Često postavljana pitanja – prvi dio

U ovom postu naći ćete odgovore na pitanja vezana uz razloge i ciljeve studentske inicijative, studentski prosvjed i upravo ovakvu artikulaciju zahtjeva za besplatnim školstvom, školarine i njihovu ulogu u obrazovanju, komercijalizaciji školstva  i slično. Osim ovdje, odgovore na neka pitanja naći ćete i u postu Često postavljana pitanja, 2. dio.

  1. Protiv čega prosvjedujete?
  2. Zašto smatrate da je to loše, zar ne bi tržište trebalo nalagati kriterije izvrsnosti?
  3. Spominjete privatizaciju, kakve to ima veze s MZOŠ-om?
  4. Koji su vaši ciljevi, za što se zalažete?
  5. Zar nije prekasno za sve to, zar neće plaćanje studija služiti kao poticaj za njegovo svršavanje u roku?
  6. Ali, zar neće nametanje obveze plaćanja služiti kao lekcija nesavjesnim studentima?
  7. Mislite li da sve treba biti besplatno (uključujući i postdiplomske studije)?
  8. Kako sve to financirati? Jeste li zaboravili nedavni krah svjetskih ekonomija?
  9. Koga vi ustvari pozivate na odgovornost?
  10. Znači li to da vi priznajete da obrazovanje košta?
  11. Što mislite postići blokadom Filozofskog fakulteta?
  12. Tko je organizator?
  13. Nije li već sama ideja blokade nastave na jednoj obrazovnoj instituciji svojevrstan čin intelektualnog vandalizma, nihilizma i/ili makijavelizma?
  14. Ministarstvo je 14. travnja 2009. donijelo odluku o pokrivanju troškova diplomskih studija. Što to znači?

P: Protiv čega prosvjedujete?
O: Nezadovoljni smo katastrofalnom politikom koja se sistematski provodi na globalnoj i lokalnoj razini, ne samo u obrazovnom sustavu nego i u svim segmentima društva. Iako joj uzroke smještamo u mnogo širi kontekst, izravan povod za akciju pronalazimo u jasnoj namjeri vladajućih struktura za postupnom komercijalizacijom školstva koja predstavlja prvi korak prema potencijalnoj privatizaciji javnih obrazovnih ustanova, tj. vlasništva svih građana. Pravo na obrazovanje temeljno je pravo svakog građanina i svake građanke ove zemlje. Pravima se ne licitira, niti ih se nudi na tržištu.

P: Zašto smatrate da je to loše, zar ne bi tržište trebalo nalagati kriterije izvrsnosti?
O: Loše je zato što takva politika vodi prema dodatnom raslojavanju i polarizaciji društva. Stvara se sve veći jaz između bogatih i siromašnih, privilegiranih i zanemarenih. Smatramo također da su obrasci stvaranja radnih odnosa na temelju tržišne logike posebno pogubni za akademski svijet. Država ne smije prepustiti svoju ulogu privatnim poduzetnicima jer privatizacijom sveučilište postaje ustanova primarno orijentirana na stvaranje profita. To nije i ne smije biti funkcija obrazovnih ustanova. Država sada financira većinu sveučilištâ, ali se ne smije miješati u njihovu autonomiju. U slučaju privatizacije nužno bi nestalo i neovisnosti sveučilišta.

P: Spominjete privatizaciju, kakve to ima veze s MZOŠ-om?
O: Ima veze s MZOŠ-om utoliko što je ovaj prosvjed usmjeren primarno prema Vladi RH jer ona raspolaže državnim proračunom. Pitanje postojanja novca za besplatno obrazovanje za sve nije prvenstveno knjigovodstveno nego političko pitanje. U trenutku kada se pravo na obrazovanje shvati kao neupitno, pojavljuje se i posve novo pitanje: ne ima li novca ili nema, nego kako ga osigurati. To je onda pitanje fiskalne politike pri čijem rješavanju ljudi kojima je javnost povjerila mandat za skrb o javnim interesima mogu i moraju dokazati svoju vjernost tim interesima i sposobnost da ih zajamče.

P: Koji su vaši ciljevi, za što se zalažete?
O: Zahtijevamo da se novci poreznih obveznika – nas i naših roditelja – upotrijebe u svrhe koje služe javnim interesima. Zahtijevamo da dame i gospoda iz Vlade RH počnu održavati svoja obećanja o takozvanom društvu znanja, koje se sigurno ne može ostvariti ignoriranjem države i prebacivanjem odgovornosti na zakon tržišta. Zahtijevamo da se poštuje temeljno pravo svih građana na javno besplatno obrazovanje i državnu zaštitu s ciljem očuvanja autonomije obrazovnih institucija. Zahtijevamo da se navedeni problemi shvate ozbiljno i da ih se ne percipira kao izoliran slučaj, jer ova je situacija samo odraz šireg društvenog problema u kojemu ljudi i njihova znanja i usluge bivaju svedeni isključivo na funkciju robe. Zahtijevamo besplatna sveučilišta, u koje će država ulagati više a ne manje. Zahtijevamo zapošljavanje onolikog broja profesora na sveučilištima koji je predviđen bolonjskim standardima no koji se, međutim, ne provode. Zahtijevamo proširenje smještajnih kapaciteta u studentskim domovima. Zahtijevamo veći broj stipendija, veći broj adekvatnih i funkcionalnih nastavnih prostorija i veće i relevantnije knjižničke fondove. Sustav bi tu trebao biti radi nas a ne obratno!

P: Zar nije prekasno za sve to, zar neće plaćanje studija služiti kao poticaj za njegovo svršavanje u roku?
O: I bajunet u leđima možda može poslužiti kao dobar poticaj za svršavanje posla u roku, ali to ne smije biti opravdanje cilju jer je dotična metoda izrazito nedemokratska i kompromitira svaki deklarativno demokratski sustav koji se njome služi. Osim toga, ne postoji nikakva znanstvena potpora tezi o postojanju veze između samostalnog plaćanja studija i akademskih dostignuća. Štoviše, upravo suprotno kaže Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja u intervjuu za Novi list u kojemu iznosi podatke o studiji koju su naručili, a “iz koje proizlazi da ne postoji korelacija u uspješnosti među onima koji plaćaju i onima koji besplatno studiraju. Dakle, oni koji plaćaju nisu ništa brži od onih koji ne plaćaju.” (Novi list, 11. ožujka 2007.)

P: Ali, zar neće nametanje obveze plaćanja služiti kao lekcija nesavjesnim studentima?
O: Već postoje kontrolni mehanizmi koji sprečavaju ovakve zloupotrebe obrazovnog sustava, a naš angažman u borbi za pravednije društvo ne uključuje poticanje studiranja samo zbog studentskih prava ili bilo koji drugi oblik nesavjesnog odnosa pojedinaca prema budućnosti ove zemlje. Osim toga, ne postoje empirijski podatci o efikasnosti takve pedagogije. Na koncu, ukoliko se ovakav trend poskupljivanja nastavi, posljedica će biti uskraćivanje prava na visoko obrazovanje obiteljima s niskim prihodima te generiranje efekta dužničkoga ropstva za srednju klasu.

P: Mislite li da sve treba biti besplatno (uključujući i postdiplomske studije)?
O: Da. Samo tako možemo u “društvo znanja”. Dosadašnje iskustvo pokazalo je da uvođenje školarinâ nije podiglo ionako nisku kvalitetu (humanističkih) postdiplomskih studija. Potrebno je dubinsko restrukturiranje načina njihova izvođenja. Za upisivanje studija trebali bi biti dostatni prijemni ispiti.

