Ne budi ovca – postani ris!

Iz Štrajka br.1 prenosimo intervju sa Sinišom Miličićem, članom i osnivačem Regionalnog industrijskog sindikata (RIS). Iako je razgovor vođen još 2010. godine, ipak i danas pruža uvid u razvoj i stanje sindikalizma u Hrvatskoj te borbu za radnička prava. Miličić se osvrće i na Zakon o radu te prava radnika sadržana u njemu, s kojima radnici većinom nisu upoznati. Razgovor je vodio Juraj Katalenac.

Kako je nastao Regionalni industrijskih sindikat (RIS) i po čemu se on razlikuje od sindikata kao što su sindikati koji tvore npr. SSSH?

– Zbog nemogućnosti da ostvare svoja prava na radnom mjestu, pri čemu je izostala podrška granskih sindikata i zbog stroge hijerarhije u SSSH, povjerenici ITAS-a iz Ivanca i Autobusnog prometa iz Varaždina najavili su svoj izlazak iz SSSH i prelazak u neku drugu središnjicu. Bilo je to razdoblje 2005. i 2006. godine. Ja sam u to vrijeme bio zaposlen na mjestu regionalnog povjerenika SSSH za sjeverozapadnu Hrvatsku. Vidio sam što se događa, ali mi je bilo zabranjeno postupati mimo odluka donesenih u središnjici, odnosno u granskim sindikatima. U to je vrijeme provedena i centralizacija financijski sredstava u SSSH, ukinuti su poslovni računi na terenu, a sva članarina odlazila je u Zagreb. Kada smo morali financirati akcije za koje smo smatrali da su nužne, a za koje nismo dobili dozvolu iz središnjice, morali smo koristiti svoja privatna sredstva ili se snalaziti na razne načine. Sredinom 2006. godine započeli su razni pritisci na povjerenike i mene osobno. Od naših sindikata nije bilo ni zaštite niti podrške. Iako smo imali problema sa svojom središnjicom, znali smo da u Hrvatskoj ne postoji bolja. Zato smo donijeli odluku da ćemo osnovati samostalni sindikat koji, barem u početku, neće biti vezan uz neku od postojećih sindikalnih središnjica. S obzirom na to da smo imali dosta sindikalnog iskustva, htjeli smo izbjeći slabosti koje smo uočili kod drugih sindikata. Sam naziv Regionalni industrijski sindikat puno govori. Kao područje djelovanja odredili smo četiri županije sjeverozapadne Hrvatske i to: Krapinsko-zagorsku, Međimursku, Koprivničko-križevačku i Varaždinsku. Namjerno smo se teritorijalno ograničili jer smo smatrali da ne možemo rješavati probleme radnika, primjerice, u Dubrovniku ili Županji. Možemo im pomoći, podržati ih, biti solidarni s njima, ali oni sami najbolje znaju koji su njihovi problemi i kako ih riješiti. Riječ „industrijski“ iz naziva znači da radnike ne dijelimo po strukama ili granama djelatnosti, već našim članovima mogu postati svi radnici koji rade na području djelovanja, odnosno svi radnici čiji su poslodavci registrirani u navedene četiri županije. Dakle, RIS je teritorijalni sindikat općeg tipa, dok su drugi sindikati većinom strukovni, npr.: sindikat medicinskih sestara ili granski, npr.: sindikat radnika zaposlenih u drvnoj industriji.

SSSH iz kojeg ste izašli je, kako i sam kažeš, centralistički ustrojen. Kako ste vi strukturirali RIS? Kako se donose odluke u RIS-u? Je li RIS sindikat u kojem se konačno može čuti glas radnika? 

 – Da bismo uopće uspjeli registrirati sindikat, morali smo poštivati odredbe Zakona o radu. Statutom određena svrha postojanja sindikata mora biti sklapanje kolektivnih ugovora, moraju se odrediti tijela, način izbora i opoziv tih tijela itd. Kod samog osnivanja nemate dovoljno članova da biste popunili sva moguća tijela koja su uobičajena kod većine sindikata. Mi smo to maksimalno skratili, tako da nam je Izvršni odbor od 5 članova najviše tijelo između dva kongresa. Članstvo je organizirano u podružnicama koje se mogu osnovati za deset ili više članova kod određenog poslodavca. Statutom je određeno da su podružnice samostalne u svojem radu i mogu imati svoj poslovni račun. No, na stranu s formalnostima. Želja nam je bila da odlučivanje spustimo na najnižu moguću razinu, da svaki član može sudjelovati u kreiranju i donošenju odluka. Mislili smo da svatko na svojem radnom mjestu najbolje zna i osjeća što ga muči. Tu smo naišli na iznenađenje.

Većina novih članova postavlja pitanje što može, odnosno što će, sindikat za njih učiniti? Možda smo bili grubi kada smo odgovarali da sindikat može puno toga, ali da neće učiniti ništa za člana koji i sam nije spreman zauzeti se za sebe ili za svoje kolegice i kolege. Drugo uvriježeno mišljenje, posebno starijih članova, je da će plaćanjem sindikalne članarine sve njihove probleme riješiti sindikat i da oni u tome uopće ne moraju sudjelovati. Ponekad imam osjećaj da bi se najradije zavukli u mišju rupu i sve promatrali s neke sigurne udaljenosti. S obzirom na to da smo relativno novooformljen sindikat, potencijalnim članovima ne uljepšavamo stvari, ne nudimo prazna obećanja, već ih želimo potaknuti na akciju, želimo da se čuje njihov glas.

Koliko članova ima RIS? Jeste li imali problema s prikupljanjem članstva zbog toga što niste dio sindikalne središnjice? 

– U posljednjih godinu dana članstvo se kreće oko brojke tisuću. Brojka varira, jedni dolaze, drugi odlaze, ali osnova je čvrsta. Nismo imali većih problema zbog toga što RIS nije vezan za neku od središnjica, jer većinu usluga koje pružaju oni možemo i mi. Tu, prije svega, mislim na pružanje pravnih savjeta i zastupanja na sudu. Radnici ponekad imaju čudna očekivanja. Navest ću primjer. U jednoj podružnici izgubili smo dio članstva zbog toga što je drugi sindikat, koji djeluje u istom društvu, podijelio svojim članovima 100 kuna božićnice. Prije sam rekao da podružnice imaju svoja novčana sredstva i da su samostalni u odlučivanju. Većina je odlučila da se sindikalna članarina neće trošiti na „božićnice“, „uskrsnice“ i slično, a manjina nas je zbog toga napustila i prešla u drugi sindikat.

Kako se poslodavci odnose prema RIS-u, budući da nije dio nijedne sindikalne središnjice? 

– Nemamo nekih posebnih problema s poslodavcima zbog toga što nismo udruženi u neku od središnjica. Poslodavci uglavnom ne žele imati sindikat u svojim poduzećima, a ako on već postoji, ponašaju se veoma različito. Jedni se ne mogu pomiriti s tom činjenicom i rade sve da se radnici odreknu članstva, dok se drugi trude koliko toliko surađivati i poštivati minimalne standarde radničkih prava. Stvari su tu vrlo jednostavne, radnici su za poslodavca trošak, a sa sindikatom je taj trošak veći. Ne znači mnogo činjenica da sindikat nema interes uništiti poslodavca, a samim time i radna mjesta svojih članova. Najvažnije je koliko su radnici složni i koliko su spremni pokazati zube, tako ih poslodavac i prihvaća. Mislim da poslodavcima čak ne odgovara to što RIS nije učlanjen u neku od središnjica, jer ne mogu nazvati nekoga u Zagreb i reći: „daj smiri ove svoje na terenu ili ti neću proslijediti članarinu“. A toga je bilo…

U kojim sve industrijskim granama okupljate članove? Koliko podružnica imate i gdje? 

– Članovima RIS-a mogu postati svi radnici bez obzira na djelatnost u kojoj su zaposleni. Velika većina naših članova organizirana je u Varaždinskoj te jedan manji broj u Koprivničko-križevačkoj županiji. Naša najveća podružnica djeluje u Tvornici obuće Ivančica d.d. u Ivancu koja okuplja više od 400 članica i članova. Druga po veličini je podružnica u tvornici alatnih strojeva ITAS-Prvomajska d.d. također u Ivancu, a vodi je naš tajnik Dragutin Varga. Itasovci su prekaljeni borci za radnička prava, sudjelovali su u osnivanju RIS-a i gotovo svi zaposleni učlanjeni su u sindikat. Prvu RIS-ovu podružnicu osnovali su vozači i mehaničari Autobusnog prometa d.d. iz Varaždina. Prijevozom putnika bave se i tvrtke Varaždin-bus te Autobusni promet Koprivnica gdje također imamo članove. Više od stotinu članova RIS-a zaposleno je u industriji namještaja – holdingu Mundus d.d. iz Varaždina. Članice i članove imamo u tekstilno-trikotažerskoj industriji, proizvodnji i preradi mesa. Manji broj naših članica i članova zaposlen je u trgovini i grafičkoj djelatnosti.

Koje su znamenitije akcije RIS-a? 

– Bilo bi pretenciozno dodavati pridjev „znamenit“ našim akcijama. Jedina akcija koja to zaslužuje i u kojoj su sudjelovali naši članovi bila je bitka za ITAS, ali tada se tek rađala ideja osnivanja RIS-a, no borba za ITAS još uvijek traje. Regionalni industrijski sindikat bavi se svakodnevnim problemima na radnom mjestu s kojima se član sindikata osobno susreće. Možda se na prvi pogled čini banalnim, ali jako nam je važno da se poštuje radno vrijeme, da se plati svaki odrađeni sat, da se godišnji, tjedni i dnevni odmori koriste u cijelosti, da se primjenjuju mjere i pravila zaštite na radu. Upravo smo okončali spor u Varaždin-busu oko plaćanja prekovremenih i noćnih sati za dvanaestero radnika u vrijednosti većoj od 200.000 kuna. U Autobusnom prometu Varaždin, odmah nakon organiziranja podružnice, uspjeli smo izboriti plaćanje prekovremenih sati za sve radnike u povećanom iznosu od 50% što na godišnjoj razini nosi više od milijun kuna. Protiv jednog poslodavca podnijeli smo kaznenu prijavu zbog uskrate prava na godišnji odmor. Na opće iznenađenje Državno odvjetništvo i policija reagirali su brzo i počeli ispitivati osumnjičene. Zbog katastrofalno lošeg stanja u holdingu Mundus, napravili smo jaku medijsku kampanju. Sudjelovali smo na prosvjedima Hrvatske udruge sindikata u rujnu 2008.

Kao iskusni sindikalac i osoba upoznata s praksom borbe za radnička prava, kako komentiraš promjene Zakona o radu (op. ur. – radi se o promjenama ZOR-a iz 2010., ne o novim promjenama koje predlaže aktualna vlada)? 

– Zakon o radu nije bitno izmijenjen. S obzirom na to da se Hrvatska priprema za ulazak u Europsku uniju, radilo se o usklađivanju s Direktivama u pregovaračkim poglavljima Socijalna politika i zapošljavanje te Sloboda i kretanje radnika. Iz sindikalnih krugova uvijek se govori o tome kako je, bilo koja, verzija Zakona o radu loša. Naravno da bi mogao biti bolji, ali puno veći problem je što se, i kao takav loš, ne primjenjuje. Poslodavci mogu nekažnjeno kršiti zakon i tako pljačkati radnike i državu, a kod političara ne postoji volja da se to promijeni. Da je situacija obrnuta bilo bi puno manje problema u školstvu, zdravstvu, mirovinskom sustavu i svemu drugome. Život bi bio podnošljiviji.

Što misliš o sindikalizmu u Hrvatskoj? Rade li sindikati na ruku poslodavcima ili radnicima? Rješavaju li probleme radnika? itd. 

– Sindikalizam u Hrvatskoj se nalazi u zakašnjeloj tranziciji. Sve je manji broj radnika sindikalno organiziran, a stari sindikati i njihove središnjice se polako urušavaju. Neosporna je činjenica da su u proteklih dvadesetak godina sindikati prolazili kroz vrlo teške faze. Naprosto se ne može odrediti koje je razdoblje bilo gore, ali od samog početka bilo je teško. Prisjetimo se da je 17. studenoga 1992., na kućnom pragu, brutalno ubijen Milan Krivokuća, osnivač Sindikata strojovođa. Ubojice, dvojica muškaraca, nikad nisu pronađeni, a ne zna se ni motiv ubojstva niti eventualni naručitelj. Nadalje, za vrijeme rata, započela je privatizacija. Dok su jedni, većinom radnici, ginuli na ratištima diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, drugi su se naglo bogatili. Sindikati su možda tada zakazali, ali za svaki glasniji otpor bili su optuživani da su jugonostalgičari i neprijatelji Hrvatske. Poslije rata krenulo se s enormnim zaduživanjem zbog čega se stvarao privid dobrog života. Oni koji su „jamili“ sada pametuju o slobodi tržišta, ponudi i potražnji, o jednakim šansama i uspjehu sposobnih. Novinske kuće preuzeli su vlasnici kapitala, a javni mediji su pod kontrolom političara. Jedni i drugi kritiziraju sindikate i blate sindikalne vođe. Dugo sam radio u najvećoj sindikalnoj središnjici pa iako sam doživio i vidio puno lošeg, ipak mislim da ti sindikati u većini slučajeva rade na korist radnika. Osnovni problem je što sindikatima upravlja manjina, odnosno što je zavladala nekakva vrsta oligokracije. Ni sami se članovi sindikata nisu spremni uključiti u rješavanje svojih problema, nego čekaju da ih rješava netko drugi. Taj drugi bi trebao biti sindikat, što ukazuje na poraznu činjenicu da članovi sebe ne doživljavaju osnovnim dijelom sindikata.

Da se nadovežem na odgovor u pitanju o Zakonu o radu. I sam si rekao da kapitalisti konstantno krše Zakon o radu te da radniku on malo znači jer ga ionako ne štiti. Kako se radnik u Hrvatskoj može obraniti od samovolje kapitalista? 

– Dobro je da se malo vratimo na Zakon o radu. Rekli smo da ga svi kritiziraju, ali Zakon se neće popraviti na korist radnika. Kod sljedećih izmjena bit će još nepovoljniji. Zato mislim da trebamo iskoristiti sve mogućnosti koje su nam sada na raspolaganju. Koliko god se čini da radnik lako može dobiti otkaz, poslodavci nisu zadovoljni pa pokušavaju podvaliti ideju o fleksibilizaciji radnih odnosa. One koji predlažu i donose zakone to previše ne zanima, a ni ne razumiju o čemu se radi. Problem je u sindikatima što nasjedaju na takve priče, a neki od sindikata čak vjeruju da je to dobro za radnike. Velika većina radnika nikada nije imala u rukama Zakon o radu pa ne zna da postoji jedno čitavo poglavlje o sudjelovanju radnika u odlučivanju, kao ni činjenicu da im je Ustavom RH zajamčeno pravo na suodlučivanje. To bih nazvao industrijskom demokracijom, jer poslodavac ne može donijeti ni jednu važnu odluku koja se odnosi na položaj radnika, a da se prethodno ne savjetuje s

Velika većina radnika nikada nije imala u rukama Zakon o radu pa ne zna da postoji jedno čitavo poglavlje o sudjelovanju radnika u odlučivanju, kao ni činjenicu da im je Ustavom RH zajamčeno pravo na suodlučivanje.

radničkim vijećem ili sindikalnim povjerenikom. Zakon nalaže poslodavcu da radnike izvještava o stanju i rezultatima poslovanja i svim drugim pitanjima važnim za položaj radnika. I čitav niz drugih odredbi ide na korist radnika i sindikata, samo je naš problem što to ne koristimo. Dakle, odgovor je vrlo jednostavan: radnici moraju znati koja su im prava i moraju biti spremni boriti se za njih, jer ako šute i ne reagiraju neće imati ni prava niti pravde.Kad god smo pričali o sindikalizmu, organiziranju, klasnoj borbi i slično, uvijek smo došli do zaključka da u Hrvatskoj postoji velik problem u tzv. “mentalitetu”, odnosno u svijesti samih radnika.

Postoji li neko rješenje ili “recept” za izgradnju klasne svijesti na ovim prostorima, tj. svijesti o otporu kapitalistima i o borbi radnika za vlastita prava? 

– Kad bih znao odgovor na ovo pitanje, mojoj sreći ne bi bilo kraja. Nažalost, trenutna situacija je poražavajuća, solidarnost među radnicima je na vrlo niskoj razini. Baš sam nedavno imao priliku vidjeti kako se radnici u jednoj manjoj tvrtki međusobno svađaju i jedni drugima podmeću, a sve u nadi da baš oni neće dobiti otkaz. Da su iskoristili sve zakonske mogućnosti za očuvanje radnih mjesta te da su bili složni i samo malo hrabriji, mogli su zauzeti tvrtku, sami voditi poslovanje i pokazati da postoji bolje rješenje. Poslovanje, odnosno djelatnost nije komplicirana, svakodnevno donosi gotov novac i ne ovisi o mnogo vanjskih faktora, ali, nažalost, nije bilo sloge. Možda ova kriza koja nas je pogodila malo pomogne u razmišljanju o tome treba li baš sve biti podređeno interesu kapitala ili se može izgraditi pravednije društvo. Za radnike je dobar primjer studentski bunt, mogli bi učiti od njih na koji način se organizirati, donositi odluke i pružiti otpor kapitalistima, izraziti nezadovoljstvo načinom na koji se vodi zemlja, načinom na koji djeluje pravosuđe itd.