Ljetna škola – Richard Seymour: Kapital je oružje masovnog uništenja

Razmotrite ovo. U privredi postoji zapanjujuća količina viška kapaciteta. Postojeći proizvodni resursi leže neupotrijebljeni, dok su društvene potrebe nenamirene, jer nema profitabilnih načina na koje bi se ti resursi mogli upotrijebiti. Poduzeća ne ulažu, i ne zapošljavaju. Banke još uvijek ne posuđuju, preferirajući gomilanje sredstava kako bi se zaštitile od budućih šokova, jer njihovi menadžeri vjeruju da nema dovoljno profitabilnih prilika za ulaganje u privredi. Ova je situacija zapravo apsurdna. Posjedujemo, kolektivno, sva sredstva koja su nam potrebna da damo krov nad glavom, nahranimo, obrazujemo i zaposlimo ljude ali ih ne možemo upotrijebiti jer to nije profitabilno.
Vlade su ovome isprva pristupile braneći financijski sektor pod svaku cijenu – ili točnije po cijenu od jednog bilijuna dolara u novcu za spas banaka (bailout) i poticaje, te 5 bilijuna dolara novostvorenog novca. Ovo je prokazivano kao ‘socijalizam’, no među osnovama neoliberalne ideologije jest da je bankarski sustav toliko centralan za sposobnost sistema da se reproducira da država ne smije štedjeti sredstva kako bi ga zaštitila. Nije ni iznenađujuće – posljednjih je godina financijski sektor bio zasebni najveći izvor korporativnih profita u gospodarstvima kako SAD-a tako i Velike Britanije. U 2006. godini, Wall Street je bio zaslužan za 40% svih korporativnih profita u gospodarstvu SAD-a. Obama je stoga vjerno prionuo uz neoliberalnu doktrinu, ne samo s programom TARP i njegovim nastavcima, nego orkestrirajući sistem posuđivanja bankama koji zapravo rezultira dodatnom eksproprijacijom državne blagajne u iznosu od 33 milijarde dolara godišnje. Rezultat je masivni prijenos bogatstva većine u ruke najvećih vlasnika dionica i imovine.
Lijevo-kejnzijansko rješenje takvih apsurdnosti bilo bi socijalizirati taj višak kapaciteta, iskoristiti deficitarno financiranje kako bi se financirala radna mjesta, povećali prihodi i stimulirala potražnja, te podići pregovaračku moć radne snage kako bi potrošnja bila potkrijepljena prihvatljivim nadnicama prije nego dugovima – što bi sve bio dobar početak. Međutim, koliko su se vlade angažirale u stvaranju radnih mjesta, povećavanju prihoda i stimulaciji, toliko su bojažljive i pune obzira kad se radi o postojećim imovinskim aranžmanima. Čak i umjereni pokušaji da se ograniči visina bonusa na plaće nailaze na otpor od strane vlade Velike Britanije na sastancima G-20, a strogo su kritizirali i FSA-inog[1] predsjednika odbora Adaira Turnera jer je nazvao banke napuhanima i društveno beskorisnima te se zalagao za Tobinov porez. (Treba imati na umu da je Turner bivši voditelj CBI-ja[2] a ne radikalni reformator.) Ovo odbijanje da se socijalizira imovina i uloži značajan trud kako bi se redistribuiralo bogatstvo jedan je razlog zašto nezaposlenost nastavlja rasti a potražnja ostaje slaba – i ovo je veliki dio razloga zašto Nouriel Roubini nije optimističan u vezi ‘oporavka’. Ovim će se tempom utjecaji stimulacije potrošiti do iduće godine, ali teško da će se potražnja privatnog sektora do tada oporaviti.
Još je jedan razlog za manjak optimizma ono što je David Harvey nazvao “problemom apsorpcije viška kapitala”. I u najboljim vremenima, kako je istaknuo, sustav će uvijek dosegnuti granice svoje sposobnosti da pronađe isplative investicijske prilike za bilijune dolara – istaknuo je da svake godine treba pronaći novih investicija u vrijednosti od otprilike 1,5 bilijun dolara kako bi se održao prosječan rast od cca 3%. Zdrava stopa rasta mora biti održavana; u suprotnom kapitalizam ne radi ono što bi trebao. On je inherentno ekspanzionistički sustav, i ako se ne proširuje to znači da se kapitalisti ne natječu za udio na tržištu, ne ulažu, i ne pokoravaju se temeljnoj nužnosti akumulacije kapitala: drugim riječima, ne ponašaju se kao kapitalisti. Međutim, pronalaženje takvih investicijskih prilika postaje sve teži zadatak – bez obzira na ekološku katastrofu koja nam predstoji ukoliko ne budemo mogli pronaći novu paradigmu gospodarskog blagostanja, činjenica je da ukupna suma potrebnih novih investicija raste svake godine, i do 2029. godine ta će suma biti dvostruko veća od današnje. Sposobnost kapitala da nadvlada ova ograničenja ovisi o lihvarskom kapitalu, odnosno onome što bi se danas nazvalo financijskim kapitalom. Međutim, jedan od rezultata financijalizacije je dugoročni problem viška likvidnosti do kojeg dolazi kad je bankarski sustav toliko prepun novca da će financirati bilo koji projekt koji kapitalistu padne na pamet. To je ono što se obično naziva ‘rizičnim kapitalizmom’ (venture capitalism). Nova financijska oruđa za raspoređivanje dugova i imovine moraju biti izumljena. To se naziva inovacijom. Pojavljuju se novi tržišni mjehuri (bubbles), bilo da se radi o internetskom sektoru ili tržištu nekretnina. To se naziva tržištem s izrazitom tendencijom rasta (bull market). Ovo je obično razriješeno, privremeno, kroz financijski krah. U 2001. godini, sustav je izgubio 7 bilijuna dolara na vrijednosti tržišta dionica. Prošle godine je uništeno 55 bilijuna dolara vrijednosti imovine, što je ekvivalent ukupnom BDP-u čitavog planeta – jednogodišnji rad nekoliko milijardi ljudi, potpuno izbrisan. (Znate onaj osjećaj koji dobijete kad ste izgradili toranj od karata i tek što ste dodali zadnju kartu, čitava se stvar sruši? Pa, ovo je 55 bilijuna puta gore). Putem takvog masovnog uništenja sustav se resetira, no temeljni problem pronalaženja profitabilnih načina za spekulaciju itd. ostaje.
Ovo je dakle dilema koju kapital postavlja pred nas. Postoji višak kapaciteta, postoji obilje radne snage, a tu je i novac spreman da uđe u cirkulaciju kao kapital. A postoje i stvarne, neodložne društvene potrebe za namirenje kojih bi se ovi resursi teoretski mogli upotrijebiti. No u tome nema puno profitabilnih investicijskih prilika. Nadalje, ukoliko se ključni izvor našeg trenutnog mizernog stanja ne obnovi i zaštiti (financijski sustav), u sustavu neće biti dovoljno profita čak ni za održavanje stope rasta ispod nominalne vrijednosti. Jedan od načina izlaska iz ove situacije je putem onoga što je Harvey nazvao ‘akumulacijom putem izvlaštenja’ (za detalje vidi The New Imperialism, Oxford University Press, 2003, str. 152-169). To je razrada Marxova objašnjenja ‘primitivne akumulacije kapitala’ koja se odnosila na nasilan proces eksproprijacije i ograđivanja zemlje koji je bio nužan kako bi se uspostavili kapitalistički imovinski odnosi između nove kapitalističke vlasničke klase i novog nevlasničkog (uglavnom ruralnog) proletarijata. Nastavljajući se na Luxemburgovu, Harvey tvrdi da takav način akumulacije ostaje središnjim i danas. Kapitalizam mora uvijek “imati nešto ‘izvan sebe'”, kako to Harvey kaže (str. 140), da bi se mogao stabilizirati. Ovo izvanjsko može preuzeti oblik javnog sektora, javnog vlasništva, onoga dosad nekomodificiranoga, gdje god ono postojalo.
Preuzimanje određene javne imovine očito je u planu, a prijenos javnog bogatstva već se doista i događa, kako je ukazano gore. Financijskom je kapitalu sustav socijalne zaštite nesumnjivo privlačna lovina i Obama bi mogao imati više uspjeha u njegovom izručivanju privatnom kapitalu, nego u donošenju smislene reforme zdravstvenog sustava. Međutim, prave prilike za takva preuzimanja mogle bi ležati u inozemstvu. Manjak domaćih investicijskih prilika potiče autoritarni imperijalizam i nedvojbeno je faktor koji je – više nego bilo što drugo – pokretao avanturizam i ekstremizam u eri Busheve administracije. Ukoliko američki kapitalizam ne može biti uspješno reproduciran i proširen na temelju postojećih odnosa, onda je novi val nasilne ekspanzije – pod Obaminom vlasti možda pametnije, ali svejedno veoma brutalne – realističan scenarij.
S engleskog prevela: Milena Radovčić
__________________
1 Financial Services Authority, nadzorno tijelo za financijska poslovanja u Velikoj Britaniji, za više informacija vidi unos na engleskoj Wikipediji.
2 CBI je lobistička tvrtka za interese kapitala u Velikoj Britaniji. O sebi kažu da njihove “specijalističke usluge i jedinstveni utjecaj na vladu, stvaratelje politika, zakonodavce i sindikate znači da [CBI može] omogućiti najbolje pogodbe za poslovanje u zemlji ili inozemstvu”, vidi njihovu stranicu.