Politika radikalne skrbi

Lynne Segal je australska feministkinja, aktivistkinja i autorica. Profesorica je psihologije i rodnih studija na Odsjeku za psihosocijalne studije na Sveučilištu Birkbeck u Londonu. Napisala je brojne knjige, među kojima i Lean on Me, Is the Future Female? Troubled Thoughts on Contemporary Feminism, Slow Motion: Changing Masculinities, Changing Men, i Straight Sex: Rethinking the Politics of Pleasure. Na sedamnaestom izdanju Subversive Festivala u Zagrebu održala je predavanje pod naslovom Politika radikalne skrbi, pod moderaturom Mike Buljević, a nakon predavanja održan je i razgovor o knjizi Manifest skrbi – politika međuovisnosti, koju potpisuje The Care Collective, odnosno Lynne Segal, Jamie Hakim, Andreas Chatzidakis, Catherine Rottenberg i Jo Littler.

Tema skrbi već je desetljećima centralna tema rada Lynne Segal, koja na samome početku predavanja priznaje da joj je u današnje vrijeme teško govoriti o skrbi na optimističan način. Kao židovska aktivistkinja s dugim angažmanom po pitanju mira na Bliskome istoku, izrazila je tjeskobu zbog ponovne eskalacije izraelske agresije, te je ustanovila da zapadne vlade ne poduzimaju dovoljno da zaustave nasilje (jer su neke i same uzrok istog tog nasilja, a mnoge druge od njega imaju ne samo diplomatske, već i materijalne interese). Utjehu nalazi u sudjelovanju na prosvjedima za prekid vatre u Gazi, gdje osjeća solidarnost i zajedništvo s drugim prosvjednicima_ama, koje nadilazi dob, etnicitet i religiju. Međutim, na prosvjedima se suočava i s otporom desničarskih skupina.

Segal je ukazala na uspon ekstremne desnice u Europi i šire, uključujući Italiju, Francusku, Švedsku, Njemačku, Poljsku, Mađarsku, Argentinu i Indiju, kao i u trenutku predavanja tek potencijalni povratak Donalda Trumpa na vlast u SAD-u. Ova politička klima stvara ekstremno nepovoljno okruženje za skrb o izbjeglicama i migrantima, a uz kriminalizaciju solidarnosti dolazi i povećanje nerijetko smrtonosnog nasilja prema ljudima u pokretu, što Segal nalazi posebno zabrinjavajućim u kontekstu devedesete godišnjice dolaska Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj.

Nastavlja izlagati teme koje obrađuje u Lean on Me i Manifestu skrbi, gdje razmatra potrebu za radikalnom politikom skrbi, koja je bila centralna tema pokreta za oslobođenje žena u 1970-ima. Skrb je širok pojam koji uključuje prepoznavanje ljudske međuovisnosti i univerzalne ranjivosti koja je prisutna tijekom naših života (ne samo u najranijoj dobi i starosti), a skrb jednih o drugima esencijalna je za opstanak i prosperitet društva, smatra Segal. U tom smislu potrebno je proširiti samo promišljanje koncepta skrbi koje se neće svoditi tek na individualno zadovoljavanje fizičkih i emocionalnih potreba osobe o kojoj se skrbi.

Skrb za druge također znači i suočavanje s vlastitom ranjivošću i smrtnošću, i nerijetko je iscrpljujuća, a u kapitalističkim društvima koja vrijednosno promoviraju samodostatnu, snažnu individu, izbjegavanje ili outsourcing rada skrbi dio je socijalizacije. Segal se poziva na rad antropologa Davida Graebera, koji je u članku naslovljenom Caring too Much: That’s the Curse of the Working Classes ustanovio da je ne morati skrbiti o drugima pokazatelj bogatstva i moći, iako su sposobnost za brigu i skrb za druge, kao i sposobnost prihvaćanja tuđe skrbi i brige, zapravo najvažniji aspekti ljudskog postojanja.

Kriza skrbi rezultat je neoliberalnih politika koje dominiraju od kraja 1970-ih naovamo. Segal kritizira ove politike, koje potiču individualizam i samodostatnost, što dovodi do devalvacije rada skrbi i patologizacije ovisnosti o drugima. Uostalom, ovisnost o drugima i autonomija nisu binarne opreke, već su dvije strane iste medalje, a dok su oni s najviše resursa često najovisniji o tuđem radu, pa tako i radu skrbi, oni kojima je skrb najpotrebnija nerijetko je dobivaju u najmanjim količinama. Iako je od iznimne važnosti za društvenu reprodukciju, rad skrbi uglavnom je neplaćen i marginaliziran rad, koji i dalje primarno obavljaju žene, a njegova komodifikacija, globalne nejednakosti i rasizam, razlozi su zašto ga dominantno, i mahom potplaćeno, obavljaju siromašne, nebijele migrantske radnice.

Segal govori o krizi skrbi u različitim područjima, uključujući majčinstvo, obrazovanje, invaliditet, starenje i zatvorski sustav. U Velikoj Britaniji, primjerice, polovina majki ima problema s mentalnim zdravljem, sveučilišta se usmjeravaju na profit umjesto na znanje, osobe s invaliditetom i starije osobe često su zanemarene i bez adekvatne skrbi, a i u zatvorskom su sustavu osobe često ne samo zapostavljene, već i zlostavljane, što je slučaj i s mnogim migrantima, koji pogibaju u potrazi za boljim životom dok Europa steže svoje granice. Tržišna logika i etika u raskoraku su s etikom skrbi, jer rezultiraju manjkavom skrbi, neadekvatnim plaćama i zanemarivanjem onih o kojima se navodno skrbi.

Stoga je potrebno radikalno promijeniti kapitalističke režime koji potiču nejednakost i nedostatnu skrb, i usmjeriti se na socijalno i ekološko blagostanje, a ne na beskrajni ekonomski rast pogonjen profitnom logikom. Skrb je temelj demokratskog društva i potrebno je graditi jaku socijalnu infrastrukturu koja će osigurati uvjete skrbi za sve, pritom posebno pazeći da ostane odvojena od uplitanja financijskog kapitala. Valja se boriti i protiv klimatskih promjena, jer je zaštita okoliša neodvojiva od skrbi o ljudima i društvu u cjelini. Također su bitne i institucionalne promjene koje bi omogućile bolju skrb za sve, kao što su kraće radno vrijeme i univerzalni temeljni dohodak.

Predavanje je zaključila pozivajući publiku da se pridruži borbi za bolji i pravedniji svijet, gdje je skrb temelj svih društvenih odnosa i politika. Potrebno je javno se angažirati i prakticirati solidarnost, raditi na zajedničkim rješenjima i promicati uzajamnu skrb, jer na koncu konca imamo tek jedni druge.

31.5.2024.

Kulturno informativni centar (KIC), Zagreb

Predavačica: Lynne Segal

Moderira: Mika Buljević

 

Politika radikalne skrbi + razgovor o knjizi Manifest skrbi – politika međuovisnosti (Zagreb: AGM, 2023)

 

Život današnjice zagušen je dramatičnim i izvanrednim situacijama. Svjedočimo tome da su se podivljala nejednakost i nemar ukorijenili, čineći mnogima osnovne resurse još nedostupnijima u trenutku dok okolišne katastrofe prijete svakome od nas, a ratovi i neimaština diljem svijeta tjeraju sve veći broj ljudi u potragu za azilom. Jedna je od očiglednih reakcija jačanje desnice i njezinog populističkog nacionalizma te politika isključivanja. Drugi odgovor podrazumijeva inkluzivnije prakse otpora i nade, koje danas često adresiraju ne samo potrebu da se prioritizira skrb, već i da se razmotri njezine kompleksnosti i značaj, ukazujući na njezinu neprestanu devaluaciju. U ovom izlaganju oslonit ću se na svoju najrecentniju knjigu, Lean on Me, u kojoj tvrdim da je inzistiranje na našoj globalno isprepletenoj međuovisnosti i ranjivosti jedina opcija za borbu protiv pesimizma koji hrani reakcionarne pokrete. Poznato nam je da je pandemija COVID-19 objelodanila upravo ovu globalnu međuzavisnost, kao i našu doživotnu potrebu za različitim oblicima brige i podrške. Na svom vrhuncu, pandemija je globalno potaknula herojske napore radnica i radnika u području skrbi, a generirala je i niz terenskih praksi uzajamne pomoći onima kojima je bila potrebna skrb i ljudska podrška – neke od njih čine to i dalje. Međutim, prepoznavanje naše međuovisnosti pod stalnom je prijetnjom dubokog straha i ograđivanja od iste, što se potiče iluzornom retorikom o osobnoj autonomiji, uparenom s tržišnim obećanjima individualnog zadovoljenja želja i potreba, neovisno o posljedicama po druge. Međutim, nitko ne može preživjeti bez skrbi i brižnosti drugih, a one su poduprte raznolikim društvenim infrastrukturama koje ili omogućuju ili ograničavaju razvoj svih živih bića, kao i svijeta samog. Prihvaćanje međupovezane ranjivosti ljudskog postojanja može nam pomoći da učvrstimo svoje veze s drugima, kako bližnjima tako i udaljenima od nas, produbljujući našu posvećenost suosjećajnoj, inkluzivnoj društvenosti, koja usađuje proširene ideje njege u samo srce naših politika i demokratskog opstanka.

* Nakon kraćeg predavanja, održat će se razgovor o knjizi Manifest skrbi – politika međuovisnosti, koju potpisuje The Care Collective, odnosno Lynne Segal, Jamie Hakim, Andreas Chatzidakis, Catherine Rottenberg i Jo Littler (AGM d.o.o, 2023., Zagreb, prev. Vlatka Valentić).

 

Lynne Segal je profesorica emerita psihosocijalnih studija na sveučilištu Birkbeck sveučilišta u Londonu.

 

Projekt “Tribina iz fotelje” financiran je sredstvima Grada Zagreba u okviru Programa potpore male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2024. godinu.