Ljetna škola – Richard Seymour: Kapital je oružje masovnog uništenja

U današnjem izdanju online ljetne škole Slobodnog Filozofskog objavljujemo prijevod teksta Kapital je oružje masovnog uništenja Richarda Seymoura, britanskog autora, aktivista i pisca jednog od najpoznatijih političkih blogova u Velikoj Britaniji Lenin’s Tomb. Seymour u svom tekstu daje uvid u mehanizme putem kojih kapital radi na izvlaštenju većine i uništenju resursa koje sustav nije u mogućnosti apsorbirati. Unatoč činjenici da se u gospodarstvu akumulira višak kapaciteta, mnoge društvene potrebe ostaju nenamirene. Istovremeno, ogroman priljev državnog novca u privatni sektor, kako bi se isti spasio od globalne krize koju je sam uzrokovao, znači prijenos bogatstva većine u ruke najvećih vlasnika dionica i imovine.


Razmotrite ovo. U privredi postoji zapanjujuća količina viška kapaciteta. Postojeći proizvodni resursi leže neupotrijebljeni, dok su društvene potrebe nenamirene, jer nema profitabilnih načina na koje bi se ti resursi mogli upotrijebiti. Poduzeća ne ulažu, i ne zapošljavaju. Banke još uvijek ne posuđuju, preferirajući gomilanje sredstava kako bi se zaštitile od budućih šokova, jer njihovi menadžeri vjeruju da nema dovoljno profitabilnih prilika za ulaganje u privredi. Ova je situacija zapravo apsurdna. Posjedujemo, kolektivno, sva sredstva koja su nam potrebna da damo krov nad glavom, nahranimo, obrazujemo i zaposlimo ljude ali ih ne možemo upotrijebiti jer to nije profitabilno.

Vlade su ovome isprva pristupile braneći financijski sektor pod svaku cijenu – ili točnije po cijenu od jednog bilijuna dolara u novcu za spas banaka (bailout) i poticaje, te 5 bilijuna dolara novostvorenog novca. Ovo je prokazivano kao ‘socijalizam’, no među osnovama neoliberalne ideologije jest da je bankarski sustav toliko centralan za sposobnost sistema da se reproducira da država ne smije štedjeti sredstva kako bi ga zaštitila. Nije ni iznenađujuće – posljednjih je godina financijski sektor bio zasebni najveći izvor korporativnih profita u gospodarstvima kako SAD-a tako i Velike Britanije. U 2006. godini, Wall Street je bio zaslužan za 40% svih korporativnih profita u gospodarstvu SAD-a. Obama je stoga vjerno prionuo uz neoliberalnu doktrinu, ne samo s programom TARP i njegovim nastavcima, nego orkestrirajući sistem posuđivanja bankama koji zapravo rezultira dodatnom eksproprijacijom državne blagajne u iznosu od 33 milijarde dolara godišnje. Rezultat je masivni prijenos bogatstva većine u ruke najvećih vlasnika dionica i imovine.

Lijevo-kejnzijansko rješenje takvih apsurdnosti bilo bi socijalizirati taj višak kapaciteta, iskoristiti deficitarno financiranje kako bi se financirala radna mjesta, povećali prihodi i stimulirala potražnja, te podići pregovaračku moć radne snage kako bi potrošnja bila potkrijepljena prihvatljivim nadnicama prije nego dugovima – što bi sve bio dobar početak. Međutim, koliko su se vlade angažirale u stvaranju radnih mjesta, povećavanju prihoda i stimulaciji, toliko su bojažljive i pune obzira kad se radi o postojećim imovinskim aranžmanima. Čak i umjereni pokušaji da se ograniči visina bonusa na plaće nailaze na otpor od strane vlade Velike Britanije na sastancima G-20, a strogo su kritizirali i FSA-inog[1] predsjednika odbora Adaira Turnera jer je nazvao banke napuhanima i društveno beskorisnima te se zalagao za Tobinov porez. (Treba imati na umu da je Turner bivši voditelj CBI-ja[2] a ne radikalni reformator.) Ovo odbijanje da se socijalizira imovina i uloži značajan trud kako bi se redistribuiralo bogatstvo jedan je razlog zašto nezaposlenost nastavlja rasti a potražnja ostaje slaba – i ovo je veliki dio razloga zašto Nouriel Roubini nije optimističan u vezi ‘oporavka’. Ovim će se tempom utjecaji stimulacije potrošiti do iduće godine, ali teško da će se potražnja privatnog sektora do tada oporaviti.

Još je jedan razlog za manjak optimizma ono što je David Harvey nazvao “problemom apsorpcije viška kapitala”. I u najboljim vremenima, kako je istaknuo, sustav će uvijek dosegnuti granice svoje sposobnosti da pronađe isplative investicijske prilike za bilijune dolara – istaknuo je da svake godine treba pronaći novih investicija u vrijednosti od otprilike 1,5 bilijun dolara kako bi se održao prosječan rast od cca 3%. Zdrava stopa rasta mora biti održavana; u suprotnom kapitalizam ne radi ono što bi trebao. On je inherentno ekspanzionistički sustav, i ako se ne proširuje to znači da se kapitalisti ne natječu za udio na tržištu, ne ulažu, i ne pokoravaju se temeljnoj nužnosti akumulacije kapitala: drugim riječima, ne ponašaju se kao kapitalisti. Međutim, pronalaženje takvih investicijskih prilika postaje sve teži zadatak – bez obzira na ekološku katastrofu koja nam predstoji ukoliko ne budemo mogli pronaći novu paradigmu gospodarskog blagostanja, činjenica je da ukupna suma potrebnih novih investicija raste svake godine, i do 2029. godine ta će suma biti dvostruko veća od današnje. Sposobnost kapitala da nadvlada ova ograničenja ovisi o lihvarskom kapitalu, odnosno onome što bi se danas nazvalo financijskim kapitalom. Međutim, jedan od rezultata financijalizacije je dugoročni problem viška likvidnosti do kojeg dolazi kad je bankarski sustav toliko prepun novca da će financirati bilo koji projekt koji kapitalistu padne na pamet. To je ono što se obično naziva ‘rizičnim kapitalizmom’ (venture capitalism). Nova financijska oruđa za raspoređivanje dugova i imovine moraju biti izumljena. To se naziva inovacijom. Pojavljuju se novi tržišni mjehuri (bubbles), bilo da se radi o internetskom sektoru ili tržištu nekretnina. To se naziva tržištem s izrazitom tendencijom rasta (bull market). Ovo je obično razriješeno, privremeno, kroz financijski krah. U 2001. godini, sustav je izgubio 7 bilijuna dolara na vrijednosti tržišta dionica. Prošle godine je uništeno 55 bilijuna dolara vrijednosti imovine, što je ekvivalent ukupnom BDP-u čitavog planeta – jednogodišnji rad nekoliko milijardi ljudi, potpuno izbrisan. (Znate onaj osjećaj koji dobijete kad ste izgradili toranj od karata i tek što ste dodali zadnju kartu, čitava se stvar sruši? Pa, ovo je 55 bilijuna puta gore). Putem takvog masovnog uništenja sustav se resetira, no temeljni problem pronalaženja profitabilnih načina za spekulaciju itd. ostaje.

Ovo je dakle dilema koju kapital postavlja pred nas. Postoji višak kapaciteta, postoji obilje radne snage, a tu je i novac spreman da uđe u cirkulaciju kao kapital. A postoje i stvarne, neodložne društvene potrebe za namirenje kojih bi se ovi resursi teoretski mogli upotrijebiti. No u tome nema puno profitabilnih investicijskih prilika. Nadalje, ukoliko se ključni izvor našeg trenutnog mizernog stanja ne obnovi i zaštiti (financijski sustav), u sustavu neće biti dovoljno profita čak ni za održavanje stope rasta ispod nominalne vrijednosti. Jedan od načina izlaska iz ove situacije je putem onoga što je Harvey nazvao ‘akumulacijom putem izvlaštenja’ (za detalje vidi The New Imperialism, Oxford University Press, 2003, str. 152-169). To je razrada Marxova objašnjenja ‘primitivne akumulacije kapitala’ koja se odnosila na nasilan proces eksproprijacije i ograđivanja zemlje koji je bio nužan kako bi se uspostavili kapitalistički imovinski odnosi između nove kapitalističke vlasničke klase i novog nevlasničkog (uglavnom ruralnog) proletarijata. Nastavljajući se na Luxemburgovu, Harvey tvrdi da takav način akumulacije ostaje središnjim i danas. Kapitalizam mora uvijek “imati nešto ‘izvan sebe'”, kako to Harvey kaže (str. 140), da bi se mogao stabilizirati. Ovo izvanjsko može preuzeti oblik javnog sektora, javnog vlasništva, onoga dosad nekomodificiranoga, gdje god ono postojalo.

Preuzimanje određene javne imovine očito je u planu, a prijenos javnog bogatstva već se doista i događa, kako je ukazano gore. Financijskom je kapitalu sustav socijalne zaštite nesumnjivo privlačna lovina i Obama bi mogao imati više uspjeha u njegovom izručivanju privatnom kapitalu, nego u donošenju smislene reforme zdravstvenog sustava. Međutim, prave prilike za takva preuzimanja mogle bi ležati u inozemstvu. Manjak domaćih investicijskih prilika potiče autoritarni imperijalizam i nedvojbeno je faktor koji je – više nego bilo što drugo – pokretao avanturizam i ekstremizam u eri Busheve administracije. Ukoliko američki kapitalizam ne može biti uspješno reproduciran i proširen na temelju postojećih odnosa, onda je novi val nasilne ekspanzije – pod Obaminom vlasti možda pametnije, ali svejedno veoma brutalne – realističan scenarij.

Richard Seymour
S engleskog prevela: Milena Radovčić
__________________
1 Financial Services Authority, nadzorno tijelo za financijska poslovanja u Velikoj Britaniji, za više informacija vidi unos na engleskoj Wikipediji.
2 CBI je lobistička tvrtka za interese kapitala u Velikoj Britaniji. O sebi kažu da njihove “specijalističke usluge i jedinstveni utjecaj na vladu, stvaratelje politika, zakonodavce i sindikate znači da [CBI može] omogućiti najbolje pogodbe za poslovanje u zemlji ili inozemstvu”, vidi njihovu stranicu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 9. prosinca 2021. Domaći uradak: tri nove knjige o radu Knjige Heather Berg Porn Work: Sex, Labor, and Late Capitalism, Phila Jonesa Work without the Worker: Labour in the age of Platform Capitalism i Amelie Horgan Lost in Work: Escaping Capitalism produbljuju analize suvremenih oblika rada. Prva se bavi tipovima rada koji omogućuju pornografsku proizvodnju, a njihovo nijansirano promišljanje pokazuje prelaženje granica između rada i ne-rada, kao i pomjeranje klasnih pozicija: pa je tako u nastojanju da se bude sam svoj šef istovremeno moguće postati vlastiti štrajkolomac. Druga knjiga se bavi platformskim honorarnim radom i njegovom zaglibljenosti u liminalnom stanju između stroja i ljudskog bića, radnika i izvođača, rada i igre: pa tako možemo biti ne samo vlastiti štrajkolomac, nego i vlastita automatizacija. Treća knjiga propituje jaz između iskustva rada i njegove reprezentacije: rad se ne predstavlja kao nešto čemu smo podređeni i na što smo prinuđeni zbog opstanka, već kao nešto što nas konstituira kao subjekte, ne kao nešto što moramo nego kao nešto što jesmo. Sve tri knjige bi mogle da potaknu ne samo propitivanje zastarjelih konceptualizacija rada, već i da naznače horizont za nove načine borbe.
  • 30. studenoga 2021. Staljin – revolucionarni realpolitičar i(li) grobar revolucije? Da bi se razumjelo zašto je Staljin bio toliko popularan u brojnim zemljama u kojima su postojala snažna komunistička nastojanja te zašto je četvrtinu stoljeća predstavljao utjelovljenje ideja komunizma, valja napustiti simplificirane narative utemeljene na „kultu ličnosti“, te ozbiljno pristupiti analizi struktura unutar kojih je djelovao ovaj revolucionarni realpolitičar (i istovremeni „grobar revolucije“). U tekstu koji manevrira kroz političke, strateške, pa i teorijske putanje sovjetskog konteksta, Staljinovo se ime prije svega vezuje uz dosljednu i pobjedničku antifašističku politiku, te fascinantnu (iako i vrlo problematičnu) industrijalizaciju. Tragedija staljinizma se, pak, ne promatra kroz banalni imaginarij o dvama tobože sličnima „totalitarizmima“ (fašizmu i komunizmu), već se ogleda u deprioritiziranju revolucionarnog horizonta koji je otvorila boljševička revolucija.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve