Ljetna škola – Richard Seymour: Kapital je oružje masovnog uništenja

U današnjem izdanju online ljetne škole Slobodnog Filozofskog objavljujemo prijevod teksta Kapital je oružje masovnog uništenja Richarda Seymoura, britanskog autora, aktivista i pisca jednog od najpoznatijih političkih blogova u Velikoj Britaniji Lenin’s Tomb. Seymour u svom tekstu daje uvid u mehanizme putem kojih kapital radi na izvlaštenju većine i uništenju resursa koje sustav nije u mogućnosti apsorbirati. Unatoč činjenici da se u gospodarstvu akumulira višak kapaciteta, mnoge društvene potrebe ostaju nenamirene. Istovremeno, ogroman priljev državnog novca u privatni sektor, kako bi se isti spasio od globalne krize koju je sam uzrokovao, znači prijenos bogatstva većine u ruke najvećih vlasnika dionica i imovine.

Razmotrite ovo. U privredi postoji zapanjujuća količina viška kapaciteta. Postojeći proizvodni resursi leže neupotrijebljeni, dok su društvene potrebe nenamirene, jer nema profitabilnih načina na koje bi se ti resursi mogli upotrijebiti. Poduzeća ne ulažu, i ne zapošljavaju. Banke još uvijek ne posuđuju, preferirajući gomilanje sredstava kako bi se zaštitile od budućih šokova, jer njihovi menadžeri vjeruju da nema dovoljno profitabilnih prilika za ulaganje u privredi. Ova je situacija zapravo apsurdna. Posjedujemo, kolektivno, sva sredstva koja su nam potrebna da damo krov nad glavom, nahranimo, obrazujemo i zaposlimo ljude ali ih ne možemo upotrijebiti jer to nije profitabilno.

Vlade su ovome isprva pristupile braneći financijski sektor pod svaku cijenu – ili točnije po cijenu od jednog bilijuna dolara u novcu za spas banaka (bailout) i poticaje, te 5 bilijuna dolara novostvorenog novca. Ovo je prokazivano kao ‘socijalizam’, no među osnovama neoliberalne ideologije jest da je bankarski sustav toliko centralan za sposobnost sistema da se reproducira da država ne smije štedjeti sredstva kako bi ga zaštitila. Nije ni iznenađujuće – posljednjih je godina financijski sektor bio zasebni najveći izvor korporativnih profita u gospodarstvima kako SAD-a tako i Velike Britanije. U 2006. godini, Wall Street je bio zaslužan za 40% svih korporativnih profita u gospodarstvu SAD-a. Obama je stoga vjerno prionuo uz neoliberalnu doktrinu, ne samo s programom TARP i njegovim nastavcima, nego orkestrirajući sistem posuđivanja bankama koji zapravo rezultira dodatnom eksproprijacijom državne blagajne u iznosu od 33 milijarde dolara godišnje. Rezultat je masivni prijenos bogatstva većine u ruke najvećih vlasnika dionica i imovine.

Lijevo-kejnzijansko rješenje takvih apsurdnosti bilo bi socijalizirati taj višak kapaciteta, iskoristiti deficitarno financiranje kako bi se financirala radna mjesta, povećali prihodi i stimulirala potražnja, te podići pregovaračku moć radne snage kako bi potrošnja bila potkrijepljena prihvatljivim nadnicama prije nego dugovima – što bi sve bio dobar početak. Međutim, koliko su se vlade angažirale u stvaranju radnih mjesta, povećavanju prihoda i stimulaciji, toliko su bojažljive i pune obzira kad se radi o postojećim imovinskim aranžmanima. Čak i umjereni pokušaji da se ograniči visina bonusa na plaće nailaze na otpor od strane vlade Velike Britanije na sastancima G-20, a strogo su kritizirali i FSA-inog[1] predsjednika odbora Adaira Turnera jer je nazvao banke napuhanima i društveno beskorisnima te se zalagao za Tobinov porez. (Treba imati na umu da je Turner bivši voditelj CBI-ja[2] a ne radikalni reformator.) Ovo odbijanje da se socijalizira imovina i uloži značajan trud kako bi se redistribuiralo bogatstvo jedan je razlog zašto nezaposlenost nastavlja rasti a potražnja ostaje slaba – i ovo je veliki dio razloga zašto Nouriel Roubini nije optimističan u vezi ‘oporavka’. Ovim će se tempom utjecaji stimulacije potrošiti do iduće godine, ali teško da će se potražnja privatnog sektora do tada oporaviti.

