizacijskih stečevina. Koliko je prizemno utemeljenje visokih katova domoljublja pokazuje se u svežnjevima korupcijskih skandala i sličnih afera koje gotovo pretječu jedna drugu i potvrđuju poučak da novac nema boje, odnosno da u srazu s novcem sve boje lako blijede, pa i boja prvog polja na grbu.

Osim onih koji osiromašuju dvostruku konotaciju jer, poput nekih ministara, gledaju stvari pravaški čisto i ne vide nikakav problem, ostalima dvostruka konotacija za realizaciju viška svoje značenjske vrijednosti uvodi nijemu prisilu na to da se – poput predsjednika Vlade, predsjednika parlamenta, bivših i sadašnjih ministara – prave nevješti i okreću glavu i pogled od problema. Iz obilja ilustracija dovoljno je spomenuti neke od primjera poput slike s hipodromskog koncerta koja, dakako, govori više od tisuću riječi. Na njoj se u društvu predsjednika Sabora RH nalazi jedan bivši ministar u Vladi RH, a u prednjem planu, ispred dvojice političara, leđima okrenut prema kameri stoji posjetitelj s majicom crne boje koja na leđima ima natpis „Berlin pao, Odžak nije“⁶⁵. Na slici je jasno vidljivo da predsjednik Sabora taj natpis nije mogao vidjeti jer bi sasvim sigurno to nedvosmisleno veličanje zločinačkih režima prijavio policiji, baš kao što bi, nekoliko mjeseci kasnije, bio zabranio revizionistički skup u Saboru samo da je na raspolaganju imao poslovničko uporište za to⁶⁶. Rješenje dostojno kralja Salamona nametnulo se samo od sebe – revizionistička tribina je lege artis održana da bi onda njezina snimka zbog nota bene neprihvatljivosti sadržaja bila uklonjena sa službenog Youtube kanala glavne ustanove demokracije⁶⁷.

Zbog dvostruke konotacije se tako, kao u ovim primjerima, treba praviti – politički načelno i primijenjeno estetski – da koncert nije politički događaj, premda svi znaju da se njegov smisao ne iscrpljuje samo u vezi s muzikom, da je taj koncert više od koncerta. Jednako tako treba se – estetski načelno i juridičkom praksom – praviti da „umjetnička“ sloboda, dopuštena strogom kontrolom isključivo unutar pjesme, može služiti za slobodan prijenos i ležerno širenje šovinizma u svakodnevici izvan pjesme. Nakon toga se još treba praviti – historičarski stručno – da se prošlost može prekrajati po mjeri sadašnjosti, da se fašistički pozdrav može otkopčati od svoje veze s konkretnim povijesnim okolnostima njegovim dvostrukim povezivanjem s daljom i bližom prošlošću čime se iz sendviča povijesti izvlači nezgodni „nezavisni“ nadjev u sredini. Dublja prošlost čisti ga od šovinizma i rasizma tako što se u gleichschaltungu domovinske bijele tehnike, dopunjene izbjeljivačem uvaženih akademika, vešmašina drevnosti („starog hrvatskog pozdrava“ ili prvog bijelog polja⁶⁸) povezuje sa suvremenim „pomirbenim“ mikserom za kosti. Elizijom pak u korist pliće, novije povijesti, dvostruka konotacija nas sili da se pravimo kako „pozdrav“ nema veze s 1941. zbog svoje veze s 1991., premda svi kuže konotaciju i znaju da je „pozdrav“ 1991. (kao kasnije „kuna“, jednako kao i „Hrvatski državni sabor“⁶⁹, „redarstvo“ ili „samokres“) itekako imao veze s 1941., da je on 1991. upotrebljavan baš radi reminiscencije (i pripadajuće konotacije) na 1941.

XII.

Ocjene Thompsona na hipodromu jasnije no inače otkrivaju postojeću polariziranost u društvu, što i nije neobično jer su kako sam događaj, a tako možda još i više pripreme i iščekivanje konačnog puštanja tigra s lanca u hipodromsku arenu, probudili vrlo jake emocije. I dok se vlast uz pomoć dvostruke konotacije hvalisavo razmeće time da tigra ima pod kontrolom i tvrdi da situacija nije onakva kakvom je u svojoj „histerizaciji“ prikazuje opozicija, normalizacija fašizma suočava stanovnike ove zemlje s izborom u kojem postaje nemoguće stajati po strani.

Za jedne je tako hipodrom novi početak, svojevrsni izvrnuti ili obrnuti „stunde null“ kako to vide stranački jastrebovi. Obrnuti zato što je nakon kapitulacije Trećeg Reicha 1945. taj pojam označavao trenutak nužnog novog početka u raskidu s nacizmom, dok je u Hrvatskoj 2025. hipodrom na desnici shvaćen kao točka konačne i definitivne potvrde kontinuiteta suverene i samostalne države s NDH (u izmijenjenim okolnostima to se očito više ne kosi s naravi „euroatlantskog savezništva“). Podudarni element u toj usporedbi današnje situacije s onom prije osam desetljeća je regeneracija, samo što se ona u Njemačkoj 1945., za razliku od 1933., morala smjestiti u budućnost kada je, baš zbog 1933., ponestalo dobre prošlosti (koliko je raskid s lošom prošlošću bio uspješan drugo je pitanje). U Hrvatskoj 2025. regeneracija nacije imaginira se kao obnova pakta s lošom prošlošću, što je sasvim u skladu s proturječnim obilježjima protofašizma i fašizma koji su oduvijek obnovu i budućnost tražili u povratku u prošlost.

