Boris Buden: Doniram argument

Boris Buden nam je, u nemogućnosti da dođe i podrži nas osobno, poslao tekst koji je napisao ekskluzivno za naš blog. Tekst je, kako kaže, njegova “donacija” našoj inicijativi – zahvaljujemo gospodinu Budenu od sveg srca!





Umjesto deklarativne podrške htio bih komentirati pokušaj da se studentski protest delegitimira insinuacijom kako njegov glavni zahtjev, zahtjev za besplatnim obrazovanjem, pripada vremenu propalog komunističkog sustava te stoga nije kompatibilan s vrijednostima liberalne demokracije, slobodnog tržišta, odnosno da je pod današnjim povijesnim pretpostavkama nerealan, neostvariv te vodi prije u Sjevernu Koreju, nego u Slobodnu Europu, itd.

Kao aktivni sudionik studentskog protesta na Filozofskom fakultetu 1981/82 želim podsjetiti na činjenicu koja će mnogima danas zazvučati nevjerojatno – bio je to protest protiv komercijalizacije obrazovanja(!?). O čemu je riječ? Od sredine sedamdesetih, nakon takozvane reforme školstva, u socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a potom i u cijeloj Jugoslaviji, školstvo i visoko obrazovanje nije financirano iz državnog proračuna, nego iz «udruženog rada». Iza tog ideologema skrivala se sfera materijalne proizvodnje, odnosno proizvodnih subjekata koji su posredstvom takozvanih Interesnih zajednica za usmjereno obrazovanje osiguravali sredstva za čitav obrazovni pogon. Ono «usmjereno» ne odnosi se ni na kakve humanističke ideale, nego na interese tih proizvodnih subjekata. Drugim riječima, oni su financirali ona znanja za kojima su imali potrebu, odnosno – tržišni! – interes. Nota bene: u bivšoj Jugoslaviji je postojalo tržište, doduše ne toliko slobodno kao u ordinarnim kapitalističkim zemljama, ali dovoljno slobodno da proizvede partikularne tržišne interese, konkurenciju, socijalne razlike, ovisnost o MMF-u, nezaposlenost, itd, uz, dakako, pozitivne efekte kao na primjer otvorenost granica. Potonja nije bila posljedica oduševljenja vlastodržaca idejom slobode, nego interes odnosno nužda rješavanja problema za socijalizam do tada nezamislive nezaposlenosti, konkretno, prebacivanja viška radne snage na globalno tržište. (Tako su nastali gastarbajteri). U tom je dakle sistemu i znanje bilo tretirano kao roba. Logično, ona znanja za kojima nije bilo tržišnog interesa osjetila su se ugroženima. Dok je, primjerice, u studiranju stranih jezika svoj interes prepoznala turistička industrija, ostalo je sasvim nejasno, u čijem je tržišnom interesu recimo studiranje filozofije ili grčkog odnosno latinskog. Na taj račun smo mi studenti pravili viceve, recimo o turistima iz stare Grčke ili Rima. Šalu na stranu, niti je sistem bio tako glup, niti smo mi bili tako naivni. Naravno, riječ je bila o političkom pitanju, odnosno o antagonizmu u samoj biti političkog, naime u pitanju, što je javno dobro u kojem se utemeljuje društvo kao društvo i tko ima pravo odnosno moć odlučivati o tom dobru. Ukratko, riječ je bila o političkoj borbi i pitanje je, je li ta borba ostavila traga u onome što se danas u hrvatskom društvu artikulira kao povijesno iskustvo. Čini se da ne. Zašto?

Zato što se ideološki učinak hegemonijalnog narativa o padu komunizma kao konačnom oslobođenju sastoji upravo u sabotiranju svakog pokušaja stvaranja povijesnog iskustva – prepoznavanja aktualnog u prošlom i prošlog u aktualnom. To u konkretnom primjeru znači, prepoznavanje kapitalističkih, štoviše, neoliberalnih i postfordističkih tendencija u propalom sistemu samoupravnog socijalizma, (tu temu je izvrsno razradio mladi slovenski filozof Gal Kirn) odnosno, s druge strane, prepoznavanje odnosa dominacije koji su nadživjeli propast komunizma i danas se perpetuiraju u takozvanoj slobodnoj, demokratskoj stvarnosti. Stoga u onom intelektualnom smeću koje se danas u okviru hrvatskog narativa o konačnom oslobođenju 1990. nudi kao povijesna svijest valja prepoznati prije svega njegovu ideološku funkciju: Ono glorificira isprazne diferencije (Srbi, Hrvati, ova kultura, ona kultura, whatever) da bi prikrilo opasne kontinuitete – kontinuitet eksploatacije i dominacije ali i kontinuitet borbe protiv te eksploatacije i dominacije.

Naš protest otprije skoro trideset godina završio je kao politička diverzija, u čemu je bio njegov epohalni doseg i ujedno skromni uspjeh. Usprkos volji studentica i studenata (prepuna sedmica) kao i samoupravnom mehanizmu odlučivanja koji je omogućavao da se ni jedna odluka na fakultetu ne može donijeti bez studentskog pristanka, odnosno da se blokira svaka odluka koja se protivi studentskoj volji (na kraju je čak izmijenjen zakon da bi se spriječilo studentsko blokiranje «normalnog» funkcioniranja fakulteta), naš je protest onemogućen – kako različitim oblicima represije prema «kolovođama», aktiviranjem provokatora, špicla i «zdravih snaga», tako i oportunizmom šutljive većine (koja to možda i nije bila), u prvom redu profesora. Među rijetkima koji su tada podržali studentski protest, i ujedno najglasniji među njima, bio je pokojni Milan Kangrga (Slava mu!). On se najotvorenije suprotstavljao tadašnjoj reformi školstva u cjelini (samoupravnosocijalistička Bologna avant la lettre) i neumorno «grmio» protiv njenog glavnog cilja, protiv – doslovno – pretvaranja znanja u robu. Ostali su uglavnom šutjeli i po strani čekali rasplet, tek rijetko privatno izražavajući svoje simpatije prema studentskom protestu. Oportunisti jučer, štrajkbreheri danas. I tu je riječ o nekom kontinuitetu.

Ovo što sam ispričao nema po sebi nikakva smisla (jadan je to smisao koji se svodi na privatnu traumu), odnosno, ima samo onoliko smisla koliko toj priči retroaktivno daje vaš današnji protest, konkretno, onoliko koliko vam ta priča može poslužiti kao argument u vašoj današnjoj borbi. Znam, ne trebaju vam dodatni argumenti. Nije čak riječ o tome da ih imate dovoljno i da ih u odnosu na javnost koja vas okružuje superiorno umijete artikulirati. Kada bi u Hrvatskoj bilo bar malo nepokvarene liberalne svijesti, one koja bi zadržala kakvu takvu ironičnu distancu spram stvarnosti, bila sposobna utopijski artikulirati liberalne ideale, među njima i ideal solidarnosti na primjer, onda vam argumenti gotovo ne bi ni trebali. Pokretač promjene nije u superiornom argumentiranju, nego u sposobnosti da se govori drugačije (Rorty, zar ne). Nažalost, u Hrvatskoj nema više ni jednog nepokvarenog, ironičnog liberala, ako ga je ikada i bilo. Ostali su samo cinični neoliberali. Stoga ne isključujem mogućnost da će vam zatrebati pokoji argument kad vam ponovo, kao pijesak u oči, dobace svoju otrcanu maksimu «(Drugovi) nema ništa besplatno!». Upamtite, ista ne dolazi iz vaše svijetle liberalnodemokratske budućnosti nego iz njihove mračne samoupravnosocijalističke prošlosti. I nije ju teško ismijati.

Poznato vam je da ti isti koji vas proglašavaju nerealnim budalama stvarnost u kojoj danas živimo ideološki legitimiraju kao živo otjelovljenje ideala svete borbe protiv komunističkog totalitarizma, odnosno kao ultimativnu realizaciju tih ideala. Predlažem mali misaoni eksperiment da provjerimo je li to istina. Predočite sebi onaj dobro poznati ikonički dokument događaja s kojim je započelo rušenje komunističkog totalitarizma, sliku pobunjenih radnika brodogradilišta Lenjin u Gdanjsku u jesen 1980. – događaj koji je nama studentima nešto kasnije bio direktna i eksplicitna inspiracija. Ako je istina da je današnja stvarnost realizacija njihovih ideala, onda je na njihovim transparentima očigledno moralo pisati otprilike ovo: «Sva vlast financijskom kapitalu», «Privatizacija svega postojećega – odmah», «Naprijed u dužničko ropstvo», «Sloboda medijskim monopolima» i, last but not least, «Dolje besplatno obrazovanje za našu djecu». Smiješna slika zamišljene prošlosti? Ne nego tragična istina stvarnosti u kojoj živimo.

Nasuprot elitističkoj reprezentaciji koja tvrdi: «Ti šljakeri su subalterni mutavci koji nisu znali reći što zapravo hoće (neoliberalni kapitalizam), pa su se potrošili u uzaludnoj borbu za nerealna radnička prava» – a koja, elitistička reprezentacija, danas s jednakim cinizmom u studentskim zahtjevima ne vidi ništa drugo nego suvišno proturječje sa stvarnošću – iz suprotne, egalitarističke perspektive čini se, naprotiv, se da su svi ti zavarivači i bravari, čistačice i knjigovotkinje imali sasvim realnu svijest o sebi i svom odnosu prema stvarnosti odnosno vlasti koja je zastupala tu stvarnost kao (jedinu moguću) stvarnost: svijest o sebi kao obespravljenim, poniženim, izrabljivanim posloprimcima u najamnom odnosu prema komunističkoj državi kao svemoćnom (u posjedu totalnog monopola) poslodavcu koji svojevoljno kroji njihovu sudbinu. Iz te perspektive njihov je zahtjev za neovisnim radničkim sindikatom, kao i ime koje su mu dali – Solidarnost – potpuno odgovarao stvarnosti u kojoj su živjeli. Dakako, ne u kontemplativnom smislu, kao objektivni uvid u tu stvarnost, nego kao praktično politički stav koji se artikulirao u antagonizmu prema toj stvarnosti. Tako i danas pitanje, je li besplatno obrazovanje realno ili ne, nije pitanje objektivnog uvida u stvarnost nego političkog stava prema toj stvarnosti, odnosno pitanje solidarnosti s onima koji su razotkrili antagonistički karakter te stvarnosti i zauzeli svoj jasan stav prema njoj. Za neutralnost je sad prekasno.

Za prvi proleterski film, «Kuhle Wampe», koji je snimljen ovdje u Berlinu 1931. Bertolt Brecht je napisao poznati Solidaritätslied – pjesmu solidarnosti – s čijim refrenom završavam svoju malu donaciju vašem velikom i hrabrom djelu: Vorwärts, und nicht vergessen,/worin uns´re Stärke besteht!/Beim Hungern und beim Essen,/vorwärts, nie vergessen, die Solidarität!

Da skratim: Naprijed i ne zaboravite na solidarnost.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva Odbacujući dualizam između Prirode i Čovječanstva, Jason W. Moore, historičar okoliša, historijski geograf i docent na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta Binghamton te koordinator World Ecology Research Network, preispituje koncept antropocena, prema kojemu je za ekološku krizu kriva ljudska vrsta u cjelini. Nadomještajući ga pojmom kapitalocena, Moore naglašava presudni utjecaj kapitalizma, koji je historijski isprepleten s mrežom života, teži neodrživom ekonomskom rastu te parazitira na besplatnom i jeftinom radu ljudi i ostatka prirode.
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve