Izjava povodom Vladine odluke o punoj subvenciji participacije u troškovima studija za redovite studente

Posljednja u nizu MZOS-ovih najava »besplatnog obrazovanja« ovih se dana sasvim očekivano pokazala kao primarno marketinški projekt kojem je cilj relativno ujednačavanje i ograničavanje visina studentskih participacija uz njihovo istodobno horizontalno širenje na što veći broj studenata.

Vlada Republike Hrvatske odlučila se, umjesto za besplatno obrazovanje u smislu ukidanja svih oblika studentskih participacija, tek za reprogramiranje postojeće ukupne mase studentskih participacija. Pravni, socijalni i etički imperativi pritom su još jednom degradirani u nebitne kolateralne žrtve cijeloga projekta. Recentna odluka Vlade (kao i s njom povezane odluke senatâ hrvatskih javnih sveučilišta) otvara, naime, pitanje ustavnosti. Promjena uvjeta neposredno prije isteka roka za ispunjenje tih uvjeta, odnosno u tijeku ispunjavanja uvjeta (u slučaju Sveučilišta u Zagrebu, pri kraju ispitnih rokova), daleko je od Ustavom zajamčene vladavine prava i načela pravne sigurnosti, te faktički onemogućuje normalno funkcioniranje fakultetâ na samom početku nove akademske godine. Ova je odluka, kao i drugi pravni akti iz ladica MZOS-a, klasičan primjer ucjene koja se i ovoga puta odvija daleko od očiju javnosti, pa čak i akademske zajednice. Dakako, sve dok doslovno ne dođe na naplatu. Njezine posljedice danas osjećaju prvenstveno studenti, sutra će je osjetiti profesori i znanstvenici, a vrlo brzo i svi drugi građani. Ona je generirala neočekivani financijski udar na najugroženiju populaciju u sustavu – studente. Sasvim sažeto, ova je odluka nastavak – a s obzirom na brojnost onih koji su njima zahvaćeni, možda i novi zamah – sustavne politike deregulacije jednog ministarstva, dosljedno imunog na razrade modela socijalno uključivog i javno dostupnog visokog obrazovanja.

Stoga Sindikat Akademska solidarnost, podržavajući studentske zahtjeve i argumentaciju Plenuma studenata Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (izjava od 25. rujna 2012.), odbacuje predloženi model koji je Vlada donijela 2. kolovoza 2012. u obliku jednostrano oktroirane »Odluke o punoj subvenciji participacije«, koja hotimice nije prošla ni kroz kakvu demokratsku proceduru javne rasprave.

Unisono prihvaćanje predloženog modela od strane senatâ hrvatskih sveučilišta još je jedan dokaz o sistemskoj slabovidnosti ključnih dionika hrvatskog visokoobrazovnog i znanstvenog sustava. Dok se diljem svijeta, uključujući i zemlje koje su nam tobožnji uzor, poput SAD-a, odvijaju borbe oko sveučilišta i za sveučilište, a najeminentnije izdavačke kuće objavljuju studije koje analiziraju novonastalu situaciju, hrvatskoj se javnosti kao spas nudi upravo tim studijama osporen i dokazano problematičan koncept »menadžerijalizma«, čime bi se, navodno, doskočilo svim defektima sustava.

Nimalo slučajno, uvjeti pod kojima se Odluka Vlade provodi na hrvatskim sveučilištima nisu uvažili specifičnosti pojedinih znanstveno-nastavnih jedinica te izvedbe njihovog programa, otvarajući mogućnost različitih interpretacija koje će se po ovom modelu te skorim prihvaćanjem programskih ugovora voditi jedino financijskom računicom sastavnice ili sveučilišta općenito. Sveučilište izgrađeno isključivo prema ekonomskim načelima te imperativima svakodnevno promjenjive dinamike tržišta odriče se značajki javnog dobra i postaje vlasništvo manjine podređeno interesima te iste manjine.

Utoliko moramo upozoriti da niz pripremljenih i razrađenih mehanizama regulacije (zakonskih i podzakonskih akata) – poput Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, koji se nalazi u saborskoj proceduri, ili programskih ugovora i novih pravilnika vezanih uz znanost i visoko obrazovanje, koje od pravovaljanosti dijeli tek potpis ministra Jovanovića – ima za cilj u potpunosti deregulirati sustav znanosti i visokog obrazovanja i time ga isporučiti sferi financijskih i marketinških eksperimenata, spekulacija i prijetećih »balona«.

Sindikat Akademska solidarnost se, u svojoj izjavi o spomenutom Nacrtu prijedloga Zakona (20. travnja 2012.), već osvrnuo na sistemske tendencije koje ugrožavaju cjelokupnu sferu znanosti i visokog obrazovanja: 1) povlačenje države iz javne sfere i prepuštanje zajedničkih dobara i područja znanosti i visokog obrazovanja hirovitosti tržišta s ciljem svođenja čitavog sustava na njegovu kratkoročnu isplativost; 2) tretiranje znanosti i visokog obrazovanja kao nepotrebnog troška u strukturi javnih financija i u skladu s tim reduciranje kadrovskih potencijala i socijalnih prava, dobna i rodna diskriminacija, čime se pokušavaju sanirati posljedice višegodišnje katastrofalne politike u području visokog obrazovanja i znanosti; 3) nastavak komercijalizacije visokog obrazovanja i znanosti očuvanjem školarina koje se u postojećim uvjetima podrazumijevaju kao znak prijeko potrebne »poduzetničke klime« na obrazovnim i znanstvenim institucijama te jedini siguran izvor financijskih sredstava potrebnih za prividno funkcioniranje sustava. Ukratko, ni u slučaju aktualnog zakonskog prijedloga, ni u slučaju drugih Vladinih odluka nisu posrijedi konkretna rješenja nego zlokoban model koji se pokušava ozakoniti na sve moguće načine. Restriktivna odluka o trogodišnjoj subvenciji u participaciji studija te naplaćivanju ECTS bodova samo je prvi korak u provedbi tih ciljeva.

Kao i do sada, Sindikat Akademska solidarnost suprotstavit će se takvim promjenama koristeći sva raspoloživa sredstva te će ustrajati u radikalnoj analizi i kritici negativnih tendencija i zalagati se za dubinsko preslagivanje vrijednosti i prioriteta u sustavu obrazovanja i u društvu općenito. Pritom ćemo se fokusirati na rješavanje akutnih problema onih koje sustav najviše ugrožava, ali ćemo adresirati i dublja proturječja koja generiraju takve probleme, a koja se redovito zaboravlja.

Potaknuti još jednom grubom eksploatacijom sintagme »besplatno obrazovanje«, ovom prilikom pozivamo javnost, a osobito studente, na suradnju u izradi Cjenika »dodatnih usluga« javnih fakulteta u Republici Hrvatskoj, koji će biti osnova za procjenu realnih troškova studija u RH. Radi se o cjeniku koji će obuhvaćati brojne vrste (molbe, naknade za ispise, upise itd.) i nerijetko četveroznamenkaste iznose studentskih participacija mimo školarina i »otkupa bodova«. S obzirom na to da vrste i iznosi tih oblika studentskih participacija variraju ovisno o institucijama (sveučilištima i fakultetima) te uglavnom nisu javno dostupni, ovom prilikom pozivamo studente da se uključe u izradu Cjenika te da putem mrežne stranice http://tinyurl.com/as-anketa distribuiraju informacije o iznosima i vrstama izdataka na vlastitim fakultetima u prošloj akademskoj godini.

Time namjeravamo, pored kvalitetnijeg i sustavnijeg informiranja javnosti o realnim troškovima studiranja, ukazati i na one dimenzije problema kojih se Vladini prijedlozi ni ne dotiču, skrivajući se, taktički elegantno, iza prazne fraze o autonomiji sastavnica da o tim stvarima odlučuju samostalno.

Sindikat visokog obrazovanja i znanosti
Akademska solidarnost

U Zagrebu, 1. listopada 2012.

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.