Hrvoje Jurić: Govor na tribini “Pravo na obrazovanje” 15.04.2009.

Umoran sam, kao i vi, od dokazivanja očiglednih stvari, ali u ovakvoj prilici to ponavljanje ima smisla, jer čini mi se da vodi u akciju koja bi mogla dovesti do promjena.

“Besplatno školovanje” se često predstavlja kao mit, neosnovan zahtjev, djetinjasta maštarija. No, tome je tako samo zato što nas se permanentno navikava na to da su normalne stvari nenormalne. Na primjer, danas još uvijek smatramo da je posjedovanje zdravstvenog osiguranja (bez obzira na društveni status i financijske mogućnosti) normalna stvar. Ali primjer Sjedinjenih Američkih Država nam govori da se i to može promijeniti: uskoro bismo mogli početi misliti da tako mora biti, tj. da moramo plaćati ako želimo biti zdravi.

S komercijalizacijom studiranja smo na dobrom putu da odustanemo od svih svojih prava, koja će se tumačiti kao privilegije; da počnemo misliti kako moramo plaćati da bismo bili obrazovani, iako je to jedno od naših osnovnih prava.

Osim toga, zaboravlja se da “besplatno školovanje” nikada nije besplatno. Jer: građani ga uvijek već plaćaju svojim izdvajanjima. Izdvajaju novac misleći kako to čine za sebe i svoju djecu, za podmirenje svojih potreba i ostvarivanje svojih prava; primjerice, za školovanje. No, taj novac se preusmjerava za druge svrhe: njime se financiraju profesionalni sport, tenkovi i avioni ili luksuz političke oligarhije.

No, to se istovremeno nastoji prikriti: zaglupljivanjem građana, tj. njihovim anesteziranjem i pasiviziranjem. Građane se pretvara u pasivne potrošače i pasivne glasače. Pouzdano sredstvo pasiviziranja je i – obrazovni sistem. Ako se (ionako pasivne) građane dodatno pasivizira pritiskom na vitalne točke kao što je obrazovanje, put do ostvarenja ciljeva kapitala i političke moći bit će još prohodniji.

A to se upravo čini kroz tzv. “reformu visokog školstva”, kroz famoznu “bolonju”. Pod krinkom “bolonje” sveučilište se sada podvrgava moći kapitala, a sistem koji se nameće sveučilišnom obrazovanju samo je preslikavanje sistema neoliberalističkog kapitalizma u sferu obrazovanja. Kao i “slobodno tržište roba i kapitala”, tako je i “slobodno tržište znanja” dirigirano od onih koji zapravo jedini profitiraju od njega, jer su oni jedini koji definiraju što je to “sloboda”. Koliko ima (privida) slobode u neoliberalističkom kapitalizmu, toliko (privida) slobode ima i na “bolonjskom sveučilištu”. Preopterećivanje profesora i studenata administrativno-birokratskim obavezama, pretvaranje sekundarnih ciljeva obrazovanja u primarne, segmentiranje i usitnjavanje studija i samog nastavnog procesa, promoviranje principa natjecanja kao mjerila uspjeha, kreiranje i procjenjivanje obrazovanja i obrazovanosti po tržišnim kriterijima, itd. – samo su neke od karakteristika nove obrazovne paradigme.

Možda sve to trenutno uspijeva zavesti “obje strane” u obrazovnom procesu, i nastavnike/profesore i učenike/studente, te im stvoriti dojam “lepršavosti” obrazovnog procesa i instrumentalne “iskoristivosti” stečenog znanja, ali su posljedice toga katastrofalne. Ukazat ću samo na dvije.

S jedne strane, navedene tendencije uništavaju – cjelinu, odnosno cjelovitu sliku koja je važna i za smisao obrazovanja, znanosti i znanja uopće, kao i za individualno osmišljavanje obrazovanja i stjecanja znanja. Smisao uvijek dolazi iz cjeline. Kad ne znate “čemu sve to služi”, kad nemate pregled nad cjelinom vlastitog obrazovanja i sistema obrazovanja uopće – lako vas je izmanipulirati. A upravo to se i radi.

S druge strane, sveučilište (osobito društveno-humanistički segment visokoškolskog obrazovanja) uvijek je bilo izvorište – kritičke svijesti, koja je po definiciji subverzivna. Ako se pobijedi sveučilište, pobijedit će se jedan važan, a možda i ključni remetilački faktor u idili “vrlog novog svijeta” globalnog neoliberalističkog kapitalizma. Ako zapriječite priljev samostalnih, kritički orijentiranih pojedinaca, zacrtani put totalne kontrole bit će vrlo brzo asfaltiran.

Studenti, ali i profesori, prisiljeni su da se većinu vremena bave organizacijom studija, tj. birokracijom, te problemima koje stvara sam organizacijski sistem. Ostatak vremena namijenjen je klasično shvaćenom obrazovanju, a istinsko, slobodno obrazovanje je sada cilj koji je još udaljeniji nego prije.

Slobodno obrazovanje znači prvenstveno rad pojedinca na sebi, samo-izgradnju osobe. U tom smislu, obrazovanje je u suštini – samosvrhovito; u prvom redu treba služiti pojedincu koji se obrazuje. Iz perspektive države i kapitala, takvo se obrazovanje čini ne-svrhovitim, odnosno beskorisnim, jer oni uvijek teže instrumentaliziranju pojedinca, pa i obrazovanja u svoju vlastitu korist (ojačavanje državne moći, uvećanje kapitala), pri čemu kao prva žrtva pada pojedinac koji bi zapravo trebao biti subjekt, cilj i svrha obrazovanja.

Ja još uvijek – na tragu Kantove odredbe prosvjetiteljstva kao izlaska čovjeka iz samoskrivljene nezrelosti – prosvjetiteljski strogo (a možda i prosvjetiteljski naivno) vjerujem da je znanje put do oslobođenja čovjeka, do slobode. No, sloboda (kao temelj ljudskog života, istinski humanog života) implicira jednakost i pravednost. Danas smo svjedoci porasta nejednakosti i nepravdi: povratka u vremena kad je za imućne bilo obrazovanje i dokolica, a za siromašne naporni, obezvrijeđeni i potplaćeni rad. Biti protiv jednakosti i pravednosti u obrazovanju znači biti protiv slobode i znanja.

Kada je riječ o “pravu na obrazovanje”, smatram da se treba vratiti nekim temeljnim pojmovima na kojima se pravo na obrazovanje i sâmo obrazovanje zasnivaju. Smatram da su to upravo navedeni pojmovi znanja, slobode, jednakosti i pravednosti. Siguran sam da bi mnogi rekli kako su to “puke floskule”, “filozofska trkeljanja” ili čak “komunističke izmišljotine”. No, to će prigovarati i oni kojima su puna usta “društva znanja”, “mobilnosti”, “kompatibilnosti”, “povezivanja znanosti i školstva s tržištem” i drugih floskula iza kojih se kriju sasvim konkretni ekonomski i politički interesi. “Društvo znanja” je društvo “znanja kao robe”, kao robe koja se može kupiti, a mora se dobro prodati. Nosioci tog znanja su tretirani ili kao najamni radnici ili kao sirovina. A profit se slijeva u džepove vlasnika ove industrije znanja.

To nije “teorija zavjere”. Protagonisti ovog sistema nisu skriveni u nekim tajnovitim centrima moći, nego ih gledate svaki dan na televiziji: ministri financija, ministri znanosti i obrazovanja, predsjednici, zastupnici, direktori, biznismeni… Svi oni uporno rade na ostvarenju interesa sistema kao partikularnih interesa koji se predstavljaju kao “opće dobro”.

Naposljetku želim istaknuti: aktualni problem plaćanja studija dio je općeg problema “bolonjske reforme”. Postaje sve jasnijom “neugodna istina”: plaćanje studija nije slučajan nus-produkt “bolonje”, nego njezina srž: jedna od glavnih skrivenih namjera reforme studiranja. Ako rascjepkate studij na nekoliko razdvojenih segmenata, bit će lakše uvoditi plaćanje pojedinih segmenata studija. Ako pritom rasturite ideju studiranja kao cjelovitog obrazovanja (za pojedinca i za društvo), to će biti još lakše. A ako od pojedinaca kao subjekata napravite puke objekte (kao što se to upravo čini), cilj će sasvim sigurno biti ostvaren.

Zato treba reći: NE – tehnicizaciji i birokratizaciji studiranja, NE – pretvaranju fakultetâ i sveučilištâ u tvorničke pogone za proizvodnju tzv. znanja, NE – pretvaranju profesora u pogonske radnike, a studenata u sirovinu.

Da bismo to mogli reći (i profesori i studenti) moramo se permanentno podsjećati na to da je sveučilište ne samo mjesto ozbiljnog istraživanja i učenja u cjelini znanja, nego također izvorište kritičke svijesti, a kritička svijest je jedina garancija slobode, kako je ona poimana u najboljoj tradiciji filozofije i općenito humanističke misli, na kojima bi trebali počivati i naš fakultet i čitavo sveučilište.

Uz opasnost da budem etiketiran ili krivo shvaćen, parafrazirat ću Marxovu 11. tezu o Feuerbachu: Studenti i profesori su “bolonjsko obrazovanje” do sada samo različito interpretirali; međutim, sad se radi o tome da ga se izmijeni.

Smatram da je pred nama velika šansa, ali i veliki zadatak: ne samo da dignemo glas protiv obezvređivanja studenata i profesora, obrazovanja i znanja, ne samo da postignemo ovaj ili onaj kratkoročni cilj, nego da postanemo (ili: ponovno postanemo) subjekti obrazovnog sistema i procesa, te da učvrstimo svoju poziciju, sa koje će se moći krenuti i u borbu za dugoročnije ciljeve. U tu svrhu, trebamo se ujediniti oko ciljeva i ne rasipati se zbog eventualnih neslaganja oko strategija, taktika i drugih pojedinosti.

Ako studenti budu djelovali tako, i profesorima će biti lakše da ih podrže. A profesori bi studentske zahtjeve trebali podržati i zbog toga što bi provedba studentskih zahtjeva koristila i profesorima, kao i zbog principa koji su u ovim zahtjevima artikulirani.