Od klasne borbe do kritike civilizacije
Frankfurtska škola imala je namjeru oživjeti marksizam. No, njezini glavni mislioci postali su apologeti kapitalizma. Autori ovoga teksta smatraju da se kritički dio njihove teorije može iskupiti samo kroz marksizam.
Institut za društvena istraživanja u Frankfurtu na Majni postoji već stotinu godina. Poznat i kao Frankfurtska škola, tu su 1923. godine postavljeni temelji kritičke teorije. Sve do danas ona oblikuje samorazumijevanje ljevice u Saveznoj Republici Njemačkoj) u okviru federalne države – kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu. Njeni najraniji predstavnici su Max Horkheimer, Theodor W. Adorno i Herbert Marcuse.
Dio antikapitalističke ljevice vidi kritičku teoriju kao posljednji bastion protiv sveobuhvatne prinudne eksploatacije kapitalističke logike, koja ne staje na području kulture i umjetnosti. Drugi, međutim, Frankfurtskoj školi pripisuju ključnu ulogu u legitimaciji Zapadne Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, smatrajući je “intelektualnim temeljem” kapitalističke Savezne Republike Njemačke kako ju je sociolog Clemens Albrecht, između ostalih, jednom opisao. Treći pak, osobito lijevi aktivisti_kinje progresivnih društvenih pokreta, smatrali su da je kritička teorija buržoaski, pa čak i elitistički odmak pokreta od političkih borbi. Na određeni način – svi su u pravu – budući da su etiketu “Frankfurtske škole” dobile vrlo različite, premda ne međusobno isključive pozicije.
Već je i sam naziv “Frankfurtska škola” strani pojam, nastao tek desetljećima nakon etabliranja kritičke teorije, i njezin ga je utemeljitelj Horkheimer jednostavno smatrao kodnim nazivom za određenu struju marksizma. Razvio ga je u suradnji s kolegama u Časopisu za društvena istraživanja kojeg je izdavao istoimeni Institut. Prema njihovu vlastitu razumijevanju radili su na interdisciplinarnoj analizi društvenih uvjeta u njihovoj cjelini – dakle kapitalističkom totalitetu koji izmiče neposrednom svakodnevnom razumijevanju.
Odbačen je klasični marksistički društveni model u kojem ekonomska baza u suštini determinira svoju kulturnu nadgradnju. Dapače, baza u ekonomiji pokazuje jednako ideološke odlike kao što njena nadgradnja pokazuje ekonomsku suštinu. Metoda kritičke analize totaliteta koja iz toga proizlazi bila bi nezamisliva bez postignuća ondašnjih heterodoksnih marksista Georga Lukácsa i Karla Korscha. Oni su branili politički moment revolucionarnog u historijskom materijalizmu naspram determinizma povijesno-filozofskih nužnosti. Stoga je stogodišnjica Instituta za društvena istraživanja dobar prigoda za prisjećanje na dva klasika marksističke teorije – Lukácsove Povijesti i klasne svijesti i Korscheva Marksizma i filozofije – koji su također objavljeni prije sto godina. Lukács i Korsch branili su “subjektivni čimbenik” naspram “objektivnih zakona” i time postavili temelj kritičkoj teoriji. Kritički marksizam i kritička teorija su – barem u svojim počecima – samo dva naziva za isti emancipatorni cilj.
Psihologiziranje pitanja moći
Horkheimer je preuzeo upravljanje Institutom za društvena istraživanja od svog austromarksističkog prethodnika Carla Grünberga 1931. godine, ali je ubrzo nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast zatvoren i preseljen u SAD. Za razliku od osam godina ranije kada je osnovan, Institut je u to vrijeme bio primarno posvećen pitanjem kako to da su europska nadanja proizašla iz sovjetske Februarske i Oktobarske revolucije 1917. te neuspješne Novembarske revolucije u Njemačkoj 1918./19. mogla potonuti u močvari fašizma. U tu je svrhu kritiku političke ekonomije trebalo nadopuniti sociologiziranom psihoanalizom i kulturnom teorijom i razvijati u smjeru razvijene kritike ideologije.
Na ovaj je način kritička teorija ukazala na proces međunarodne homogenizacije, koja je simptom monopolističke kapitalističke globalizacije. Po njihovom mišljenju, to nije pogodilo samo Hitlerov ili Staljinov režim, nego sve više i kapitalističke Sjedinjene Američke Države, čije je društvo bilo pod sve većim utjecajem masovne proizvodnje, kulturne industrije i konzumerizma. “Ali ako ne želite govoriti o kapitalizmu, trebali biste šutjeti i o fašizmu”, ustvrdio je Horkheimer u vezi s dijalektikom između fašističkih i kapitalističkih društava. Međutim, sam Horkheimer je s vremenom sve manje referirao na taj uvid.
Do momenta kada je Institut – sada sveden na zloglasni tandem Horkheimer/Adorno – preseljen u New York i Los Angeles, njegova analiza nacionalsocijalizma postaje razvodnjena. Umjesto ideološke kritike kapitalizma pojavila se kritika civilizacije s kulturnopesimističkim svojstvima. Umjesto na Marxa, ova se kritika osobito naslanjala na Schopenhauera i Nietzschea, samim time na tendenciozno konzervativni (kulturni) pesimizam te psihologizaciju i perpetuiranje pitanja moći ili negativnu antropologiju. Na taj je način prijašnja kritika iracionalističkog, “automatskog subjekta” (Marx) kapitala – tj. nekritičke, autonomne prirode kapitalističkih ograničenja rasta – pretvorena u nediferenciranu kritiku “razuma”. Implicitno se pretpostavljalo da nije klasna borba nego “razum” taj koji je determinirao putanju svijeta.
U ovom trenutku desilo se i prenaglašeno identificiranje “razuma” s razumom koji je kapitalizam disciplinirao i instrumentalizirao. No, to je značilo i da više nema razuma osim onog koji je identificiran kao vladajući, što znači da više nije bilo povijesne perspektive u kojem je razum sadržavao emancipatorski potencijal.
Okretanje od marksizma
Knjigu koja je formulirala taj dehistorizirajući osnovni teorem mnogi sada smatraju standardnim djelom kritičke teorije: Adornova i Horkheimerova Dijalektika prosvjetiteljstva (1944. godine). Ova je kanonizacija zaslužena zbog seminalne analize antisemitizma i poglavlja o kulturnoj industriji. Ipak, valja primijetiti da je apstraktna kritika razuma u dijalektici prosvjetiteljstva bila de facto ekvivalentna oproštaju s marksizmom, budući da je političko-ekonomsku kritiku izrabljivačkog kapitalizma pretvorila u filozofsku kritiku poistovjećivanja mišljenja. Dok je kontinuitet između kapitalizma i fašizma u teoriji postajao sve teže objašnjiv, on je ostao neprekinut u stvarnom svijetu, kao što je pokazala, primjerice, suradnja između Francova režima i MMF-a u 1960-ima.
S obzirom na ovu pozadinu, čini se sasvim logičnim da se Horkheimer zajedno s Adornom 1951. vratio u kapitalističku Saveznu Republiku Njemačku kako bi radio sa zapadnim saveznicima protiv “totalitarizma” Hitlera i Staljina. Za Horkheimera novi glavni neprijatelj postaje komunizam. S Istoka je prijetio Zapadu. Horkheimerov rapidni antikomunizam kasnije će otići toliko daleko da je podržao američki rat u Vijetnamu iz straha od komunističkih “Kineza na Rajni”.
Kritička teorija, koja više nije htjela imati ništa s nekadašnjom solidarnošću s radničkom klasom, potonula je u političku nemoć. Tijekom svojega života, Adorno nije samo pisao protiv postojane nacističke prirode Savezne Republike Njemačke, već i protiv povezanog robnog “upravljanog svijeta” od Istoka do Zapada. Ne može se pretpostaviti da je ikada skrivao inherentnu vezu između kapitalizma i fašizma, jer su za njega kapitalističko načelo razmjene i nacionalsocijalistički konformizam, stvaranje ekonomskih monopola i politički totalitarizam, apstraktni rad i paranoidna personifikacija zla u antisemitizmu išli ruku uz ruku.. Ali upravo je Adorno od svih ljudi bio taj koji nije želio odustati od upotrebe policijske sile protiv svojih buntovnih studenata iz 1968., tako da je i sam bio osumnjičen da je u koaliciji sa svjetskim vođama.
Gotovo dvije godine ranije njegov pomoćnik Jürgen Habermas već je opravdao takav pristup riskantnom konceptualnom konstrukcijom “lijevog fašizma” kao puke reakcije. S druge strane, u daljnjem životu Habermas će slijediti kasni horkheimerovski put pomirenja s kapitalističkim uvjetima Zapada na način kojem bi se Adorno zasigurno žustro usprotivio. Adorno je, međutim, umro 1969. godine, a Marcuse gotovo točno deset godina kasnije. Kada se 1981. godine pojavila Habermasova teorija komunikativne akcije, [Horkeimer i Adorno] više se nisu mogli usprotiviti. Habermas je postupno očistio Frankfurtsku školu od svih preostalih marksističkih stavova.
Najkasnije od ponovnog ujedinjenja [Njemačke] 1990., Habermas je postao politički filozof vrijednosti Zapada s pozadinom u moralnoj i pravnoj filozofiji. Međutim, ono što je od tada Frankfurtska škola u humanističkim i društvenim znanostima tretirala kao promjenu paradigme, bolje je opisati kao “Godesberg kritičke teorije”, ili da se poslužimo riječima politologa Karstena Fischera i Raimunda Ottowa. Poput SPD-a s Godesbergovim programom1Referenca je na Godseberg Programm SPD iz 1959. kojim se ova stranka odrekla cilja zamjenjivanja kapitalizma dok je istovremeno prihvatila za cilj reformu kapitalizma, orijentaciju ka masovnoj političkoj stranci, te nacionalizaciju kao jedan od glavnih principa socijalizma. , kritička se teorija potpuno transformirala iz radničke vlasti u buržoasku vlast.
Habermasov se razvoj od 1970-ih stoga treba shvatiti manje kao filozofski te više kao politički zaokret od kritičkog marksizma prema socijaldemokratskom liberalizmu. Treba naglasiti da je liberalizam oduvijek bio dio Habermasova opusa. Još 1958., kada je antikomunist Horkheimer vjerovao da je u tome (socijaldemokratskom liberalizmu, op. prev.) vidjeo previše marksističke “revolucije” i njezina stila, u Habermasu se mogao primijetiti kategorički dualizam. On suštinski odražava liberalni svjetonazor koji postavlja nevidljivi zid između “privatnog” i “javnog”.
U Habermasovu žargonu te dvije jedinice koje treba izolirati jednu od druge nazivaju se “sustav” i “živi svijet”, ili ranije “rad” i “komunikacija”. Ovom podjelom svijeta Habermas ne samo da želi zaštititi javnost od privatizacije, nego i – u klasičnoj liberalnoj maniri – tržište i njegovu podjelu rada od političkog primata. Habermas tako označava liberalni zaokret Frankfurtske škole. Od tada nadalje, sve alternative kapitalističkoj podjeli rada, koja je slavljena zbog svoje navodne “diferencijacije” i “složenosti”, bile su osumnjičene za totalitarizam.
Dvije duše kritičke teorije
Ta transformacija kritičke teorije iz marksističke analize totaliteta u lijevo-liberalnu političku teoriju bila je kobna za Ljevicu. Poststrukturalizam, koji se nastojao pročistiti od svega marksističkog, ubrzo se pojavio kao posljednje utočište za kvazi lijevo razmišljanje. Međutim, ta je perspektiva bila varljiva.
Prije svega, poststrukturalizam nikada nije imao na umu emancipaciju, jer za njega emancipacija ontološki ne postoji. Jer odakle bi trebala doći emancipacija ako ne postoji onostrano, moć, diskurs ili struktura, tako da se subjektivnost i samoodređenje svode na puke metafizičke floskule modernosti. “Emancipacija” je ubrzo poslana na otpad povijesti zajedno sa “socijalizmom” kao “velikim narativom”.
Osim toga, ovaj zaokret prema poststrukturalizmu sveo je kritičku teoriju u cjelini na teoriju Horkheimera i Adorna od njihova povratka iz egzila u Frankfurt. Ovo reduciranje zanemaruje figure poput Herberta Marcusea koji se nije vratio u Frankfurt ranih 1950-ih već je ostao u SAD-u do svoje smrti. Odatle je analizirao i kritizirao obje strane Hladnog rata, staljinizam Istoka, kao i kapitalizam Zapada. Činio je to kako bi se mogao što nepokolebljivije držati izvornog cilja kritičke teorije.
Ono što je Horkheimer nekoć dijelio s Erichom Frommom nastavilo je oblikovati Marcuseovo stanovište: sublacija filozofije u nešto što bi se moglo nazvati demokratskim komunizmom. Cilj kojem se težilo nije bio samo nacionalizirati proizvodne snage, kao što se već dogodilo u Sovjetskom Savezu, već i transformirati tu nacionalizaciju odozgo u socijalizaciju odozdo. Tek kada se postigne značajna demokratizacija društva u cjelini, uključujući i ekonomiju, ne samo eksploatacija i komodifikacija, već i reifikacija/objektivacija i alijenacija mogu konačno nestati iz društvene stvarnosti.
Zbog privrženosti tom cilju nekadašnjeg Časopisa za društvena istraživanja, Marcuse se nakon rata nije mogao vratiti u Institut za društvena istraživanja. U tom smislu, sasvim je logično da on do danas ostaje više-manje ekskomuniciran iz najužeg kruga Frankfurtske škole. Ipak, Marcuse je kritički teoretičar koji je Horkheimerov izvorni marksističko-ideološko-kritički program najdosljednije sačuvao za sljedeće generacije. Na toj liniji, uz službenog Habermasa i njegovu sljedbu, u drugu generaciju kritičke teorije treba ubrojiti i antiautoritarne marksiste i marksistkinje poput Hansa-Jürgena Krahla, Oskara Negta, Angele Davis i mnoge druge šezdesetosmaše. U narednoj, trećoj generaciji treba spomenuti i Fredrica Jamesona i Gillian Rose. Ovi intelektualci s engleskog govornog područja bili su u stanju zadržati Adornov marksizam u Marcuseovom okrilju.
Gledajući iz ove perspektive, zamjetan je jaz između kritičke teorije i Frankfurtske škole: potonja bi se stoga odnosila na zemljopisno i intelektualno uporište kapitalističke Savezne Republike kao instance legitimiteta, dok bi prethodna značila ideologijski kritički marksizam. Ova bi diferencijacija objasnila i zašto su Frankfurtska škola i kritička teorija vezane uz toliko različite frakcije na ljevici. Činjenica je da Frankfurtska škola sa svojim zatvorenim defetističkim stavom (Horkheimer), apologijom kapitalističke modernosti (Habermas) i s pomakom od pitanja raspodjele prema pitanjima priznanja (Honneth) nema mnogo toga za ponuditi radniku ili radnici na ljevici. Međutim, s kritičkom teorijom situacija je drugačija. U svojoj analizi ona je uspjela spojiti navodno različite društvene fenomene. Međutim, takvo je kolektivno razmišljanje postignuto analizom totaliteta pritom ne gubeći iz vida šumu kapitalizma za stabla diskriminacije. Da bismo se odmakli od sektaških prema solidarnim ljevičarskim politikama, takva kritička teorija će nam biti najbolje sredstvo.
Stoga na ovom mjestu još jednom podsjećamo da ove godine svojih sto godina ne slavi samo Institut za društvena istraživanja. Istu obljetnicu obilježava i Prvi marksistički radni tjedan [Erste Marxistische Arbeitswoche], tijekom kojeg se govorilo o dva klasika kritičkog marksizma u nazočnosti njihovih autora: Lukácsa i Korscha. Tek zajedno oni čine temelj kritičke teorije. Zato iskoristimo obljetnice 2023. da aktualiziramo kritičku marksističku teoriju umjesto da nastavimo dopuštati da kritička teorija bude svedena na liberaliziranu Frankfurtsku školu.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.
