Marx između psovke i analize

Ime Karla Marxa u suvremenom političkom i javnom životu statusno šeta između psovke, sinonima za naivnost, političkog hobija i šifre za ekstremizam. S obzirom na takve statusne odrednice posve je jasno da se u javnom životu rijetko i spominje, a kamoli da služi kao oslonac političkog programa ili analitički orijentir. Oni stariji ga se sjete kao inspiracije za službenu ideologiju bivše države i školskog predmeta koji se nazivao po njemu. Mlađima se pak Marx ukazuje ponajviše kao moguće pitanje na pub kvizu ili kao oznaka za rub političke provalije preko kojega se ne ide. Budući da su države koje su se nominalno oslanjale na marksizam neslavno završile svoj povijesni nastup takav status u općoj populaciji uopće ne čudi. Moglo bi se dodati da Marx pritom ne predstavlja nikakvu iznimku: ni ostali mislioci iz 19. pa ni iz 20. stoljeća ne figuriraju pretjerano bolje. Osim što se njih smatra zastarjelima po inerciji, a Marxa po sadržaju kao takvom. 

Međutim, ako se okrenemo području u koje društvo alocira viškove kako bi o istom tom društvu moglo razmišljati i tumačiti ga – sveučilištima i institutima – uočit ćemo da situacija nije značajno drukčija. Samo što se u tom specifičnom polju, kako kod nas tako i diljem Europe, marksistička tradicija održava živom u područjima koja se sve više smatraju razbibrigom kao što su teorija književnost, teorija filma ili kulturalni studiji. I kao takva se savršeno uklapa u klasnu analizu kakvom barata suvremena desnica: socijalnu bazu ljevice čine studenti iz srednje klase kojima društvo plaća da se bave intelektualnim luksuzom kao što su marksistička teorija, tzv. rodna ideologija ili ekologija. 

Radnici_ice nemaju vremena ni resursa da se bave tim hobijima koji sa stvarnim svijetom nemaju nikakve veze. Na tim osnovama desnica gradi navodno fundamentalnu klasno-ideološku podjelu suvremenog svijeta. Na jednoj strani su radnici i poduzetnici koji nešto proizvode, a na drugoj privilegirane urbane srednje klase koje se financiraju oporezivanjem ovih prvih da bi se mogli baviti političkim fantazijama. Marx i marksizam su u posljednjih četrdesetak i više godina prošli kroz ironičnu povijesnu putanju: od intelektualnog alata za oslobođenje radničke klase do intelektualnog luksuza koji se konzumira na leđima te iste klase. Kako smo došli do tog obrata?

Valja krenuti od očitog. Ljevica, pogotovo ona inspirirana Marxom i marksizmom, doživjela je u drugoj polovici prošlog stoljeća snažan politički poraz. Samim tim su i njeni intelektualni i ideološki oslonci izgubili na uvjerljivosti. Ili su barem trebali izgubiti na uvjerljivosti. Naime, tim se političkim porazom razotkrio i znakoviti političko-teorijski paradoks. Socijalističke zemlje u kojima je marksizam predstavljao službenu ideologiju koristile su ga kao intelektualni resurs za izgradnju socijalizma. I nije nam ovdje od prevelike važnosti što se često u službenim varijantama taj resurs svodio na karikaturu Marxa i marksizma. Nekad su karikaturi pridonosila prilagođavanja društveno-ekonomskim uvjetima i ideološkim tradicijama na određenim područjima, a nekad su proizlazila iz političkih raskola. Ono što je važno za istaknuti jest da se u Marxovu radu, pa i u onom njegovih nasljednika, može pronaći premalo recepata ili barem putokaza za izgradnju socijalizma ili komunizma. 

Marxov analitički rad se zasnivao na kritici kapitalizma ili kako kaže podnaslov “Kapitala“: kritici političke ekonomije. Donekle pojednostavljeno, Marxova analiza nam je mogla poslužiti kao kriterij uspješnosti nadilaženja kapitalizma jer nam je omogućila da razumijemo što je kapitalizam, a samim tim i da možemo procijeniti jesmo li ga uspjeli prevladati socijalističkim politikama. Ali nam nije mogla biti od presudne koristi pri osmišljavanju i izgradnji tih politika. Međutim, kad su socijalistički projekti propali, a kapitalizam se vratio u punoj snazi, Marx nam je bio adekvatniji alat nego ikad prije, ali ga više na policama nije bilo. Drugim riječima, Marx je izgubio legitimitet na zadatku koji, uvjetno rečeno, nije bio njegov, na izgradnji socijalizma. Taj se gubitak legitimiteta proširio i na analizu kapitalizma: radi se o zastarjelim konceptima iz 19. stoljeća koji ne mogu artikulirati probleme suvremenog kapitalizma. 

