„Što je to trulo u državi Britaniji?“ Anti-rodni pokreti i anti-trans internacionala
Politička ekonomistkinja Elle O’Rourke analizira globalni uspon anti-trans pokreta i njegovu povezanost s konzervativnim napadima na rodnu ravnopravnost. Kroz britanski, američki i transnacionalni kontekst, rasvjetljava kako transfobija postaje alat reakcionarne politike – i poziva na otpor, solidarnost i političku imaginaciju.
O’Rourke se u svome predavanju bavila prvenstveno sve većom polarizacijom i politizacijom tzv. transrodnog pitanja u SAD-u i Velikoj Britaniji, ističući kako su transrodne osobe postale meta desničarskih kampanja u američkom i britanskom kontekstu, ali i globalno. Iako su širi društveni stavovi prema transrodnim osobama ranije češće bili okarakterizirani kao ravnodušni ili ignorantski, medijske kampanje i utjecaj samoidentificiranih radikalnih feministkinja, napominje predavačica, pridonijeli su značajnijem pomaku od ravnodušja prema preziru, gađenju i strahu.
Anti-trans pokret posljednjih godina uspješno je utjecao na sužavanje trans prava, u prvome redu otežavajući ili čak blokirajući pristup zdravstvenoj skrbi. Osim što je britanska konzervativna vlada blokirala zakon kojime bi bila olakšana promjena oznake spola u dokumentima, koji je Škotski parlament usvojio 2023. godine, u Velikoj Britaniji posebno je značajna revizija usluga iz polja skrbi za trans djecu i mlade iz 2024. godine, poznata kao Cass Review.
U ovome kontroverznom izvješću, dr. Hilary Cass, umirovljena pedijatrica bez iskustva u navedenom polju, ali usko povezana s brojnim anti-trans akterima, koristila je neznanstvene, neetične metode i opovrgnute transantagonizme iz 1980-ih. Kumovala mu je, između ostaloga, tužba detrans aktivistkinje Keire Bell protiv klinike Tavistock, kojoj je cilj bio preispitati jesu li trans djeca mlađa od šesnaest godina sposobna dati pristanak na hormonsku terapiju. Isto se pitanje, naravno, ne postavlja u slučaju cisrodne djece.
Istraživanje su kritizirale relevantne organizacije kao što su Američka pedijatrijska akademija i Endocrine Society, ali je poslužilo kao dodatna isprika za jačanje konzervativnih napada na trans specifično zdravstvo, a rezultat je podizanje novih zapreka u pristupu ionako ograničenoj zdravstvenoj skrbi. Primjerice, trans osobe mlađe od osamnaest godina više nemaju pristup blokatorima puberteta, procesa koji nema previše smisla blokirati kad je u najvećoj mjeri već završen. Međutim, konverzijska terapija i dalje postoji kao opcija, barem kada su u pitanju trans osobe.
Iako je transfobija u Velikoj Britaniji u najmanju ruku zabrinjavajuća, osobito unutar feminističkih prostora, O’Rourke ne pristaje na simplicističke analize koje pitanje transfobije vide kao britanski specifikum čiji su izvor grupacije poput tzv. novih ateista, i zabrinutih majki s online foruma Mumsnet. U predavanju je ukazala na val transnacionalne transfobije, svojevrsnu anti-trans internacionalu koju financiraju ultra konzervativne skupine, posebice američka kršćanska desnica. Uspoređuje strategije anti-trans pokreta sa strategijama pokreta protiv pobačaja, osobito u kontekstu pravnih izazova i utjecaja na američki Vrhovni sud. Također raspravlja o povijesti anti-trans pokreta u Poljskoj, kojemu imamo zahvaliti na konstrukciji bauka „rodne ideologije“, i Francuskoj, napominjući da su poprimili pseudoantikolonijalni karakter, pri čemu se rod doživljava kao strani namet.
O’Rourke naglašava da „više ne znaš tko je žena, a tko muškarac“ nije originalna krilatica suvremenih konzervativaca, već se mogla čuti u trenucima društvenih previranja tijekom povijesti, a posebno se trans žene često koristi kao alegoriju za šira društvena pitanja i pokazatelj navodne društvene dekadencije. Politička ekonomija i seksualna ekonomija, tvrdi predavačica, pozivajući se na rad Angele Mitropoulos, usko su povezane, a rod, rasu, seksualnost i klasu treba analizirati kao neksus (oikonomia). Ističe i da su nacionalističke politike istovremeno patrijarhalne, familijalne i rasne.
Na tragu Whiteness as Property, rada Cheryl Harris o kodificiranosti rase u zakonu i neodvojivosti vlasništva od rase, O’Rourke zaključuje da je zahtijevanje radikalnih feminističkih skupina na „pravima temeljenima na spolu” zapravo zahtjev za zaštitom cisrodnog identiteta kao vlasničkog statusa. Očekivanja vezana za rod i rasu određuju i granice eksploatacije, ovisno o tome tko može utjeloviti društveno prihvatljive oblike maskuliniteta ili feminiteta, a anksioznost oko trans osoba zabrinutost je vezana za rušenje ovih granica, te se neproduktivni kapital, tijela i želja demoniziraju i discipliniraju.
O’Rourke svoje predavanje zaključuje četirima optimističnim točkama. Kao prvo, prije desetak godina bi ideja trans prava kao predmeta nacionalne političke debate bila odbačena kao smiješna, no danas svaki političar i svaka političarka imaju mišljenje o „trans pitanju”, ali nisu sva negativna. S jedne je strane riječ o pukoj transfobnoj reakciji, no s druge svjedočimo i sustavnom otporu trans aktivista_kinja i kvir pokreta koji je otvorio prostor za samoartikulaciju i samoodređenje, kao i senziblizaciju obitelji i prijatelja trans osoba, ali i šire javnosti. Od nekadašnje male skupine ljutitih blogera, trans aktivisti_kinje su danas organizirana sila koja oblikuje javnu svijest.
Kao drugo, u usporedbi s člankom 28. Margaret Thatcher iz 1988. godine, kojim je zakonski zabranjena „gej propaganda”, današnje smjernice protiv „rodne ideologije” u školama nisu obavezne ni zakonski propisane. Kao treće, stavovi o lezbijkama i gejevima relativno su se brzo promijenili između kasnih 1990-ih i ranih 2010-ih, a O’Rourke smatra da bi se slično moglo ponoviti i sa stavovima o trans osobama, osobito s obzirom na to da ankete ukazuju na to da većina Britanaca i Britanki već sad ne vidi ništa silno kontroverzno u, primjerice, socijalnoj tranziciji, tj. korištenju odabranog imena i odgovarajućih zamjenica.
O’Rourke zaključuje da sa svakom društvenom revolucijom dolazi i kontrarevolucija, stoga transfobno reakcionarstvo nije neočekivani fenomen. Uostalom, da se nekoga 1988. godine pitalo hoće li u konačnici pobijediti neka irelevantna manjina seksualnih devijanata ili Margaret Thatcher, tabloidi i Crkva, malo tko bi donio ispravan zaključak.
27.5.2024.
Kulturno informativni centar (KIC), Zagreb
Predavačica: Elle O’Rourke
Moderira: Nina Čolović
„Što je to trulo u državi Britaniji?“ Anti-rodni pokreti i anti-trans internacionala
Nemoguće je ne primijetiti da su transrodne osobe tijekom proteklih nekoliko godina postale naročito važan element desničarske demonologije. Ponavljajući strategiju kampanje američkih Republikanaca, iscrpljena britanska stranka Torijevaca postavila je transrodna pitanja i pitanje „Što je žena?“ u samo središte svoje političke retorike. Uz imigraciju, petnaestominutne gradove i fantazije o smanjenju konzumacije mesa pod prisilom eko-Stasija – mala konstituenta transrodnih osoba postala je sveobuhvatna figura straha, ali i razbibrige na reakcionarnoj desnici.
Istodobno je raspoloženje prema pitanjima transrodnosti u javnosti polarizirano oštrije negoli ikada prije. Nakon intenzivne medijske kampanje tabloidnog tiska i malih, dobro financiranih skupina samoprozvanih „radikalnih feministkinja“, sva dostupna istraživanja stavova u društvu u suštini pokazuju da se značajan dio britanske javnosti pomaknuo sa pozicije ravnodušnosti ili neznanja o transrodnim osobama, u poziciju straha, gađenja i prezira. Bilo da se radi o pravnom priznanju, sportu, tranzicijskoj skrbi ili uopće mogućnosti sudjelovanja u javnom životu na ikakav način – općenito protivljenje transrodnim pravima danas djeluje kao pokretačka sila poveće političke grupacije.
Kako pristupiti ovakvoj neviđenoj politizaciji transrodnih života i psihičkim imaginarijima koji je sukreiraju? U kolikoj je to mjeri specifičnost Engleza i Engleskinja? Kako se oduprijeti ovoj reakcionarnoj agregaciji? Povezujući naizgled neusporedive pokrete iz novije povijesti, u ovom ćemo izlaganju istaknuti sve internacionalniju prirodu organiziranja protiv transrodnih osoba, te naglasiti kako bi naš odgovor trebao biti jednako internacionalan.
Elle O’Rourke jedna je od osnivačica časopisa New Socialist, gdje uređuje rubriku posvećenu ekonomiji. Suurednica je knjige „Transgender Marxism“ (Pluto Press, 2021) s Jules Joanne Gleeson. Trenutno piše roman.
Projekt “Tribina iz fotelje” financiran je sredstvima Grada Zagreba u okviru Programa potpore male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2024. godinu.