Još je jedan razlog za manjak optimizma ono što je David Harvey nazvao “problemom apsorpcije viška kapitala”. I u najboljim vremenima, kako je istaknuo, sustav će uvijek dosegnuti granice svoje sposobnosti da pronađe isplative investicijske prilike za bilijune dolara – istaknuo je da svake godine treba pronaći novih investicija u vrijednosti od otprilike 1,5 bilijun dolara kako bi se održao prosječan rast od cca 3%. Zdrava stopa rasta mora biti održavana; u suprotnom kapitalizam ne radi ono što bi trebao. On je inherentno ekspanzionistički sustav, i ako se ne proširuje to znači da se kapitalisti ne natječu za udio na tržištu, ne ulažu, i ne pokoravaju se temeljnoj nužnosti akumulacije kapitala: drugim riječima, ne ponašaju se kao kapitalisti. Međutim, pronalaženje takvih investicijskih prilika postaje sve teži zadatak – bez obzira na ekološku katastrofu koja nam predstoji ukoliko ne budemo mogli pronaći novu paradigmu gospodarskog blagostanja, činjenica je da ukupna suma potrebnih novih investicija raste svake godine, i do 2029. godine ta će suma biti dvostruko veća od današnje. Sposobnost kapitala da nadvlada ova ograničenja ovisi o lihvarskom kapitalu, odnosno onome što bi se danas nazvalo financijskim kapitalom. Međutim, jedan od rezultata financijalizacije je dugoročni problem viška likvidnosti do kojeg dolazi kad je bankarski sustav toliko prepun novca da će financirati bilo koji projekt koji kapitalistu padne na pamet. To je ono što se obično naziva ‘rizičnim kapitalizmom’ (venture capitalism). Nova financijska oruđa za raspoređivanje dugova i imovine moraju biti izumljena. To se naziva inovacijom. Pojavljuju se novi tržišni mjehuri (bubbles), bilo da se radi o internetskom sektoru ili tržištu nekretnina. To se naziva tržištem s izrazitom tendencijom rasta (bull market). Ovo je obično razriješeno, privremeno, kroz financijski krah. U 2001. godini, sustav je izgubio 7 bilijuna dolara na vrijednosti tržišta dionica. Prošle godine je uništeno 55 bilijuna dolara vrijednosti imovine, što je ekvivalent ukupnom BDP-u čitavog planeta – jednogodišnji rad nekoliko milijardi ljudi, potpuno izbrisan. (Znate onaj osjećaj koji dobijete kad ste izgradili toranj od karata i tek što ste dodali zadnju kartu, čitava se stvar sruši? Pa, ovo je 55 bilijuna puta gore). Putem takvog masovnog uništenja sustav se resetira, no temeljni problem pronalaženja profitabilnih načina za spekulaciju itd. ostaje.

Ovo je dakle dilema koju kapital postavlja pred nas. Postoji višak kapaciteta, postoji obilje radne snage, a tu je i novac spreman da uđe u cirkulaciju kao kapital. A postoje i stvarne, neodložne društvene potrebe za namirenje kojih bi se ovi resursi teoretski mogli upotrijebiti. No u tome nema puno profitabilnih investicijskih prilika. Nadalje, ukoliko se ključni izvor našeg trenutnog mizernog stanja ne obnovi i zaštiti (financijski sustav), u sustavu neće biti dovoljno profita čak ni za održavanje stope rasta ispod nominalne vrijednosti. Jedan od načina izlaska iz ove situacije je putem onoga što je Harvey nazvao ‘akumulacijom putem izvlaštenja’ (za detalje vidi The New Imperialism, Oxford University Press, 2003, str. 152-169). To je razrada Marxova objašnjenja ‘primitivne akumulacije kapitala’ koja se odnosila na nasilan proces eksproprijacije i ograđivanja zemlje koji je bio nužan kako bi se uspostavili kapitalistički imovinski odnosi između nove kapitalističke vlasničke klase i novog nevlasničkog (uglavnom ruralnog) proletarijata. Nastavljajući se na Luxemburgovu, Harvey tvrdi da takav način akumulacije ostaje središnjim i danas. Kapitalizam mora uvijek “imati nešto ‘izvan sebe'”, kako to Harvey kaže (str. 140), da bi se mogao stabilizirati. Ovo izvanjsko može preuzeti oblik javnog sektora, javnog vlasništva, onoga dosad nekomodificiranoga, gdje god ono postojalo.

Preuzimanje određene javne imovine očito je u planu, a prijenos javnog bogatstva već se doista i događa, kako je ukazano gore. Financijskom je kapitalu sustav socijalne zaštite nesumnjivo privlačna lovina i Obama bi mogao imati više uspjeha u njegovom izručivanju privatnom kapitalu, nego u donošenju smislene reforme zdravstvenog sustava. Međutim, prave prilike za takva preuzimanja mogle bi ležati u inozemstvu. Manjak domaćih investicijskih prilika potiče autoritarni imperijalizam i nedvojbeno je faktor koji je – više nego bilo što drugo – pokretao avanturizam i ekstremizam u eri Busheve administracije. Ukoliko američki kapitalizam ne može biti uspješno reproduciran i proširen na temelju postojećih odnosa, onda je novi val nasilne ekspanzije – pod Obaminom vlasti možda pametnije, ali svejedno veoma brutalne – realističan scenarij.

Richard Seymour
S engleskog prevela: Milena Radovčić

__________________
1 Financial Services Authority, nadzorno tijelo za financijska poslovanja u Velikoj Britaniji, za više informacija vidi unos na engleskoj Wikipediji.
2 CBI je lobistička tvrtka za interese kapitala u Velikoj Britaniji. O sebi kažu da njihove “specijalističke usluge i jedinstveni utjecaj na vladu, stvaratelje politika, zakonodavce i sindikate znači da [CBI može] omogućiti najbolje pogodbe za poslovanje u zemlji ili inozemstvu”, vidi njihovu stranicu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve