Zbog zagrijavanja planeta oceanima prijete najveće promjene u posljednjih tri milijuna godina

Globalno zatopljenje izrazito pogađa morski živi svijet i stabilnost ekosustava u svjetskim oceanima. Iako bi već i scenarij “umjerenog zatopljenja” mogao uzrokovati “trostruko veće promjene od onih koje su se dogodile tijekom proteklih 50 godina”, “najviše zabrinjava izrazito zatopljenje, s predviđenim porastom temperature između 0,8 i 4,8°C, koje bi moglo ‘pogoditi morsku bioraznolikost u većoj mjeri od temperaturnih promjena koje su se dogodile kako između posljednjeg glacijalnog maksimuma i današnjice tako i između srednjeg pliocena i današnjice’ te pritom zahvatiti područje od čak 70 posto svjetskih oceana”.

Nova studija predviđa velike poremećaje u cjelokupnom planetarnom ekosustavu, kako uslijed umjerene tako i uslijed izrazito visoke razine zatopljenja
Nastavak zatopljenja svjetskih oceana mogao bi pokrenuti poremećaje za morski živi svijet koji bi bili veći od bilo kojih u posljednjih tri milijuna godina, stoji u novoj studiji objavljenoj 1. lipnja u znanstvenom časopisu Nature Climate Change.

Cilj tog istraživanja, koje su proveli znanstvenici sa Sveučilišta znanosti i tehnologije u Lilleu u Francuskoj i znanstvenici s drugih institucija, je usporediti predviđenu ekološku krizu s poviješću ekoloških promjena.

Među promjenama koje se predviđaju je izumiranje dijela živih vrsta koje su od presudne važnosti za stabilnost oceanskih ekosustava te nastanak rasprostranjenog priljeva invazivnih vrsta biljaka i životinja, osobito u “umjerene i polarne biome”.

Među promjenama koje se predviđaju je izumiranje dijela živih vrsta koje su od presudne važnosti za stabilnost oceanskih ekosustava te nastanak rasprostranjenog priljeva invazivnih vrsta biljaka i životinja, osobito u “umjerene i polarne biome”

“Klimatske promjene mogle bi naglo preustrojiti raznolikost morskog živog svijeta u velikim predjelima oceana”, navodi se u studiji. “Intenzitet tog preustroja ovisit će, kao što je za očekivati, o razini zatopljenja”.

Prema toj će studiji scenarij “umjerenog zatopljenja”, po kojem se predviđa globalno zatopljenje u rasponu od 0,9 do 2.6ºC, “uzrokovati trostruko veće promjene od onih koje su se dogodile tijekom proteklih 50 godina”.

No najviše zabrinjava izrazito zatopljenje, s predviđenim porastom temperature između 0,8 i 4,8°C, koje bi moglo “pogoditi morsku bioraznolikost u većoj mjeri od temperaturnih promjena koje su se dogodile kako između posljednjeg glacijalnog maksimuma i današnjice tako i između srednjeg pliocena i današnjice” te pritom zahvatiti područje od čak 70 posto svjetskih oceana.

Učinci oba scenarija – scenarija umjerenog i izrazitog zatopljenja – u konačnici će pogoditi i ljude, izjavio je suautor studije Richard Kirby s britanskog Sveučilišta u Plymouthu, jer će se uslijed zatopljenja globalni ekosustav neizbježno promijeniti.

“S promjenom temperature okoliša mijenja se i lokalna brojnost životinja i biljaka ili se one sele na nove lokacije, ako na njima postoje staništa prikladnija za život”, rekao je Kirby. “Takva kretanja u konačnici utječu na hranidbene mreže i ekologiju, a ako su kretanja brza može doći do kidanja hranidbene mreže”.

Ova studija, nastavlja Kirby, ističe koje bi se “promjene u biologiji Zemlje mogle dogoditi u slučaju da ne riješimo problem globalnog zatopljenja”.
S engleskog preveo Damjan Rajačić

Fotografija australskog morskog lava preuzeta je sa stranice Australia’s Coral Coast i prilagođena formi ikone.

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.