Krik i plan

Anarhisti su često najskromniji. Primjerice, kada kažu da je revolucionarno djelovanje ono što činimo sada: na koji smo način tu jedni za druge. Ovaj bojkot plaćanja stanarine, ova pobuna. Bez pretenzije na držanje titule revolucionarne partije na čekanju, avangarde koja širi evanđelje među radničkom klasom. Bez postavljanja samih sebe kao donositelja smisla, sintetizatora koji vezu fragmente društvene borbe u cjelinu. Naime, kakvo pravo ima itko od nas da konstruira značenje na temelju tuđe boli?

Odaniji revolucionarnoj partiji kao posrednici socijalističke politike, a manje optimističan u pogledu neminovnosti revolucionarnoga sada, radikalni filozof i strateg Daniel Bensaïd podržavao je nešto što je nazvao „polaganim nestrpljenjem” ili „hitnom strpljivošću”. Umjesto da očajavate zbog pomisli da biste mogli cijeli život čekati i ne dočekati taj prevrat u borbi koji bi mogao sve izmijeniti, umjesto da kradomice zirkate na suvremene tmurne odnose snaga i ustrajete u tome da se revoluciju već sada može praviti na prefigurativne načine, Bensaïd poziva na „aktivno čekanje…izdržljivost i ustrajnost koje su oprečne pasivnom čekanju čuda.”

Elegantan je to savjet. Međutim, protiv glasa revolucionarnog strpljenja, koji govori nepobitnu istinu da se ništa ne događa na brzinu sve dok se ne dogodi, iznova se čuje glas revolucionarne potrebe koji naprosto kaže: „Ova je patnja prevelika i ja je ne mogu podnijeti.” A ponekad: „Odbijamo ju podnijeti. Više ni trena.” Potrebe koja djeluje, čak i ako je malobrojna, čak i ako je njezina misija beznadna, a uhićenja gotovo izvjesna: na barikadi ili dok brani tabor od ubojica sa značkama. Ta je potreba prkosno priznanje činjenice da je ovaj nesklad između hitnosti kriza i obzora revolucionarne obnove, taj nemogući historijski preduvjet strpljenja pri suočavanju sa sadašnjim užasom, povreda. I to nepodnošljiva. Uprkos tome kričati i jurišati ponekad je jednako časno kao i planirati.

Gdje se ti impulsi susreću? Kakav je oblik revolucionarne nestrpljivosti koja ima sposobnost ne samo da se kreće hitro i odlučno kako bi zadovoljila hitnu potrebu, već i da izgradi moć u obliku koji je moguće nadograditi do dimenzija koje su potrebne kanimo li sve promijeniti?

U kanadskoj državi, kao i bilo gdje drugdje, na ovo se pitanje često odgovora u smislu izgradnje ili intervencije u političke organizacije. Kada se, na primjer, lijevi socijaldemokrati bore kako bi osvojili uporište u Novoj demokratskoj stranci, jedno od obrazloženja je da hitnost i razmjeri trenutnih kriza znače da ljevici treba pristup državnoj vlasti, i to što je prije moguće. Marksističke skupine s kadrovskim modelom – usmjerene na razvijanje sloja vođa – podučavaju svoje borce revolucionarnoj teoriji i povijesti te traže od svojih drugova da se posvete borbi na terenima najurgentnijih društvenih potreba, uz netransakcijsko priželjkivanje da zauzvrat ta solidarnost po mogućnosti poveća revolucionarnu organizaciju.

To je izgledan način premošćivanja krika i plana. Ali nije cilj sam po sebi; nije jedini put. Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati.

To jest: dati prioritet, prije svega, neprestanoj transformaciji naših političkih ideja putem medija naših odnosa, koji obnavljaju oblik naših postojećih i nadolazećih organizacija, na kojima radimo kao da su (jer i jesu) srž svakog održivog revolucionarnog projekta: jake i fleksibilne spone koje nas premošćuju, tako da mi koji kažemo: „Nećemo to trpjeti i nećemo čekati”, mi koji kažemo: „Sada!”, akumuliramo moć da riječ učinimo djelom i nanovo mapiramo svjetove. Spone izgrađene u svakom organiziranom neboderu i mobiliziranom sindikalnom ogranku; u svakoj abolicionističkoj skupini koja nudi drugarsku pripadnost kriminaliziranima; u privatnim porukama trans osoba koje se online koordiniraju kako bi jedni druge održali na životu; i kada židovski i palestinski glasovi zajedno zahtijevaju slobodnu Palestinu.

Dakle, ne odbijanje organiziranja (kao da je to moguće), niti socijalističkog organiziranja – već napuštanje svih mesijanizama, svih proročkih uvjerenja i strpljivih planova pravljenih pod njihovim utjecajem, svih ulaganja u budućnost koja također služe kao nefleksibilna vezanost za minule organizacijske forme. Umjesto toga, težnja za podatnim kolektivitetima, skromnim i pokusnim, spremnima da se u trenutku pretvore u ono što je tada potrebno, čak i ako egzoskeleta gotovo da i ne ostane.

Strpljivost s tim kolektivnim eksperimentima koja je nužna upravo zato što su krize već odavno tu, potrebna nam je moć da promijenimo sve i nikako ne možemo čekati.