Poučak s grčkog fronta

Iz Zareza XIV/328 od 16. veljače 2012. prenosimo prijevod teksta Yanisa Varoufakisa, profesora ekonomske teorije i pročelnika Odsjeka za političku ekonomiju Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Ateni. Kroz analizu svog iskustva s medijima autor ukazuje na tri pouke – pogrešku generalizacije, zabludu agregacije i opasnosti kompartmentalizacije – koje treba imati u vidu kada se balansira između proizvodnje reportaži koje će se svidjeti i publici i urednicima te gotovo beskonačne kompleksnosti pozadinske priče. Uređena verzija ovog članka izaći će u ožujskom izdanju British Journalism Reviewa za 2012.

Ekonomska kriza, koja je Grčku tijekom protekle dvije godine bacila u ponor, gurnula me pred mikrofone i notese mirijade novinara koji su navalili u Atenu kako bi izvještavali o razvoju drame. U tom smislu nisam svjedočio samo evoluciji rasapa Grčke (i eurozone), nego i naporima koje su svjetski mediji uložili u njegovo razumijevanje. U ovom članku sažimam tri važne pouke za koje mislim da ih možemo izvući iz ovog iskustva, u korist novinara koji se trude održati nezgodnu ravnotežu između (a) potrebe da naprave reportaže koje će odjeknuti kod njihovih urednika, čitatelja, publike ili gledatelja i (b) gotovo beskonačne kompleksnosti pozadinske priče. Tri pouke na koje se želim usredotočiti nazvat ću pojedinačno pogreškom generalizacije, zabludom agregacije, i opasnostima kompartmentalizacije.

Pogreška generalizacije

Slom 1929., i Velika depresija koja je uslijedila, trebali su nas naučiti važnoj lekciji: kaskadni bankrot privatnog i javnog sektora (koji počinje kolapsom velikih banaka, da bi se potom proširio na javni dug slabijih država i, kasnije, zarazio realni ekonomski sektor virusom recesije) ne prijeti samo zajedničkoj valuti pojedinog razdoblja (zlatni standard 1929., euro danas), već ugrožava i viziju zajedničkog prosperiteta. U odsutnosti neke vrste supra-nacionalnog Levijatana (poput onog kakvog je Keynes predložio 1944.) koji bi “u svima nama izazivao strahopoštovanje”, i time održavao prekograničnu suradnju u razdoblju nakon krize, ono što se nazire iza ugla hobbesovski je rat “sviju protiv svih”.

Rat riječima započinje čim izustimo rečenice koje počinju s “Grci čine” ili “Nijemci misle”. 1929. godine takav je rat riječima, možemo to nazvati i igrom “svaljivanja krivice”, doveo do druge vrste rata koji je, paradoksalno, ubio milijune, kao i krizu samu. Čovjek bi se ponadao da smo ovaj put naučili lekciju. Jer iako se naoružane brigade nisu pokrenule (i ostat će, nadajmo se, u barakama), rat riječima je živ i zdrav u Njemačkoj i Grčkoj, u Nizozemskoj i Španjolskoj, u Austriji i Irskoj.

1929. naše generacije – kreditna kriza 2008., i Velika recesija koja je uslijedila, u Europi je dala mnogo povoda razgovoru o Nijemcima, Grcima, čak i Britancima (pogotovo nakon što je David Cameron odlučio istupiti iz stroja Europske unije po pitanju nedavnih izmjena Ugovora). Naša je kolektivna zadaća, osobito prosvijetljenih novinara, da zvonimo na sva zvona kako ne postoji takvo što kao što su Grci ili Nijemci, ili, što se toga tiče, ni Britanci. Mi smo svi individualci, kao što se Brian silno trudio uvjeriti svoje samoprozvane sljedbenike (v. Monty Python: Life of brian, op. prev.). I više je razlika unutar našeg naroda, kako po pitanju gledišta, tako i po pitanju karaktera, nego što postoji razlika među našim narodima.

