Često postavljana pitanja – prvi dio

U ovom postu naći ćete odgovore na pitanja vezana uz razloge i ciljeve studentske inicijative, studentski prosvjed i upravo ovakvu artikulaciju zahtjeva za besplatnim školstvom, školarine i njihovu ulogu u obrazovanju, komercijalizaciji školstva  i slično. Osim ovdje, odgovore na neka pitanja naći ćete i u postu Često postavljana pitanja, 2. dio.

  1. Protiv čega prosvjedujete?
  2. Zašto smatrate da je to loše, zar ne bi tržište trebalo nalagati kriterije izvrsnosti?
  3. Spominjete privatizaciju, kakve to ima veze s MZOŠ-om?
  4. Koji su vaši ciljevi, za što se zalažete?
  5. Zar nije prekasno za sve to, zar neće plaćanje studija služiti kao poticaj za njegovo svršavanje u roku?
  6. Ali, zar neće nametanje obveze plaćanja služiti kao lekcija nesavjesnim studentima?
  7. Mislite li da sve treba biti besplatno (uključujući i postdiplomske studije)?
  8. Kako sve to financirati? Jeste li zaboravili nedavni krah svjetskih ekonomija?
  9. Koga vi ustvari pozivate na odgovornost?
  10. Znači li to da vi priznajete da obrazovanje košta?
  11. Što mislite postići blokadom Filozofskog fakulteta?
  12. Tko je organizator?
  13. Nije li već sama ideja blokade nastave na jednoj obrazovnoj instituciji svojevrstan čin intelektualnog vandalizma, nihilizma i/ili makijavelizma?
  14. Ministarstvo je 14. travnja 2009. donijelo odluku o pokrivanju troškova diplomskih studija. Što to znači?

P: Protiv čega prosvjedujete?
O: Nezadovoljni smo katastrofalnom politikom koja se sistematski provodi na globalnoj i lokalnoj razini, ne samo u obrazovnom sustavu nego i u svim segmentima društva. Iako joj uzroke smještamo u mnogo širi kontekst, izravan povod za akciju pronalazimo u jasnoj namjeri vladajućih struktura za postupnom komercijalizacijom školstva koja predstavlja prvi korak prema potencijalnoj privatizaciji javnih obrazovnih ustanova, tj. vlasništva svih građana. Pravo na obrazovanje temeljno je pravo svakog građanina i svake građanke ove zemlje. Pravima se ne licitira, niti ih se nudi na tržištu.

P: Zašto smatrate da je to loše, zar ne bi tržište trebalo nalagati kriterije izvrsnosti?
O: Loše je zato što takva politika vodi prema dodatnom raslojavanju i polarizaciji društva. Stvara se sve veći jaz između bogatih i siromašnih, privilegiranih i zanemarenih. Smatramo također da su obrasci stvaranja radnih odnosa na temelju tržišne logike posebno pogubni za akademski svijet. Država ne smije prepustiti svoju ulogu privatnim poduzetnicima jer privatizacijom sveučilište postaje ustanova primarno orijentirana na stvaranje profita. To nije i ne smije biti funkcija obrazovnih ustanova. Država sada financira većinu sveučilištâ, ali se ne smije miješati u njihovu autonomiju. U slučaju privatizacije nužno bi nestalo i neovisnosti sveučilišta.

P: Spominjete privatizaciju, kakve to ima veze s MZOŠ-om?
O: Ima veze s MZOŠ-om utoliko što je ovaj prosvjed usmjeren primarno prema Vladi RH jer ona raspolaže državnim proračunom. Pitanje postojanja novca za besplatno obrazovanje za sve nije prvenstveno knjigovodstveno nego političko pitanje. U trenutku kada se pravo na obrazovanje shvati kao neupitno, pojavljuje se i posve novo pitanje: ne ima li novca ili nema, nego kako ga osigurati. To je onda pitanje fiskalne politike pri čijem rješavanju ljudi kojima je javnost povjerila mandat za skrb o javnim interesima mogu i moraju dokazati svoju vjernost tim interesima i sposobnost da ih zajamče.

