Aljoša Pužar: Opća opasnost

Pročitajte tekst Aljoše Pužara objavljen u subotu u Glasu Istre. Što zapravo hoće studenti, pita se autor teksta, i odgovara “Zapravo je jednostavno ako se malo udubiš: ta šačica glasnih i nasmijanih mladih ljudi zadnja su barikada pred potpunom pobjedom socijalnog nasilja i obrazovnog besmisla upakiranog u paštu bolonjeze bez mesa i bez pašte.”

Drugovi prijatelji, divlja razularena banda donedavno malodobnih čupavaca ponovno je poput divlje horde preplavila hramove znanja širom Lijepe naše i prijeti poretku stvari. Nečuveno. Zato treba tu malo reda uvesti, malo legitimiranja, kasnije i pendreka, tko zna… Da se pokaže toj postrevolucionarnoj balavurdiji da su u velikoj manjini, da se ne bi pusta raja umislila da su akteri povijesti, što li, agenti historijskih mijena… tako nešto.

Da… sjećam se opet svoje omiljene uvodne scene iz jednog Kazancakisovog romana: Aga iz Likovrisija sjedi na doksatu i pije rakiju i neki mu bucmasti dječačić pjevuši s glavom u krilu… dok raja pod doksatom gluhari (što je isto što i gluvari, valjda), aga misli da je Alah to baš sve lijepo smislio da je on tamo gore, a raja tamo dolje, tako on misli i baš mu je lijepo. Nema u toj sceni mjesta za to da ga dječačić ugrize za bedro, niti za to da se raja hitne kamenjem po doksatu pa da vidiš prisjele rakije… Eto, tako kod nas neki sjede na doksatu (doksat je nešto sasvim obrnuto od baladura!) i lijepo im je, a kad se glasovi raje pridignu do prozora onda se lede i ljute i zazivaju “demokraciju”. Joj, ti studenti!

Za početak nekima od njih trebalo bi šampona za kosu i češalj poslati, simpatični su, ali malo masni, često bubnu svašta, ponekad i glupo. Stalno se hihoću, a to su taaako ozbiljne stvari. Nekima se od njih i ne uči previše. Što zapravo hoće ti zgubidani, pitaju se praščine dvolične poput mene, češkajući trbuhe? Pa da malo ponovimo gradivo: ti mladi (i ključni) članovi akademske zajednice traže ono što su imali njihovi roditelji i njihovi profesori: besplatno obrazovanje. Samo po sebi zvuči malo banalno… kao: oće nešto klinci ušićarit od jadnih poreznih platiša. Zapravo je jednostavno ako se malo udubiš: ta šačica glasnih i nasmijanih mladih ljudi zadnja su barikada pred potpunom pobjedom socijalnog nasilja i obrazovnog besmisla upakiranog u paštu bolonjeze bez mesa i bez pašte.

Pitanje koje postavljaju svjetsko je pitanje. Zbog njega prosvjeduju i fakultete blokiraju studenti širom svijeta. Masa novca potrebna za povratak na ona socijalna prava koja smo u visokom obrazovanju izgubili paljenjem svjetala tranzicijskog cirkusa nije nipošto veća od novca koji se poreznim platišama oduzima za razne oblike jalovosti i tuposti, popovanja i nacionalističkog preseravanja, koje sve, začudo, košta. Prema tome, oni koji izvrdavaju obećanja studentima i javnosti i kolutaju očima i podvaljuju rog za svijeću u krivu su ako misle da mi to ne vidimo, drugo: blesavi su ako misle da studenti na kraju neće uspjeti.

Javljaju se vojske posvuda i odosvuda i još će za naših života biti svačega i neka bude. Javljaju se neki profesori, pozivajući se na vlastiti liberalizam i tome slično, javljaju se štrajkbreheri, deklasirani uvlakači, sva ta bezbojna i dosadna reakcionarna masa nekreativna i sad će oni furat svoju demokraciju. Eto, tu se lijepo vidi kako je demokracija smeće ako nije kreativna, hrabra, zanesena i poletna. Nije stvar u tome što je na plenumima neposredna, a drugdje posredna. Za mene je stvar u tome da je bitnije imati sjajne i čiste misli nego sjajnu i čistu kosu (makar je korisno težiti objema stvarima).

Uvlakači su zazorni čak i kad su dobri studenti i prividni demokrati, jer od uvlakača i mlitavaca nema kreatora, a bez kreatora kultura smrdi po onom mjestu na koje se ti obično uvlače. Što se tiče remećenja sveučilišnog poslovanja, nastavnog procesa i edukacijskih rituala, bolonjeze je tu poremetio toliko toga, naročito u humanistici, da to ne bi ni ratoborniji studenti mogli izvesti, ni da ih je na stotine tisuća na plenumima, oboružanih čekićima, srpovima, šiljilima i šestarima. Svaki lijeni student zezne sebe, svaki lijeni profesor i funkcioner zezne tisuće, time sam vam sve rekao, zato bi nekima bilo bolje da šute i da tiho čestitaju mladim kolegama kad već osjećaju da nisu kadri da im priskoče u pomoć.

Aljoša Pužar
preuzeto sa stranica Glasa Istre

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve