Promocija zbornika „Bilans stanja: doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“

Bojan Nonković izvještava o nedavnoj promociji zbornika analitičkih radova (pdf) s centralnom temom restauracije kapitalizma u Srbiji te njegovih razornih socioekonomskih posljedica. Saznajte na koji su način valovi privatizacije javnog sektora stvorili materijalne uvjete za (ponovno) jačanje masovne ultranacionalističke histerije koja je dovela do raspada bivše države. Autori zbornika ocrtavaju smjer u kojem se odvija(la) daljnja degeneracija radnih prava, mirovinskih sustava, visokog obrazovanja, poljoprivrede te javnih poduzeća. Također, pogledajte snimku promocije na kojoj govore Vladimir Simović, Jelena Veljić, Marko Grdešić i Marko Kostanić.

Featured Video Play Icon



Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu u organizaciji Kluba studenata FPZG-a, Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju te Centra za politike emancipacije predstavljen je zbornik „Bilans stanja – Doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“, u izdanju Centra za politike emancipacije iz Beograda uz financijsku potporu fundacije Rosa Luxemburg Stiftung.

Izlaganje je započeo Vladimir Simović koji je ukratko predstavio Centar za politike emancipacije, organizaciju osnovanu 2012. godine u Beogradu. Članstvo ove udruge čine sociolozi koji su ujedno i politički aktivisti, a koji nastoje objediniti svoje stručne kompetencije s lijevim političkim djelovanjem. Proizvodnjom i publiciranjem istraživanja i drugih vrsta edukacijskih sadržaja, cilj im je kritički propitati postojeći političko-ekonomski sistem. U ovome su zborniku nastojali proizvesti resurs koji će novinarima i zainteresiranim istraživačima poslužiti za daljnja istraživanja. U tom smislu, odabrane su neke sfere društva u Srbiji kako bi se analiziralo na koji je način restauracija kapitalizma na njih utjecala. Krenulo se od pitanja privatizacije kao osnove restauracije kapitalizma (autor Filip Balunović). Nadalje, slijede tekstovi koji se bave utjecajem restauracije kapitalizma na radna prava žena u Srbiji (Marija Radoman), mirovinskim sistemima u kontekstu promjena društvenih formacija od Kraljevine Jugoslavije do danas (Ivan Radenković), financiranjem visokog obrazovanja (Jelena Veljić), financijskom analizom javnih poduzeća za period od 2011. do 2013. godine (Vuk Vuković), poviješću agrarnih reformi i posljedicama privatizacije u poljoprivrednom sektoru (Milenko Srećković).

Pristup temama koji koriste autori ovog zbornika nije niti kroz koncept tranzicije niti kroz postsocijalističku transformaciju već kroz koncept restauracije kapitalizma. Oni pokušavaju analizirati socijalistički sistem u njegovoj realno-postojećoj dinamici. Socijalistički sistem nije bio zaokružen, već je imao unutarnjih proturječnosti

Simović je istaknuo da su vremenski opsezi i teorijski pristupi koji se pojavljuju u tekstovima različiti pa je napisan opširniji uvod kojim se pokušalo dati teorijsku i historijsku kontekstualizaciju ostalim tekstovima u zborniku (autori uvodnika su Vladimir Simović i Tanja Vukša). Autori su se fokusirali na preispitivanje koncepta tranzicije koji je dominantan u tumačenju sadašnjosti; taj pristup dominira kako u Srbiji tako i u ostalim zemljama Istočne Europe. Na prostoru bivše Jugoslavije, ovaj koncept pretpostavlja postojanje međufaze između dvaju sistema – socijalizma i kapitalizma. Međufaza ima pravocrtnu putanju – kreće se iz faze A (socijalizam), a završava u fazi B (kapitalizam). Autori problematičnom smatraju činjenicu da se sistemima pristupa idealtipski te se ne sagledavaju dinamike koje su postojale ili postoje unutar pojedinih sistema. Ta vrsta analize služi i određenoj suspenziji prava na pobunu protiv aktualnog stanja. Narativ govori otprilike sljedeće: trebamo se još malo strpiti jer kada dođemo u fazu B (kapitalizam), sve će biti bolje. Problem s tim pristupom jest da se kapitalizam (koji predstavlja krajnju odrednicu) sagledava idealtipski, kao monolitan sistem, a ne kao sistem koji prolazi neprekidne transformacije. Drugi pristup, koji je između ostalog popularan na katedri za sociologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, jest pristup koji također kritizira koncept tranzicije, ali polazi od stanovišta da ono čemu smo svjedočili 1990-ih i ono čemu svjedočimo danas predstavlja postsocijalističku transformaciju. Ovaj pristup je donekle fleksibilniji od prethodnog jer ne podrazumijeva da je ta točka B već zacrtana u tranzicijskom putu već je rezultat postsocijalističke transformacije neizvjestan.

Pristup temama koji koriste autori ovog zbornika nije niti kroz koncept tranzicije niti kroz postsocijalističku transformaciju već kroz koncept restauracije kapitalizma. Oni pokušavaju analizirati socijalistički sistem u njegovoj realno-postojećoj dinamici. Pritom se koriste konceptom proturječne reprodukcije koji je uveo kanadski ekonomist Michael Lebowitz. Socijalistički sistem nije bio zaokružen, već je imao unutarnjih proturječnosti. Koncept proturječne reprodukcije Lebowitz koristi pri analizi stanja u SSSR-u, a autori zbornika taj koncept primjenjuju na bivšu Jugoslaviju te nastoje pokazati da restauracija kapitalizma nije počela ili nije obavljena 1989. godine, nego kreće mnogo ranije. U prilog toj tezi govore i činjenice da je Jugoslavija potpisivala stand-by aranžmane s MMF-om te uvodila mjere štednje već krajem 1970-ih. Simović naglašava da pristup koji se koristi u ovom zborniku nema jugonostalgičarsku notu – sistem se pokušava analizirati realno, pri čemu je ipak potrebno naglasiti sve pozitivne aspekte socijalizma. Ovo posebno dolazi do izražaja ako se stanje u socijalističkoj Jugoslaviji usporedi sa stanjem u Kraljevini Jugoslaviji. Socijalni i ekonomski napredak posljedica je i toga što je taj sistem pokušavao voditi računa o potrebama stanovništva, nasuprot onoga što je danas u fokusu, a to su potrebe profita.

Dio akademske zajednice ovakvo povećanje financijskog učešća studenata legitimira promoviranjem ideje da visoko obrazovanje prvenstveno služi dobrobiti pojedinaca koji se školuju, a ne društvu, stoga navode kao logično da ti pojedinci trebaju platiti za ono što služi njihovom osobnom interesu

Jelena Veljić se u svome tekstu bavila pitanjima financiranja nastavne djelatnosti visokog obrazovanja od 1990-ih do danas. Uz povlačenje države iz financiranja visokog obrazovanja, uvođenjem i favoriziranjem budžetskih kategorija vlastitih prihoda, omogućena je sve veća autonomija visokoškolskih ustanova. Ti su se prihodi isprva sastojali od školarina i različitih taksi. Nakon 2000. godine, visoko školstvo se sve više financira kroz međunarodne projekte i suradnju s privredom (barem u onim granama visokog obrazovanja koje su privredi zanimljive). Cijeli taj period, državno financiranje stagnira ili raste samo u nominalnim iznosima. Međutim, kada se u obzir uzme inflacija, dolazimo do zaključka da se državno financiranje realno smanjuje. Tako je u periodu od 2008. do 2014. godine državno financiranje nominalno bilo veće za 20 do 40%, dok je u realnim iznosima ono bilo manje za 10 do 20%. Od 2006. godine bolonjski sustav školovanja donio je još neke mogućnosti za povećanje financiranja fakulteta kroz studentske školarine putem budžetske kvote koja je propisivala da samo određen postotak studenata može studirati na teret ministarstva/države. Istraživanje iz 2012. godine navodi na zaključak da je pristup visokom obrazovanju otežan učenicima strukovnih škola te ljudima koji žive izvan univerzitetskih centara. Dio akademske zajednice ovakvo povećanje financijskog učešća studenata legitimira promoviranjem ideje da visoko obrazovanje prvenstveno služi dobrobiti pojedinaca koji se školuju, a ne društvu, stoga navode kao logično da ti pojedinci trebaju platiti za ono što služi njihovom osobnom interesu.

Marko Grdešić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu istaknuo je da zbornik daje poprilično uravnotežen uvid u narav jugoslavenskog socijalizma. Za one koji o njemu ne znaju mnogo, a žele se izliječiti od ustaljenih naivnih predodžbi, prvih tridesetak stranica zbornika biti će od iznimne koristi. Poglavlje o ženama na tržištu rada ističe modernizacijske iskorake Jugoslavije, ali istovremeno govori da je socijalna infrastruktura, koja je podrazumijevala primjerice, vrtiće i jaslice, bila preslaba. Koncept restauracije kapitalizma koji se koristi u ovom zborniku koristan je i kao signal koji naznačuje političke pozicije autora što je, Grdešić ističe, bolje nego da se radi neka prividna neutralna i politički nepristrana analiza. Prednost ove knjige jest što pokušava formulirati koherentnu lijevu perspektivu. Ipak, Grdešić smatra da se mogao napraviti i korak više: da se ne ukaže samo na „bilans stanja“, nego i da se propita što bi se, iz lijevog rakursa, moglo učiniti kako bi se zatečeno stanje promijenilo, dajući neke prijedloge politika i skicirajući daljnje korake.

Ljevica mora polaziti od činjenice da je jugoslavenski projekt propao, a ako ona ne može ponuditi neki tip analize razloga te propasti, bilo kakvo nuđenje socijalističke alternative djeluje neplauzibilno

Marko Kostanić iz Centra za radničke studije nadovezao se na izlaganje Marka Grdešića o funkcioniranju i manjku lijeve ekspertize u javnom prostoru. U Srbiji je tranzicijski prijelaz bio potpuno drugačiji. Kostanić ističe da je ljevica u Srbiji danas određena na drugačiji način nego ljevica u Hrvatskoj, dijelom zbog toga što je Slobodan Milošević svoju ideološku poziciju gradio na kontinuitetu iz Jugoslavije. Nasuprot tome, u Hrvatskoj je na djelu jak ideološki obračun s prethodnim razdobljem jugoslavenskog socijalizma. Ipak, intenziviranjem restauracije kapitalizma, situacija u tom smislu postaje jasnija. Prema Kostaniću, jedna od najvećih vrijednosti ovog zbornika prikaz je funkcioniranja jugoslavenskog socijalizma. Danas je ljevica prilično deficitarna u razumijevanju raspada Jugoslavije i perioda koji je uslijedio. Svaki tip intervencije u političko polje mora moći ponuditi suvislu interpretaciju raspada Jugoslavije i ratova koji su uslijedili. Postoje dvije dominantne interpretacije, nacionalistička i liberalna, dok lijeva interpretacija, kao koherentna cjelina, ne postoji ni u akademskom prostoru, a kamoli u prostoru realne politike. Jedan od razloga nepostojanja takve interpretacije u političkom prostoru, proizlazi iz činjenice da u samom procesu raspada Jugoslavije nisu postojali lijevi politički subjekti koji bi barem pokušali igrati neku relevantniju ulogu. Ljevica mora polaziti od činjenice da je jugoslavenski projekt propao, a ako ona ne može ponuditi neki tip analize razloga te propasti, bilo kakvo nuđenje socijalističke alternative djeluje neplauzibilno. Sve i da postoje šire i opsežnije lijeve policy preporuke ili značajnije lijeve stranke, jedna od zapreka s kojima bi se ljevica suočavala u javnom prostoru bila bi nemoć da se propast Jugoslavije objasni te da se iz toga povuku neki zaključci. Ideološki diskurzivni šljam koji trenutno kruži u Hrvatskoj kroz HDZ zapravo parazitira na činjenici da nema objašnjenja za raspad – narativ je da je stvar naprosto propala i ništa se tu drugo ne može dogoditi. Međutim, period od 1970-ih naovamo trebalo bi tretirati ne kao prostor jasnih vremenskih odjelnica – prvo je bio socijalizam pa je došao kapitalizam – nego bi trebalo uočavati kapitalističke elemente u razvoju Jugoslavije koji su pridonijeli njezinu raspadu. Na taj način ispravnije i preciznije objašnjavamo razloge raspada Jugoslavije, ali i stječemo instrumente i aparate pomoću kojih možemo objasniti na koji način kapitalizam danas funkcionira. Time bismo se uspješnije borili protiv koncepta idealtipskog kapitalizma – što predstavlja liberalnu matricu razumijevanja procesa tranzicije ili restauracije kapitalizma. Premisa jest da postoji neka zamišljena čista konkurencija između kapitalističkih poduzeća, koju navodno koči korupcija ili nekakav mentalitet naslijeđen iz socijalizma. U liberalnom razumijevanju, to su kontinuiteti koji se provlače od vremena socijalizma do danas.

Drugi tip stvaranja kontinuiteta proizlazi iz nacionalističkog tabora. On zvuči bizarnije, ali također ostavlja snažan ideološki učinak. Riječ je o Udbi koja i dalje vlada kroz različite kanale, kao i priča o lijevoj kulturnoj hegemoniji. Ovakve interpretacije nakalemljuju se na činjenicu klasnih razlika koje su postojale u Jugoslaviji, i koje su se na specifičan način reproducirale nakon njezina raspada. Zato narativ u kojem jugoslavenski državni aparat i inteligencija nastavljaju držati hrvatski narod „pod čizmom“, iako se radi o fantaziji, sadržava neki tip društvene plauzibilnosti. Proizvodnji kontranarativa u borbi protiv navedenih imaginarnih kontinuiteta doprinosi i ovaj zbornik, koji proces tranzicije ili restauracije kapitalizma te njegovih posljedica postavlja kroz neke druge tipove kontinuiteta. Na kraju svojega izlaganja, Kostanić je spomenuo i zbornik „Dva desetljeća poslije kraja socijalizma“, u izdanju Centra za radničke studije (pdf), koji se bavi sličnim pokušajima interpretacija procesa restauracije kapitalizma, smještajući lokalne aspekte u kontekst međunarodnih političkih procesa, kao što je uspostava nove globalne podjele rada nakon pada Berlinskog zida.

 

Bojan Nonković

 
Organizacija: Klub studenata FPZG-a, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za politike emancipacije
Lokacija: Dvorana C, Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, 23.3.2016, 19h
Moderatorica: Mateja Gredelj
Izlagači: Vladimir Simović (Centar za politike emancipacije), Jelena Veljić (Društveni centar „Oktobar“), dr.sc. Marko Grdešić (Fakultet političkih znanosti), Marko Kostanić (Centar za radničke studije)
 

Klub studenata Fakulteta političkih znanosti, Centar za politike emancipacije i Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju pozivaju vas na promociju zbornika „Bilans stanja – doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“, koja će se održati u srijedu, 23. ožujka 2016. na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, u 19h u dvorani C.

 

Prema riječima izdavača, cilj radova koji čine ovu publikaciju jest ukazati na sve razorne posljedice koje je restauracija kapitalizma imala po društvo u Srbiji. Analizirajući proces privatizacije, sferu agrara, javna poduzeća, položaj žena, promjene u modelu financiranja visokog obrazovanja i promjene u sistemu penzionog i invalidskog osiguranja, autori su željeli ukazati na probleme koji se nalaze u samom centru logike funkcioniranja jednog perifernog kapitalističkog društva kakvo je Srbija. Na predstavljanju ćemo razgovarati o namjerama i motivima za pokretanje ovog istraživačkog projekta s jednom od autorica tekstova, Jelenom Veljić te urednikom Vladimirom Simovićem.

 

Poseban naglasak stavit će se na dio istraživanja koji se bavi promjenama u sistemu financiranja obrazovanja od početka devedesetih do danas kao i na relevantnost tema ovog istraživanja za sve zemlje europske kapitalističke periferije uključujući i Hrvatsku, a raspravi će se priključiti dr.sc. Marko Grdešić s Fakulteta političkih znanosti te Marko Kostanić iz Centra za radničke studije.

 

Zbornik je dostupan na stranicama Centra za politike emancipacije:

http://pe.org.rs/publikacije/bilans-stanja/

 

https://www.facebook.com/events/1552487451710320/

 

Dijelovi predstavljanja prikazani su u mozaičnom pregledu programa vaninstitucionalnog političkog obrazovanja prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 29.4.2016. na TV Istra te dostupne na SkriptaTV:

Vezani članci

  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve