Solidarnost u praksi

Članica sam ljubljanskog kolektiva Socialni center Rog (Društveni centar Rog), dijela veće grassroots političke platforme Protirasistična fronta brez meja (Antirasistička fronta bez granica), u koju smo se organizirali kada se balkanska izbjeglička ruta počela masovno koristiti. S vremenom smo osnovali i radnu grupu za pitanja azila. Uglavnom se bavimo „politikama prijateljstva“. Ne nazivamo to integracijom, pružanjem pomoći i slično, već ističemo da gradimo nove, emancipatorne odnose horizontalnog tipa. Pokušavamo stvoriti prostor u kojem svi zajedno možemo raditi na pitanjima azila, izbjeglica, migracija i ostalim problemima s kojima se naši novi susjedi u Ljubljani suočavaju.

Društveni centar Rog zapravo je dio jednog od najvećih skvotova na Balkanu, a nalazi se na ogromnom prostoru bivše tvornice bicikala „Tovarna Rog“, zauzete akcijom skvotiranja prije 10 godina. Određeni prostor u ovom velikom skvotu od samih je početaka posvećen adresiranju migracijskih pitanja, širenju svijesti o tom problemu i kontinuiranom djelovanju kroz različite aktivnosti. Neposredno nakon otvaranja balkanske rute,

Ne nazivamo to integracijom ili pružanjem pomoći, već ističemo da gradimo nove, emancipatorne odnose horizontalnog tipa. Pokušavamo stvoriti prostor u kojem zajedno možemo raditi na problemima s kojima se naši novi susjedi u Ljubljani suočavaju.

mnogo je mladih ljudi iz Europe shvatilo da zemlja u kojoj žive nije sasvim otvorena i demokratična. Vidjeli su ograde, brutalnost, represiju i kriminalizaciju.

Za mnoge volontere i aktiviste iz Roga ovo nije novo iskustvo jer s migrantima radimo još od 2001. godine. Tada sam još bila vrlo mlada, ali moji su drugovi radili s bosanskim izbjeglicama u Sloveniji, a kasnije i na problemu „izbrisanih“. Zajedno s tražiteljima azila 2008. godine organizirali smo pokret pod nazivom „World For Everyone“ („Svijet za sve“), pomoću kojega smo pokušali pokazati društvu kako se formiraju politike azila te koliko su one u svojoj naravi represivne i zatvorene. Nakon toga smo četiri godine vrlo predano radili s migrantskim radnicima u Sloveniji. Uglavnom su to bili bosanski radnici – gotovo 100 000 radnika bilo je potpuno nevidljivo, eksploatirano i segregirano tijekom svojeg života i rada u Sloveniji. Ta nas je borba poprilično iscrpila.

Međutim, kada se balkanska ruta otvorila, s obzirom na dotadašnja iskustva, osjetili smo da trebamo nešto poduzeti te smo otvorili široko područje djelovanja. Naš angažman nazivamo djelovanjem na grassroots razini i smatramo ga iznimno političnim. Pojedini ljudi kažu da smo vrlo radikalni, ali ne bih se s time složila. Također, znaju reći kako „pomažemo izbjeglicama“, no ljudi koji svakodnevno rade s izbjeglicama znaju da se ustvari ne radi o pomoći, već o bazičnom ljudskom odnosu. Vjerujem da bi svatko postupio jednako kada bi bio izravno suočen s ovim problemima, ali veliki broj ljudi živi u svojim malim privilegiranim mjehurićima te odbija uvidjeti da sustav vrši segregaciju nad jednim dijelom populacije.

Ovih dana u Društvenom centru Rog organiziramo različite dnevne aktivnosti, jezične tečajeve i osiguravamo neformalni prostor za druženje uz društvene igre. Jednom mjesečno organiziramo velike tulume koji su se zapravo pokazali vrlo važnima jer ljudi u zajednici neprestano pate od velikih količina stresa. Kao prvo, prošli su migrantsku rutu, pristižu iz zemalja u kojima su bili ugnjetavani na različite načine. Dolaskom u Europu našli su se u iznimno neizvjesnoj situaciji bez jamstva da će se njihov pravni status ikada riješiti. Iščekivanje obično traje mjesecima, pa i godinama te izaziva veliku emocionalnu bol. Stoga pokušavamo osigurati siguran zajednički prostor u kojem se možemo družiti, ispoljavati svoje emocije i rješavati se stresa.

U ovom iznimno teškom periodu, primijetili smo da stari oblici prijateljstava isčezavaju. Primjerice, više nisam tako često u kontaktu s prijateljima koje sam upoznala ranije u životu jer te svijet natjera da se promijeniš – ako želiš napraviti neke promjene u društvu, moraš oblikovati život s obzirom na situaciju, a situacija u Europi je tijekom 2015. i 2016. godine značila izvanredno stanje za ljude koji mare za pitanja migracija i prava izbjeglica. 

U današnje se vrijeme uspostavljaju novi tipovi odnosa koje nazivamo „solidarnost u praksi“. Neprestano čujemo fraze poput „Treba biti solidaran“, „Moramo biti tolerantni.“, i tome slično. U redu, nema problema. Međutim, što to točno znači u praksi? Ti ljudi žive u našem susjedstvu i imaju svoje probleme, a mi im često kažemo: „Vi ste naši.“ No oni zapravo nisu dio naše zajednice jer ih sustav ne prepoznaje kao takve – nemaju dokumente, pravo na rad, zdravstveno osiguranje, nikakva socijalna prava. Žive u kontroliranim, reguliranim kampovima. U slučaju da netko nije poslušan, učini nešto pod velikim stresom ili se ne uklapa u predviđeni zakonski okvir, biva deportiran ili ga mjesecima drže zatvorenog.

