Izvorno objavljeno 23. prosinca 2018. godine na Jacobinu.
Federalna porezna olakšica u SAD-u nominalno služi kao institucionalni poticaj i nagovor na preusmjeravanje dijela financijskih sredstava bogatih članova društva prema deklasiranim i deprivilegiranim slojevima. Međutim, ovakva mjera opterećuje državnu blagajnu, a time i financijsku održivost pojedinih javnih socijalnih servisa, dok zbog preširoko postavljene definicije dobročinstva rezultira i u poprilično besramnim primjerima reprodukcije privilegiranosti vladajuće klase. Donosimo prijevod teksta Lukea Savagea, koji filantropiju prokazuje kao oportuno održavanje i perpetuiranje sustava nejednake raspodjele dobara i resursa.
Pojedinačni primjeri blagdanskog dobročinstva od strane bogatih su prevara. Pravi je altruizam kolektivan.
Dobrotvorne donacije u SAD-u uglavnom dosižu vrhunac tijekom blagdana. Kao što napominje Meagan Day, ova tradicija sezonskog darivanja predstavlja svojevrstan paradoks: privremenu suspenziju široko zauzetog stava – vrlo rasprostranjenog među bogatima – da je siromaštvo rezultat osobnog ili moralnog neuspjeha. Na svega nekoliko tjedana svake godine, u privilegiranijim slojevima američkog društva kao da dolazi do implicitnog priznanja nepravedne raspodjele bogatstva, a time i ideje da siromašni uistinu zaslužuju više.
U svojem darivanju ove blagdanske sezone (ali i tijekom godine), bogatim će donatorima potporu pružati federalna porezna olakšica na dobročinstvo. Navodno osmišljena kako bi potakla milosrđe (osobito među bogatima – mjera je uvedena 1917. godine nakon velikog povećanja porezne stope za osobe s najvišim prihodima), olakšica omogućava svakome tko uplati donaciju da u poreznoj prijavi umanji prihod koji prijavljuje za iznos donacije.
Institucionaliziranje i poticanje velikodušnosti kao model javne politike – na prvi pogled – tko bi tome mogao prigovoriti? Međutim, kako god se njezina svrha službeno objašnjava u teoriji, ova je olakšica puno podložnija kritici jednom kada razmotrimo kako funkcionira u praksi.
Za početak, ovo nemalo košta javni proračun. Prema IRS-u (Internal Revenue Service – institucija zadužena za prikupljanje poreza u SAD-u, op. prev.), zahvaljujući mjeri navodno osmišljenoj kako bi poticala plemenite ciljeve te ublažila patnju, godišnje se na porezima gubi preko 60 milijardi dolara koji bi mogli završiti u federalnoj blagajni. Nije teško zamisliti puno bolje upotrebe tolikog novca; primjerice, svota je osam puta veća od onoga što se trenutno ulaže u program Head Start, koji osigurava čitav niz usluga djeci iz obitelji s niskim dohotkom.
Nadalje, olakšicu primarno koriste imućni slojevi stanovništva. Podaci Tax Policy Center-a (Centar za poreznu politiku) pokazuju da otprilike 74 posto onih koji koriste poreznu olakšicu na dobročinstvo prema svojim prihodima spadaju u gornjih 20 posto. Štoviše, regresivna narav ove mjere znači da će osobe iz nižih dohodovnih kategorija, koje se njome koriste, dobiti i manje beneficije: naposljetku, što je porezni obveznik u višoj dohodovnoj kategoriji, to mu je i porezna olakšica od svake donacije veća. Posljedično, 76 posto svih beneficija uprihodovanih od ove porezne olakšice odlazi onima koji zarađuju 100 000 dolara godišnje ili više.
Također, nije nevažno i koliko široko definiramo dobročinstvo. Istina, pod dobrotvornim donacijama mnogi podrazumijevaju donacije bankama hrane, pučkim kuhinjama, ili drugim vrijednim inicijativama. Međutim, krenemo li u pomniju analizu pojedinih nazovi-dobrotvornih projekata, otkrit ćemo da se često manje radi o velikodušnom darivanju, a više o motiviranosti vlastitim interesima – prisjetite se ogromnih donacija najprestižnijim sveučilištima ili drugim elitnim institucijama. Bilo bi teško otvoreno argumentirati da ova vrsta blatantne reprodukcije privilegiranosti treba uživati iste porezne stimulacije kao i, primjerice, donacije koje odlaze siromašnoj djeci kako bi imala zdrav doručak ili u svrhe pomoći žrtvama obiteljskog nasilja.
U određenim slučajevima dobrotvorne donacije, onako kako su definirane u američkom poreznom kodeksu, graniče s apsurdnošću, i predstavljaju ništa drugo doli plutokratsku taštinu pod pokroviteljstvom javne riznice. Primjerice, prije nekoliko je godina milijarder Mitchell Rales ostvario veliku olakšicu, doniravši svoju skupocjenu zbirku modernih umjetnina privatnom muzeju, sagrađenom tik do njegove kuće. Naravno, dobrotvorne donacije mogu predstavljati izraze empatije – osobito kada podrazumijevaju autentičnu osobnu žrtvu. Sukladno tome, izgleda kako je impuls prema dobročinstvu snažniji među onima niže i srednje platežne moći, nego što je među bogatima, usporedimo li njihove donacije s obzirom na udio u ukupnim prihodima.
No glavni je problem s dobrotvornim biznisom taj što se ljude koji već imaju najviše koristi od duboko hijerarhiziranog društva u SAD-u, nagrađuje zato što povremeno djeluju na ublažavanju upravo nekih od problema koje aktivno perpetuiraju.
Kada se moćni ljudi, čiji postupci održavaju ili jačaju društvene probleme, bave privatnom moralnošću, to nije tek neadekvatno rješenje samih tih problema; već je i vrlo realni izraz istih. Kapitalist-mešetar koji donira novac školskom okrugu, pod uvjetom da isti o javnom trošku obučava njegovu buduću radnu snagu. Direktor kompanije koji uplaćuje donaciju lokalnoj bolnici prije slanja armije krvožednih lobista u Washington u borbi protiv ekspanzije Medicaida. Industrijalac koji na vrlo javan način novčanim prilogom podrži lokalnu banku hrane na Badnjak, prije ulaženja u novu godinu sa svježom rundom otkaza i rezova nadnica. Nekretninski tajkun koji donira novac skloništu za beskućnike, istovremeno podižući cijene stanovnicima određene četvrti kako bi obogatio investitore.
Navedimo osobito frapantan primjer braće Koch, koji već nekoliko desetljeća aktivno potkopavaju mjere osmišljene za borbu protiv siromaštva i ponosno nude milodare siromašnima – ako, dok pomalo jedu juhu, spremni slušati propovijedi o čudima slobodnog poduzetništva. Glavni donator bolnica u Kanadi godinama je bio pokojni Peter Munk – milijarder i rudarski magnat, koji je usmjerio ogromne količine novca u kampanje povezane sa zdravljem, istovremeno upumpavajući novac u desničarske organizacije koje rade na privatizaciji državnog sustava zdravstvene skrbi.
U najgorem slučaju, ova vrsta filantropije nije samo licemjerna, već teži aktivno perpetuirati upravo one nepravde u svrhe čijeg ublažavanja institut dobročinstva navodno postoji – pritom često nagrađujući njihove tvorce plaketama, pokroviteljstvima i javnim prestižom.
Praznici možda jesu vrijeme veće individualne velikodušnosti, osobito među bogatima i dobro situiranima. Međutim, sve dok dopuštamo da ova vrsta privatizirane moralnosti bude zamjena za bogatiji kolektivni etos humanosti i solidarnosti, duh darivanja koji je tobože prisutan u ovo doba godine ostat će otužno slabašan u svojim praktičnim rezultatima.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.
31. prosinca 2018.Socijalistički zagovor Djeda Mraza
Suprotno strategijama javne denuncijacije, a na tragu dugogodišnje tradicije aproprijacije Djeda Mraza u zagovaranju različitih modela redistributivne pravde, autor komentara predlaže da jednom godišnje obmanjujemo djecu pričom o polarnoj utopiji koja teži darovnoj ekonomiji i egalitarnosti na globalnoj razini.
26. prosinca 2017.Vrijeme je da preuzmemo humanitarna sredstva iz ruku privatnih profitera
Političko usmjeravanje javnog novca prema privatnim interesima još jednom je podiglo medijsku prašinu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Privatna konzultantska tvrtka Adam Smith International, poznata po malverzacijama i višemilijunskoj dobiti – ostvarenoj preko ugovorâ s državom koji joj, na račun poreznih obveznika UK-a, dodjeljuju administriranje humanitarne pomoći – iznova ukazuje na sve razine apsurda koje prate uobičajene „suradnje“ javne i privatne sfere.
31. prosinca 2018.Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu
Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
14. travnja 2018.Kapital je društveni odnos
Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
26. prosinca 2017.Od socijalne države do socijalne majke
U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
19. prosinca 2018.Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti
Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
31. prosinca 2016.Posledice trodecenijskog sudara društva i ekonomije
Od globalne neoliberalne ofanzive 1980-ih do nedavnih mjera štednje, brojni su uzroci zašto je pojam liberalizma na ljevici počeo funkcionirati gotovo isključivo kao denuncijacijska etiketa. Time se negiraju veze između liberalizma i socijalizma, bilo da je riječ o prisutnosti pozitivnih liberalnih tekovina u socijalističkim projektima, bilo da je riječ o njihovim historijskim sporovima. Da bismo vratili cjelinu liberalizma u odgovarajuću perspektivu, sa Stefanom Aleksićem, beogradskim antropologom, razgovarali smo o klasičnom liberalizmu, ordoliberalizmu i neoliberalizmu te smo otvorili temu problematičnosti liberalizma iz feminističke perspektive te socijalističkih alternativa današnjice.
31. prosinca 2018.Le citoyen de souche*
U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
1. travnja 2018.Crna internacionala
Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
31. prosinca 2018.Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije
Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
31. prosinca 2017.Ekonomska kriza – tri alternativna pogleda
Donosimo snimku i izvještaj s panela o ekonomskoj krizi na kojem se razgovaralo o trenutnim ekonomskim odnosima snaga u Europi i njihovim političkim dimenzijama, različitim odgovorima na krizu i mogućnostima koje se u takvoj situaciji nadaju za ljevicu. Kroz raspravu je dominiralo suprotstavljanje dviju teza o uzrocima krize: radi li se o krizi profitabilnosti ili financijskoj krizi. Panel je održan 16. svibnja 2017. godine u sklopu Subversive Foruma 10. Subversive festivala, a na njemu su, uz moderaturu Domagoja Mihaljevića, sudjelovali Joachim Becker, Zoltán Pogátsa i Costas Lapavitsas. Dosad objavljene snimke s prethodnih Subversive festivala potražite na playlisti.
2. prosinca 2016.Elitistički pasijans Latinke Perović
Dosadašnja recepcija nove knjige beogradske historičarke Latinke Perović, objavljene prošle godine pod naslovom Dominantna i neželjena elita. Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek) u pravilu se svodila na pohvale autorici. Prvi glas neslaganja stigao je prošlog mjeseca, kada je sociologinja Mira Bogdanović u srbijanskom Le Monde diplomatiqueu objavila članak „Elitistički pasijans Latinke Perović“, u kojemu je prikazala dimenzije Perovićinog povijesnog revizionizma te njezino stvaralaštvo stavila u kontekst antikomunističke histerije prisutne posljednjih četvrt stoljeća. Donosimo snimku razgovora koji je povodom tog članka i nadolazeće knjige Mire Bogdanović o Latinki Perović održan 25. studenog u Zagrebu, navedeni članak iz srbijanskog LMD-a te kratki osvrt Luke Matića.
9. svibnja 2018.Liberalizam 19. stoljeća kao ideološko utemeljenje poretka nejednakosti u 21. stoljeću
Pogledajte snimku i pročitajte tekst izlaganja historičarke i sociologinje Mire Bogdanović s prošlogodišnjeg 10. Subversive festivala. Mapirajući liberalna srastanja dugogodišnjih aktera (post)jugoslavenske političke sfere i civilnog društva, Bogdanović identificira liniju elitističkog ljudsko-pravaško-privatno-vlasničkog fetišizma koja svojim antikolektivizmom ostaje slijepa za društvenu solidarnost, koja nudi tek nekritičku pohvalu političkih ustroja liberalnog zapadnog svijeta i pretpostavlja ih volji obespravljene većine, odnosno – u interpretaciji izvornog liberalizma kojoj se priklanja – diktatu rulje.
28. rujna 2014.Liberalizam, fašizam i zagonetka masovnog društva
Pogledajte snimku predavanja Ishaya Lande, održanog 20.9.2014. na FFZG-u u sklopu ovogodišnjeg programa CRS-a posvećenog teoriji kapitalističke države. Udaljavajući se od standardnog poimanja fašizma kao ”masovne politike” ili ”masovne histerije”, Landa predlaže razumijevanje međuratnog evropskog fašizma kao sveobuhvatnog pokušaja nošenja s izazovom koje je masovno društvo predstavljalo tradicionalnim pozicijama moći i višim društvenim slojevima.
14. listopada 2016.Kritika građanskog antifašizma
Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.