Ideološka potreba za micanjem Marxa i marksizma iz analitičkog repertoara koincidirala je dakle s analitičkom potrebom koja je ostala nezadovoljena. Politička pobjeda Zapada u Hladnom ratu i snaga ideološke potrebe držali su tu analitičku potrebu ispod razine vode. Uspjesi globalizacije, širenje tržišnih sloboda i nepostojanje političke alternative činili su svaku kritiku izlišnom. Pod analitičkom potrebom ovdje mislimo na sve one glasove poraženih u procesima globalizacije i širenja tržišnih sloboda koji nisu imali političkog predstavnika jer se u tadašnjem ideološkom okviru njihov poraz ili neuspjeh nisu smatrali političkim učincima. Njihov neuspjeh je bio individualne prirode, a ne nekakva sistemska greška koju je trebalo analizirati. 

No, onda se dogodila 2008. godina i Velika financijska kriza, i ta se analitička potreba više nije mogla politički i ideološki potiskivati. Međutim, previše je vremena prošlo, i pobjeda u Hladnom ratu pokazala se suviše učinkovitom. Analitički aparat nije zastario nego se zaboravio. Bilo je preteško opet ga upaliti. Kao da se radilo o rafineriji koja dugo nije radila. Pojavile su se vrlo uspješne stranke takozvane populističke ljevice, poput Sirize i Podemosa, ali one su se oslanjale na ponešto drukčije tradicije i klasne saveze te su brzo izbrisane s političke mape. Međutim, analitička potreba nije nestala. Ljudi su i dalje vapili za objašnjenjem onoga što im se događa i što primijećuju posvuda oko sebe. Objašnjenjem u klasnom ključu u kojem je dugo vremena marksizam držao analitičku dominaciju. No, čini se, kao što smo već napomenuli, da je dominaciju na klasnu analizu preuzela ekstremna desnica.

Ona se do prije koju godinu, barem na retoričkoj razini, dijelila na onu koja se oslanja na libertarijanske ideje i na onu koja od poražene i dezorijentirane socijaldemokracije preuzima ideju države blagostanja, ali je modificira i predviđa samo za određene društvene grupe. Radilo se o fenomenu koji se o literaturi nazivao welfare chauvinism (šovinizam blagostanja). Pravo na socijalne transfere i pristup javnim uslugama postupno se, ali nedvosmisleno, etnički diferenciralo. Pravo na socijalne transfere i javne usluge prilično se etnički definiralo. No, došlo je do ideološke prevlasti one struje ekstremne desnice koja je integrirala libertarijanske stavove. Ta je prevlast koincidirala novom Trumpovom pobjedom i uspjehom Javiera Mileia na argentinskim izborima. U njezinoj se osnovi nalazi klasna podjela suvremenog svijeta, ponekad eksplicitna, a ponekad oslonjena na prešutno znanje: na jednoj strani „proizvođači“, neovisno o vlastitom klasnom položaju, a na drugoj „paraziti“, koji se navodno financiraju porezima. Ova se politička koalicija između radništva i kapitala u literaturi uobičajeno naziva producerism, koji još uvijek nema adekvatan hrvatski prijevod. Zabrinjavajuće je koliko je široko prihvaćena vjerodostojnost ovakve reduktivne  klasne podjele. 

Ova se vjerodostojnost ne proizvodi slučajno, nego se oslanja na niz strukturnih i diskurzivnih čimbenika. Dva su pritom posebno relevantna. Prvi se tiče sve slabijeg utjecaja sindikata i samim tim promjenama radničke perspektive. Često se radnicima_icama čini da će se prije za ciljeve izboriti individualno, kroz benevolentniji odnos sa šefom ili korištenjem prilike da se putem internetskih platformi postane samostalni poduzetnik, nego upuštanjem u kolektivni rad unutar institucije koja se više ne pokazuje toliko učinkovitom. Drugi se razlog krije u gotovo pa potpunoj devastaciji političkog imaginarija na ljevici. Postalo je iznimno teško zamisliti drukčije svjetove, a ljevica se uglavnom svela na defanzivnu borbu za nekada već dosegnute oblike ravnopravnosti i stečena prava. To vrijedi podjednako za intelektualnu, parlamentarnu, uličnu i ljevicu na radnim mjestima. Iako postoje različiti mogući koraci u reaktivaciji tog političkog imaginarija, oni su zahtjevni i podrazumijevaju težak i dugotrajan intelektualni i društveni rad, a vremena je sve manje. Ali prečac ne postoji.

U te korake svakako spada i aktualizacija, odnosno ponovno čitanje Marxa. Ne zato što predstavlja nepogrešivog intelektualnog vodiča ili zato što bi samo čitanje Marxa automatski otvorilo put drugačijoj politici i socijalizmu. Marx nam nije potreban da bismo znali kad smo u pravu, a kada u krivu. Marx nam treba kao prostor učenja, da bismo razumjeli na koji se način oblikovala naša oblikovala tradicija, ali i da bismo od njega učili kako iz neposredne stvarnosti i političkih sukoba graditi analizu. 

Kao vrijednu polaznu točku u tom zadatku u tom zadatku valja izdvojiti novu knjigu Brunea Leipolda „Citizen Marx: Republicanism and the Formation of Karl Marx’s Social and Political Thought“ (Princeton University Press, 2025.). Već sam naslov upućuje na to da se knjiga primarno bavi ulogom republikanizma u oblikovanju Marxove misli. Iz toga proizlazi i jasan motiv svojevrsne rehablitacije Marxova intelektualnog naslijeđa: ne kao mislioca koji se isključivo bavio pitanjima ekonomije, već kao autora čije su stavove u priličnoj mjeri oblikovali borba za političke slobode i rasprave o najadekvatnijem dizajnu institucija republike. 

Leipold polazi od uvriježene predodžbe koja je posljednjih desetljeća intelektualno pokapala Marxa: da je bio slijep za politička pitanja, da je bio kruti materijalist koji je vjerovao da će svi politički oblici nužno proizaći iz ekonomskih promjena, pa nije čudno što su navodne političke realizacije njegove teorije rezultirale Staljinom i drugim autokratima. Drugim riječima, sve nedaće takozvanog realnog socijalizma pripisivane su Marxovoj nesuptilnoj analizi svih političkih nijansi. Leipold, međutim, u pedantnom i minucioznom čitanju Marxovih radova – od prvih srednjoškolskih do zrelih tekstova – pokazuje koliko je ta predodžba daleko od istine. 

Marx je prolazio kroz faze: prva, izrazito republikanska, bavila se primarno političkim pitanjima slobode, zanemarujući socijalne i ekonomske dimenzije; sljedeće faze sve više su uključivale te dimenzije; a u završnoj, nakon pada Pariške komune, ponovo prioritet dobivaju pitanja institucionalnog dizajna i oblika vladanja. Riječ je o postupnom razvoju, a ne o striktnim epistemološkim rezovima ili epifanjama.

 Naime, dvije su ključne dimenzije Leipoldove knjige koje nam mogu intelektualno i politički pomoći u ovome trenutku. Prva se upravo tiče navedenih faza u Marxovu radu. Pedantnim čitanjem njegovih radova primjenom kontekstualne analize, Leipold nam otkriva na što su one točno bile odgovor. Ponekad, osobito u pismima, Marx eksplicitno sukobljava s neistomišljenicima i ostalim suvremenicima, no i u zapisima bez izričitog adresata, koji zvuče kao javni pokušaji dosezanja istine usprkos okolnoj kakofoniji, on je konkretno situiran u konkretne rasprave. 

Najvažniji Leiopoldov doprinos jest otkrivanje konteksta tih rasprava, omogućujući na time bolje i preciznije razumijevanje Marxovih uvida. Pedagoški ključ takve analize nije samo u boljem razumijevanju njegovih riječi već i u boljem razumijevanju puta kojim je do njih dolazio. Time je Leipold postigao najvažniji učinak: dublje smjestivši Marxa u širi kontekst rasprava 19. stoljeća ujedno je značilo i učiniti ga adekvatnijim i prijemčivijim za 21. stoljeće. A uvidjeli smo aktualnost njegove metode koja proizlazi iz konkretnih rasprava toga vremena.

Drugi važan doprinos jest smještanje ekonomskih i političkih pitanja na istu ravan analize. Leipold to čini pozivanjem na pojam dominacije iz republikanske tradicije: kao što se republikanizam pozivao na ne-dominaciju kao preduvjet političke slobode, Marx to isto čini u sferi ekonomije. 

Postojanje bilo kakve dominacije nad radnikom – Marx naziva despotizmom kapitala – čini raspravu o političkim slobodama nepotpunom. 

Radnik pod arbitrarnom dominacijom kapitala nije u drukčijem položaju od građanina pod arbitrarnom dominacijom monarha ili diktatora. Konceptom ne-dominacije Leipold uspijeva uspostaviti kontinuitet između borbe za političke slobode i kritike kapitalizma, pokazujući da Marx, što je i više nego očito iz njegovih zapisa, ne predstavlja nikakav antipod demokraciji, nego širenje njenih mogućnosti. Bez oživljavanja takvog Marxa i marksizma bit ćemo prisiljeni da monopol na klasnu analizu prepuštamo desnici.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.