Ne bih rekla da postoji rješenje za ono što se upravo događa jer je migracija kontinuiran proces koji se nikada u povijesti nije zaustavio, niti će se to dogoditi u budućnosti. Stav lijevih stranaka često glasi: „Moramo pronaći neku vrstu strukturnog rješenja ovog problema i aktualne krize.“ Ne vidim problem u rješavanju određenih problema. No, s druge strane, moramo biti svjesni da su ova pitanja dio naših života, naše svakodnevice, našega društva i političkog sistema.

Važno je imati autonomne, samosvjesne i samoorganizirane političke pokrete koji okupljaju izbjeglice, migrante, beskućnike, nezaposlene i prekarne radnike – svi se mi nalazimo na dnu društva koje je uređeno u skladu s idejom udobnog života, orijentirano prema profitu i vrlo individualizirano.

Migranti su dio europskih društava i htjeli vi to ili ne – postat će sve većim dijelom vaših života, premda europska društva poduzimaju velike napore da to spriječe.

Vjerujem da je jedino rješenje boriti se i ne posustati. Također, moramo biti postojani u našoj svakodnevnoj borbi i preuzeti odgovornost za naše riječi i postupke. Nije dovoljno naprosto reći: „Želim ti pomoći, promišljam o tvojim potrebama i svjestan sam tvojih problema“ ili „Svjestan sam segregacijskih politika Tvrđave Europe.“ Moramo na tome raditi svakodnevno, a rezultati će možda biti vidljivi tek za desetak godina. Važno je imati autonomne, samosvjesne i samoorganizirane političke pokrete koji okupljaju izbjeglice, migrante, beskućnike, nezaposlene i prekarne radnike – svi se mi nalazimo na dnu društva koje je konstruirano u skladu s idejom udobnog života, orijentirano prema profitu i vrlo individualizirano. Želimo li napraviti pukotine u ovoj zoni komfora, moramo se okupiti i zajedno politički djelovati, ustati za svoja prava i na taj način učiniti ovo društvo u većoj mjeri zajedničkim nego što je to trenutno, u sklopu svakodnevnog života i načina proizvodnje u neoliberalnom kapitalizmu.

Od 2008. do 2012. godine djelovao je prilično jak aktivistički pokret pod imenom „Nevidljivi radnici svijeta“. Prema mojim saznanjima, u posljednje vrijeme u Sloveniji nema samoorganiziranih pokreta koji se bave pitanjima migrantskog rada, no postoje udruge koje prate izrabljivanje, očajne uvjete rada i života te kršenja zakona koje čine poslodavci. Trenutno je u Sloveniji najveći problem pomanjkanje zakonskih mogućnosti za zapošljavanje osoba koje nemaju dokumente, a žive na području Slovenije već duže vrijeme. Zapravo se radi o velikom problemu na razini Europe – s jedne strane, europske migracijske politike proizvode ogroman broj ljudi bez dokumenata i tjeraju ih u ilegalu, dok s druge ne postoje mehanizmi za dobivanje amnestije ili drugačiji načini da se započne novi život. Europska unija jedna je od formacija koje proizvode ljude bez države, a i Slovenija tome uvelike doprinosi.

Početkom svibnja više od trideset zaposlenika privatne zaštitarske kuće Valina nasilno je ušlo u skvot i pokušalo ga isprazniti. Vjerujemo da je to dio prljave igre koju su pokrenule lokalne ljubljanske vlasti. Zaposlenici zaštitarske tvrtke pretukli su nekoliko aktivista i pokušali radnicima jedne građevinarske tvrtke omogućiti rušenje zgrade dok je u prostoru još bilo nekoliko ljudi. Korisnici Roga, uz pomoć podržavatelja, zajedno su se oduprli i uspjeli spriječiti pokušaje uništavanja svojih aktivnosti i života. Korisnici Društvenog centra Rog više od mjesec dana održavali su razne aktivnosti pomoću kojih su sačuvali svoje autonomne prostore. Trenutno smo jaki, ali u dugoročnoj ćemo se perspektivi morati konsolidirati i pokušati osmisliti daljnje poteze, uzimajući u obzir neprekidne prijetnje evikcijom koje nam upućuju gradske vlasti. Protirasistična fronta brez meja i njezine sastavne grupe stajale su uz Rog tijekom cijelog trajanja borbe. Trenutno smo najaktivniji u radnoj grupi za azil. Provodimo aktivnosti podrške tražiteljima azila, izbjeglicama i migrantima, a uspostavljen je i prostor kojega vode sami migranti.

Teško je dati odgovor na to pitanje. Vaninstitucionalni oblici političkog organiziranja vrlo su moćni, ali istovremeno mogu biti i iznimno krhki. Autonomni centar Rog i Protirasistična fronta brez meja jedni su od rijetkih prostora u Sloveniji koji se trenutno bave antifašizmom i društvenim borbama. Pokreti odozdo u stanju su adresirati ova pitanja na dobar način, ali pitanje je koliko dugo mogu trajati njihove aktivnosti. Da bismo naš rad učinili što stabilnijim, moramo puno više razmišljati i djelovati u smjeru organiziranja u zajednici. Potrebne su nam bazične strukture koje će preživjeti čak i najveće prijetnje poput evikcije. Trebamo i jake alternativne ekonomske strukture koje će nam pomoći u izgradnji dugoročne političke i društvene solidarnosti.