Razgovor s Rastkom Močnikom i Ivanom Momčilović: “Ne možeš se smijati sam”

Na Kontrapunktu je objavljen razgovor kojeg je vodila Hana Dagostin s redovnim profesorom sociologije kulture na Filozofskom fakultetu u Ljubljani Rastkom Močnikom i umjetnicom Ivanom Momčilović iz briselske organizacije Emigrative Art Collective u sklopu festivala “Moje, tvoje, naše” koji se održavao od 15. do 18. listopada 2009. godine u Rijeci. Razgovarali su o pojmu solidarnosti, mogućnosti solidarnosti i na koji način se baviti njome danas, kao i o blokadi našeg Fakulteta, studentskoj solidarnosti i modelu plenuma.


Rastka Močnika uhvatili smo na doslovnih deset minuta, između dvije sesije konferencije, nakon koje je putovao – ipak, iako nismo ni približno dotaknuli sve što smo ga htjeli upitati, dohvatili smo slijedećih nekoliko odlomaka.

KP: Što vama predstavlja pojam solidarnost? Gdje je ona u sociološkom smislu danas?

R. M.: Kompliciran je to problem danas. Moja je generacija navikla na “solidarni” državni sustav, a tu mislim na javno zdravstvo, školstvo i mirovinski sustav. U individualističkom društvu solidarnost je problematična. U neindividualističkim (kolektivističkim) društvima taj se problem uopće ne postavlja, jer postoji religiozni, mitološki, kakav god okvir unutar kojeg ljudi razmišljaju više manje kolektivistički (povezanost između članova mnogo je veća, grupa je ispred potreba pojedinca, op.a.). Iako nama, “individualcima”, često smeta osjećaj da nam netko zaviruje u privatnost, činjenica je da nitko ne može živjeti sam, jer je to autodestruktivno. O tome sam razmišljao i kad je Stephen Wright (jedan od predavača na konferenciji, op.a.) govorio o tome da su jezik i govor namijenjeni minimalno dvjema osobama, komunikaciji, što znači da je to intersubjektivna stvar.

Povijesno gledajući, definicija se čovjeka mijenja. U 18. stoljeću čovjek je bio prvenstveno biće rada (homo faber), a kasnije je postao simboličko biće, biće jezika. Postoji i definicija da je čovjek biće koje se smije. Ja sam čak imao psa za kojeg sam mislilo da se smije (smijeh), ni dan danas nisam siguran u to. Sve te definicije čovjeka pretpostavljaju intersubjektivnost. Naime, rad je kolektivna djelatnost, jezik također, a čovjek se ne može smijati sam. Ljudska vrsta uopće ne bi preživjela da ne radi i komunicira jer nije biološki adaptirana na okolinu. Definicija ljudskosti je u sudjelovanju.

U individualističkom društvu to, naravno, postaje problem, sada već i akutan problem, osobito u našim društvima koja su prije tranzicije bila kolektivistička, pod paternalizmom socijalističke države. Čini mi se bizarnim da su danas društva razvijenija nego pred trideset, četrdeset godina, da imaju veće materijalne mogućnosti, čak i s krizom, standard je viši, kao i tehnologija. S druge strane tu je ogromno siromaštvo, sve više je ljudi u velikoj egzistencijalnoj krizi. Čovjek bi pomislio da ćemo se sada, u suvremenom društvu, baviti suptilnostima, a ne temeljnim problemima.

Kada sam bio student, izrađeno je istraživanje oko socijalnog sustava na ljubljanskom sveučilištu, koje je dokazalo da siromašna djeca iz provincije nisu mogla studirati. To je bio skandal, socijalna nepravda, studenti su se pobunili protiv toga, a posljedica je reforma stipendije unutar sveučilišnog sustava. Sada su nepravde na svakom koraku, ali više nema senzibilnosti na njih. Zato je solidarnost tema o kojoj treba razgovarati.


KP: Sudjelovali smo na tribini Studenti i solidarnost. Možete li nam reći kako sagledavate fenomen “slobodnog filozofskog” i blokade fakulteta? Prije samo šest-sedam godina u Hrvatskoj nije bilo prosvjeda, bio je to svojevrstan prazni prostor, a danas imamo pomak – naime, studenti, radnici, seljaci prosvjeduju. Možete li to usporediti sa stanjem u Sloveniji, i možemo li govoriti o pomacima?

R. M.: Ja sam na Hrvatsku uvijek gledao kao zemlju velikih potencijala, za mene je ova situacija koju opisujete bila devijacija, jer su intelektualni potencijali u Hrvatskoj vrlo jaki, a postoje i institucijske tradicije. Primjerice, sveučilišta. U Hrvatskoj je uvijek postojala margina intelektualne živosti, kritičnosti, duhovitosti. Primjerice, Feral Tribune koji je bio unikatna i nevjerojatna pojava u cijelom tranzicijskom svijetu. Ja na Hrvatsku stoga gledam po obrnutoj logici, na način da se ona zapravo sada vraća u svoju normalu.

U Sloveniji je problem veći jer ima manje ljudi, sve je manje, a to znači i da su margine manje. Drugo, nema policentrizma, za razliku od Hrvatske, u kojoj ipak ima više gradskih središta.

Općenito, paradoks naših demokracija jest da živimo u demokraciji u kojoj su političke stranke monopolizirale javni govor, s druge strane tu je proces komercijalizacije zbog koje kvaliteta medija opada u cijelom svijetu. Politički se prostor naime zatvara u stranački prostor. Nema više interakcije između onoga što ljudi misle a stranke govore, svi smo podređeni političkom spektaklu u kojem se vrte isti ljudi i isti klišeji. Hrvatska je bila dio istog tranzicijskog procesa te joj zbog toga treba dati “kredita”. U Sloveniji sam znao reći, to mi je bio svojevrsni slogan, vi mislite da je najgore u Hrvatskoj ali u Sloveniji je još gore – samo se to ne vidi.

Što se tiče studenata i tribine na kojoj sam bio, uočljiv je visok intelektualni nivo. Ove debate pokazuju da studenti ne samo čitaju i poznaju teoriju, oni umiju upotrebljavati koncepte. Izišli su poput Atene iz Jupiterove glave, već naoružani na scenu.


KP: Ovih dana govorilo se i o radnicima tvornice Clabecq koji su se solidarizirali jedni s drugima znanjem o teoriji, ali i razumijevanja jedni drugih. Na koji način promišljate pokretanje solidarnosti između istih ali i različitih socioloških grupa u suvremenom društvu?

R. M: Glavne prepreke da do solidarnosti između različitih grupa dođe su životni stilovi. Studenti su tu privilegirana skupina, koja to neće biti dugo. Kada završe studij neće više imati vremena za razgovor o socijalnim problemima. Jer, kada radnici dođu kući, oni ili rade “na crno” ili se odmaraju. U Sloveniji je siva ekonomija dio opće ekonomije. Imali smo ekonomski boom do prije dvije godine kada je došla kriza. Poznato je da prije krize dolazi do ubrzavanja ekonomske radinosti i stvaranja lažne euforije pa se radilo prekovremeno čime su se iscrpile mogućnosti sive ekonomije. Sada nema ni redovnog rada, ni sive ekonomije, što je dvostruki jad. Tvornice se zatvaraju. Radnički život je naporan i naravno da ljudi postaju pametniji kada razgovaraju jer kreiraju nešto novo, a radni su ljudi hendikepirani po tom pitanju. Solidarnost između studenata i širih masa je rijetka, dogodi se u specifičnim situacijama i na kratko vrijeme. 1968. je upravo to propalo, jer se opći štrajk sa milijunima radnika nikad nije spojio sa studentskim pobunama. Čak su i radnici bili indisponirani prema studentima kao prema privilegiranoj grupi.


KP: Kako onda gledate na budućnost modela plenuma kao modela izravne demokracije, koji je u ovom slučaju zamijenio klasični prosvjed? Možemo li tu tražiti oblike, uvjetno rečeno, nove solidarnosti?

R. M.: Studenti su tu uspjeli, ta forma im je davala snagu, problem vođa su rano prepoznali i uspjeli riješiti. Bio sam na dva, tri plenuma u Zagrebu, i to je zaista funkcioniralo. Imali su mali broj pravila – svaki put se definira problem i rasprava se od njega ne smije udaljavati. Upotrebljavali su kompjutersku tehnologiju – svaki prijedlog je odmah vidjela cijela sala. Diskusija je bila produktivna, kanalizirana i fokusirana.

S jedne strane, to je invencija koju treba gajiti, no studenti su, ponavljam, privilegirani, u tvornici bi takav model mogao proći jer se ljudi susreću, no kod drugih skupina ne. Primjerice, ljudi poput vas koji rade u medijima nikad se ne susreću, jer ili sjedite za kompjuterom, ili trčite uokolo. To je nova kognitivna radna snaga sadašnjice, koja je objektivno u mnogo težoj poziciji da ostvari takvu solidarnost nego klasična industrijska.


***

S Ivanom Momčilović pričali smo pretposljednjeg dana manifestacije, nakon brojnih razgovora koji su se odvijali ne samo u sali za konferenciju, već i po stepenicama, zakucima Saveza udruga Molekula, i u toj atmosferi zahuktalih razmišljanja i ponesenosti raspravama, prirodno smo nastavili u tom tonu.

KP: Slučaj koji ste izložili, slučaj radnika tvornice Clabecq, simbol otpora i solidarnosti kojom su radnici branili tvornicu i svoja radna mjesta, zbog čega im je bilo i suđeno kao teroristima, pokazuje mogućnost da se solidarnošću dođe do cilja. Kako doživljavate solidarnost danas?

I. M.: Definitivno je pojam solidarnosti napadnut sa svih strana. On je s jedne strane prisvojen od političkih stranaka koji ga obavezno stavljaju u svoj propagandni diskurs, obećavajući solidarnost sa svim ugroženim grupama. Preotet je od strane nevladinih organizacija, poput “liječnika bez granica”, koji u svom manifestu govore o solidarnosti sa ugroženim zajednicama kojima će oni kao oslobodioci doći pružiti pomoć. Definitivno sam, spremajući se za ovu konferenciju, došla do zaključka da s jedne strane postoje teoretičari ili filozofi koji se bave politikom emancipacije, za koje bi se očekivalo da koriste taj termin, a tu mislim na Alaina Badioua i Jacquesa Rancierea. No oni imaju nešto drugo čime imenuju taj pojam, upravo iz želje da izbjegnu polisemiju jednog pojma koja je uvijek opasna, jer se zbiva u trenucima u kojima diskurs na vlasti previše prisvaja određeni pojam.

S druge strane, bilo mi je zanimljivo vidjeti kako taj termin koriste radnici s kojima smo mi, u našem Emigrative Art Collectiveu, u Bruxellesu radili. Organizirali smo kulturni komitet za te radnike belgijske željezare koji su ušli u opći štrajk te u jednom trenutku postali velika opasnost za belgijsku državu. Također, solidarnost ne pokriva polje samopovezivanja, i zato mi je bilo zanimljivo što je na konferenciji netko spomenuo da se riječ solidarnost ponekad zamjenjuje s riječju charity, odnosno karitativnošću i tapšanjem po ramenu. Svoje sam izlaganje temeljila na radnicima koji su govorili da je solidarnost za njih bila ona iskonska solidarnost u kojoj su pokušavali zaista spojiti nespojivo.

To je i ono što Badiou govori, da je solidarnost intuitivno izmještanje, ali izmještanje u smislu onih koji su izmješteni iz mjesta koja su im hijerarhijski namijenjena i društvenoj ljestvici, ali i onih koji se nikad ne bi trebali sresti – radnika, studenata, teoretičara, neteoretičara, zaposlenih, nezaposlenih. To je ono što u svojoj najnovijoj knjizi opisuje Badiou, zbog čega je za njega 1968. važna, u briljantnom tekstu Četiri koji smo objavili u ediciji Jugoslavija. Badiou u tekstu govori o četiri maja; postoji anarhistički, liberterski maj sa svim slobodama, radnički maj, studentski maj, i transverzala između sva četiri maja – taj maj je donio spajanje ‘onih koji se nikad ne bi trebali sresti’, onaj maj u kojem je Badiou sudjelovao. Tada je bio profesor koji je zajedno s ostalima koračao prema tvornici gdje se zbio taj susret između svih tih izmještenih – taj zabranjeni susret.

Solidarnost tako može imenovati i neke potpuno osujećene susrete u društvenoj hijerarhiji, i to je pravi potencijal te riječi. Na primjeru tvorničkih radnika u tvornici Clabeq, solidarnost se, primjerice, dogodila kada su radikalni ateisti shvatili da je potrebno udovoljiti zahtjevima muslimanskih radnika koji su željeli prostor za molitvu unutar tvornice. To nisu učinili iz razloga što su se željeli baviti manjinskim pravima, već da im tako pokažu da je njihova partikularna borba zapravo samo dio univerzalne borbe protiv kapitalističkog sustava kao takvog. ‘Da biste spojili dva komada metala morate skidati hrđu s njih i tada ih spojite’, kazali su radnici i to nazvali novom solidarnošću, jer je i za njih solidarnost bila prazno mjesto koje treba ispuniti.


KP: Vi ste se kao umjetnička grupa solidarizirali sa radnicima, studenti u hrvatskoj solidarizirali su se sa seljacima i radnicima. Gdje je taj trenutak moguće borbe danas?

I. M.: Nikad se ne može predvidjeti pojavljivanje političkog subjekta, to i Badiou naziva događanjem u strogom smislu, ono što u filozofiji nazivamo nepredvidljivim, poput revolucionarnih obrata gdje se konstituira subjektivnost. Dugo godina već u Europi ne postoji taj moment nepredvidljivog kao na primjeru ‘slobodnog filozofskog’. To je fantastičan uspjeli primjer, budući da je isti takav pokušaj borbe za besplatnim obrazovanjem postojao u abortiranom obliku na beogradskom Sveučilištu. Isti slogan, ‘znanje nije roba’, privukao je desetero ljudi, od kojih ja poznajem sedam, i uvijek bi završio pregovorima s rektoratom, sitnim ustupcima onih potkupljivih. Ovdje se prvi put dogodilo konstituiranje širokog tijela. U tome treba čuvati tu mogućnost nepredvidljivog. To naravno ne zadovoljava anketare (smijeh). Tko je mogao predvidjeti da će studenti ostati tri mjeseca na fakultetu, kada je i njihov dekan otišao na put misleći da će oni tamo biti najviše tri dana. Na konferenciji je netko divno rekao da smatra da će plenum uskoro izglasati totalnu blokadu. Ostavimo im mogućnost da ponovno krenu u to.


KP: Je li plenum otvorio i put u mogućnosti uspješnijeg artikuliranja zahtjeva?

I. M: I radnici Clabecqa, ali i Badiou, kazali su da je sve u našem svijetu pretvoreno u spektakl u kojem je dozvoljen prosvjed kao vrsta karnevala, i tu se sve završava. Plenum je u formi nov, ali i u istrajnosti, odlučnosti, u hrabrosti i ozreljivanju. Ljudi koji su sudjelovali u blokadi imaju stav koji je imao i zapovjednik prve proleterske brigade Koča Popović (sudionik španjolskog građanskog rata, op.a.) ‘gdje ja stanem, tu je slobodni teritorij’. Jer iako je Filozofski okupiran, mi znamo da je on slobodan, stoga mislim da je odgovor na vaše pitanje vjerovati u politiku nemogućeg, jer smo vidjeli do čega nas u današnjem društvu dovodi politika mogućeg.


razgovarala: Hana Dagostin

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve