Mrzim Novu godinu

Svakoga jutra, kada se iznova probudim pod nebeskim svodom, osjećam se kao da mi je Nova godina.

Zato mrzim ove Nove godine koje se približavaju kao fiksni rokovi dospijeća, sa svojom urednom finalnom bilancom, svojim nepodmirenim dugovanjima te prijedlogom proračuna za novo rukovodstvo, pretvarajući ljudski život i duh u tržišno pitanje. Zbog njih gubimo kontinuitet života i duha. Zateknemo se kako ozbiljno razmišljamo o tome da postoji prekid između jedne i druge godine, da započinje neka nova povijest; donosimo odluke i žalimo zbog vlastite neodlučnosti, i tako unedogled. To je ono što općenito ne valja s datumima.

Kažu da je kronologija kostur povijesti. U redu. No također treba prihvatiti kako je u glavi svake osobe koja drži do sebe pohranjeno četiri ili pet ključnih datuma koji zbijaju neslane šale s poviješću. I oni su Nove godine. Nove godine rimske povijesti, srednjega ili pak novoga vijeka.

Štoviše, one su same postale toliko invazivne i petrificirajuće da nam se ponekad doima kako je život u Italiji započeo 752., te da su 1490. ili 1492. godina poput planina koje je čovječanstvo prekoračilo, našavši se iznenada u novome svijetu, ušavši u novi život. I tako datumi postaju barijere, zidovi koji nam priječe vidjeti da se povijest nastavlja odvijati uzduž iste, u temelju nepromijenjene osi, bez naglih zaustavljanja, kao kada u kinu pukne filmska traka pa nastupi interval blistave svjetlosti.

Zato mrzim Nove godine. Želim da za mene svako jutro bude nova godina. Želim se svaki dan baviti sobom, i svaki se dan preporoditi. Bez posebnog dana za odmor. Svoje pauze biram sam, kada osjetim opijenost intenzitetom života i poželim uroniti u animalnost kako bih iz nje izvukao novu snagu.

Bez duhovnog oportunizma. Želim da svaki dan moga života bude nov, a ipak povezan s danima koji su iza mene. Bez dana proslave s nametnutim kolektivnim ritmovima koje sam prinuđen dijeliti sa svim strancima za koje ne marim. Zato što su djedovi naših djedova slavili, i mi bismo, po svoj prilici, trebali osjetiti poriv za slavljem. Takva pomisao izaziva mučninu.

To je još jedan od razloga zbog kojega iščekujem socijalizam. Zato što ćemo odbaciti sve one datume koji nisu bliski našemu duhu, i ako stvorimo nove, oni će barem biti naši vlastiti, a ne oni koje smo primorani prihvatiti bez zadrške od naših blesavih predaka.

S engleskog uz konzultiranje talijanskog originala prevela: Frida Ž.

Ovaj je tekst prvi puta objavljen 1. siječnja 1916. godine u Gramšijevoj kolumni „Sotto la Mole“, u torinskom izdanju lista Avanti!. Prijevod na engleski Alberta Toscana objavljen je na Viewpoint Magazine-u 1. siječnja 2015.