Često postavljana pitanja – prvi dio

U ovom postu naći ćete odgovore na pitanja vezana uz razloge i ciljeve studentske inicijative, studentski prosvjed i upravo ovakvu artikulaciju zahtjeva za besplatnim školstvom, školarine i njihovu ulogu u obrazovanju, komercijalizaciji školstva  i slično. Osim ovdje, odgovore na neka pitanja naći ćete i u postu Često postavljana pitanja, 2. dio.

  1. Protiv čega prosvjedujete?
  2. Zašto smatrate da je to loše, zar ne bi tržište trebalo nalagati kriterije izvrsnosti?
  3. Spominjete privatizaciju, kakve to ima veze s MZOŠ-om?
  4. Koji su vaši ciljevi, za što se zalažete?
  5. Zar nije prekasno za sve to, zar neće plaćanje studija služiti kao poticaj za njegovo svršavanje u roku?
  6. Ali, zar neće nametanje obveze plaćanja služiti kao lekcija nesavjesnim studentima?
  7. Mislite li da sve treba biti besplatno (uključujući i postdiplomske studije)?
  8. Kako sve to financirati? Jeste li zaboravili nedavni krah svjetskih ekonomija?
  9. Koga vi ustvari pozivate na odgovornost?
  10. Znači li to da vi priznajete da obrazovanje košta?
  11. Što mislite postići blokadom Filozofskog fakulteta?
  12. Tko je organizator?
  13. Nije li već sama ideja blokade nastave na jednoj obrazovnoj instituciji svojevrstan čin intelektualnog vandalizma, nihilizma i/ili makijavelizma?
  14. Ministarstvo je 14. travnja 2009. donijelo odluku o pokrivanju troškova diplomskih studija. Što to znači?

P: Protiv čega prosvjedujete?
O: Nezadovoljni smo katastrofalnom politikom koja se sistematski provodi na globalnoj i lokalnoj razini, ne samo u obrazovnom sustavu nego i u svim segmentima društva. Iako joj uzroke smještamo u mnogo širi kontekst, izravan povod za akciju pronalazimo u jasnoj namjeri vladajućih struktura za postupnom komercijalizacijom školstva koja predstavlja prvi korak prema potencijalnoj privatizaciji javnih obrazovnih ustanova, tj. vlasništva svih građana. Pravo na obrazovanje temeljno je pravo svakog građanina i svake građanke ove zemlje. Pravima se ne licitira, niti ih se nudi na tržištu.

P: Zašto smatrate da je to loše, zar ne bi tržište trebalo nalagati kriterije izvrsnosti?
O: Loše je zato što takva politika vodi prema dodatnom raslojavanju i polarizaciji društva. Stvara se sve veći jaz između bogatih i siromašnih, privilegiranih i zanemarenih. Smatramo također da su obrasci stvaranja radnih odnosa na temelju tržišne logike posebno pogubni za akademski svijet. Država ne smije prepustiti svoju ulogu privatnim poduzetnicima jer privatizacijom sveučilište postaje ustanova primarno orijentirana na stvaranje profita. To nije i ne smije biti funkcija obrazovnih ustanova. Država sada financira većinu sveučilištâ, ali se ne smije miješati u njihovu autonomiju. U slučaju privatizacije nužno bi nestalo i neovisnosti sveučilišta.

P: Spominjete privatizaciju, kakve to ima veze s MZOŠ-om?
O: Ima veze s MZOŠ-om utoliko što je ovaj prosvjed usmjeren primarno prema Vladi RH jer ona raspolaže državnim proračunom. Pitanje postojanja novca za besplatno obrazovanje za sve nije prvenstveno knjigovodstveno nego političko pitanje. U trenutku kada se pravo na obrazovanje shvati kao neupitno, pojavljuje se i posve novo pitanje: ne ima li novca ili nema, nego kako ga osigurati. To je onda pitanje fiskalne politike pri čijem rješavanju ljudi kojima je javnost povjerila mandat za skrb o javnim interesima mogu i moraju dokazati svoju vjernost tim interesima i sposobnost da ih zajamče.

P: Koji su vaši ciljevi, za što se zalažete?
O: Zahtijevamo da se novci poreznih obveznika – nas i naših roditelja – upotrijebe u svrhe koje služe javnim interesima. Zahtijevamo da dame i gospoda iz Vlade RH počnu održavati svoja obećanja o takozvanom društvu znanja, koje se sigurno ne može ostvariti ignoriranjem države i prebacivanjem odgovornosti na zakon tržišta. Zahtijevamo da se poštuje temeljno pravo svih građana na javno besplatno obrazovanje i državnu zaštitu s ciljem očuvanja autonomije obrazovnih institucija. Zahtijevamo da se navedeni problemi shvate ozbiljno i da ih se ne percipira kao izoliran slučaj, jer ova je situacija samo odraz šireg društvenog problema u kojemu ljudi i njihova znanja i usluge bivaju svedeni isključivo na funkciju robe. Zahtijevamo besplatna sveučilišta, u koje će država ulagati više a ne manje. Zahtijevamo zapošljavanje onolikog broja profesora na sveučilištima koji je predviđen bolonjskim standardima no koji se, međutim, ne provode. Zahtijevamo proširenje smještajnih kapaciteta u studentskim domovima. Zahtijevamo veći broj stipendija, veći broj adekvatnih i funkcionalnih nastavnih prostorija i veće i relevantnije knjižničke fondove. Sustav bi tu trebao biti radi nas a ne obratno!

P: Zar nije prekasno za sve to, zar neće plaćanje studija služiti kao poticaj za njegovo svršavanje u roku?
O: I bajunet u leđima možda može poslužiti kao dobar poticaj za svršavanje posla u roku, ali to ne smije biti opravdanje cilju jer je dotična metoda izrazito nedemokratska i kompromitira svaki deklarativno demokratski sustav koji se njome služi. Osim toga, ne postoji nikakva znanstvena potpora tezi o postojanju veze između samostalnog plaćanja studija i akademskih dostignuća. Štoviše, upravo suprotno kaže Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja u intervjuu za Novi list u kojemu iznosi podatke o studiji koju su naručili, a “iz koje proizlazi da ne postoji korelacija u uspješnosti među onima koji plaćaju i onima koji besplatno studiraju. Dakle, oni koji plaćaju nisu ništa brži od onih koji ne plaćaju.” (Novi list, 11. ožujka 2007.)

P: Ali, zar neće nametanje obveze plaćanja služiti kao lekcija nesavjesnim studentima?
O: Već postoje kontrolni mehanizmi koji sprečavaju ovakve zloupotrebe obrazovnog sustava, a naš angažman u borbi za pravednije društvo ne uključuje poticanje studiranja samo zbog studentskih prava ili bilo koji drugi oblik nesavjesnog odnosa pojedinaca prema budućnosti ove zemlje. Osim toga, ne postoje empirijski podatci o efikasnosti takve pedagogije. Na koncu, ukoliko se ovakav trend poskupljivanja nastavi, posljedica će biti uskraćivanje prava na visoko obrazovanje obiteljima s niskim prihodima te generiranje efekta dužničkoga ropstva za srednju klasu.

P: Mislite li da sve treba biti besplatno (uključujući i postdiplomske studije)?
O: Da. Samo tako možemo u “društvo znanja”. Dosadašnje iskustvo pokazalo je da uvođenje školarinâ nije podiglo ionako nisku kvalitetu (humanističkih) postdiplomskih studija. Potrebno je dubinsko restrukturiranje načina njihova izvođenja. Za upisivanje studija trebali bi biti dostatni prijemni ispiti.

P: Kako sve to financirati? Jeste li zaboravili nedavni krah svjetskih ekonomija?
O: Nismo zaboravili, upravo se na tu krizu i osvrćemo – ona je, naime, direktna posljedica politike na kojoj neke države diljem svijeta i dalje inzistiraju. Burze su krahirale zbog neoliberalne kapitalističke doktrine koja propagira nedodirljivost privatnog biznisa kojemu je osnovni cilj maksimalizacija profita. Profit sâm po sebi nije sinonim za progres, napredak društva diktiraju daleko šire sastavnice, među njima i odnos prilikom raspodjele tog profita. U neoliberalnom sustavu (ne dajte da vas ime zavara, ovaj sustav nema nikakve veze s građanskim slobodama) preferiraju se potrebe krupnog kapitala, a glavno je oružje kojim se vlasnici tog kapitala u zadobivanju političke i ekonomske prevlasti u društvu služe – tržišna logika. Svi svjetski analitičari – kako s pozicije ljevice tako i desnice – priznaju što je uzrokovalo nedavni kolaps, što je nemoguće zanemariti budući je i sâm bivši predsjednik SAD-a priznao što se dogodilo kad je zatražio intervenciju države za pomoć posrnuloj ekonomiji (iako se ta pomoć zapravo svodi na pomoć onima koji su do te katastrofe i doveli). Iako su mnoge zemlje na taj način izbjegle bankrot, problem nije riješen nego pometen pod tepih. Privatni je kapital temeljna odrednica neoliberalnog kapitalističkog poretka i nerealno je očekivati samoinicijativno odustajanje privatnih ulagača od kontrole svojih privatnih prćija koje mi naivci nazivamo državama. Vratimo se malo unazad: novac kojima su države izbjegle bankrot ustvari je novac poreznih obveznika – naš novac. S druge strane, privatni je kapital ostao zaštićen i dobiva uvijek iznova novu šansu za akumuliranje novog profita. Metaforički rečeno, narodu ostaje soc s dna džezve, dok tajkuni ubiru sav šlag. Novac postoje, ali bi na narodu (koji ga zarađuje) trebala ležati odluka kamo će s njime. Na narodu je da prisili države na ravnopravniju distribuciju (tzv. pritisak odozdo).

P: Koga vi u stvari pozivate na odgovornost?
O: Sve unutar ove hijerarhijske strukture (jer autonomija postoji samo na papiru). Od profesorâ i dekanâ koji šute o ovim stvarima (ne radi se samo o Filozofskome fakultetu, problem je puno širi) i očekuju da studenti sami vode bitku protiv komercijalizacije obrazovanja, preko Sveučilišta pa do MZOŠ-a te na kraju do same Vlade i Sabora RH koji donose političku odluku o udjelu koji je država spremna uložiti u ostvarenje takozvanog društva znanja, što je očito najobičnija floskula budući za visoko školstvo ne izdvaja više od 2-3 % godišnjeg budžeta.

P: Znači li to da vi priznajete da obrazovanje košta?
O: Naravno da košta, no poanta je u tome da se obrazovanje ne bi smjelo voditi nestabilnim i neodrživim zakonima tržišne logike. Uloga bi državnog aparata trebala biti (i najčešće jest) minimalna po pitanju upravljanja visokoškolskim ustanovama, no povlačenjem države iz financiranja tog resora ona u stvari predaje štafetu privatnom sektoru koji nije ograničen tim pravilima. Umjesto države koja se ne miješa dobivamo privatne investitore koji nalažu svoj režim u kojemu termini “isplativost” i “maksimalizacija profita” igraju glavnu ulogu. Osim toga, dovoljno se sjetiti da porezi nisu nimalo niži otkad studenti plaćaju svoj studij te da se ti novci jednostavno preusmjeruju nekamo drugamo.

P: Što mislite postići blokadom Filozofskog fakulteta?
O: Dugoročni je cilj prekid neoliberalizacije ovoga društva (smanjivanje javnih izdvajanja iz proračuna iz čega proizlazi perpetuiranje socio-ekonomske nejednakosti), no svjesni smo mogućnosti da će se realizacija tog cilja učiniti nemogućom ako ne prebacimo sve svoje snage na jedan objedinjujući front. To, drugim riječima, znači da nam je kratkoročni cilj postizanje besplatnog školstva za sve, od osmoljetke do doktorata, tj. javno financiran te javno dostupan obrazovni sustav. Blokadom ujedno namjeravamo senzibilizirati studente i javnost o ovim problemima. Ona će završiti kada i kako god završi, no pritisak općenito ne planiramo popustiti dok god ova dva cilja ostaju neriješena.

P: Tko je organizator?
O: U sklopu Međunarodnog tjedna akcije (protiv komercijalizacije obrazovanja), za organizaciju na lokalnoj razini većim je dijelom zaslužna ad hoc inicijativa studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu, no u duhu ideje neposrednog odlučivanja akciji su se priključili i mnogi članovi raznih studentskih udruga koji su se privremeno odrekli predstavničkog autoriteta te djeluju isključivo kao pojedinci s jednakim pravom glasa kao i svi ostali studenti.

P: Nije li već sama ideja blokade nastave na jednoj obrazovnoj instituciji svojevrstan čin intelektualnog vandalizma, nihilizma i/ili makijavelizma?
O: Ideja blokade nastave nije vođena željom opstrukcije obrazovnog procesa. Upravo suprotno: želimo pružiti studentima mogućnost da se obrazuju, između ostaloga, i o samom obrazovnom procesu u državi koja putem parlamentarnog privida demokracije usmjeruje i katalizira društvena zbivanja primjenjujući raznovrsne metode obmane i pasiviziranja stanovništva. Jedan je od naših ciljeva i poticanje javne rasprave o nekim pitanjima, primjerice o utjecaju rijetko spominjanog međunarodnog ugovora GATS (kojim je dana potpuna sloboda izlaganja našeg cjelokupnog obrazovnog sustava tržištu) na odnos države naspram javnih službi. Tijekom blokade redovne nastave planiramo povezati naš program sa svim ostalim sadržajima kojima ćemo se nastojati dotaknuti gorućih problema obrazovanja, ekonomije, demokracije i slično. Ideja je osigurati studentima vrijeme i priliku da ih se zainteresira za nešto drugo osim pukog mahnitog skupljanja plusova, bodova, potpisa i ocjena – svega onoga o čemu današnja edukacijska mašina isključivo vodi brigu.

P: Ministarstvo je 14. travnja 2009. donijelo odluku o pokrivanju troškova diplomskih studija. Što to znači?
O: Da citiramo: “utvrđeno je da će u sljedećoj akademskoj godini Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa pokriti troškove diplomskih studija za sve redovite studente koji prvi puta upišu prvu ili drugu godinu diplomskog studija. U proračunu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za ovu je namjenu osigurano 25 milijuna kuna.” Vijest je na stranicama MZOŠ-a objavljena 16., a na stranicama FFZG-a već 17. travnja. Ova odluka nije nikakvo rješenje problema iz više razloga:
a) zahtijevamo besplatno školstvo ZA SVE, a ne samo za diplomske studije;

b) to je opet samo odgoda strijeljanja na jednu godinu (jer školarine ostaju – MZOŠ će ih ponovno pokriti samo za sljedeću godinu pa čekati hoće li biti novog prosvjeda, ako i to);

c) sumnjive financije – lani je najavljeno 78 milijuna kuna za jednu generaciju, a ove godine 25 milijuna za dvije (?);

d) tih najavljenih 25 milijuna kuna, osim što očito ne mogu pokriti sve troškove, nisu nikakva nova sredstva, nego je riječ o slijepom prenošenju prošlogodišnjeg iznosa, neprilagođenog stvarnim školarinama koje bi studenti diplomskih studija ove godine trebali platiti. Predstavljanje ove odluke kao promišljeno rješenje studentskih zahtjeva čisti je medijski spin.

e) MZOŠ još uvijek nije izvršio uplatu ni za prošlu, tj. tekuću godinu (prema informacijama koje dobivamo, uplaćena je tek trećina obećanog iznosa).

Odluka o pokrivanju troškova diplomskih studija od strane resornog ministarstva najavljena je paralelno s tijekom nezavisne studentske inicijative koja planira izvršiti pritisak na sve odgovorne instance, o čemu se šuška već duže vrijeme.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve