Boris Buden: Doniram argument

Boris Buden nam je, u nemogućnosti da dođe i podrži nas osobno, poslao tekst koji je napisao ekskluzivno za naš blog. Tekst je, kako kaže, njegova “donacija” našoj inicijativi – zahvaljujemo gospodinu Budenu od sveg srca!





Umjesto deklarativne podrške htio bih komentirati pokušaj da se studentski protest delegitimira insinuacijom kako njegov glavni zahtjev, zahtjev za besplatnim obrazovanjem, pripada vremenu propalog komunističkog sustava te stoga nije kompatibilan s vrijednostima liberalne demokracije, slobodnog tržišta, odnosno da je pod današnjim povijesnim pretpostavkama nerealan, neostvariv te vodi prije u Sjevernu Koreju, nego u Slobodnu Europu, itd.

Kao aktivni sudionik studentskog protesta na Filozofskom fakultetu 1981/82 želim podsjetiti na činjenicu koja će mnogima danas zazvučati nevjerojatno – bio je to protest protiv komercijalizacije obrazovanja(!?). O čemu je riječ? Od sredine sedamdesetih, nakon takozvane reforme školstva, u socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a potom i u cijeloj Jugoslaviji, školstvo i visoko obrazovanje nije financirano iz državnog proračuna, nego iz «udruženog rada». Iza tog ideologema skrivala se sfera materijalne proizvodnje, odnosno proizvodnih subjekata koji su posredstvom takozvanih Interesnih zajednica za usmjereno obrazovanje osiguravali sredstva za čitav obrazovni pogon. Ono «usmjereno» ne odnosi se ni na kakve humanističke ideale, nego na interese tih proizvodnih subjekata. Drugim riječima, oni su financirali ona znanja za kojima su imali potrebu, odnosno – tržišni! – interes. Nota bene: u bivšoj Jugoslaviji je postojalo tržište, doduše ne toliko slobodno kao u ordinarnim kapitalističkim zemljama, ali dovoljno slobodno da proizvede partikularne tržišne interese, konkurenciju, socijalne razlike, ovisnost o MMF-u, nezaposlenost, itd, uz, dakako, pozitivne efekte kao na primjer otvorenost granica. Potonja nije bila posljedica oduševljenja vlastodržaca idejom slobode, nego interes odnosno nužda rješavanja problema za socijalizam do tada nezamislive nezaposlenosti, konkretno, prebacivanja viška radne snage na globalno tržište. (Tako su nastali gastarbajteri). U tom je dakle sistemu i znanje bilo tretirano kao roba. Logično, ona znanja za kojima nije bilo tržišnog interesa osjetila su se ugroženima. Dok je, primjerice, u studiranju stranih jezika svoj interes prepoznala turistička industrija, ostalo je sasvim nejasno, u čijem je tržišnom interesu recimo studiranje filozofije ili grčkog odnosno latinskog. Na taj račun smo mi studenti pravili viceve, recimo o turistima iz stare Grčke ili Rima. Šalu na stranu, niti je sistem bio tako glup, niti smo mi bili tako naivni. Naravno, riječ je bila o političkom pitanju, odnosno o antagonizmu u samoj biti političkog, naime u pitanju, što je javno dobro u kojem se utemeljuje društvo kao društvo i tko ima pravo odnosno moć odlučivati o tom dobru. Ukratko, riječ je bila o političkoj borbi i pitanje je, je li ta borba ostavila traga u onome što se danas u hrvatskom društvu artikulira kao povijesno iskustvo. Čini se da ne. Zašto?

Zato što se ideološki učinak hegemonijalnog narativa o padu komunizma kao konačnom oslobođenju sastoji upravo u sabotiranju svakog pokušaja stvaranja povijesnog iskustva – prepoznavanja aktualnog u prošlom i prošlog u aktualnom. To u konkretnom primjeru znači, prepoznavanje kapitalističkih, štoviše, neoliberalnih i postfordističkih tendencija u propalom sistemu samoupravnog socijalizma, (tu temu je izvrsno razradio mladi slovenski filozof Gal Kirn) odnosno, s druge strane, prepoznavanje odnosa dominacije koji su nadživjeli propast komunizma i danas se perpetuiraju u takozvanoj slobodnoj, demokratskoj stvarnosti. Stoga u onom intelektualnom smeću koje se danas u okviru hrvatskog narativa o konačnom oslobođenju 1990. nudi kao povijesna svijest valja prepoznati prije svega njegovu ideološku funkciju: Ono glorificira isprazne diferencije (Srbi, Hrvati, ova kultura, ona kultura, whatever) da bi prikrilo opasne kontinuitete – kontinuitet eksploatacije i dominacije ali i kontinuitet borbe protiv te eksploatacije i dominacije.

Naš protest otprije skoro trideset godina završio je kao politička diverzija, u čemu je bio njegov epohalni doseg i ujedno skromni uspjeh. Usprkos volji studentica i studenata (prepuna sedmica) kao i samoupravnom mehanizmu odlučivanja koji je omogućavao da se ni jedna odluka na fakultetu ne može donijeti bez studentskog pristanka, odnosno da se blokira svaka odluka koja se protivi studentskoj volji (na kraju je čak izmijenjen zakon da bi se spriječilo studentsko blokiranje «normalnog» funkcioniranja fakulteta), naš je protest onemogućen – kako različitim oblicima represije prema «kolovođama», aktiviranjem provokatora, špicla i «zdravih snaga», tako i oportunizmom šutljive većine (koja to možda i nije bila), u prvom redu profesora. Među rijetkima koji su tada podržali studentski protest, i ujedno najglasniji među njima, bio je pokojni Milan Kangrga (Slava mu!). On se najotvorenije suprotstavljao tadašnjoj reformi školstva u cjelini (samoupravnosocijalistička Bologna avant la lettre) i neumorno «grmio» protiv njenog glavnog cilja, protiv – doslovno – pretvaranja znanja u robu. Ostali su uglavnom šutjeli i po strani čekali rasplet, tek rijetko privatno izražavajući svoje simpatije prema studentskom protestu. Oportunisti jučer, štrajkbreheri danas. I tu je riječ o nekom kontinuitetu.

Ovo što sam ispričao nema po sebi nikakva smisla (jadan je to smisao koji se svodi na privatnu traumu), odnosno, ima samo onoliko smisla koliko toj priči retroaktivno daje vaš današnji protest, konkretno, onoliko koliko vam ta priča može poslužiti kao argument u vašoj današnjoj borbi. Znam, ne trebaju vam dodatni argumenti. Nije čak riječ o tome da ih imate dovoljno i da ih u odnosu na javnost koja vas okružuje superiorno umijete artikulirati. Kada bi u Hrvatskoj bilo bar malo nepokvarene liberalne svijesti, one koja bi zadržala kakvu takvu ironičnu distancu spram stvarnosti, bila sposobna utopijski artikulirati liberalne ideale, među njima i ideal solidarnosti na primjer, onda vam argumenti gotovo ne bi ni trebali. Pokretač promjene nije u superiornom argumentiranju, nego u sposobnosti da se govori drugačije (Rorty, zar ne). Nažalost, u Hrvatskoj nema više ni jednog nepokvarenog, ironičnog liberala, ako ga je ikada i bilo. Ostali su samo cinični neoliberali. Stoga ne isključujem mogućnost da će vam zatrebati pokoji argument kad vam ponovo, kao pijesak u oči, dobace svoju otrcanu maksimu «(Drugovi) nema ništa besplatno!». Upamtite, ista ne dolazi iz vaše svijetle liberalnodemokratske budućnosti nego iz njihove mračne samoupravnosocijalističke prošlosti. I nije ju teško ismijati.

Poznato vam je da ti isti koji vas proglašavaju nerealnim budalama stvarnost u kojoj danas živimo ideološki legitimiraju kao živo otjelovljenje ideala svete borbe protiv komunističkog totalitarizma, odnosno kao ultimativnu realizaciju tih ideala. Predlažem mali misaoni eksperiment da provjerimo je li to istina. Predočite sebi onaj dobro poznati ikonički dokument događaja s kojim je započelo rušenje komunističkog totalitarizma, sliku pobunjenih radnika brodogradilišta Lenjin u Gdanjsku u jesen 1980. – događaj koji je nama studentima nešto kasnije bio direktna i eksplicitna inspiracija. Ako je istina da je današnja stvarnost realizacija njihovih ideala, onda je na njihovim transparentima očigledno moralo pisati otprilike ovo: «Sva vlast financijskom kapitalu», «Privatizacija svega postojećega – odmah», «Naprijed u dužničko ropstvo», «Sloboda medijskim monopolima» i, last but not least, «Dolje besplatno obrazovanje za našu djecu». Smiješna slika zamišljene prošlosti? Ne nego tragična istina stvarnosti u kojoj živimo.

Nasuprot elitističkoj reprezentaciji koja tvrdi: «Ti šljakeri su subalterni mutavci koji nisu znali reći što zapravo hoće (neoliberalni kapitalizam), pa su se potrošili u uzaludnoj borbu za nerealna radnička prava» – a koja, elitistička reprezentacija, danas s jednakim cinizmom u studentskim zahtjevima ne vidi ništa drugo nego suvišno proturječje sa stvarnošću – iz suprotne, egalitarističke perspektive čini se, naprotiv, se da su svi ti zavarivači i bravari, čistačice i knjigovotkinje imali sasvim realnu svijest o sebi i svom odnosu prema stvarnosti odnosno vlasti koja je zastupala tu stvarnost kao (jedinu moguću) stvarnost: svijest o sebi kao obespravljenim, poniženim, izrabljivanim posloprimcima u najamnom odnosu prema komunističkoj državi kao svemoćnom (u posjedu totalnog monopola) poslodavcu koji svojevoljno kroji njihovu sudbinu. Iz te perspektive njihov je zahtjev za neovisnim radničkim sindikatom, kao i ime koje su mu dali – Solidarnost – potpuno odgovarao stvarnosti u kojoj su živjeli. Dakako, ne u kontemplativnom smislu, kao objektivni uvid u tu stvarnost, nego kao praktično politički stav koji se artikulirao u antagonizmu prema toj stvarnosti. Tako i danas pitanje, je li besplatno obrazovanje realno ili ne, nije pitanje objektivnog uvida u stvarnost nego političkog stava prema toj stvarnosti, odnosno pitanje solidarnosti s onima koji su razotkrili antagonistički karakter te stvarnosti i zauzeli svoj jasan stav prema njoj. Za neutralnost je sad prekasno.

Za prvi proleterski film, «Kuhle Wampe», koji je snimljen ovdje u Berlinu 1931. Bertolt Brecht je napisao poznati Solidaritätslied – pjesmu solidarnosti – s čijim refrenom završavam svoju malu donaciju vašem velikom i hrabrom djelu: Vorwärts, und nicht vergessen,/worin uns´re Stärke besteht!/Beim Hungern und beim Essen,/vorwärts, nie vergessen, die Solidarität!

Da skratim: Naprijed i ne zaboravite na solidarnost.

Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve