Andrej Nikolaidis: “Roba”

Crnogorski politički tjednik Monitor danas je objavio tekst bosansko-crnogorskog književnika i kolumnista Andreja Nikolaidisa o blokadama fakulteta u Hrvatskoj. Tekst ovdje prenosimo u cijelosti.


U socijalističkoj Jugoslaviji obrazovanje je bilo besplatno. To je na kraju dovelo do toga da smo imali više doktora nauka nego čobana i težaka. Studiralo se po deset-petnaest godina, a kakvoća inteligencije koju je proizveo obrazovni sistem obznanjena je početkom ratova za raspad Jugoslavije: pokazalo se da su naši intelektualci grđa rulja od pijačnih nakupaca. Bez znanja, bez društvene odgovornosti, ksenofobični i korumpirani, naši su intelektualci svojim riječima i, jednako efikasno, svojom ćutnjom, ubijali i palili. Ipak, nisu se ni u onoj Jugoslaviji baš svi mogli školovati… Kristalno jasno se sjećam testa inteligencije koji sam polagao prije nego su me upisali u osnovnu školu. Kraj mene je sjedio dječak Rom. Njega su izbacili sa testa. Nadležni mu nisu dozvolili da upiše razred. Test je bio prilagođen sposobnostima šestogodišnjeg idiota: od nas se tražilo da, kada predstavnik države kaže biciklo, među ponuđenim crtežima zaokružimo crtež bicikla. Čak i ja sam, čak i tada, znao da je romskom dječaku koji je izbačen sa testa učinjena ogromna nepravda. On je nesumnjivo bio dovoljno inteligentan – sa testa je trebalo izbaciti one koji su njega izbacili. A izbacili su ga zato što je dječak, kada je rečeno „biciklo“ rekao: ja sam zaokružio motor. Kada su rekli „konj“, on je rekao ja sam zaokružio auto. On je, dakle, znao što se od njega očekuje, ali je smatrao da ima pravo da učini suprotno.

Ma koliko neki sistem smatrali pravednim i savršenim, represija i diskriminacija su i dalje njegovi sastavni djelovi. To, dakako, ne ukida našu potrebu da sistem pokušamo učiniti boljim – iako je bunt najčešće neefikasan, osim kod onih koji su pobunu pretvorili u profesiju, pa od nje zarađuju i žive. Kada se javi pobuna i protiv takve pobune, Bunta D.O.O., znaćemo da pluralizam mišljenja i demokratija funkcionišu.

U Hrvatskoj se ovih dana odvija ona vrsta bunta koju bi zanimljivo bilo vidjeti i u Crnoj Gori – fokusirana, osmišljena akcija sa jasnim i opravdanim zahtjevima (protest u Hrvatskoj služi ostvarenju ciljeva, ne samopromociji „heroja otpora“: studenti čak nisu istakli predstavnike i tako personalizovali akciju, te je takvo insistiranje na kolektivizmu zbunilo medije). Grupa od hiljadu studenata zauzela je zgradu Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uskoro su im se pridružili i studenti iz Zadra. Potom je na red došla i Rijeka. Sljedeći je Split. Studenti iz Slovenije bili su najbrži u izrazima podrške hrvatskim kolegama. Najavljeno je da će uskoro podrška stići i iz Beograda. Podršku podgoričkih studenata za sada niko ne pominje – ima li iznenađenih?

Studenti, ukratko, traže besplatno školovanje. Prvi odgovor hrvatske Vlade bio je da im se „besplatno“ ne čini kao realna opcija. „Realno“ je u takvim situacijama vrlo rastegljiv pojam, čije će značenje uveliko zavisiti i od upornosti studenata. Na čiju su stranu stali i profesori. Suština studentske akcije je nepristajanje na tezu da je znanje – roba. Oni, dakle, ne vode spor samo sa hrvatskom Vladom, nego i sa institucijama globalnog kapitalizma. Svaka zemlja koja želi pristup WTO-u, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, obavezna je potpisati GATS, Opšti sporazum o trgovini i uslugama. Taj Sporazum obrazovanje tretira kao robu.

I ova priča o Davidu i Golijatu se itekako tiče Crne Gore i njenih studenata. Ovo društvo se, međutim, potrudilo da studentima usadi znanje da se u sukobu moćnog i slabog valja prikloniti jačemu, kao i znanje da društveni odnosi nisu drugo nego pijaca: pardon, berza. Valja shvatiti jedno: ako su promjene uopšte moguće, u ovaj sistem robne razmjene mogu ih donijeti samo oni koji nisu učestvovali na berzi – studenti, dakle. Zato su privatni univerziteti tako moćno sredstvo društvene kontrole: gurni ih na berzu od malih nogu, neka kupe znanje i neka prodaju ideje, neka ne ostane ništa što nije pretvoreno u robu.

Andrej Nikolaidis

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve