Snježana Husić: Koga briga za Dantea i bozone

AutoriCe koje su spremili/e svoje tekstove za sljedeći broj Zareza (14. svibnja 2009.) i dalje nas (hvala vam na tome!) neumorno opskrbljuju britkim i sjajnim tekstovima za Slobodni Filozofski. Danas vam, uz dopustenje Zareza i velikodušnu ponudu profesorice Snježane Husić, nudimo još jedan tekst koji se na jasan i nedvosmislen način obračunava s recepcijom studentske pobune u medijima, objašnjava apsurdnost ignoriranja studentskih zahtjeva od strane Vlade HR i resornog ministarstva dovitljivim usporedbama prešućivanja važnosti studentske pobune s (fiktivnim) prosvjedom mesno-prerađivačke industrije i “farme pilića u štrajku” te na najjednostavniji mogući način onima kojima još uvijek nije jasna razlika između “uspješnosti” i “izvrsnosti” objašnjava o čemu je, zapravo riječ. Hvala profesorici Husić na tekstu – nakon teksta Nataše Govedić, objavljujemo još jedan prilog našoj borbi koji apsolutno preporučujemo pročitati!


Koga briga za Dantea i bozone


Bilješke iz zadnje rupe na svirali, zaključno sa srijedom 6. svibnja 2009, 17-im danom blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; sve što se dogodilo poslije, nužno je ostalo izvan ovoga teksta.


Tek četvrtoga dana blokade redovne nastave na zagrebačkom Filozofskom, kojem su se ubrzo pridružili i drugi fakulteti diljem zemlje, oglasio se naposljetku resorni ministar Dragan Primorac. Odgađanjem svog ukazanja jasno je odredio ne samo ritam vladajućih osvrta na studentsku, a dijelom i profesorsku “smetnju”, nego i potvrdio temeljni, omalovažavajući stav dominantne politike prema obrazovanju, akademskoj zajednici u cjelini i, posebno, prema studentima. A takav je stav svoj odjek našao i u reakcijama dijela medija – odjek koji je katkada izražen kao olovna tišina. Još odzvanja šutnja kojom je studentske prosvjede popratila, to jest odbila popratiti, Tončica Čeljuska, urednica Dnevnika na HTV1 u subotu 25. travnja 2009, u 19:30 sati. Bio je to šesti dan blokade fakultetâ, tisuće sudionika u procesu prijenosa i stvaranja znanja prosvjedovale su prekidom tog procesa, a gospođa Čeljuska odlučila je posve ih ignorirati te svojom šutnjom proglasiti za društvo posve nevažnima i njihov rad i njihovo nezadovoljstvo. Ali zato je nacija, u istome Dnevniku, nadugo i naširoko izviještena o odbojci na Himalaji.

Nije mi ni na kraj pameti podcjenjivati alpinistice, naprotiv; naravno da su zaslužile svoje minute u Dnevniku javne televizije. U ovoj su se priči našle ni krive ni dužne, a to im je priuštila Tončica Čeljuska, odabrana tek kao jedan od rječito šutljivih primjera omalovažavanja znanja u “društvu znanja”.

Tiha pljuska “društvu znanja”


U naponu studentske pobune bilo je blokirano 20 fakulteta u nevelikoj Hrvatskoj, pa i cijela sveučilišta. Reakcija vlasti i dijela medija može se svesti na: “Pa što onda?” Što bi zemlja time mogla izgubiti? Premijer Sanader, ministar Primorac i brojni drugi ponovili su floskulu o “društvu znanja” toliko puta da su dio ljudi valjda uspjeli uvjeriti da je Hrvatska u tolikoj mjeri društvo kapilarno i dubinski prožeto znanjem, da mu studenti i profesori uopće ne trebaju. Ako je Dragan Primorac doista povjerovao u vlastitu obmanu o “društvu znanja”, jedno je sigurno: za ministra, ono je negdje drugdje, nije među studentima i profesorima.

Zamislimo sada da je u znak prosvjeda zaustavljena proizvodnja u velikom dijelu mesno-prerađivačkih pogona: začas bi se sastala Vlada, razletjeli bi se ministri po cijeloj zemlji, u tren oka bile bi donesene uredbe, pisali bi se novi zakoni ili dopune i izmjene postojećih tako da bi se dimilo iz zakonodavnih tipkovnica, u hipu bi se izvanredno sastao i Sabor da usvoji novu zakonsku regulativu, znojio bi se Šuker da u proračunu pronađe sredstva za rješenje problema. I zabrinuta javnost ne bi morala tjednima čekati to zahuktavanje svekolikog institucionalno-medijskog aparata kako bi opet mogla mirne duše sjesti za stol i smazati svoju dnevnu porciju proteina.

Međutim, u trećem tjednu blokade, studenti još čekaju da ih netko uopće uzme u obzir. Da smo farma pilića u štrajku, nagledali bismo se i naslušali resornog ministra toliko da bismo na koncu uglas zapijukali preklinjući ga da se prestane baviti nama; ovako, preostalo je tek ustanoviti da je “u zemlji znanja nestao ministar obrazovanja”. Podcjenjivanje i ignoriranje nisu novost i odavno smo shvatili da je “društvo znanja” jedna od najvećih marketinških prevara plasiranih u ovoj zemlji; zato su studenti i krenuli u blokadu, jer su se na prethodne njihove pristojne molbe mjerodavni složno oglušili. No čini se da ipak nismo pojmili stvarne, jezive dimenzije prevare, pa se onda može reći da strukture moći podcjenjuju nas, ali također da smo i mi podcijenili razmjere njihovog cinizma i njihove sposobnosti podcjenjivanja onih kojima bi trebali služiti i za svoje postupke odgovarati.

Zemlja odlikaša


A onda, dalje, da smo farma pilića u štrajku, bi li itko pitao jesu li pilići izvrsni i uspješni, hoće li sutra biti meso I. ili II. klase? Ovako, međutim, moćna su usta puna izvrsnosti i uspješnosti. Kada o zahtjevima da se besplatno obrazovanje omogući samo najboljim studentima progovore političari, novinari i ini izvan akademske zajednice – a pritom mahom pripadnici generacija koje nisu plaćale školarine – trebalo bi im doviknuti: “Indeks na sunce!” Je li moguće da živimo ne samo u zemlji znanja, nego štoviše u zemlji odlikaša, samo nam je to promaklo?

U tom zboru koji bi studentima naplaćivao “neuspješnost”, najtužnije je ipak što su neki glasovi profesorski. Uostalom, da je i on profesor, javnost je podsjetio i ministar Primorac (doduše, na prvom mjestu “američki profesor”). Pod parolama izvrsnosti i uspješnosti na studentske se zahtjeve oglušio i dio hrvatskih profesora, kao da ovoj zemlji trebaju samo genijalci, pa onda neka ostali živalj mediokriteta plaća, jer društvo od njih neće imati nikakve koristi. Takav odnos prema studentima, prema bilo kojemu ljudskom biću, u meni izaziva jezu; to nije elitizam, to je diskriminacija.

Preda mnom je prijavnica za ispit; ispod crte na koju se upisuje ocjena, piše: “uspjeh na ispitu”. Jedna jedina riječ i brojka koje mogu upisati na crtu, a koje su u stanju taj “uspjeh na ispitu” pretvoriti u neuspjeh, jesu: nedovoljan (1). Sve ostalo, oznaka je uspješnosti. I ako bi netko trebao znati da je na fakultetu vrlo često i dvica golem uspjeh i da se za nju treba pošteno namučiti, onda su to profesori – uključujući ministra. Ne zagovaram, dakle, dijeljenje ocjena šakom i kapom, naprotiv: kriterija mora biti, i moraju biti dovoljno strogi i dosljedni, kako bismo ispunili svoju nastavničku odgovornost prema društvu i osigurali da tom društvu jednoga dana dostojno služe i oni koji su nakon ispita sretni zvali roditelje da im se pohvale dvicom.

Porez na loše roditeljstvo


Nekoga je možda začudilo jedno od prvih pisama podrške studentima Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koje je uputilo kabinsko osoblje zrakoplova Croatia Airlinesa. No kao nastavnica na tom fakultetu, znam da neće svi moji studenti biti znanstvenici, profesori, ili prevoditi Dantea; ne samo zato što im nešto drugo bolje leži, nego i zato što nema uvijek i posvuda mjesta za sve koji bi to zaslužili. I zato će neki od njih raditi i kao spomenute stjuardese i stjuardi, mahom bivše studentice i studenti Filozofskog, sa znanjem više stranih jezika, ili kao turistički vodiči i animatori, poslovne tajnice, producenti, urednice i voditelji televizijskih i radijskih programa, u izdavaštvu, knjižarstvu, bibliotekarstvu. I bit će vrijedni članovi zajednice, bez obzira na to ima li u njihovim indeksima i pokoja dvica ili sve pršti od petica.

Osim toga, kako znati i unaprijed odrediti tko će u svojoj struci i u svom poslu, ma o kojem se poslu radilo, jednoga dana dosegnuti vrhunce? Trebalo bi biti jasno da je za nekoliko budućih perjanica najuže struke potrebno obrazovati i odgojiti još stotine dovoljno stručnih, za brojne druge poslove koji iziskuju sveučilišnu naobrazbu i koji su zajednici potrebni.

Povrh svega, proglasiti većinu hrvatskih studenata, koji uredno izvršavaju svoje obveze, nedovoljno uspješnima ili nepotrebnima, također je uvreda njihovim roditeljima. Mate Kapović govorio je o školarinama kao “porezu na budale” zato što dio studenata i njihovih roditelja još jednom plaća ono što su svi porezni obveznici već platili. Školarine su, nažalost, u svjetlu priča o izvrsnosti i uspješnosti, također porez na budale u još jednom, strahotno diskriminacijskom smislu, jer tako se roditeljima govori ili da im je manjkav genetski materijal od kojeg su im načinjena djeca, ili da nisu bili u stanju odgojiti ih kao marljive i odgovorne ljude – pa neka plate te grijehe. A ako je u proteklih 17 dana išta postalo jasno, onda su to pamet, artikuliranost, hrabrost, plemenitost i nesebičnost velikog dijela hrvatskih studenata, zbog čega bi njihovi roditelji, nastavnici i cijelo društvo trebali biti samo beskrajno sretni i zahvalni.

Parazit duha na zdravom tkivu kapitala


Uz tu jezivu naplatu lošeg roditeljstva, koja se insinuira u privilegiranju malobrojnih “uspješnih” nasuprot većini studenata – navodno neuspješnih, usprkos svim njihovim uspjesima na ispitima – komercijalizacija znanosti i visokog obrazovanja povlači za sobom još jednu dalekosežno katastrofalnu posljedicu po cijelo društvo, a to je zatvaranje danas teško prepoznatljivih ili čak neprepoznatljivih mogućnosti.

Usvoji li se u znanosti i visokom obrazovanju tržišna logika, bilo kroz naplatu školarina ili kroz forsiranje “tržišno isplativih” studijskih programa i zanemarivanje svih drugih, prijeti nam strašan scenarij. Po toj “logici” isplativosti, kratkoročnoj i kratkovidnoj, najprije bi trebalo zatvoriti Bogoslovni fakultet. Nakon susljednog proglašavanja “nepotrebnima” filozofa, kroatista, talijanista i ostatka humanistike, neumitno bi bilo uskraćivanje sredstava za bazična istraživanja na području prirodnih znanosti i za školovanje, primjerice, budućih fizičara. Jer, kako bi kapital, državni ili privatni, mogao u jednom ljudskom vijeku naplatiti ulaganja u istraživanja elementarnih čestica, kad je i samim znanstvenicima uglavnom posve nejasno kamo bi njihov rad mogao odvesti? Mnoga bazična istraživanja u prirodnim znanostima naći će svoju primjenu tek u nekoj daljoj budućnosti; neka od njih možda neće nikada. No znanstvenicima koji ih provode to je često i nužno posve nejasno i nepredvidljivo, i sumnjam da bi išta jasnije moglo biti bilo poduzetnicima koji bi ulagali u znanost, bilo državnim planerima zadojenim kultom tržišta. Bit znanosti i jest istraživanje nepoznatog i nedovoljno poznatog, pa je onda nemoguće predvidjeti kakve bi koristi jednoga dana moglo biti od nečega o čemu danas nemamo pojma ili čak još ne znamo ni da postoji. Gdje bi, primjerice, bio Kopernik, i svi mi zajedno s njim, da mu je tržište određivalo čime će se baviti?

Snježana Husić

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve