Andrej Nikolaidis: Demokracija: antipolitika i ideologija

Protest hrvatskih studenata je najznačajnije istinski političko pomjeranje na na prostoru bivše Jugoslavije još od 1989. Studenti su, doslovce, mada ne i houellebecqovski, proširili područje borbe.

Zašto je onda crnogorska javnost (konstatujmo: dobrim dijelom i hrvatska) blaženo indiferentna i ignorantna?

Čini se kako su hrvatski studenti sa Filozofskog, koji su protest započeli, bili prilježni čitaoci savremenih lijevih mislilaca. Bauk jednog od njih, Jacquesa Rancièrea, kao da kruži hrvatskim Univerzitetom.

Marijan Krivak, izvršni urednik časopisa Hrvatskoga filozofskog društva – Filozofska istraživanja,u knjizi „Biopolitika – nova politička filozofija“ (Antibarbarus, 2008), tumači nauk koji Rancière iznosi u La Mèsentente – Neslaganje.

Po Rancièreu, osnovno načelo politike je jednakost. Međutim, on pod politikom ne misli na ono što svakodnevno nazivamo politikom. Ono što se prikazuje kao politika po njemu je, zapravo, policiranje – što je tačka u kojoj se naslanja na Fukoa, prije svega na Nadzor i kaznu, primjećuje Krivak. Distinkcija je jasna: sa jedne strane stoji sistem policijske logike. Tu je država (u punoj mjeri uključujući tu i one koje nazivamo demokratskim – zbog toga Rancière u intervjuu koji je objavio H-ALTER a koji smo prenijeli u Monitoru kaže kako nijedna država nije demokratska), sa svojim poretkom dominacije, sa svojim institucijama i tehnikama. Po Rancièreu, mediji i organizacije civilnog društva su, jednako kao i ljudi sa pendrecima, dio sistema policiranja. Doista: čak i kada se suprostavljaju vladajućoj partiji, oni traže promjenu, ili kako kažu, poboljšanje, unutar konsenzualnog sistema demokratije, ne promjenu samog sistema. Sa druge strane stoji egalitarna logika i oni „koji nemaju (u)djela“. Kao u Aristotelovom gradu, postoje samo dvije stranke – bogati, koji upravljaju poretkom i siromašni, oni koji su isključeni iz poretka. Bogati su antipolitični, kao što je i njihov sistem konsenzualne demokratije osmišljen da bi spriječio svaku istinsku političku akciju. Sa druge strane, „partija siromašnih utjelovljuje politiku samu“.

Iako se sistem konsenzualne demokratije poziva na egalitarnost, u njemu egalitarnost postoji samo u tragovima – na izborima („svaki glas vrijedi jednako“) ili pred sudstvom („pravda za sve“). Slijedeći Rancièreov stav da je politička reprezentacija „oligarhijska institucija“, dolazimo da stava da je parlament, koji treba da reprezentuje volju naroda, i sam oligarhijska institucija, gdje sjede predstavnici oligarhije koja se samoobnavlja stičući svake 4 godine legitimitet na “demokratskim izborima” (legitimitet im u sistemu konsenzualne demokratije oduzima – korupcija) .

Tamo gdje se sudare policijska i egalitarna logika „događa se zbivanje političkog“. Jednakost, kao srž političkog, „mora biti suprotstavljena institucionalnim pocedurama“. Jednakost, dakle, neće biti ostvarena kroz izbore i parlamentarni sistem.

Neslaganje je ono što porađa politiku. „Razumjeti, ustvari, znači biti poslušan prema naredbi. Dvije su reakcije na zahtjev za razumijevanjem. Jedna je u prihvaćanju pitanja – razumiješ li? – tek kao naredbe na koju se ne treba odgovarati. Druga je da se eksplicitno kaže: – Razumijem što kažeš/ete, no znam da je to tek laž! time nas želite potčiniti! Ova druga mogućnost konstituira eminentno političku scenu sukoba/prijepora, neslaganja“, piše Krivak tumačeći Rancièrea.

Upravo ta tačka „neslaganja“ je ono na šta misli Simon Critchley kada kaže kako nam danas nasušno treba cinizam. U sistemu konsenzualne demokratije cinizam je prokazan fenomen – korektori sistema vole da govore o „cinizmu moći“, dok i sam sistem, na primjer kroz usta Baracka Obame, voli da se razračunava sa cinizmom ne-moćnih, onih koji odbijaju da povjeruju u ideološku istinu sistema. Zašto, kada čak i na wikipediji piše da su Shakespeare i Voltaire itekako držali do cinizma, a Orwel ga definisao kao „suprotnost fanatizmu“? Zato što nam je dosta tih skeptika. Zato cinik upravo kaže: razumijem, ali vam ne vjerujem.

Ali cinizam nije dovoljan. Od tačke neslaganja moguće je poći u dva pravca: ravno u prostor rancièreovski mišljenog političkog, ili u potpuno povlačenje, pri čemu je i samoisključenje iz zajednice konsenzusa nedvojbeno politički čin. Hrvatski studenti odabrali su ono prvo. Policija još nije na ulicama, ali medijski prostor se polako puni kordonima cinika koji ne trpe cinizam.

Zahtjevi za razumijevanjem prednosti konsenzualne demokratije, zahtjevi za razumijevanjem značaja borbe protiv neprijatelja poretka, zahtjevi za razumijevanjem značaja međusobnog razumijevanja, koji se najčešće manifestuju kao zahtjevi za dijalogom – apstraktni subjekti razgovaraju o apstraktnom subjektu apstraktne rasprave -, sve one panel diskusije, okrugli stolovi i tribine, ukoliko ozbiljno razmotrimo Rancièreovu tezu, ukazuju se kao zahtjevi za poslušnošću ideološkoj istini demokratije, koji u krajnjem ukidaju mogućnost političkog djelovanja. Eksperti i aktivisti tako se instaliraju kao tumači ideološke istine demokratije i policijski zapisničari skretanja sa ispravnog demokratskog kursa – na taj način, konsenzualna demokratija dodatno se udaljava od partije siromašnih. Od njih se očekuje samo da razumiju i da se slože – da potvrde konsenzus.

Shvatili smo: ono što Rancière smatra demokratijom, nije ono što se svakodnevno naziva tim imenom. Za to on koristi naziv postdemokratija ili konsenzualna demokratija. Demokratija je danas ideologija globalnog kapitalizma, beznadno udaljena od svojih antičkih osnova – ideologija koja je, kao i sam kapitalizam, antipolitična: „Političko počinje distribucijom zajedničkih dobara, a ne mjerenjem profita i gubitka“. Filozofija profita suprotstavljena je političkoj filozofiji – u sistemu kojim upravlja logika profita, nema mjesta za politiku. Otud je zahtjev studenata za izuzimanjem znanja i obrazovanja iz logike profita čista politika.

Konsenzus koji stoji u temelju današnje demokratije mišljen je kao nešto što treba dovesti do kraja istorije i kraja politike. Institucije i cijeli prostor „političkog“ zaposjeli su sivi ljudi koje je nemoguće razlikovati – najbolja ilustracija toga su briselske birokrate, sa svojim govorom koji ne govori ništa. Govor briselskih birokrata je, razumijemo li?, antipolitičan – po Rancièreu, govor je politički logos, govor je ono što čovjeka treba da odvoji od bezlične mase podanika. Ali govor naših eksperata i briselskih birokrata koji ih posjećuju, govor kojim sa svojih skupova nama šalju poruke, upravo je suprotnost tako mišljenom političkom logosu – taj govor stvara masu onih koji razumiju da ništa ne razumiju, ali se slažu.

Ideal današnje demokratije je „politička“ scena na kojoj se svi slažu: takozvana „sretna“ država u kojoj se svi „političari“ i sve „političke“ stranke zalažu za isti „sistem vrijednosti“ (evropski, demokratski, humanistički…)… U takvim okolnostima, potpuno je svejedno za koga će građani glasati. Stoga oni i ne glasaju. Kako kažu novinski izvještaji, na predstojećim izborima za Evropski parlament najmanje 66 odsto građana neće glasati. Logična posljedica konsenzualne logike je ukidanje institucije izbora i uvođenje prakse usvajanja odluka aklamacijom.

U takvom sistemu, pojedinac i njegov „sveti“ glas sve je manje važan. Kao što smo imali priliku vidjeti, kada se desi da građani pogrešno glasaju, kada pomisle kako izbori znače slobodno izražavanje njihove volje, a ne potvrđivanje poruka koje su im uputili političari, kao prilikom francuskom odbijanja Evropskog ustava, glasači se šalju na popravni – pruža im se prilika da ponovo glasaju, ovoga puta ispravno. Zašto bi građanin, onda, svoj glas smatrao politički vrijednim? Zašto ga ne bi prodao, kao što lideri opozicije tvrde da rade glasači u Crnoj Gori – prodao i time ga pretvorio u novac, shodno logici profita samoga sistema koji ga poziva na glasanje?

Hrvatski studenti umjesto konsenzualne primijenili su direktnu demokratiju. Time su se oslobodili oligarhijske reprezentacije. Upravo zato što su napustili prostor ideološkog konsenzusa, predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić pozvao ih je da se vrate u klupe. OK, rekao je, poslali ste poruku, sad dođite natrag. Budite realni – ne tražite ništa. Jer konsenzus glasi – demokratija je najbolji od svih sistema, sve dok demokratija ne hoda ulicama.

Andrej Nikolaidis

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve