Aljoša Pužar: Opća opasnost

Pročitajte tekst Aljoše Pužara objavljen u subotu u Glasu Istre. Što zapravo hoće studenti, pita se autor teksta, i odgovara “Zapravo je jednostavno ako se malo udubiš: ta šačica glasnih i nasmijanih mladih ljudi zadnja su barikada pred potpunom pobjedom socijalnog nasilja i obrazovnog besmisla upakiranog u paštu bolonjeze bez mesa i bez pašte.”


Drugovi prijatelji, divlja razularena banda donedavno malodobnih čupavaca ponovno je poput divlje horde preplavila hramove znanja širom Lijepe naše i prijeti poretku stvari. Nečuveno. Zato treba tu malo reda uvesti, malo legitimiranja, kasnije i pendreka, tko zna… Da se pokaže toj postrevolucionarnoj balavurdiji da su u velikoj manjini, da se ne bi pusta raja umislila da su akteri povijesti, što li, agenti historijskih mijena… tako nešto.

Da… sjećam se opet svoje omiljene uvodne scene iz jednog Kazancakisovog romana: Aga iz Likovrisija sjedi na doksatu i pije rakiju i neki mu bucmasti dječačić pjevuši s glavom u krilu… dok raja pod doksatom gluhari (što je isto što i gluvari, valjda), aga misli da je Alah to baš sve lijepo smislio da je on tamo gore, a raja tamo dolje, tako on misli i baš mu je lijepo. Nema u toj sceni mjesta za to da ga dječačić ugrize za bedro, niti za to da se raja hitne kamenjem po doksatu pa da vidiš prisjele rakije… Eto, tako kod nas neki sjede na doksatu (doksat je nešto sasvim obrnuto od baladura!) i lijepo im je, a kad se glasovi raje pridignu do prozora onda se lede i ljute i zazivaju “demokraciju”. Joj, ti studenti!

Za početak nekima od njih trebalo bi šampona za kosu i češalj poslati, simpatični su, ali malo masni, često bubnu svašta, ponekad i glupo. Stalno se hihoću, a to su taaako ozbiljne stvari. Nekima se od njih i ne uči previše. Što zapravo hoće ti zgubidani, pitaju se praščine dvolične poput mene, češkajući trbuhe? Pa da malo ponovimo gradivo: ti mladi (i ključni) članovi akademske zajednice traže ono što su imali njihovi roditelji i njihovi profesori: besplatno obrazovanje. Samo po sebi zvuči malo banalno… kao: oće nešto klinci ušićarit od jadnih poreznih platiša. Zapravo je jednostavno ako se malo udubiš: ta šačica glasnih i nasmijanih mladih ljudi zadnja su barikada pred potpunom pobjedom socijalnog nasilja i obrazovnog besmisla upakiranog u paštu bolonjeze bez mesa i bez pašte.


Pitanje koje postavljaju svjetsko je pitanje. Zbog njega prosvjeduju i fakultete blokiraju studenti širom svijeta. Masa novca potrebna za povratak na ona socijalna prava koja smo u visokom obrazovanju izgubili paljenjem svjetala tranzicijskog cirkusa nije nipošto veća od novca koji se poreznim platišama oduzima za razne oblike jalovosti i tuposti, popovanja i nacionalističkog preseravanja, koje sve, začudo, košta. Prema tome, oni koji izvrdavaju obećanja studentima i javnosti i kolutaju očima i podvaljuju rog za svijeću u krivu su ako misle da mi to ne vidimo, drugo: blesavi su ako misle da studenti na kraju neće uspjeti.

Javljaju se vojske posvuda i odosvuda i još će za naših života biti svačega i neka bude. Javljaju se neki profesori, pozivajući se na vlastiti liberalizam i tome slično, javljaju se štrajkbreheri, deklasirani uvlakači, sva ta bezbojna i dosadna reakcionarna masa nekreativna i sad će oni furat svoju demokraciju. Eto, tu se lijepo vidi kako je demokracija smeće ako nije kreativna, hrabra, zanesena i poletna. Nije stvar u tome što je na plenumima neposredna, a drugdje posredna. Za mene je stvar u tome da je bitnije imati sjajne i čiste misli nego sjajnu i čistu kosu (makar je korisno težiti objema stvarima).

Uvlakači su zazorni čak i kad su dobri studenti i prividni demokrati, jer od uvlakača i mlitavaca nema kreatora, a bez kreatora kultura smrdi po onom mjestu na koje se ti obično uvlače. Što se tiče remećenja sveučilišnog poslovanja, nastavnog procesa i edukacijskih rituala, bolonjeze je tu poremetio toliko toga, naročito u humanistici, da to ne bi ni ratoborniji studenti mogli izvesti, ni da ih je na stotine tisuća na plenumima, oboružanih čekićima, srpovima, šiljilima i šestarima. Svaki lijeni student zezne sebe, svaki lijeni profesor i funkcioner zezne tisuće, time sam vam sve rekao, zato bi nekima bilo bolje da šute i da tiho čestitaju mladim kolegama kad već osjećaju da nisu kadri da im priskoče u pomoć.

Aljoša Pužar
preuzeto sa stranica Glasa Istre

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve