Ljetna škola – Richard Seymour: Kapital je oružje masovnog uništenja

U današnjem izdanju online ljetne škole Slobodnog Filozofskog objavljujemo prijevod teksta Kapital je oružje masovnog uništenja Richarda Seymoura, britanskog autora, aktivista i pisca jednog od najpoznatijih političkih blogova u Velikoj Britaniji Lenin’s Tomb. Seymour u svom tekstu daje uvid u mehanizme putem kojih kapital radi na izvlaštenju većine i uništenju resursa koje sustav nije u mogućnosti apsorbirati. Unatoč činjenici da se u gospodarstvu akumulira višak kapaciteta, mnoge društvene potrebe ostaju nenamirene. Istovremeno, ogroman priljev državnog novca u privatni sektor, kako bi se isti spasio od globalne krize koju je sam uzrokovao, znači prijenos bogatstva većine u ruke najvećih vlasnika dionica i imovine.


Razmotrite ovo. U privredi postoji zapanjujuća količina viška kapaciteta. Postojeći proizvodni resursi leže neupotrijebljeni, dok su društvene potrebe nenamirene, jer nema profitabilnih načina na koje bi se ti resursi mogli upotrijebiti. Poduzeća ne ulažu, i ne zapošljavaju. Banke još uvijek ne posuđuju, preferirajući gomilanje sredstava kako bi se zaštitile od budućih šokova, jer njihovi menadžeri vjeruju da nema dovoljno profitabilnih prilika za ulaganje u privredi. Ova je situacija zapravo apsurdna. Posjedujemo, kolektivno, sva sredstva koja su nam potrebna da damo krov nad glavom, nahranimo, obrazujemo i zaposlimo ljude ali ih ne možemo upotrijebiti jer to nije profitabilno.

Vlade su ovome isprva pristupile braneći financijski sektor pod svaku cijenu – ili točnije po cijenu od jednog bilijuna dolara u novcu za spas banaka (bailout) i poticaje, te 5 bilijuna dolara novostvorenog novca. Ovo je prokazivano kao ‘socijalizam’, no među osnovama neoliberalne ideologije jest da je bankarski sustav toliko centralan za sposobnost sistema da se reproducira da država ne smije štedjeti sredstva kako bi ga zaštitila. Nije ni iznenađujuće – posljednjih je godina financijski sektor bio zasebni najveći izvor korporativnih profita u gospodarstvima kako SAD-a tako i Velike Britanije. U 2006. godini, Wall Street je bio zaslužan za 40% svih korporativnih profita u gospodarstvu SAD-a. Obama je stoga vjerno prionuo uz neoliberalnu doktrinu, ne samo s programom TARP i njegovim nastavcima, nego orkestrirajući sistem posuđivanja bankama koji zapravo rezultira dodatnom eksproprijacijom državne blagajne u iznosu od 33 milijarde dolara godišnje. Rezultat je masivni prijenos bogatstva većine u ruke najvećih vlasnika dionica i imovine.

Lijevo-kejnzijansko rješenje takvih apsurdnosti bilo bi socijalizirati taj višak kapaciteta, iskoristiti deficitarno financiranje kako bi se financirala radna mjesta, povećali prihodi i stimulirala potražnja, te podići pregovaračku moć radne snage kako bi potrošnja bila potkrijepljena prihvatljivim nadnicama prije nego dugovima – što bi sve bio dobar početak. Međutim, koliko su se vlade angažirale u stvaranju radnih mjesta, povećavanju prihoda i stimulaciji, toliko su bojažljive i pune obzira kad se radi o postojećim imovinskim aranžmanima. Čak i umjereni pokušaji da se ograniči visina bonusa na plaće nailaze na otpor od strane vlade Velike Britanije na sastancima G-20, a strogo su kritizirali i FSA-inog[1] predsjednika odbora Adaira Turnera jer je nazvao banke napuhanima i društveno beskorisnima te se zalagao za Tobinov porez. (Treba imati na umu da je Turner bivši voditelj CBI-ja[2] a ne radikalni reformator.) Ovo odbijanje da se socijalizira imovina i uloži značajan trud kako bi se redistribuiralo bogatstvo jedan je razlog zašto nezaposlenost nastavlja rasti a potražnja ostaje slaba – i ovo je veliki dio razloga zašto Nouriel Roubini nije optimističan u vezi ‘oporavka’. Ovim će se tempom utjecaji stimulacije potrošiti do iduće godine, ali teško da će se potražnja privatnog sektora do tada oporaviti.

Još je jedan razlog za manjak optimizma ono što je David Harvey nazvao “problemom apsorpcije viška kapitala”. I u najboljim vremenima, kako je istaknuo, sustav će uvijek dosegnuti granice svoje sposobnosti da pronađe isplative investicijske prilike za bilijune dolara – istaknuo je da svake godine treba pronaći novih investicija u vrijednosti od otprilike 1,5 bilijun dolara kako bi se održao prosječan rast od cca 3%. Zdrava stopa rasta mora biti održavana; u suprotnom kapitalizam ne radi ono što bi trebao. On je inherentno ekspanzionistički sustav, i ako se ne proširuje to znači da se kapitalisti ne natječu za udio na tržištu, ne ulažu, i ne pokoravaju se temeljnoj nužnosti akumulacije kapitala: drugim riječima, ne ponašaju se kao kapitalisti. Međutim, pronalaženje takvih investicijskih prilika postaje sve teži zadatak – bez obzira na ekološku katastrofu koja nam predstoji ukoliko ne budemo mogli pronaći novu paradigmu gospodarskog blagostanja, činjenica je da ukupna suma potrebnih novih investicija raste svake godine, i do 2029. godine ta će suma biti dvostruko veća od današnje. Sposobnost kapitala da nadvlada ova ograničenja ovisi o lihvarskom kapitalu, odnosno onome što bi se danas nazvalo financijskim kapitalom. Međutim, jedan od rezultata financijalizacije je dugoročni problem viška likvidnosti do kojeg dolazi kad je bankarski sustav toliko prepun novca da će financirati bilo koji projekt koji kapitalistu padne na pamet. To je ono što se obično naziva ‘rizičnim kapitalizmom’ (venture capitalism). Nova financijska oruđa za raspoređivanje dugova i imovine moraju biti izumljena. To se naziva inovacijom. Pojavljuju se novi tržišni mjehuri (bubbles), bilo da se radi o internetskom sektoru ili tržištu nekretnina. To se naziva tržištem s izrazitom tendencijom rasta (bull market). Ovo je obično razriješeno, privremeno, kroz financijski krah. U 2001. godini, sustav je izgubio 7 bilijuna dolara na vrijednosti tržišta dionica. Prošle godine je uništeno 55 bilijuna dolara vrijednosti imovine, što je ekvivalent ukupnom BDP-u čitavog planeta – jednogodišnji rad nekoliko milijardi ljudi, potpuno izbrisan. (Znate onaj osjećaj koji dobijete kad ste izgradili toranj od karata i tek što ste dodali zadnju kartu, čitava se stvar sruši? Pa, ovo je 55 bilijuna puta gore). Putem takvog masovnog uništenja sustav se resetira, no temeljni problem pronalaženja profitabilnih načina za spekulaciju itd. ostaje.

Ovo je dakle dilema koju kapital postavlja pred nas. Postoji višak kapaciteta, postoji obilje radne snage, a tu je i novac spreman da uđe u cirkulaciju kao kapital. A postoje i stvarne, neodložne društvene potrebe za namirenje kojih bi se ovi resursi teoretski mogli upotrijebiti. No u tome nema puno profitabilnih investicijskih prilika. Nadalje, ukoliko se ključni izvor našeg trenutnog mizernog stanja ne obnovi i zaštiti (financijski sustav), u sustavu neće biti dovoljno profita čak ni za održavanje stope rasta ispod nominalne vrijednosti. Jedan od načina izlaska iz ove situacije je putem onoga što je Harvey nazvao ‘akumulacijom putem izvlaštenja’ (za detalje vidi The New Imperialism, Oxford University Press, 2003, str. 152-169). To je razrada Marxova objašnjenja ‘primitivne akumulacije kapitala’ koja se odnosila na nasilan proces eksproprijacije i ograđivanja zemlje koji je bio nužan kako bi se uspostavili kapitalistički imovinski odnosi između nove kapitalističke vlasničke klase i novog nevlasničkog (uglavnom ruralnog) proletarijata. Nastavljajući se na Luxemburgovu, Harvey tvrdi da takav način akumulacije ostaje središnjim i danas. Kapitalizam mora uvijek “imati nešto ‘izvan sebe'”, kako to Harvey kaže (str. 140), da bi se mogao stabilizirati. Ovo izvanjsko može preuzeti oblik javnog sektora, javnog vlasništva, onoga dosad nekomodificiranoga, gdje god ono postojalo.

Preuzimanje određene javne imovine očito je u planu, a prijenos javnog bogatstva već se doista i događa, kako je ukazano gore. Financijskom je kapitalu sustav socijalne zaštite nesumnjivo privlačna lovina i Obama bi mogao imati više uspjeha u njegovom izručivanju privatnom kapitalu, nego u donošenju smislene reforme zdravstvenog sustava. Međutim, prave prilike za takva preuzimanja mogle bi ležati u inozemstvu. Manjak domaćih investicijskih prilika potiče autoritarni imperijalizam i nedvojbeno je faktor koji je – više nego bilo što drugo – pokretao avanturizam i ekstremizam u eri Busheve administracije. Ukoliko američki kapitalizam ne može biti uspješno reproduciran i proširen na temelju postojećih odnosa, onda je novi val nasilne ekspanzije – pod Obaminom vlasti možda pametnije, ali svejedno veoma brutalne – realističan scenarij.

Richard Seymour
S engleskog prevela: Milena Radovčić
__________________
1 Financial Services Authority, nadzorno tijelo za financijska poslovanja u Velikoj Britaniji, za više informacija vidi unos na engleskoj Wikipediji.
2 CBI je lobistička tvrtka za interese kapitala u Velikoj Britaniji. O sebi kažu da njihove “specijalističke usluge i jedinstveni utjecaj na vladu, stvaratelje politika, zakonodavce i sindikate znači da [CBI može] omogućiti najbolje pogodbe za poslovanje u zemlji ili inozemstvu”, vidi njihovu stranicu.

Vezani članci

  • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve