Upravljanje stresom je podvala

Uporno sam dobivala te neke račune. Jedan je bio iz bolnice, a drugi od Labcorpa, i pisalo je da im sve skupa dugujem 700 dolara za rutinski pregled i dijagnostički test. Taman sam počela raditi na novom radnom mjestu – prvom po završetku poslijediplomskog studija – i nisam još bila ni dobila prvu plaću. Bila sam iscrpljena konzultacijama s novim pacijentima na terapiji, upoznavanjem novih kolega na poslu i navikavanjem na svoje nove dužnosti. Suvišno je naglasiti da mi ovi računi iznenađenja nisu stigli u dobro vrijeme.

Znala sam da mi osiguranje pokriva i pregled i test. Stoga sam učinila što sam i morala: nazvala sam bolnicu da pokušam otkriti o čemu se radi. Javili su se nakon što su me stavili na čekanje, ali su mi rekli da je problem u platitelju, a ne pružatelju usluge. Pa sam nazvala svoje osiguravajuće društvo. Tamo su mi rekli obrnuto: moram nazvati pružatelja usluge. Pa sam ponovno nazvala bolnicu. No, tamo su mi opet rekli da je problem moje osiguravajuće društvo. I tako dalje. Bilo je dugih čekanja. Šetali su me po različitim odjelima.

Nažalost, svi ti uredi imali su radno vrijeme, koje je bilo gotovo identično vremenu kad sam bila na poslu. Stoga sam vrijeme za telefonske pozive hvatala prije i poslije posla, često dok sam pokušavala izbjeći prometnu gužvu na autocesti. Ili bih nazvala tijekom pauze za ručak, ili kad bi netko od mojih pacijenata otkazao. Proces se razvlačio danima, koji su se pak pretvorili u tjedne. U međuvremenu, računi su nastavili stizati, sada označeni crvenim pečatima, ‘OPOMENA’. Misli su mi jurile. Hoće li me poslati agenciji za naplatu? Hoće li ovi računi naštetiti mojem kreditnom rejtingu? Nisam ja kriva što je bolnica pogriješila i što ih nisam mogla dobiti na telefon da riješim problem. Možda bih jednostavno trebala platiti, pa da sam gotova s time.

Otprilike u to vrijeme počela sam zametati svoje ključeve – što nije tipično za mene. Krenula bih na posao bez telefona i morala se voziti natrag kući po njega. Parkirala bih se u pogrešnoj ulici u krivo vrijeme i dobila bih kaznu od 32 dolara, iako nije da nisam znala pravila. U jednom sam trenutku izgubila svoju karticu zdravstvenog osiguranja i morala sam naručiti drugu, što nije jednostavno kad te stalno stavljaju na čekanje i prebacuju na drugi odjel. Kumulativno, život mi je postajao sve stresniji; začarani krug.

Napokon sam – nakon nekoliko tjedana – riješila problem. Ubrzo nakon toga, počela sam se osjećati više kao ja. Drugim riječima, prestala sam gubiti ključeve.

Ne pričam ovu priču kako bih potegnula raspravu o američkoj politici zdravstvene skrbi (iako je užasna), niti kako bih ilustrirala zamku siromaštva (privremeni problem s likvidnošću nije isto što i siromaštvo) ili probleme s regresivnim prikupljanjem općinskih prihoda na temelju kazni i naknada. Prepričavam ovu osobnu anegdotu kako bih konkretno objasnila način na koji stres kratkoročno oštećuje kognitivne funkcije.

Prema Američkom psihološkom udruženju, kognitivna funkcija je ‘izvedba mentalnih procesa percepcije, učenja, pamćenja, razumijevanja, svijesti, rasuđivanja, prosuđivanja, intuicije i jezika.’

‘Psihološki stres može kratkoročno utjecati na kognitivnu funkciju (npr. kada su misli pojedinca okupirane svađom koja se dogodila ranije tijekom dana, što rezultira smanjenom sposobnošću obraćanja pozornosti na, praćenja ili pamćenja koraka u određenome zadatku),’ navodi se u članku u časopisu BMC Psychiatry iz 2015. godine. ‘Kratkoročno gledano, manji svakodnevni stresori mogu proizvesti prolazne učinke na kogniciju, smanjujući količinu resursa pažnje koji su dostupni za obradu informacija.’

No, životni vijek pun akumuliranog stresa također može imati štetne dugoročne učinke – osobito kada je riječ o starenju. ‘Oni koji doživljavaju kronični stres pokazuju ubrzano kognitivno nazadovanje u usporedbi s vršnjacima koji su pod manje stresa’, stoji u članku.

Ta i druge studije čak sugeriraju vezu između povećanog stresa i Alzheimerove bolesti. ‘Upravljanje stresom može smanjiti zdravstvene probleme povezane sa stresom, koji uključuju kognitivne probleme i veći rizik od Alzheimerove bolesti i demencije’, stoji u članku s bloga Harvard Health.

U članku se predlaže da ‘zaštitite svoj mozak’ od ovih problema smanjenjem stresa: dobro se naspavajte, napravite popis obaveza i potražite pomoć i podršku. Sve su to sjajne ideje koje koristim u vlastitom životu i predlažem svojim pacijentima koji se osjećaju preopterećenima svakodnevnim problemima.

Ali ova rješenja za upravljanje stresom uvijek će se činiti kao plivanje uzvodno u društvu koje se bavi – riječima Marka Fishera – ‘enormnom privatizacijom stresa’. Zbog čega točno upravljanje stresom koji je uzrokovan javnim uslugama preopterećenima mjerama štednje, opresivnim uvjetima rada, rasizmom, seksizmom i drugim netrpeljivostima pada na pojedinca?

Objašnjavam pacijentima privatizaciju stresa nakon što razgovaramo o spavanju, popisima obaveza i traženju pomoći. Kažem im da si ne zamjeraju, pogotovo jer je problem sistemski. Ali ni to nije dovoljno. Tijekom terapije radimo na pronalaženju pravih rješenja za probleme pacijenata. Zato razgovaramo o tome kako bi stvari mogle biti drugačije.

Što ako je upravljanje stresom zapravo povezano sa izgradnjom društva koje funkcionira na način koji je manje stresan za sve? Mogli bismo smanjiti administrativno opterećenje pojedinaca zapošljavanjem više ljudi i olakšavanjem korištenja usluga (ovo vrijedi i za javne i za privatne usluge). Vlada bi mogla u potpunosti financirati učinkovit prijevoz. Vlada bi mogla odrediti veće plaće, veću sigurnost zaposlenja i više plaćenog slobodnog vremena, kako bi se ljudi mogli brinuti o sebi i opustiti.

Smanjenje stresa valja tretirati kao ozbiljan javnozdravstveni problem. To je i pitanje pravednosti. Kao i kod svake društvene bolesti, najsiromašniji ljudi su najizloženiji i imaju najgore ishode. Ako stvarno želimo smanjiti stres, jedino rješenje je sustav izgrađen da služi ljudima – a ne obrnuto.