Tako da novinari, kada izvještavaju s prvih crta bojišnice ekonomskog kolapsa, imaju dužnost naglasiti širinu mnijenja unutar Grčke, unutar Njemačke, unutar Britanije, umjesto da umanjuju tu raznolikost i odlučuju se za utješnu, ali potencijalno razornu familijarnost nacionalnih stereotipa. Zadržati zdravu otpornost na generalizacije nije samo humanistička dužnost novinara, nego, također, i preduvjet za točno izvještavanje o uzrocima krize.

Uzmimo za primjer još jednom slučaj Grčke. Novinarima su potrebne metafore da publici pomognu u razumijevanju ekonomskog kolapsa, njegovih uzroka i prirode. Jedna od takvih alegorija koju se često koristi kako bi se narativiziralo dramu eurozone, Ezopova je basna o cvrčku i mravu. Germanskog mrava suprotstavlja se grčkom cvrčku u kontekstu priče o moralnosti koja spaja sjevernjačku marljivost, južnjačku lijenost i nešto površne ekonomske analize monetarne dislokacije koja slijedi.

Problem s metaforama ove vrste jest da im je gotovo nemoguće odoljeti. Tako da novinari, pod pritiskom da naprave reportažu koja dobro rezonira s predrasudama njihovih pretplatnika, na koncu robuju reproduciranju metaforine logike; npr. Nijemce se portretira kao vrijedne radnike koji moraju spasiti rastrošne Grke, poput mrava itd., itd. Kao da je, u trenutku u kojem je metafora izabrana, priča već bila unaprijed ispisana, pri čemu se nije ozbiljno razmišljalo o njezinoj analitičkoj vrijednosti.

Naravno, nemam ništa protiv metafora. Ne postoji ništa što bi, poput metafore, čitateljstvu ili publici bolje približilo kompleksne priče s obzirom na strogo ograničenu količinu vremena koja im se daje na raspolaganje. Usprkos tomu, dužnost je novinara da se koriste metaforama kako bi pristupili stvarnosti, umjesto da ih vlastita metafora “iskoristi” kako bi učinkovito iskrivili stvarnost. Kako bi uspjeli u obavljanju ovog zadatka, novinari moraju prilagoditi metaforu koju su izabrali zahtjevu izricanja istine. Nužno je oduprijeti se primamljivosti generalizacije.

U slučaju Grčke i Njemačke, koji ovdje promatramo, činjenica je da su mravi i cvrčci raspodijeljeni s obje strane linije koja dijeli suficitne od deficitnih zemalja eurozone. Jednom kad prepoznamo kako i Njemačka i Grčka, dapače i cijela eurozona, imaju zanemarene mrave i razmažene cvrčke, odjednom ćemo se naći pred mogućnošću da ispričamo priču s više nijansi. Onu koja nam omogućava da postavimo temeljita pitanja o tome kako i njemački i grčki marljivi mravi dijele osjećaj nezadovoljstva i zakinutosti od strane grčkih i njemačkih cvrčaka koji su na njima parazitirali tijekom “dobrih” vremena, a sada, tijekom “mršavih godina”, još jednom od njih, od mrava, traže da daju novac za bailoute i više poreze.

Ukratko, metafore su ključne za pripovijedanje i u analitičke svrhe. No, moramo ih brusiti na način koji pomaže, umjesto da priječi, naše razumijevanje temeljnih uzroka. A to znači izbjegavanje pogreške generalizacije.

Zabluda agregacije

Ako posjećujemo zemlju usred ekonomskog kolapsa (primjer Grčke opet će dobro poslužiti), važno je da dođemo opremljeni jednostavnim, no kontra-intuitivnim uvidom: pojedinačni recepti za izlaženje na kraj s dugom ne mogu se zbrajati! Pod time mislim kako je uvijek potrebno da novinari preispitaju ono što bi instinktivno pomislili o uzrocima krize o kojoj izvještavaju, osobito ono što “zdrav razum” nalaže kao lijek.

Na primjer, što zdrav razum predlaže kao recept za izlaženje iz financijskih teškoća za pojedince, obitelji ili poduzeća? Po svoj prilici, odgovor je da morate sniziti troškove kako biste zauzdali deficit na bilanci. Kao i da morate raditi napornije i pametnije. Međutim, ako se ovaj recept prenese na viši nivo agregacije, jednostavno ne daje rezultate. Kako bismo ovo mogli uvidjeti pretpostavimo da, u pokušaju smanjivanja našeg individualnog i zajedničkog duga tijekom krize (što financijski ekonomisti nazivaju razduživanjem, deleveraging), svi slijedimo ovaj isti recept i to u isto vrijeme. Dajem vam na znanje da rezultat može biti potpuno suprotan onome kojeg se naumilo postići. Dapače, agregatni realni dug može porasti!

Kako bismo razumjeli zašto zbroj tih pojedinih recepata ne rezultira u kolektivno djelotvornoj strategiji, uzmimo u obzir jednu veliku razliku između vaše obitelji (ili poduzeća) i gospodarstva u cjelini. U slučaju vaše obitelji, ako su se vaši prihodi smanjili, a vi ste suočeni s manjkom na kraju svakog mjeseca, smanjenje troškova razuman je smjer djelovanja iz jednog jednostavnog razloga: vaš prihod je neovisan o vašim troškovima. Na primjer, ako večeras ne jedete vani (i umjesto toga, kuhate kod kuće), vaši prihodi nisu patili i, budući da ste smanjili troškove, vaša bilanca je zdravija.

Potpuno suprotno, prihod cjelokupnog gospodarstva nije neovisan o svojim izdatcima. U stvarnosti, to dvoje su jedna te ista stvar (cjelokupni nacionalni dohodak jednak je cjelokupnom nacionalnom trošku). Kako bismo razumjeli zašto je to bitno, pretpostavimo da cijela zemlja poslovično stegne remen, da se obitelji i poduzeća razduže odjednom. Privatna potrošnja bi, prirodno, ukupno opadala. Nadalje, ako povrh toga država također smanji svoju potrošnju (u nastojanju da smanji svoj deficit), zbroj privatne i javne potrošnje će opadati. No čemu je taj iznos jednak? Odgovor je: nacionalnom dohotku! Kako se nacionalni dohodak smanjuje, državni porezni prihodi padaju, obitelji imaju manje novca za vraćanje dugova, a ukupna moć zemlje da vraća dugove se smanjuje. Tako svi zajedno upadamo u zamku “zdravog razuma”; u zamku zablude agregacije; pogrešno misleći kako je recept koji je dobar za obitelji i poduzeća jamačno dobar i za zaduženu zemlju u cjelini.

Već mjesecima, od erupcije sage o grčkom dugu, mučim se kako bih ovu jednostavnu misao približio mnogim novinarima koje sam upoznao. Bio je to težak posao. Zabluda agregacije bila je duboko ukopana u njihovom umu. Kada su mi postavljali pitanja o grčkim “bailout” zajmovima, i o važnosti mjera štednje vezanih uz te zajmove, moja tvrdnja da je cijela zamisao pogrešna nije imala odjeka. Koliko god sam se trudio objasniti izopačenu logiku, činilo se kako se novinari ne mogu odvojiti od ideje da su, kada zemlja poput Grčke ima veliki deficit i ogroman dug, značajno smanjenje državne potrošnje i porast oporezivanja, sigurno pravi odgovor.

Mjesecima kasnije, kada su rezovi u državnoj potrošnji i povećani porezi uzrokovali produbljivanje recesije, a omjer duga u odnosu na nacionalni dohodak porastao, primijetio sam kako se raspoloženje među novinarima promijenilo. Nažalost, u međuvremenu su napravili priloga i priloga kojima su dezinformirali svoju publiku i naveli je na krivi trag.

Imajući to na umu, a budući da kriza i dalje plete svoju otrovnu mrežu širom zemalja i sektora, nadam se da će novinari u svoje izvještavanje utkati barem malo sumnje u to da se ekonomski “recepti” mogu slagati onako kako bi to “konvencionalna mudrost” htjela.

Opasnost kompartmentalizacije

Tijekom mog “namještenja”, kao čest sugovornik međunarodnog novinarskog zbora koji “oblijeće” Atenu, primijetio sam zanimljivu podjelu rada. Reporteri i televizijske ili radijske ekipe spadaju u tri manje ili više distinktivne kategorije: hard-news ekipa (vijesti koje se bave ozbiljnim i formalnim temama i događajima, op. prev.), ekipa koja radi na istraživanju pozadinske priče i, rjeđe, ekipa koja izvještava sa stanovišta tople ljudske priče.

Pristup hard-news ekipe bio je “praktičnog” tipa, brzodjelujući, “bez gluposti”. Htjeli su “činjenice” i brojke, informacije iznutra, tipove odgovora koji su poput instantnih proročanstava toga što-će-vlast-učiniti ili kako-će-tržišta-reagirati. Ljudi koji su radili na istraživanju pozadinske priče bili su puno opušteniji, imali su dulje rokove i, stoga, vremena i prostora da pitaju slična pitanja, ali na način koji je nama, intervjuiranima, ostavljao više prostora da naglasimo neke pozadinske narative i neopažene aspekte priče. Na koncu, ekipe koje su radile na toplim ljudskim pričama nisu imale vremena za “uzroke” ekonomske krize, gotovo nimalo interesa za tektonske ploče ispod površine čije je kretanje uzrokovalo puknuća u socijalnoj ekonomiji (društvena ekonomija – realni, uslužni i javni sektor naspram virtualne, fiktivne ekonomije – financijskog sektora, op. prev.). Ono što su tražili bile su priče o boli, prizori patnje, zvukovi očaja; sirovi materijali pomoću kojih bi mogli složiti nekakav kratki prilog koji bi, pretpostavljam, trebao ublažiti tvrdoću činjenica i brojki iznesenih u nekom od prethodnih izvještaja ostalih ekipa.

Ovakva kompartmentalizacija tijeka priče o ekonomskom krahu u tri distinktivna tipa izvještavanja uzrokuje dvije vrste propusta: prvo, ona slabi analitički kapacitet samog novinara u pokušaju razumijevanja krize. Drugo, umanjuje vrijednost svakog od dijelova. Dopustite da objasnim obje tvrdnje u kontekstu debakla eurozone. Bilo koja priča o iskušenjima i nedaćama, recimo, grčke obitelji, kojoj nedostaje analitička poveznica između njihove patnje, i boli ekvivalentne njemačke obitelji (čiji životni standard pada sporije, ali na duži period) zasigurno će propustiti objasniti (jednako kao što je to i mogla): (a) dubinu resantimana koju grčke i njemačke obitelji proživljavaju i (b) uzroke krize. Jednostavno rečeno, ako se praktična analiza drži odvojena od onoga što je važno za ljude, analiza postaje “mekana”, a topla ljudska priča mijenja humanizam u melodramu.

Epilog

Jezik i njegove ljubavne afere s metaforom često nas znaju namamiti u zamku generalizacije onoga što je najbolje ostaviti ne-generalizirano. Jezik nam je sklon govoru o “strancima” kao da postoji mogućnost da moralni nedostaci jednog lika mogu objasniti njihov položaj; kao da su, na primjer, Margaret Thatcher i Harold Pinter spojivi u jedan lik čiji neuspjeh može objasniti britanske ekonomske jade. Potom, kao da to nije dovoljno, naš um daje nastalom nesporazumu dodatni zavrtaj krenuvši u suprotnom smjeru, miješajući posebno s općim, na primjer, pretpostavljajući da ono što je razborito za jednu obitelj mora biti razborito i za gospodarstvo. Konačno, kao posljedica dugo neosporene greške u zapadnjačkom razmišljanju, uvjerava nas se kako su ekonomske i financijske “činjenice” zone bez osjećaja.

Do ovih triju pogreški dolazimo prirodno ako odletimo u zemlju koja se odjednom raspala kako bi pripremili, unutar uskih ograničenja, novinarski uradak o tome što se događa, zašto se dogodilo i kako je to biti uhvaćen usred toga. Moramo im se oduprijeti. Tvrdim da će novinari biti puno korisniji u rasvjetljavanju ekonomske krize koja se odvija u stranoj zemlji ako uspiju izbjeći grešku generalizacije, zabludu agregacije i opasnosti kompartmentalizacije.