Borba za slobodno vrijeme

Prošlog je mjeseca najveći njemački sindikat, IG Metall, pokrenuo kampanju dubokih povijesnih korijena. Taj sindikat – koji predstavlja 2,3 milijuna radnica i radnika u proizvodnji – koristi godišnje pregovore o nadnicama kako bi zahtijevao kraćenje standardnog radnog tjedna s trideset i pet sati na dvadeset i šest, tvrdeći kako bi to radništvu omogućilo da, između ostaloga, skrbe o djeci i starijoj rodbini. Ovom inicijativom, IG Metall se vratio jednom od najposvećenijih – i tradicionalno uspješnih – pitanja sindikalnog pokreta: slobodnom vremenu radnica/ka.

Slobodno vrijeme, kao što tvrdi IG Metall, nužno je za bazično dostojanstvo; da bismo brinuli o samima sebi i našim zajednicama, trebamo vrijeme izuzeto od stvaranja profita za poslodavce. Jednako važno, trebamo ga i kako bismo ostvarile/i svoj ljudski potencijal. Naša sposobnost da samostalno razmišljamo, doživimo romantičnu ljubav, njegujemo prijateljstva i slijedimo vlastite strasti i znatiželju, zahtijeva vrijeme koje je naše, vrijeme koje ne pripada ni šefu ni tržištu. U svojoj srži, kampanja za kraće radno vrijeme odnosi se na individualnu i kolektivnu emancipaciju.

Iznenađujuće je da ovo već dugo nije predmet bavljenja političkih platformi u SAD-u, čak niti na ljevici. No nije uvijek bilo tako. „Dužina radnih dana“, tvrde povjesničari rada, „kroz povijest je bilo središnje pitanje kojim se bavio američki radnički pokret tijekom najdinamičnijih razdoblja organiziranja“.

Radikali koji su podvrgnuti mučenju na Haymarketu borili su se za osmosatni radni dan („osam sati za rad, osam sati za odmor, osam sati za što god želimo“, glasio je slogan tih godina). Tijekom Velike depresije, usred značajnih radničkih borbi, na saveznoj je razini propao pokušaj smanjivanja radnog tjedna na trideset sati.

Generacije radnica/ka interpelirane su da vjeruju kako se osnovne manifestacije ljudskosti mogu odgoditi ili kupiti novcem, i da je što naporniji i duži rad ulaznica za ispunjen život

Američko radništvo borbu za slobodno vrijeme već desetljećima prepoznaje kao zahtjev koji bi mogao ujediniti kvalificirane i manje kvalificirane radnike, zaposlene i nezaposlene.

Danas bismo trebali povratiti tu baštinu. Skraćivanje radnog vremena uz podizanje životnog standarda trebalo bi biti jedno od središnjih, vodećih pitanja na ljevici.

Razlozi zbog kojih je borba za slobodno vrijeme završila na margini bezbrojni su i složeni. Povjesničar Benjamin Kline Hunnicutt napominje da je protjerivanje radikala iz sindikata i okretanje radništva prema prihvaćanju gospodarskog rasta kao motora prosperiteta tijekom poslijeratne potrošačke kulture SAD-a, išlo protiv isticanja politike vremena.

Uspon neoliberalizma također nije pomogao. Generacije radnica/ka interpelirane su da vjeruju kako se osnovne manifestacije ljudskosti mogu odgoditi ili kupiti novcem, i da je što naporniji i duži rad ulaznica za ispunjen život. Nastavite grabiti po turnirskoj ljestvici prema boljim radnim pozicijama i (pojedinačno) ćete moći platiti vrhunsku skrb o djeci, pregovarati o godišnjem odmoru, otići u ranu mirovinu te unovčiti nekretninsku investiciju kako biste ostavili nešto svojim nasljednicima. Mnogi su sindikati prigrlili ovaj novi stav; neki od njih još uvijek se zalažu za povećanje broja radnih sati, umjesto za to da se od poslodavaca zahtijeva veću naknadu za odrađene sate.

Međutim, danas, kada su stagnirajuće plaće i prekarni rad uglavnom norma, mnogi ljudi, osobito oni na početku svojeg radnog vijeka, više nemaju iluziju da su prekomjerni radni sati ključ za dostojanstvo i sreću. Zašto i bi, kada su pristojne mirovine stvar prošlosti? Kada granice između radnog i neradnog vremena zahtijevaju neprestano pregovaranje? Kada nam je nedoumica o tome bismo li trebali odraditi više posla uvijek na pameti –

Iz teorijskog aspekta, predstoji nam velika retorička bitka oko poimanja rada kao izvora smisla. A to podrazumijeva dublje promišljanje slobodnog vremena i načina života u društvu u kojem se provodi manje vremena na radnom mjestu

da li odraditi još jednu vožnju Lyftom, da li pokriti dodatnu smjenu u bolnici, da li preuzeti ocjenjivanje pedesetak ispita iz Osnova psihologije preko vikenda?

U tom kontekstu, mnogi džepovi ljevice bruje raspravama o vremenu i temporalnosti; „kasni kapitalizam”, „post-radne” budućnosti i „akceleracionizam” postali su poznati izrazi. Ti su diskursi vrijedni. No, budući da stvarni ciljevi tih rasprava često ostaju u apstraktnoj sferi ili daleko u budućnosti, takva retorika sama po sebi ne osigurava odgovarajuće alate za izgradnju pokreta. Štoviše, kako uglavnom cirkuliraju u akademskoj zajednici i drugim zatvorenim krugovima, takve ideje često zaobilaze većinu radnih ljudi, ma koliko bile atraktivne. Drugim riječima, teoriju i praksu, te stare bitange, treba zauzdati i povezati poput tek prohodalih blizanaca koji trče u suprotnim smjerovima.

U neposrednom vremenskom roku, predmeti naše borbe trebaju biti stvari poput kraćih radnih tjedana; oštrog porasta naknada za prekovremeni rad; niže dobi za starosnu mirovinu; proširenog socijalnog osiguranja; obiteljskog dopusta; plaćenog godišnjeg odmora; plaćenog bolovanja, dječjih doplataka i slobodnih dana. Sve ove stavke jasno su usmjerene ka smanjenju profitno motiviranog radnog vremena i unapređenju radničkog samoodređenja i materijalnih uvjeta. To su opipljivi, ostvarivi ciljevi, na čijim je temeljima moguće graditi dalje. Uz to, imaju potencijal okupljanja različitih radnika i ne-radnika. Punu zaposlenost, primjerice, možemo postići smanjenjem radnih sati i njihovom podjelom između većeg broja radnica/ka. Širenjem socijalne sigurnosti možemo ujediniti radnice/ke u kućnoj zdravstvenoj njezi i umirovljenice/ke.

Iz teorijskog aspekta, predstoji nam velika retorička bitka oko poimanja rada kao izvora smisla. A to podrazumijeva dublje promišljanje slobodnog vremena i načina života u društvu u kojem se provodi manje vremena na radnom mjestu.

U globalnom kapitalizmu, slobodno vrijeme često dolazi kao kazna; mnogo ljudi već njime raspolaže u obilnim količinama, od stanovnika izbjegličkih kampova do nezaposlenih osoba. Pritom nam opijatske i metamfetaminske krize jasno ukazuju da bez odgovarajućih resursa i društvenih mreža, slobodno vrijeme može imati suprotan učinak od emancipacije. Međutim, novac, sam po sebi, nije odgovor. Dovoljno je pogledati video „Good Life“ Kim Dotcoma ili

U globalnom kapitalizmu, slobodno vrijeme često dolazi kao kazna; mnogo ljudi već njime raspolaže u obilnim količinama, od stanovnika izbjegličkih kampova do nezaposlenih osoba

„dnevnik novca“ nekoga tko u Los Angelesu prima plaću od 1 250 000 dolara, kako bi se mogla nazrijeti malodušna ispraznost vremenskih prostranstava ispunjenih potrošnjom robe. U međuvremenu, kapitalizam na poprilično lukav način ono malo slobodnog vremena koje nam je preostalo prožima istim nagonima za proizvodnjom i mjerenjem koje vezujemo uz radno mjesto.

Dakle, izvjesno je da ostaje neophodno artikulirati pozitivnu viziju o tome kako bi slobodno vrijeme moglo izgledati i kojim bi resursima ono moglo raspolagati. Pokreti će se naći u ćorsokaku bez uvjerljive vizije bolje budućnosti; izgradnja te vizije mjesto je zbližavanja teorije i prakse.

Pritom inspiraciju možemo potražiti u inozemstvu.

Nije slučajnost da se IG Metall osjeća ohrabreno inzistirati na kraćem radnom vremenu – upravo je taj sindikat osigurao tridesetpetsatni radni tjedan.

No bilo bi pogrešno pretpostaviti da je ova bitka specifično europska. Američki radnički pokret opetovano se vraćao u borbu za kraći radni tjedan i veće radničke slobode. Prepoznao je snagu zahtjeva, koji ne samo da zamišlja svijet u kojem ljudi imaju više kontrole nad svojim životima, već i svijet koji gradi spone solidarnosti kroz ujedinjavanje interesa radništva i nezaposlenih, visoko kvalificiranih i nisko kvalificiranih radnika, domicilnog i radništva rođenog u inozemstvu.

Još je jednom sazrio trenutak da se mobiliziramo i zahtijevamo za sebe što je više moguće našeg smrtnog vremena.