Zlatna sredina, u liku komentatora s internetskog portala koji u ovdašnjem medijskom ambijentu slovi kao jedno od lijevo-liberalnih glasila, odriješila je respektabilnu agramersku leptirku i u svojem osvrtu uoči hipodromskog spektakla službeno, bijelom bojom na svome ideološkom stijegu, navijestila prijelaz iz faze kompromisne „pomirbe“ u fazu kapitulacije domobranskog centrizma pred pop-fašizmom⁷⁰. Interesantno je da se pritom kolumnist u svojoj ekvidistanci spram desnice i ljevice utekao utješnoj tezi koja tvrdi sasvim suprotno od ministra obrane. Dok je ministar u već citiranoj izjavi nakon koncerta ustvrdio da Thompsonov koncert „nije bio običan koncert“ nego „nešto puno više od koncerta“ nakon kojeg će se „neke stvari (…) nepovratno početi mijenjati u politici i generalno u društvu“, kolumnist je uoči koncerta stvari vraćao na pravo mjesto tvrdeći da je Thompsonov koncert samo koncert, „glazbeni događaj nakon kojeg se politički baš ništa neće promijeniti“. Koliko je Thompson zapasao onu na početku spominjanu respektabilnost najbolje ilustrira prvi dio ove citirane rečenice dotičnog kolumnista o tome da je „Marko Perković Thompson (…) danas uspješan glazbenik i vrlo uspješan biznismen“. Poduzetničko-tehnokratski mindset apolitične političnosti koju preporučuju domaći piarovci – pustimo politiku i bavimo se konkretnim problemima građana – kolumnist je zakucao zaključkom prema kojem nakon hipodromskog koncerta „vaši životi u ponedjeljak neće biti nimalo drugačiji“.

Klasični masovni mediji, prije svega TV lica reportera i reporterki na terenu, dodatno su doprinosili tome da se u zanosu trenutka i jedinstva nacije zaboravi politiku i da Thompson i cijelo zbivanje dobiju određeni „human touch“. Problem takvog „suočavanja“ s obilježjima „nedemokratskih režima“, uz smiješak i zagrijanu i veselu atmosferu u javljanjima uživo u program s lica mjesta, nije uopće bezazlen. Sve su to indikatori razmjera normalizacije ustaštva, pogotovo uzme li se u obzir ozbiljna mogućnost da premijer, sudeći po obraćanjima njegovih ministara, vjerojatno misli ono što centristi s portala govore i pišu na glas, a šire građanstvo prihvaća u tišini prevladavajućeg stanja duha nacije.

Oponenti su pak hipodrom dočekali uz šaroliku kombinaciju reakcija među kojima je dominirala smetenost. Parlamentarna i stranačka opozicija, očito već u mjesecima uoči samog koncerta impresionirana brojkama, a vjerojatno kroz kombinaciju osupnutosti i nesnalaženja, nije samo bila zatečena događanjem naroda dostojnim Gazimestana ili beogradskog „Ušća“, nego je i svoje pristaše ostavila u vakuumu, bez ijedne riječi i geste, a kamoli političkih akata, koje bi i njihovim biračima i svima koji ipak nisu bili na hipodromu u tim trenucima dobro došli, makar kao potvrda da nisu svi na hipodromu i da se to „novo normalno“ ne mora prihvaćati kao takvo. Osim tog izostalog ili naknadnog⁷¹, odnosno za predsjednika socijaldemokrata čak izlišnog, „no passarán“ iz političke domene, opozicija iz one aktivističke i medijsko-kulturne reagirala je jedinim sredstvima koja su joj još ostala na raspolaganju – moralnim kriterijima i znanjem, otvorenim pismima, kolumnističkim kritikama i stručnim feljtonima posvećenima genezi fenomena Thompson. No opravdano zgražanje i pokušaji apeliranja na savjest timaritelja zvijeri svakim se danom ispostavljaju sve više uzaludnima, dok kritika i otpor i dalje garantiraju političko-medijski linč u kojem su mete novinari, pisci i drugi umjetnici, pjevačice, političarke⁷².

U kratkoročnoj perspektivi po izostanku organiziranog postavljanja kako aktivističke tako i stranačke opozicije, čiji je lider pokazao znatnu političku nepismenost, domaća je sredina prilično sinkronizirana sa zbivanjima u svijetu. Naime, jedna od specifičnosti suvremenih mutacija fašizma upravo je u tome da one klijaju u uvjetima u kojima je otpor difuzan i parceliziran, za razliku od povijesnog fašizma koji je u prvoj trećini XX. st. bio suočen s prilično organiziranim otporom koji je obuhvaćao ne samo partije i sindikate nego i jedan državni entitet.

XIII.

Koncept „pomirbe“ kao i model osude „svih totalitarizama“ potvrđuju da – gramscijevski rečeno – u situaciji pozicijskog sukoba u okvirima građanske demokracije, odnosno ustavnim poretkom privremeno zamrznutog sukoba interesa različitih grupacija unutar društva, uspostavljeni centristički konsenzus (ovdašnje) države ima snažnu i temeljnu inklinaciju udesno. Zato se i moglo dogoditi da nešto što je počelo kao naslijeđeni problem, gotovo pa usputni politički zadatak (u usporedbi s prioritetom „rasta BDP-a i standarda građana“), navodno striktno „stručno“ rješavanje mikro-problema registracije jedne udruge i komemorativne ploče, preraste u katalizatora prihvatljivosti ustaštva u javnom prostoru i javnom mnijenju (taj je proces uključivao i statistički neutemeljeno prenaglašavanje uloge dotične stranačke paravojske u ratu).

Stoga bi se moglo reći da Thompson na hipodromu označava kraj prethodne i početak nove faze duhovne, „pasivne“ kulturne revolucije koja se postupno odvija već desetljećima i koja pojačava ideološko-politički otklon udesno. Ta pasivna kulturna revolucija počela je simultano s političkom promjenom 1990. koja je imala brojna obilježja revolucije, ali se – slično kao u slučaju povijesnih fašizama – odvijala u okvirima legaliteta, dakle nije se dogodila uz pomoć nekog tipa neustavnog udara kojim se preuzima vlast. Doduše na takvu mogućnost, koja je za vladajuću stranku bila konstantno u „pričuvi“, ličili su povremeni pokušaji tokom kratkih razdoblja kada vladajuća stranka ne bi bila na vlasti. Nakon što je u ratu „humanim preseljenjem“ provedena djelomična zamjena stanovništva i reduciranje srpskog naroda do neznatno manjinskog statusa, a što je trebalo rezultirati etničkom homogenizacijom, pasivna revolucija nazora odvijala se po pojedinim etapama čiji su markeri bili vezani uz pojedine izborne cikluse.

Nakon rata, ili preciznije nakon smrti prvog predsjednika, proces je – unatoč prvoj i kasnije još samo jednoj smjeni vlasti – nastavljen uz oscilacije koje su ovisile o brojnim unutarnjepolitičkim (npr. osobne i ideološke karakteristike pojedinih lidera vladajuće stranke) i vanjskopolitičkim faktorima (npr. proces pristupanja EU). Ključno je ipak kao pouka to da su politički i kulturni ogranak pasivne revolucije u sebe otpočetka i kontinuirao uključivali jahanje tigra, odnosno u pojedinim fazama (ovisno o spomenutim oscilacijama) popuštanje ili pritezanje uzde kojom je gospodar kontrolirao tigra. Ipak, dugoročno je taj proces bio usmjeren prema, svakom novom fazom, sve otvorenijem javnom izlaganju fašizma, sve do njegove gotovo potpune „normalizacije“.

Hipodromom 2025. okončana je tako faza postupnog dovođenja margine u centar, odnosno iz višedesetljetne faze pripreme i konsolidacije (i posljedično normalizacije) tigar sada prelazi u završni manevar ideološke ofenzive. Trenutno se nalazimo u prijelaznom razdoblju koje – kao i svaka takva točka – otvara alternativu. Jedan mogući smjer je da će proces biti zaustavljen. No, imajući u vidu dosadašnji historijat i globalne političke konstelacije, to može biti tek privremeno kočenje ili odgađanje procesa koji se može nastaviti u bilo kojem trenutku, ovisno o unutarnjim odnosima u vladajućoj stranci.

Budući da povijest pokazuje kako je vladajuća stranka u državi otpočetka u strukturnoj simbiozi s tigrom, jednako kao i Crkva za svoj račun (kako bi od 1990-ih nastavila tamo gdje je bila zaustavljena 1945.), to onda poučava da se od njih ne može očekivati da se odreknu dvostruke konotacije i pristanu na to da se stanje počne korjenito mijenjati. Naime, to bi značilo gubitak ideološkog vodstva i za stranku i za Crkvu. Ono što se prije može očekivati to je da će se tigar sve bolje hraniti i to kako zbog neodlučnosti i gubitka kontrole u političkoj sferi (od državnih vlasti, primarno izvršne), tako i zbog daljnjeg namjernog dohranjivanja u ideološkoj sferi (iz konzervativnih Crkvenih redova).

Oni koji u hipodromu, osim epiloga pasivne retradicionalizacijske revolucije vide i misu zadušnicu – doduše bučnu i masovnu – domaćeg „državotvorstva“ možda su u pravu, ali čak i ako jest tako u tome nema baš puno utješnog ili ohrabrujućeg jer je posrijedi više strukturna inercija, a manje aktivnost agensa povijesnih procesa. Prava promjena mogla bi se dogoditi tek stasavanjem, „građanskim odgojem“ potpuno nove generacije koja će početi odbacivati uspostavljeni konsenzus. No za takva očekivanja je još uvijek rano, odnosno još uvijek nema baš naročitih pretpostavki, bilo ideoloških, bilo organizacijskih.

Na zaključak o strukturnoj inerciji kao određenoj brani fašizmu donekle navodi analogija sa situacijom tokom 1990-ih. Kao i danas, i tada je puka sreća u nesreći bilo to da ova zemlja kao „ključan regionalni partner“ presudno ovisi o zbivanjima u diplomatskim metropolama. No to nije naročito utješno kao što se moglo činiti nekad kada se očekivala pomoć „izvana“, iz „uređenih“ zapadnih demokracija koja bi se ukazivala u vidu kravatpukovnije evrodiplomata u tamnim odijelima ili pripadnika nevladinih organizacija za plašenje ovdašnjeg političkog establishmenta. Danas se u evroatlantskim metropolama događa veliki revival fenomena sličnih ili djelomično preklapajućih s fašizmom čiji se utjecaj, po zakonu spojenih političkih posuda, s geopolitičkog metropolitanskog centra prelijeva na potpuno integriranu periferiju kakva je Hrvatska.

Ono što se dakle trenutno nazire u ovoj prijelaznoj fazi izgleda kao da vodi u drugi krak alternative, u fazu koja će biti obilježena daljnjom nacionalnom homogenizacijom, ali u kojoj primarni kriterij više neće biti etnički nego ideološki. Dakako tu treba dodati da etničko-rasni kriterij neće nestati, kako pokazuju napadi na strane radnike i srpsku manjinu, da će se možda povremeno i pojačavati u suživotu s ovim ideološkim, no ideološki kriterij bi u neposredno idućoj fazi mogao postati presudan. Uz brojne primjere to sugeriraju i reakcije na prve naznake organiziranog otpora u vidu antifašističkih okupljanja u nekoliko gradova koja su dočekana s izravnim napadima, medijskim manipulacijama i demonizacijom⁷³.

XIV.

Nakon prikrivenog suzbijanja, koje se odvijalo pod krinkom pluralističkog toleriranja opozicije u društvu (ne samo političke nego i one ideološke), čini se dakle da tigar sada prelazi u završni obračun s onima koji se po nekoj stavci ne slažu s onim što je otpočetka polagano u temelje države. Pored, dakako vladajuće stranke, koja pomalo gubi kontrolu nad svojim desnim tigrom, temeljni ton danas daje konzervativno katoličanstvo i NDH kao izraz političkih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom. Kako su to proteklih desetljeća redovito činili pojedini političari, uključujući i brojne iz vrhova i nekad i danas vladajuće stranke, onome tko te stupove identiteta ne prihvaća kao neupitne vrijednosti, bit će pokazan put prema izlazu iz nacije. Štoviše u euforiji u koju je desnica zapala nakon hipodroma, izbacivači koji stoje na vratima nacije počeli su s konkretnim akcijama koje dolaze u vidu nedvosmislenih prijetnji, doslovnih otkazivanja i prekidanja nepoćudnih manifestacija i napada na one koji se po bilo kojoj stavci (identiteta, vrednota, stavova i uvjerenja), ne uklapaju u ciljanu „čistoću“ ozračja.

Tako je, eto, hipodrom 2025. epilog dvostruke konotacije 2016. Od navodnog pokušaja 2016. da politički centrizam desnicu vrati pod kontrolu, koncert na hipodromu označava trenutak u kojem smo 2025. došli do potpune svakodnevnosti, skoro bi se moglo reći banalnosti, elemenata fašizma i suradničke podložnosti „ekstremnog centra“ ekstremno desnim idejama⁷⁴. Oni koji su u stranci poraženi i smijenjeni 2016. dočekali su svoju pobjedu u javnom mnijenju 2025.

Stoga je susret Plenković–Perković, kao susret generacijski bliskih ljudi kontrastnih putanja, dečka iz zagrebačkog centra koji je postao predsjednik Vlade i momka iz pasivnih provincijskih krajeva koji je postao car estrade, prepun simbolike. Okolnosti u kojima se odvio taj susret pokazuju da su opjevani geni kameni otporni na perspektive evropskih fondova, da su se od 2016. toliko uspješno oporavili da je nominalni gazda danas ucijenjen vlastitim tigrom kojeg je sam othranio i koji već odavno nije u kavezu, nego slobodno šeće pokazujući svoju „spremnost“. Faza dvostruke konotacije koja je počela 2016. i po svemu sudeći završila 2025. bit će upamćena kao zadnja u kojoj se gazda još mogao praviti da ima određenu moć nad tigrom. Ako su se dosad mogli praviti da to nije tako, nakon hipodromskog susreta premijera i pjevača prilično je jasno tko je kome šegrt, a tko čarobnjak⁷⁵, i to bez ikakvih dvostrukih konotacija.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.

Bilješke:

1
Emmanuel Faye, Heidegger, l’introduction du nazisme dans la philosophie. Autour des séminaires inédits de 1933-1935, Albin Michel (Le Livre de Poche), Paris, 2005, str. 44.
2
Slobodna Dalmacija, 16. X. 2025. [https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/crna-kronika/za-novinarku-derifaj-predlaze-se-cetiri-mjeseca-zatvora-odvjetnica-slokovic-rezem-diplomu-ako-je-netko-osuden-1510436]
3
Kao ilustracija mogu poslužiti Thompsonova medijska obraćanja javnosti koja nisu isto što i tekstovi pjesama, ali pružaju određen uvid u sposobnost služenja jezikom u Thompsonovu okruženju, v. I. Bradić, Tportal, 11. VII. 2025. [https://www.tportal.hr/showtime/clanak/thompson-odgovorio-na-teske-prozivke-medunarodnih-medija-nas-cilj-bio-je-naglasiti-jedinstvo-20250711], E. G., Showbuzz-Dnevnik.hr, 25. VII. 2025. [https://showbuzz.dnevnik.hr/celebrity/thompson-reagirao-na-izvjestaje-medija-o-koncertu-na-hipodromu—926252.html], Matej Devčić, Telegram, 23. XI. 2025. [https://www.telegram.hr/vijesti/thompson-o-pjesmi-bojna-cavoglave-ne-pristajem-da-mi-neka-sekta-odreduje-sto-smijem-a-sto-ne/]
4
Atmosferu prijetnji i napada tokom 2025. najavile su reakcije na poziv pjevačice Mirele Priselec da se bojkotira nagrada Porin zbog Thompsonove nominacije (pjevač je inače 2014. već dobio Porina), Slobodna Dalmacija, 10. II. 2025. [https://slobodnadalmacija.hr/mozaik/scena/showbiz/mirela-priselac-remi-nakon-kritika-thompsonu-napadnuta-u-setnji-s-djetetom-prijetili-joj-smrcu-sve-je-prijavila-1453394]
5
Pišući velikim slovom „Maître“ (majstor, učitelj), v. Dominique Janicaud, Heidegger en France I (Récit), Albin Michel (Hachette Littératures), Paris, 2001, str. 15.
6
Victor Klemperer, LTI. Bilježnica filologa, prev. Dubravko Torjanac, Disput, Zagreb, 2007.
7
Usp. čuveni intervju za Der Spiegel, vođen 1966. a prema Heideggerovoj želji objavljen tek 1976. nakon njegove smrti, str. 217, kao PDF [https://bublitz.org/wp-content/uploads/2018/03/Heidegger-Spiegel-31-05-1976.pdf], a u prijevodu na portalu Tačno.net [https://arhiva.tacno.net/kultura/razgovor-s-martinom-heideggerom-breme-jednog-misljenja/]
8
Faye, Heidegger, str. 406.
9
„Govor Franje Tuđmana na I. Općem saboru HDZ-a“, 24. II. 1990. [https://hr.wikisource.org/wiki/Govor_Franje_Tuđmana_na_I._Općem_saboru_HDZ-a_24._veljače_1990.]
10
Intervju Silvane Menđušić s Markom Grčićem, Telegram, 17. VIII. 2025. [https://www.telegram.hr/velike-price/veliki-marko-grcic-tudman-i-racan-stvorili-su-klimu-sporenja-i-dijaloga-to-je-nestalo-opet-zivimo-u-cistom-jednostranacju]
11
Drago Hedl, Telegram, 23. VIII. 2021. [https://www.telegram.hr/politika-kriminal/video-ekskluziv-ovako-tulumari-novi-sef-dp-a-treste-srpske-cajke-on-vladi-citroenu-stavlja-krunu-na-glavu/]. Za sadržaj inicijative DP-a v. M. K., Dalmatinski portal, 2. I. 2024 [https://dalmatinskiportal.hr/vijesti/domovinski-pokret–istocnom-melosu-mozemo-se-suprotstaviti-samo-njegovanjem-vlastite-kulturne-bastine-kroz-obrazovni-sustav-/191042]
12
https://www.matica.hr/novosti/u-matici-hrvatskoj-otkrivena-spomen-ploca-zakonu-o-hrvatskom-jeziku-387/
13
Franjo Tuđman, „Govor prilikom konstituirajuće sjednice Hrvatskoga Sabora“ [https://www.tudjman.hr/govori/konstituirajuca-sjednica-hrvatskoga-sabora]
14
Dnevnik.hr, 29. VII. 2025.[https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/marko-skejo-oslobodjen-zbog-pozdrava-za-dom-spremni—926831.html], Index, 29. VII. 2025. [https://www.index.hr/vijesti/clanak/skejo-u-kninu-vikao-za-dom-spremni-sud-ga-oslobodio/2694894.aspx]
15
L. G., Jutarnji list, 6. VII. 2005. [https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/bozinovic-dao-konacan-izvjestaj-o-koncertu-na-hipodromu-imao-je-poruku-za-sdp-i-mozemo-ja-ne-znam-gdje-ti-ljudi-zive-15601202]
16
Razgovor za RTL Danas koji su prenijeli brojni mediji [https://www.index.hr/vijesti/clanak/anusic-kad-je-thompson-rekao-za-dom-odgovorio-sam-sa-spremni/2688235.aspx],[https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/anusic-o-thompsonovom-koncertu-pola-milijuna-nas-je-reklo-da-smo-spremni—923276.html]
17
Walter Benjamin, Estetički ogledi, prev. Truda Stamać i Snješka Knežević, Školska knjiga, Zagreb, 1986, str. 149.
18
Kao jedan od primjera može poslužiti i to da se u prethodno citiranoj verziji Benjaminove rasprave riječ „fašizam“ nalazi na mjestu na kojem se u njenoj izvorno objavljenoj verziji nalazi izraz „l’état totalitaire“, v. Walter Benjamin, „L’oeuvre d’art à l’époque de sa reproduction mécanisée“, prev. Pierre Klossowski, Zeitschrift für Sozialforschung V/1, Paris, 1936, str. 65.
19
Na Rabu se domaći političari pridružuju slovenskim delegacijama koje redovito dolaze obilježiti stradanja slovenskih antifašista, v. Marijo Kojundžić, Rab danas, 7. IX. 2024. [https://rabdanas.hr/2024/09/07/govor-predsjednice-drzavnog-zbora-republike-slovenije-u-kamporu/], Novi list, 5. IX. 2020. [https://www.novilist.hr/novosti/hrvatska/milanovic-i-pahor-obiljezili-77-obljetnicu-oslobodenja-logorasa-kampora-podsjecanje-na-sposobnost-covjeka-da-se-pretvori-u-necovjeka/]. Logor (ili logori) na Pagu prilično su zapostavljena tema v. Documenta [https://documenta.hr/koncentracijski-logor-slana-1941/], Berislav Jelinić, Nacional, 14. IX. 2015. [https://www.nacional.hr/za-ustaski-konc-logor-slana-na-pagu-i-danas-se-ne-smije-znati-a-policija-brani-pristup-istraziteljima-zlocina/]
20
Večernji list, 6. VIII. 2025. [https://www.vecernji.hr/vijesti/povjesnicar-o-thompsonu-zds-u-i-hos-u-ovakvim-tekstovima-gurate-mlade-prema-ekstremizmu-1882110]
21
Izraz se najčešće, prema naslovu i razradi u njegovoj knjizi Cavalcare la tigre (Jahati tigra) asocira uz protofašističkog ideologa Juliusa Evolu, premda ima dužu tradiciju upotrebe od Friedricha Nietzschea nadalje. Kod Evole se konstrukcija javlja u nekoliko značenja od kojih su ovdje izdvojena dva.
22
Julius Evola, Ride the Tiger. A Survival Manual for the Aristocrats of the Soul, prev. Joscelyn Godwin i Constance Fontana, Inner Traditions, Rochester (Vermont), 2003, str. 10.
23
Evola, Ride the Tiger, str. 8.
24
„Govor Franje Tuđmana na I. Općem saboru HDZ-a“, 24. II. 1990.
25
Index, 29. XII. 2022 [https://www.index.hr/vijesti/clanak/1994-je-uvedena-kuna-pogledajte-kako-je-to-izgledalo-i-sto-je-tada-govorio-tudjman/2424955.aspx], Žarko Ivković, Večernji list, 30. V. 2019. [www.vecernji.hr/vijesti/zasto-tu-man-nije-htio-krunu-i-banicu-nego-kunu-i-lipu-1322586]
26
„Vrijeme je za odlazak“, otvoreno pismo 6 hrvatskih intelektualaca, Ivo Banac, Krsto Cviić, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić, Ozren Žunec, Feral Tribune, 20. IX. 1993, web-stranice vladogotovac.org [https://vladogotovac.org/iz-medija/vrijeme-je-za-odlazak-20-9-1993-otvoreno-pismo-6-hrvatskih-intelektualaca/]
27
Top se spominje u raznim izvorima uključujući i natuknicu o HOS-u na Wikipediji [https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatske_obrambene_snage]
28
Snimka na portalu Index, 16. III. 2024. [https://www.index.hr/magazin/clanak/video-plenkovic-ulazi-u-dvoranu-uz-eye-of-the-tiger-hahahaha/2547769.aspx]
29
Npr. intervju Srđana Sandića s Borisom Budenom, web-stranice Jutarnjeg lista, 5. II. 2021. [https://www.jutarnji.hr/globus/kultura/postkomunisticka-tranzicija-ideoloska-je-zamka-kapitalistickog-zapada-15048379]
30
Index, 4. VII. 2025. [https://www.index.hr/magazin/clanak/na-thompsonovu-generalnu-probu-dosao-plenkovic-s-djecom-zajedno-se-fotografirali/2686725.aspx]
31
Marijo Jurič, Danas.hr, 5. VII. 2025. [https://net.hr/danas/rtl-danas/na-hipodrom-je-stigao-i-gordan-jandrokovic-emotivni-fanovi-otkrili-sto-im-znaci-koncert-thompsona-836138f0-59c6-11f0-be08-9600040c8f8e], Valentina Pavlica, Telegram, 6. VII. 2025. [https://www.telegram.hr/vijesti/foto-politicari-pohrlili-na-hipodrom-objave-im-prste-od-deklaracija-o-domovini-narodu-i-svetinjama/]
32
Iva Puljić-Šego, Večernji list, 19. I. 2011. [https://www.vecernji.hr/vijesti/sanader-platio-thompsonu-38-mil-kn-samo-da-ne-pjeva-na-izborima-241750], B. V., Dnevnik.hr, 21. V. 2013. [https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/svjedok-zvonko-zubak-na-sudzenju-sanaderu-ovo-je-kao-u-seriji-lud-zbunjen-normalan—287398.html]
33
Jutarnji list, 7. II. 2017. [https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/premijer-plenkovic-otkrio-od-koje-urodene-bolesti-boluje-zato-nisam-isao-u-vojsku-ali-potpuno-sam-sposoban-obnasati-premijersku-duznost-5601819] ili Jasmin Klarić i Ana Raić Knežević, Telegram, 16. I. 2019. [https://www.telegram.hr/politika-kriminal/kaos-u-saboru-grmoja-je-premijeru-rekao-da-je-anemican-a-on-je-onda-ustao-smirili-su-ih-bulj-pupovac-i-straza/]
34
Snimka emisije HRT-a „Nedjeljom u dva“ od 18. XII. 2016. [https://www.youtube.com/watch?v=_ZrFB_mGLbw]. Razgovor o spornom pozdravu počinje u 21:10 min.
35
https://vlada.gov.hr/UserDocsImages/Vijesti/2018/02 veljača/28 veljače/Dokument dijaloga.pdf
36
Dokument dijaloga, str. 4.
37
Dokument dijaloga, str. 24.
38
Dokument dijaloga, str. 25.
39
Dokument dijaloga, str. 19-20
40
Darko Hudelist, web-stranice Jutarnjeg lista, 10. III. 2018. [https://www.jutarnji.hr/globus/politika/dramaticni-izvjestaj-o-radu-vijeca-za-suocavanje-s-prosloscu-kako-je-medu-duboko-podijeljenim-vijecnicima-u-posljednji-cas-postignut-kompromis-7114692]
41
Dokument dijaloga, str. 26
42
Rezime povijesti procedure registracije donosi Hrvoje Šimičević, Novosti, 16. XII. 2016. [https://www.portalnovosti.com/hosturi-iz-ormara/]. Za faksimil rješenja Ministarstva uprave od 3. IV. 2001. o registraciji v. L. B., Direktno.hr, 8. V. 2020. [https://direktno.hr/direkt/podsjetimo-racanov-ministar-odobrio-je-za-dom-spremni-u-grbu-udruge-hos-a-193446/]. Za kontroverze oko postupka registracije usp. Dnevno.hr, 2. V. 2020. [https://www.dnevno.hr/vijesti/nije-racan-evo-tko-je-zapravo-legalizirao-hos-habulin-pozvao-na-konacno-ukidanje-1463504/] i intervju Nenada Jovanovića s Franjom Habulinom, Novosti, 1. X. 2019. [https://www.portalnovosti.com/franjo-habulin-pogresku-racana-oko-registracije-hosa-danas-treba-ispraviti/]
43
HINA-Večernji list, 2. XI. 2021. [https://www.vecernji.hr/vijesti/udruga-bojovnika-hos-a-malenica-nas-je-zabranio-jer-odbijamo-izbrisati-za-dom-spremni-1536020]
44
HINA-Tportal, 8. VI. 2009. [https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/tudman-bi-za-mir-i-zivote-pregovarao-i-s-crnim-vragom-20090608]
45
Paul de Man, Blindness and Insight. Essays in the Rhetoric of Contemporary Criticism, Oxford UP, 1971, str. 141. Sličnost s Heideggerom nije bila samo metodološka. Četiri godine nakon smrti de Mana novine The New York Times objavile su 1987. otkriće o njegovu pisanju za kolaboracionističke pronacističke novine u okupiranoj Belgiji tokom II. svjetskog rata. To je izazvalo priličnu aferu i cijeli niz publikacija u kojima se ta tema komentirala, od novinskih članaka do knjiga. Kao i u Heideggerovu slučaju, de Mana se branilo različitim vrstama relativizacija. Usp. neke od priloga, npr. David Lehman, Los Angeles Times, 13. III. 1988 [https://www.latimes.com/archives/la-xpm-1988-03-13-bk-1533-story.html] i kasnije, povodom biografije de Mana, Suzanna Gordon, Jacobin, 24. IV. 2014. [https://jacobin.com/2014/04/deconstructing-paul-de-man]
46
Tu ideju novinar Marinko Čulić označio je frazom „kosti u mikseru“ kako je glasio naslov njegova članka objavljenog 1996. godine u tjedniku Feral Tribune. Zbog članka je Čuliću i glavnom uredniku Ferala Viktoru Ivančiću bilo suđeno, v. Hrvoje Šimičević, Novosti, 4. V. 2022. [https://www.portalnovosti.com/kosti-i-dalje-u-mikseru/]
47
Index, 8. VII. 2025. [https://www.index.hr/vijesti/clanak/video-saborski-zastupnik-s-govornice-pozdravio-sa-za-dom-spremni/2688050.aspx]
48
Slobodna Dalmacija, 15. IX. 2025. [https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/plenkovic-opalio-po-opoziciji-histerizirali-su-ali-revizija-ustastva-ne-postoji-otkrio-i-zasto-je-isao-kod-thompsona-1503231?cx_linkref=du_home_regionalni_top_modul_-_bitne_vijesti]. Slično je bilo i nakon gotovo 2 mjeseca, usp. HINA-Index, 7. XI. 2025. [https://www.index.hr/vijesti/clanak/plenkovic-vecinu-hrvata-teme-ustastva-uopce-ne-zanimaju/2728389.aspx]
49
HINA-Jutarnji list, 1. XII. 2025. [https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/plenkovic-prosvjedi-fasizam-politicke-podjele-hdz-15648434],[https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/anusic-jucerasnji-prosvjedi-su-bili-protiv-hrvatske-i-projugoslavenski-15648382]
50
Maja Šurina, Tportal, 28. VIII. 2025. [https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/stigla-zanimljiva-reakcija-iz-vlade-upravo-su-premijer-i-ministar-isli-pisati-prijetece-poruke-jergovicu-20250828]. Starmalog voditelja Vladina PR-servisa predsjednik države je, služeći se dvostrukom konotacijom u obratnom smjeru od uobičajenog, posprdno nazivao „yutel batom“, v. prilog HINA/L. G. Jutarnji list, 10. III. 2023. [https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/milanovic-o-yutel-bati-momcic-sreduje-poslove-u-drzavnoj-firmi-to-ne-prica-carsija-postoje-dokazi-15314156]
51
HINA-Index, 8. XI. 2025. [https://www.index.hr/vijesti/clanak/njonjo-ljevica-treba-smanjiti-agresivni-govor-i-optuzbe-da-su-svi-ustase/2728646.aspx
52
N1, 28. VIII. 2025. [https://n1info.hr/vijesti/plenkovic-o-benkovackom-festivalu-i-sami-organizratori-su-priznali-da-su-pretjerali-u-provokacijama/]. Niz takvih komentara „sprečavanja“ nepoćudnih manifestacija – neposredno nakon incidenata u Splitu i Zagrebu u kojima su predmet napada bile srpske kulturne manifestacije – upotpunila je ministrica kulture, v. HINA-24 sata, 9. XI. 2025. [https://www.24sata.hr/news/ministrica-kulture-protiv-izlozbe-srpkinja-u-tjednu-sjecanja-neprimjereno-je-i-bez-smisla-1086877]
53
Tris, 30. VIII. 2025. [https://tris.com.hr/2025/08/ministar-medved-poziva-na-dijalog-ali-nemojmo-kroz-programe-vrijedati-osjecaje-branitelja-kaze-ali-velik-broj-branitelja-vrijeda-ovakvo-ponasanje-njihovih-suboraca/]
54
U izvještajima s press-konferencije premijera, N1, 27. X. 2025. [https://n1info.hr/vijesti/plenkovi-budi-frajer-tomislave-pa-zabrani-sve-thompsonove-koncerte/], Index, 27. X. 2025. [https://www.index.hr/vijesti/clanak/plenkovic-budi-frajer-tomislave-pa-zabrani-sve-thompsonove-koncerte/2724558.aspx]
55
HINA-Index, 12. XI. 2015. [https://www.index.hr/vijesti/clanak/plenkovic-mi-smo-zadnja-brana-normalne-hrvatske/2730032.aspx]
56
Hrvoje Krešić, N1, 2. VII. 2025. [https://n1info.hr/vijesti/n1-nesluzbeno-doznaje-postignut-dogovor-oko-pozicije-ivana-penave/]
57
HRT, 31. VII. 2025. [https://vijesti.hrt.hr/hrvatska/penava-na-prvoj-sjednici-povjerenstva-vazno-je-njegovati-kulturu-sjecanja-12270695]
58
Index, 28. II. 2025. [https://www.index.hr/vijesti/clanak/dorh-ispitao-partizanku-s-milanoviceve-inauguracije/2646947.aspx]
59
Karl Marx, „Osamnaesti brumaire Louisa Bonaparta“, prev. Hugo Klajn (Mara Fran i Nataša Tkalec), u: Karl Marx – Friedrich Engels, Izabrana djela u dva toma, Tom I, Kultura, s. l., 1949, str. 211.
60
Jasmin Klarić, Telegram od 11. IX. 2025. [https://www.telegram.hr/komentari/hajdas-doncic-odlucio-zaplesati-oko-dvostrukih-konotacija-pozdrava-zds-kako-ce-reagirati-plenkovic/]
61
Za primjere sličnih Thompsonovih stihova s dvostrukim konotacijama (poput „guste magle“ ili djedove „košulje“) v. Petar Vidić, Faktograf, 11. VII. 2025. [https://faktograf.hr/2025/07/11/u-cemu-je-zapravo-problem-s-thompsonom/]
62
Predstavnici političke desnice u parlamentu, štoviše unutar iste stranke, podijelili su se oko odnosa prema genocidu u pojasu Gaze upravo time što je jedan od njih povezivao, dok su ostali razdvajali pitanje prava jedne nacije od prava druge (vlastite) nacije, v. Index, 23. IX. 2025. [https://www.index.hr/vijesti/clanak/bulj-bio-bih-najveca-gnjida-da-nisam-potpisao-protiv-krvavog-pira-u-izraelu/2712751.aspx]. Istodobno to nije priječilo istog tog zastupnika koji je pitanje nacionalnih prava tada povezivao, da ih otprilike godinu dana ranije vidi kao sasvim razdvojena, v. Tportal, 2. IX. 2024. [www.tportal.hr/kultura/clanak/nevjerojatno-miro-bulj-zabranio-izlozbu-jer-je-financira-srpsko-narodno-vijece-20240902]
63
Preneseno u već citiranim medijskim prilozima, Dnevnik.hr i Index.hr, 29. VII. 2025.
64
Na slučaj sporne terase i spomenute tužbe zbog navodnog ugrožavanja posjeda prilikom novinarskog istraživanja tog slučaja nadovezao se novi primjer bespravne gradnje, v. Dnevnik.hr, 28. XI. 2025. [https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/provjereno-ekskluzivno-donosi-marko-perkovic-thompson-ima-dva-ilegalna-objekta—948859.html?itm_source=TopNews&itm_medium=Dnevnik&itm_campaign=Naslovnica]
65
Na slikama uz prilog, M. T., Dnevno.hr, 5. VII. 2025. [https://www.dnevno.hr/magazin/na-hipodrom-stigao-i-jandrokovic-drustvo-mu-pravio-popularan-hrvatski-politicar-2988019/]
66
HINA-Index, 30. X. 2025. [https://www.index.hr/vijesti/clanak/njonjo-nisam-imao-ovlasti-zabraniti-okrugli-stol-o-jasenovcu-u-saboru/2725652.aspx]
67
HINA-Dnevnik.hr, 5. XI. 2025. [https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/sabor-uklonio-video-okruglog-stola-o-jasenovcu-zbog-neprihvatljivog-sadrzaja—944453.html]
68
https://www.info.hazu.hr/2025/06/deklaracija-hazu-o-hrvatskome-povijesnom-grbu/
69
HINA-Večernji list, 28. XII. 2015. [https://www.vecernji.hr/vijesti/sabor-se-i-od-1997-do-2001-zvao-hrvatski-drzavni-sabor-1048042]
70
Goran Vojković, Index, 1. VII. 2025. [https://www.index.hr/vijesti/clanak/thompsonov-koncert-nije-ni-okupacija-ni-osvajanje-zagreba-nego-koncert/2685884.aspx]
71
Govor gradonačelnice Pazina Suzane Jašić, službene web-stranice grada Pazina, 12. IX. 2025. [https://www.pazin.hr/govor-gradonacelnice-pazina-suzane-jasic-na-svecanoj-sjednici-gradskog-vijeca-povodom-82-godisnjice-pazinskih-odluka-od-13-rujna-1943/]
72
S uobičajenih pisanih prijetnji u klasičnim pismima, mrežnim komentarima i grafitima postupno se prešlo na izravni linč i napade, Index, 29. XI. 2025. [https://www.index.hr/vijesti/clanak/ahspovci-prosvjedovali-ispred-stana-dalije-oreskovic-ona-izasla-pred-njih/2735367.aspx, ], HINA-Jutarnji list, 5. XII. 2025. [https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/napad-daniel-radeta-zadar-politicke-tenzije-15649884]
73
U komentarima koji su dolazili s najviših političkih razina po ideološkoj dezinsekciji posebno se istaknuo jedan, Slobodna Dalmacija, 30. XI. 2025. [https://slobodnadalmacija.hr/split-i-zupanija/split/opara-komentirao-prosvjedne-marseve-protiv-fasizma-umukli-ste-je-li-gamadi-jugoslavenska-e-pa-necete-1521566]
74
Viktor Ivančić je svojedobno „Plenkovićevu ‘dvostruku konotaciju’“ nazvao „duplim dnom hrvatskog političkog centra“, v. Peščanik, 20. XII. 2016. [https://pescanik.net/da-plenkovic-je-moderni-fasist/]
75
Ishay Landa, Šegrtov čarobnjak. Liberalna tradicija i fašizam, prev. Damjan Lalović, Disput, Zagreb, 2018.

Dvostruka konotacija i jahanje tigra

Bilješke:

Vezani članci

Događanja

Bookmarks

Fusnote

Natječaji i prijave

Plenum FFZG-a