P: Kako sve to financirati? Jeste li zaboravili nedavni krah svjetskih ekonomija?
O: Nismo zaboravili, upravo se na tu krizu i osvrćemo – ona je, naime, direktna posljedica politike na kojoj neke države diljem svijeta i dalje inzistiraju. Burze su krahirale zbog neoliberalne kapitalističke doktrine koja propagira nedodirljivost privatnog biznisa kojemu je osnovni cilj maksimalizacija profita. Profit sâm po sebi nije sinonim za progres, napredak društva diktiraju daleko šire sastavnice, među njima i odnos prilikom raspodjele tog profita. U neoliberalnom sustavu (ne dajte da vas ime zavara, ovaj sustav nema nikakve veze s građanskim slobodama) preferiraju se potrebe krupnog kapitala, a glavno je oružje kojim se vlasnici tog kapitala u zadobivanju političke i ekonomske prevlasti u društvu služe – tržišna logika. Svi svjetski analitičari – kako s pozicije ljevice tako i desnice – priznaju što je uzrokovalo nedavni kolaps, što je nemoguće zanemariti budući je i sâm bivši predsjednik SAD-a priznao što se dogodilo kad je zatražio intervenciju države za pomoć posrnuloj ekonomiji (iako se ta pomoć zapravo svodi na pomoć onima koji su do te katastrofe i doveli). Iako su mnoge zemlje na taj način izbjegle bankrot, problem nije riješen nego pometen pod tepih. Privatni je kapital temeljna odrednica neoliberalnog kapitalističkog poretka i nerealno je očekivati samoinicijativno odustajanje privatnih ulagača od kontrole svojih privatnih prćija koje mi naivci nazivamo državama. Vratimo se malo unazad: novac kojima su države izbjegle bankrot ustvari je novac poreznih obveznika – naš novac. S druge strane, privatni je kapital ostao zaštićen i dobiva uvijek iznova novu šansu za akumuliranje novog profita. Metaforički rečeno, narodu ostaje soc s dna džezve, dok tajkuni ubiru sav šlag. Novac postoje, ali bi na narodu (koji ga zarađuje) trebala ležati odluka kamo će s njime. Na narodu je da prisili države na ravnopravniju distribuciju (tzv. pritisak odozdo).

P: Koga vi u stvari pozivate na odgovornost?
O: Sve unutar ove hijerarhijske strukture (jer autonomija postoji samo na papiru). Od profesorâ i dekanâ koji šute o ovim stvarima (ne radi se samo o Filozofskome fakultetu, problem je puno širi) i očekuju da studenti sami vode bitku protiv komercijalizacije obrazovanja, preko Sveučilišta pa do MZOŠ-a te na kraju do same Vlade i Sabora RH koji donose političku odluku o udjelu koji je država spremna uložiti u ostvarenje takozvanog društva znanja, što je očito najobičnija floskula budući za visoko školstvo ne izdvaja više od 2-3 % godišnjeg budžeta.

P: Znači li to da vi priznajete da obrazovanje košta?
O: Naravno da košta, no poanta je u tome da se obrazovanje ne bi smjelo voditi nestabilnim i neodrživim zakonima tržišne logike. Uloga bi državnog aparata trebala biti (i najčešće jest) minimalna po pitanju upravljanja visokoškolskim ustanovama, no povlačenjem države iz financiranja tog resora ona u stvari predaje štafetu privatnom sektoru koji nije ograničen tim pravilima. Umjesto države koja se ne miješa dobivamo privatne investitore koji nalažu svoj režim u kojemu termini “isplativost” i “maksimalizacija profita” igraju glavnu ulogu. Osim toga, dovoljno se sjetiti da porezi nisu nimalo niži otkad studenti plaćaju svoj studij te da se ti novci jednostavno preusmjeruju nekamo drugamo.

P: Što mislite postići blokadom Filozofskog fakulteta?
O: Dugoročni je cilj prekid neoliberalizacije ovoga društva (smanjivanje javnih izdvajanja iz proračuna iz čega proizlazi perpetuiranje socio-ekonomske nejednakosti), no svjesni smo mogućnosti da će se realizacija tog cilja učiniti nemogućom ako ne prebacimo sve svoje snage na jedan objedinjujući front. To, drugim riječima, znači da nam je kratkoročni cilj postizanje besplatnog školstva za sve, od osmoljetke do doktorata, tj. javno financiran te javno dostupan obrazovni sustav. Blokadom ujedno namjeravamo senzibilizirati studente i javnost o ovim problemima. Ona će završiti kada i kako god završi, no pritisak općenito ne planiramo popustiti dok god ova dva cilja ostaju neriješena.

P: Tko je organizator?
O: U sklopu Međunarodnog tjedna akcije (protiv komercijalizacije obrazovanja), za organizaciju na lokalnoj razini većim je dijelom zaslužna ad hoc inicijativa studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu, no u duhu ideje neposrednog odlučivanja akciji su se priključili i mnogi članovi raznih studentskih udruga koji su se privremeno odrekli predstavničkog autoriteta te djeluju isključivo kao pojedinci s jednakim pravom glasa kao i svi ostali studenti.

P: Nije li već sama ideja blokade nastave na jednoj obrazovnoj instituciji svojevrstan čin intelektualnog vandalizma, nihilizma i/ili makijavelizma?
O: Ideja blokade nastave nije vođena željom opstrukcije obrazovnog procesa. Upravo suprotno: želimo pružiti studentima mogućnost da se obrazuju, između ostaloga, i o samom obrazovnom procesu u državi koja putem parlamentarnog privida demokracije usmjeruje i katalizira društvena zbivanja primjenjujući raznovrsne metode obmane i pasiviziranja stanovništva. Jedan je od naših ciljeva i poticanje javne rasprave o nekim pitanjima, primjerice o utjecaju rijetko spominjanog međunarodnog ugovora GATS (kojim je dana potpuna sloboda izlaganja našeg cjelokupnog obrazovnog sustava tržištu) na odnos države naspram javnih službi. Tijekom blokade redovne nastave planiramo povezati naš program sa svim ostalim sadržajima kojima ćemo se nastojati dotaknuti gorućih problema obrazovanja, ekonomije, demokracije i slično. Ideja je osigurati studentima vrijeme i priliku da ih se zainteresira za nešto drugo osim pukog mahnitog skupljanja plusova, bodova, potpisa i ocjena – svega onoga o čemu današnja edukacijska mašina isključivo vodi brigu.

P: Ministarstvo je 14. travnja 2009. donijelo odluku o pokrivanju troškova diplomskih studija. Što to znači?
O: Da citiramo: “utvrđeno je da će u sljedećoj akademskoj godini Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa pokriti troškove diplomskih studija za sve redovite studente koji prvi puta upišu prvu ili drugu godinu diplomskog studija. U proračunu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za ovu je namjenu osigurano 25 milijuna kuna.” Vijest je na stranicama MZOŠ-a objavljena 16., a na stranicama FFZG-a već 17. travnja. Ova odluka nije nikakvo rješenje problema iz više razloga:
a) zahtijevamo besplatno školstvo ZA SVE, a ne samo za diplomske studije;

b) to je opet samo odgoda strijeljanja na jednu godinu (jer školarine ostaju – MZOŠ će ih ponovno pokriti samo za sljedeću godinu pa čekati hoće li biti novog prosvjeda, ako i to);

c) sumnjive financije – lani je najavljeno 78 milijuna kuna za jednu generaciju, a ove godine 25 milijuna za dvije (?);

d) tih najavljenih 25 milijuna kuna, osim što očito ne mogu pokriti sve troškove, nisu nikakva nova sredstva, nego je riječ o slijepom prenošenju prošlogodišnjeg iznosa, neprilagođenog stvarnim školarinama koje bi studenti diplomskih studija ove godine trebali platiti. Predstavljanje ove odluke kao promišljeno rješenje studentskih zahtjeva čisti je medijski spin.

e) MZOŠ još uvijek nije izvršio uplatu ni za prošlu, tj. tekuću godinu (prema informacijama koje dobivamo, uplaćena je tek trećina obećanog iznosa).

Odluka o pokrivanju troškova diplomskih studija od strane resornog ministarstva najavljena je paralelno s tijekom nezavisne studentske inicijative koja planira izvršiti pritisak na sve odgovorne instance, o čemu se šuška već duže vrijeme.

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve