U slijepoj ulici razoružane kritike: Kako smo odbacili ideju revolucije?

U predavanju „U slijepoj ulici razoružane kritike: Kako smo odbacili ideju revolucije?“, Boris Buden ispostavlja gustu i istodobno refleksivnu analizu sadašnjeg povijesnog trenutka, usmjerenu na pitanje revolucionarne promjene i njezina izostanka. Polazeći od antimemorijalne geste prisjećanja na preminulog druga i filozofa Leonarda Kovačevića, Buden pozicionira tematski okvir koji se proteže od pitanja prevoditeljske prakse, kao oblika prolongiranog života ideja, do krize suvremenosti koja paralizira kolektivnu imaginaciju političke transformacije.

U središtu njegova predavanja stoje dva glavna indikatora krajnje nestabilnosti današnje epohe: s jedne strane, permanentni ratovi (Ukrajina, Gaza), uz rastuću prijetnju nuklearne katastrofe; s druge strane, ekološki kolaps koji kulminira globalnim zatopljenjem. Buden podsjeća da 80% vodećih znanstvenika_ica predviđa porast globalne temperature na 2,7 Celzijevih stupnjeva do kraja stoljeća, premda je 2015. u Parizu dogovoreno da 1,5 stupanj predstavlja prihvatljivu granicu. Unatoč tim prijetnjama, ideja revolucije kao radikalnog reza biva delegitimirana, izvrgnuta anatemizaciji i zamijenjena logikom upravljanja krizom.

Buden istodobno ukazuje na paradoks: dok se pojmovi poput Zeitenwende (prekretnica) i Kriegstüchtigkeit (ratna sposobnost) uvode u rječnik najviših političkih instanci Njemačke i Europske unije, šira javnost ostaje prepuštena panici ili letargiji. Proces transformacije elita u vojno i ideološki pripremljene aktere odvija se paralelno s potpunim isključenjem ideje sustavne promjene – revolucije, iz sfere političke mogućnosti.

Središnja meta Budenove kritike jest tzv. longtermism, filozofski pravac populariziran u Silicijskoj dolini koji premješta moralnu i političku odgovornost iz sadašnjosti u spekulativnu, milijardama godina udaljenu budućnost. Inspirirani utilitarističkom etikom (od Benthama do Petera Singera), akteri poput Elona Muska i Petera Thiela zastupaju ideju da je ključna zadaća čovječanstva osigurati preživljavanje kvintilijuna budućih bića, čak i po cijenu ignoriranja aktualnih katastrofa. Buden razotkriva ovu ideologiju kao nastavak logike kolonijalne ekspanzije: svemir se tretira kao nova terra nullius, resurs koji čeka da bude podčinjen, pri čemu se primjenjuje isti obrazac ekstrakcije, eksploatacije i nasilne dominacije.

Jedna od jače artikuliranih točki u Budenovu izlaganju jest kritika utopizma koji je postao nedostižan. Današnja hegemonija tehnološke utopije lišena je bilo kakve realne dimenzije promjene, a revolucionarni subjekti diskreditirani su kao neracionalni nositelji promašenih snova. U takvom kontekstu, umjetnost i kultura postaju alat parapolitičke borbe, prostor simboličke moći, koje hegemonijske strukture nerijetko instrumentaliziraju u svoje svrhe. Referirajući se na povijest kulturne politike Hladnog rata, Buden ukazuje kako su “kulturna sloboda” i “intelektualna autonomija” bivale sintagme iza kojih se skrivalo financiranje i mobilizacija antikomunističkih elita, što se, u novijem kontekstu, reproducira kroz tzv. nove filozofe, bivše marksiste koji danas zastupaju liberalnu hegemoniju bez transformativnih ambicija.

Od pojma revolucije Buden vodi prema konceptu otpora. No, ni otpor ne prolazi bez kritike: on je prečesto shvaćen kao reaktivna, a ne proaktivna snaga, koja zapravo sprječava stvarnu promjenu. NOB se, primjerice, sve češće interpretira kao otpor, a ne revolucija, dok se istovremeno slavljenje „kulturnog otpora“ često koristi za depolitizaciju kolektivnog djelovanja.

U zaključku, Buden poseže za konceptima iz teorije povijesti. Kritizira ideju linearnog historicizma (Ranke), zagovarajući umjesto toga dijalektičko shvaćanje vremena koje uključuje šarolikost supostojećih temporalnosti. U zaključnim dijelovima predavanja, Buden se fokusira na pitanje temporalnosti – kako doživljavamo vrijeme i kako to strukturira našu mogućnost promjene. Pozivajući se na Ernsta Blocha i njegov pojam neistovremenosti, pokazuje da različite društvene klase žive u različitim vremenima, što može postati podloga za fašističku mobilizaciju.

Referira i na postkomunističke revolucije koje Habermas naziva catching-up revolucijama – Istok je zamišljen kao zakašnjeli Zapad, a tranzicija kao jednosmjerno kretanje prema liberalnoj demokraciji. Time se i Istoku i Zapadu oduzima povijest: Zapadu jer se uzima kao bezvremenska mjera, a Istoku jer se vidi kao povijesno zakašnjeli. Istočna Europa, tvrdi Buden, nije doživjela tranziciju, već restauraciju, a revolucija 1989. bila je propuštena prilika za zajedničku, transverzalnu promjenu Istoka i Zapada.

U osloncu na Adornovu tezu da je filozofija preživjela jer nije ostvarena, Buden nas poziva da ponovno zamislimo revoluciju ne kao distopijski nasljeđe, već kao realnu opciju „ovdje i sada“, koja otvara prostor novom. Nasuprot logici dugoročne spekulacije i tehnokratskog upravljanja krizama, Buden insistira na suvremenosti kao Jetztzeit – vremenu koje pulsira novinom. Za Budena, 1989. je propuštena revolucija jer nije dovela do promjene Zapada, već samo njegova trijumfa. Ako je propuštena revolucija istinski grob sadašnjosti (kako kaže Saint-Just), tada filozofija i politika mogu ponovno oživjeti samo ako se odvažimo na rizik novog.

31.5.2024.

Kulturno informativni centar (KIC)

Predavač: Boris Buden

Moderira: Marko Kostanić

 

U slijepoj ulici razoružane kritike: Kako smo odbacili ideju revolucije?

 

Eskalirajući ratovi na granicama takozvanog Zapada i rastuće tenzije između vodećih svjetskih sila danas čine izbijanje Trećeg svjetskog rata, a s njime i tumaranje u nuklearnu apokalipsu, realnijima no ikada; prijelomna točka nakon koje bi katastrofične posljedice globalnog zatopljenja mogle izbrisati čovječanstvo nazire se iza ugla; rastući jaz između najbogatijih i najsiromašnijih doveo je globalni društveni mir do granice sloma. Ukratko, sa svih nam strana ponestaje vremena – a ipak, nitko se ne može prisjetiti povijesnog primjera nagle radikalne promjene ili preobrazbe. Ideja revolucije u potpunosti je izbrisana iz naše historijske imaginacije, koja je ostala zaglavljena u fantazijama longue durée kulturnih transformacija. Kako? Kada? Zašto? Predavanje će se baviti oblicima ovoga brisanja, njegovom kognitivnom i političkom genealogijom, kao i dalekosežnim teorijskim i praktičnim posljedicama, uz tvrdnju da postoji uzročna veza između odsustva revolucionarne imaginacije i porasta desnih te neofašističkih političkih pokreta. Posebnu pozornost posvetit ćemo zanemarenom nasljeđu Praxis filozofije, konkretnije – konceptu „mišljenja revolucije“ (Gajo Petrović).

 

Boris Buden je pisac, kulturni teoretičar i prevoditelj s prebivalištem u Berlinu. Rođen u bivšoj Jugoslaviji, studirao je filozofiju u Zagrebu, a doktorirao u na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu, u polju kulturne teorije. Od početka 1980-ih objavljuje eseje i knjige o kritičkoj i kulturnoj teoriji, psihoanalizi, politici i suvremenoj umjetnosti na hrvatskom, njemačkom i engleskom. Predaje na europskim sveučilištima i drži predavanja diljem svijeta. Nedavno je objavio knjigu pod nazivom Transition to Nowhere: Art in History After 1989, (Tranzicija prema nigdje: Umjetnost u historiji nakon 1989. godine, Berlin: Archive Books, 2020).

 

Projekt “Tribina iz fotelje” financiran je sredstvima Grada Zagreba u okviru Programa potpore male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2024. godinu.