P: Koji su vaši ciljevi, za što se zalažete?
O: Zahtijevamo da se novci poreznih obveznika – nas i naših roditelja – upotrijebe u svrhe koje služe javnim interesima. Zahtijevamo da dame i gospoda iz Vlade RH počnu održavati svoja obećanja o takozvanom društvu znanja, koje se sigurno ne može ostvariti ignoriranjem države i prebacivanjem odgovornosti na zakon tržišta. Zahtijevamo da se poštuje temeljno pravo svih građana na javno besplatno obrazovanje i državnu zaštitu s ciljem očuvanja autonomije obrazovnih institucija. Zahtijevamo da se navedeni problemi shvate ozbiljno i da ih se ne percipira kao izoliran slučaj, jer ova je situacija samo odraz šireg društvenog problema u kojemu ljudi i njihova znanja i usluge bivaju svedeni isključivo na funkciju robe. Zahtijevamo besplatna sveučilišta, u koje će država ulagati više a ne manje. Zahtijevamo zapošljavanje onolikog broja profesora na sveučilištima koji je predviđen bolonjskim standardima no koji se, međutim, ne provode. Zahtijevamo proširenje smještajnih kapaciteta u studentskim domovima. Zahtijevamo veći broj stipendija, veći broj adekvatnih i funkcionalnih nastavnih prostorija i veće i relevantnije knjižničke fondove. Sustav bi tu trebao biti radi nas a ne obratno!

P: Zar nije prekasno za sve to, zar neće plaćanje studija služiti kao poticaj za njegovo svršavanje u roku?
O: I bajunet u leđima možda može poslužiti kao dobar poticaj za svršavanje posla u roku, ali to ne smije biti opravdanje cilju jer je dotična metoda izrazito nedemokratska i kompromitira svaki deklarativno demokratski sustav koji se njome služi. Osim toga, ne postoji nikakva znanstvena potpora tezi o postojanju veze između samostalnog plaćanja studija i akademskih dostignuća. Štoviše, upravo suprotno kaže Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja u intervjuu za Novi list u kojemu iznosi podatke o studiji koju su naručili, a “iz koje proizlazi da ne postoji korelacija u uspješnosti među onima koji plaćaju i onima koji besplatno studiraju. Dakle, oni koji plaćaju nisu ništa brži od onih koji ne plaćaju.” (Novi list, 11. ožujka 2007.)

P: Ali, zar neće nametanje obveze plaćanja služiti kao lekcija nesavjesnim studentima?
O: Već postoje kontrolni mehanizmi koji sprečavaju ovakve zloupotrebe obrazovnog sustava, a naš angažman u borbi za pravednije društvo ne uključuje poticanje studiranja samo zbog studentskih prava ili bilo koji drugi oblik nesavjesnog odnosa pojedinaca prema budućnosti ove zemlje. Osim toga, ne postoje empirijski podatci o efikasnosti takve pedagogije. Na koncu, ukoliko se ovakav trend poskupljivanja nastavi, posljedica će biti uskraćivanje prava na visoko obrazovanje obiteljima s niskim prihodima te generiranje efekta dužničkoga ropstva za srednju klasu.

P: Mislite li da sve treba biti besplatno (uključujući i postdiplomske studije)?
O: Da. Samo tako možemo u “društvo znanja”. Dosadašnje iskustvo pokazalo je da uvođenje školarinâ nije podiglo ionako nisku kvalitetu (humanističkih) postdiplomskih studija. Potrebno je dubinsko restrukturiranje načina njihova izvođenja. Za upisivanje studija trebali bi biti dostatni prijemni ispiti.

P: Kako sve to financirati? Jeste li zaboravili nedavni krah svjetskih ekonomija?
O: Nismo zaboravili, upravo se na tu krizu i osvrćemo – ona je, naime, direktna posljedica politike na kojoj neke države diljem svijeta i dalje inzistiraju. Burze su krahirale zbog neoliberalne kapitalističke doktrine koja propagira nedodirljivost privatnog biznisa kojemu je osnovni cilj maksimalizacija profita. Profit sâm po sebi nije sinonim za progres, napredak društva diktiraju daleko šire sastavnice, među njima i odnos prilikom raspodjele tog profita. U neoliberalnom sustavu (ne dajte da vas ime zavara, ovaj sustav nema nikakve veze s građanskim slobodama) preferiraju se potrebe krupnog kapitala, a glavno je oružje kojim se vlasnici tog kapitala u zadobivanju političke i ekonomske prevlasti u društvu služe – tržišna logika. Svi svjetski analitičari – kako s pozicije ljevice tako i desnice – priznaju što je uzrokovalo nedavni kolaps, što je nemoguće zanemariti budući je i sâm bivši predsjednik SAD-a priznao što se dogodilo kad je zatražio intervenciju države za pomoć posrnuloj ekonomiji (iako se ta pomoć zapravo svodi na pomoć onima koji su do te katastrofe i doveli). Iako su mnoge zemlje na taj način izbjegle bankrot, problem nije riješen nego pometen pod tepih. Privatni je kapital temeljna odrednica neoliberalnog kapitalističkog poretka i nerealno je očekivati samoinicijativno odustajanje privatnih ulagača od kontrole svojih privatnih prćija koje mi naivci nazivamo državama. Vratimo se malo unazad: novac kojima su države izbjegle bankrot ustvari je novac poreznih obveznika – naš novac. S druge strane, privatni je kapital ostao zaštićen i dobiva uvijek iznova novu šansu za akumuliranje novog profita. Metaforički rečeno, narodu ostaje soc s dna džezve, dok tajkuni ubiru sav šlag. Novac postoje, ali bi na narodu (koji ga zarađuje) trebala ležati odluka kamo će s njime. Na narodu je da prisili države na ravnopravniju distribuciju (tzv. pritisak odozdo).

P: Koga vi u stvari pozivate na odgovornost?
O: Sve unutar ove hijerarhijske strukture (jer autonomija postoji samo na papiru). Od profesorâ i dekanâ koji šute o ovim stvarima (ne radi se samo o Filozofskome fakultetu, problem je puno širi) i očekuju da studenti sami vode bitku protiv komercijalizacije obrazovanja, preko Sveučilišta pa do MZOŠ-a te na kraju do same Vlade i Sabora RH koji donose političku odluku o udjelu koji je država spremna uložiti u ostvarenje takozvanog društva znanja, što je očito najobičnija floskula budući za visoko školstvo ne izdvaja više od 2-3 % godišnjeg budžeta.

P: Znači li to da vi priznajete da obrazovanje košta?
O: Naravno da košta, no poanta je u tome da se obrazovanje ne bi smjelo voditi nestabilnim i neodrživim zakonima tržišne logike. Uloga bi državnog aparata trebala biti (i najčešće jest) minimalna po pitanju upravljanja visokoškolskim ustanovama, no povlačenjem države iz financiranja tog resora ona u stvari predaje štafetu privatnom sektoru koji nije ograničen tim pravilima. Umjesto države koja se ne miješa dobivamo privatne investitore koji nalažu svoj režim u kojemu termini “isplativost” i “maksimalizacija profita” igraju glavnu ulogu. Osim toga, dovoljno se sjetiti da porezi nisu nimalo niži otkad studenti plaćaju svoj studij te da se ti novci jednostavno preusmjeruju nekamo drugamo.

P: Što mislite postići blokadom Filozofskog fakulteta?
O: Dugoročni je cilj prekid neoliberalizacije ovoga društva (smanjivanje javnih izdvajanja iz proračuna iz čega proizlazi perpetuiranje socio-ekonomske nejednakosti), no svjesni smo mogućnosti da će se realizacija tog cilja učiniti nemogućom ako ne prebacimo sve svoje snage na jedan objedinjujući front. To, drugim riječima, znači da nam je kratkoročni cilj postizanje besplatnog školstva za sve, od osmoljetke do doktorata, tj. javno financiran te javno dostupan obrazovni sustav. Blokadom ujedno namjeravamo senzibilizirati studente i javnost o ovim problemima. Ona će završiti kada i kako god završi, no pritisak općenito ne planiramo popustiti dok god ova dva cilja ostaju neriješena.

P: Tko je organizator?
O: U sklopu Međunarodnog tjedna akcije (protiv komercijalizacije obrazovanja), za organizaciju na lokalnoj razini većim je dijelom zaslužna ad hoc inicijativa studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu, no u duhu ideje neposrednog odlučivanja akciji su se priključili i mnogi članovi raznih studentskih udruga koji su se privremeno odrekli predstavničkog autoriteta te djeluju isključivo kao pojedinci s jednakim pravom glasa kao i svi ostali studenti.

P: Nije li već sama ideja blokade nastave na jednoj obrazovnoj instituciji svojevrstan čin intelektualnog vandalizma, nihilizma i/ili makijavelizma?
O: Ideja blokade nastave nije vođena željom opstrukcije obrazovnog procesa. Upravo suprotno: želimo pružiti studentima mogućnost da se obrazuju, između ostaloga, i o samom obrazovnom procesu u državi koja putem parlamentarnog privida demokracije usmjeruje i katalizira društvena zbivanja primjenjujući raznovrsne metode obmane i pasiviziranja stanovništva. Jedan je od naših ciljeva i poticanje javne rasprave o nekim pitanjima, primjerice o utjecaju rijetko spominjanog međunarodnog ugovora GATS (kojim je dana potpuna sloboda izlaganja našeg cjelokupnog obrazovnog sustava tržištu) na odnos države naspram javnih službi. Tijekom blokade redovne nastave planiramo povezati naš program sa svim ostalim sadržajima kojima ćemo se nastojati dotaknuti gorućih problema obrazovanja, ekonomije, demokracije i slično. Ideja je osigurati studentima vrijeme i priliku da ih se zainteresira za nešto drugo osim pukog mahnitog skupljanja plusova, bodova, potpisa i ocjena – svega onoga o čemu današnja edukacijska mašina isključivo vodi brigu.

P: Ministarstvo je 14. travnja 2009. donijelo odluku o pokrivanju troškova diplomskih studija. Što to znači?
O: Da citiramo: “utvrđeno je da će u sljedećoj akademskoj godini Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa pokriti troškove diplomskih studija za sve redovite studente koji prvi puta upišu prvu ili drugu godinu diplomskog studija. U proračunu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za ovu je namjenu osigurano 25 milijuna kuna.” Vijest je na stranicama MZOŠ-a objavljena 16., a na stranicama FFZG-a već 17. travnja. Ova odluka nije nikakvo rješenje problema iz više razloga:
a) zahtijevamo besplatno školstvo ZA SVE, a ne samo za diplomske studije;

b) to je opet samo odgoda strijeljanja na jednu godinu (jer školarine ostaju – MZOŠ će ih ponovno pokriti samo za sljedeću godinu pa čekati hoće li biti novog prosvjeda, ako i to);

c) sumnjive financije – lani je najavljeno 78 milijuna kuna za jednu generaciju, a ove godine 25 milijuna za dvije (?);

d) tih najavljenih 25 milijuna kuna, osim što očito ne mogu pokriti sve troškove, nisu nikakva nova sredstva, nego je riječ o slijepom prenošenju prošlogodišnjeg iznosa, neprilagođenog stvarnim školarinama koje bi studenti diplomskih studija ove godine trebali platiti. Predstavljanje ove odluke kao promišljeno rješenje studentskih zahtjeva čisti je medijski spin.

e) MZOŠ još uvijek nije izvršio uplatu ni za prošlu, tj. tekuću godinu (prema informacijama koje dobivamo, uplaćena je tek trećina obećanog iznosa).

Odluka o pokrivanju troškova diplomskih studija od strane resornog ministarstva najavljena je paralelno s tijekom nezavisne studentske inicijative koja planira izvršiti pritisak na sve odgovorne instance, o čemu se šuška već duže vrijeme.

Vezani članci

  • 13. prosinca 2017. Predstavnici 435 udruga uručuju apel o sačuvanju hrvatskog modela podrške civilnog društva Vladi Republike Hrvatske za vrijeme mandata premijera Tihomira Oreškovića, 9.5.2016., Markov trg, Zagreb (izvor: Blank_filmski inkubator @ Vimeo, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Dopuštena margina talasanja Uspješnost institucionalizacije konzervativnog dijela civilnog pokreta još je urgentnijom učinila analizu dosega zagovaranja vrijednosti liberalnog kapitalizma za radikalizaciju udruženog političkog djelovanja lijevog spektra civilnog društva. O emancipatornim potencijalima njegovih progresivnih aktera, ali i ograničenjima uslijed projektnog načina financiranja koje je dovelo do programske deradikalizacije, birokratizacije i prekarizacije djelovanja, razgovarale smo sa Sandrom Benčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom programa Socio-ekonomske pravednosti u Centru za mirovne studije.
  • 11. prosinca 2017. Sirijske izbjeglice na putu prema Grčkoj, 2015. (foto: Yannis Behrakis; izvor: Jordi Bernabeu Farrús @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Nismo svi u istom čamcu S Giacomom D'Alisom, ekološkim ekonomistom, političkim ekologom i višim istraživačkim suradnikom IPE-a za 2017./18., razgovarali smo o odnosu koncepta neograničenog ekonomskog rasta i stvarnosti ograničenih planetarnih resursa, ulozi kapitalizma u globalnim klimatskim promjenama, migrantskim politikama, konceptu odrasta (degrowth) te sužavanju proizvodne sfere naspram feminističkog jačanja društvene reprodukcije. Intervju je snimljen 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije, a D'Alisa će u utorak 12. prosinca u Zagrebu održati predavanje pod naslovom „Odrast i država“.
  • 9. studenoga 2017. Leonilo „Neil“ Dolirocon, „Ekonomska konferencija“ (izvor: Nagarjun Kandukuru @ Flickr, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Administracija klasnog sukoba Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve