Intervju – Goran Lukič: Ne damo se Chicago boysima!

Prenosimo razgovor s Goranom Lukičem, sekretarom Saveza slobodnih sindikata Slovenije (Zveza svobodnih sindikatov Slovenije – ZSSS), zaduženim za problematiku zapošljavanja, vezu s drugim socijalnim subjektima i za problem migranata, s kojim je na Forumu otpora, civilnoj inicijativi povezivanja borbi protiv neoliberalne hegemonije u Grčkoj, BiH, Hrvatskoj i Francuskoj, razgovarao Srećko Pulig. Razgovor o aktivnostima sindikata i borbi protiv neoliberalnih reformi u Sloveniji objavljen je u novom broju Novosti.


Vaš sindikat ZSSS u dvogodišnjem ritmu, 2005., 2007. i 2009., za svaki novembar priprema velike demonstracije. Zašto?

– Dogodilo se da je novembar u nas mjesec demonstracija. Ne zato što bismo mi to htjeli, već tako ispada zato što se uvijek u tom jesenskom razdoblju izvode neke reforme.

Koji su svaki pojedini put bili povodi za nezadovoljstvo?

– Vratim li se četiri koraka unazad, u 1998. godinu, sve se događalo u martu, a ne u novembru. Povod je bio mirovinski sistem. Jednostavno, ovamo su došli Chicago boysi, funkcioneri Svjetske banke i slični. Htjeli su doslovno u cijelosti privatizirati sistem penzija. No, to u nas ne ide tako lako, bez otpora. Dakle, mobilizirali smo naše članstvo, suprotstavili se, izveli ljude na ulice i ti prijedlozi nisu prošli. Da smo bili u pravu i da smo štitili društvo u cjelini pokazalo se nedugo potom, u slučaju Mađarske, koja je slušala savjete Svjetske banke pa je završila u kolapsu državnog proračuna.

Profiti rastu na račun plaća

Simbolički najupečatljivije bile su manifestacije 2005. godine, kad se 40 tisuća ljudi probijalo kroz snježnu vijavicu. Demonstracije su bile protiv pokušaja uvođenja jedinstvene stope poreza na dohodak (flat rate tax). Mnogi su izračunali, ne samo mi, da jedinstvena stopa produbljuje socijalne razlike, stvara prebogatu manjinsku klasu s jedne i klasu siromašne većine s druge strane. Bogati bi porezno profitirali, bili bi “rasterećeni”, da nas mogu lakše eksploatirati. Ni ta neoliberalna reforma, zbog našeg pritiska, nije prošla! No, nije tu riječ samo o ovim pojedinačnim problemima. Tada se, preko vlade, htjela provesti cjelovita neoliberalna reforma našeg društva, a mi smo sve te procese uspješno stopirali.

U međuvremenu se vlada promijenila. Janša je, jer o njemu je riječ, otišao s vlasti. Što je bio razlog najmasovnije mobilizacije sindikalnog članstva 2007. godine?

– Sjetimo se, bilo je to za Sloveniju vrijeme velikog privrednog rasta. Vladajuće strukture hvalile su se velikim bruto nacionalnim dohotkom. No, nitko nije govorio o fenomenu “škara”. A to znači da s jedne strane imate profite koji rastu kao ludi, dok s druge strane udio plaća u BDP-u pada. Dakle, profiti rastu na račun plaća, koje padaju. Morali smo reći: “Čekajte malo, ljudi rade, a nemaju ništa od toga.”

Razvoj se više ne događa u korist većine?

– Korist od razvoja imala je samo ekonomska i socijalna manjina. Mi smo se 2007. uspjeli toliko mobilizirati da je došlo 70 tisuća ljudi. Izvršili smo pritisak da promijenimo taj ekonomski sistem koji ide u smjeru liberalizacije i privatizacije cjelokupnog bogatstva u korist manjine. Na osnovu tih demonstracija uspjelo nam je ući u proces kolektivnog pregovaranja i povisiti plaće, što je garantirano kolektivnim ugovorima.

Kritičari vašeg rada pitaju zašto vi pritišćete vladu, a ne direktno poslodavce koji su odgovorniji za položaj radnika? Kako vi vidite tzv. tripartitne pregovore?

– Socijalni dijalog u tehničkom smislu može biti bipartitni: poslodavac–zaposlenik. No, može biti i tripartitni, dakle spomenuti plus država. Država ne smije bježati od svoje odgovornosti. Inače, mi smo 2007. prosvjedovali i protiv poslodavaca, jer smo rekli da je dosta iskorištavanja s njihove strane. Ali i protiv države 2005., jer je prijedlog vlade bio uvođenje jedinstvene porezne stope. A sada, prije nekoliko tjedana, protestirali smo i protiv jednih i protiv drugih, tako da smo u izvjesnom smislu zaokružili krug.

Opasna tranzicijska logika

Problem je u tome što poslodavci imaju svoju državu?

– Baš tako. Nakon ovih zadnjih demonstracija imali smo prvi krug razgovora u vladi. A naš predsjednik države rekao je u mikrofone i kamere da od tog razgovora ne očekuje ništa, jer je vlada glasnogovornik gospodarske komore. Vlada se ne odriče atributa da je socijalno osjetljiva. No, dovoljno je pogledati koliko su novca ubacili u spas bankovnog sistema, a koliko u rješavanje socijalnih problema ljudi, pa da sve postane jasno.

Priča da je socijalna država skupa raspleće se uvijek pričom o još većoj cijeni njezinog izostanka?

– Jedan od najistaknutijih svjetskih ekonomista Joseph Stiglitz upitao se u jednom članku prije dvije godine je li istina da veliki porezi u nekoj državi uzrokuju neefikasnost njezine privrede. I zaključio da stvari stoje upravo obrnuto. Države koje su najviše socijalne, visoko stoje i u ekonomskim indikatorima. Tako je npr. u skandinavskim državama.

Isto je rekao i predsjednik ZSSS-a Dušan Semolič, negirajući predrasudu da su klasne razlike stimulirajuće za poslovanje. To je nekakav vitalistički vulgarni darvinizam?

– Prije mjesec dana opet se pojavila ta opasna tranzicijska logika. Kao, što su veće socijalne razlike to bolje za ekonomsku dobrobit. Aksiom te ekonomske škole glasi da sa socijalnim razlikama raste i motivacija ljudi za “izvrsnošću”, te da se time povećava produktivnost rada. No, motivacije ljudi za rad su različite. Različita su njihova iskustva, aspiracije i društveni statusi.

Kako vi vidite menadžerski sloj, teško je tu ne biti paušalan, kao posrednički između radnika i vlasnika? Ima li šanse da on negdje u sukobima stane na radničku stranu? Ili je menadžment svugdje uspješno potkupljen?

– Mi u sindikatu govorimo kako se ne može općenito kriviti menadžment. Postoje dobri i loši menadžeri. Najgore je kad u velikim firmama imate slabe menadžere. Takvi će se kriti iza slabih rezultata, tvrditi da ne mogu ništa, da su takve tržišne zakonitosti. Privreda u Sloveniji danas je na pola puta između razvijenih i nerazvijenih. Mi uglavnom izrađujemo poluproizvode za razvijene dijelove Evrope. To znači da naša privreda većim dijelom nije u 21. stoljeću, pa to nije ni naš menadžment. On nije efikasan, nije inovativan. No snižavati radničke plaće, to znaju. Povećavati profit poduzeća samo na način snižavanja troškova rada, to je sva njihova mudrost.

Danas se malo govori i o radničkoj participaciji u upravljanju poduzećima. U čemu participirati kad su firme u krizi?

– Vlada velika hipokrizija. U krizi se nudi sudjelovanje u donošenju poslovnih odluka. Ali zašto se o tome ne govori i u vremenima konjunkture? Da radnici imaju i vlasničko pravo u poduzeću u kojem rade? Kad vide da neka firma propada, onda dolaze s prijedlozima: hajde da imamo radničke kooperative i sl. Da me ne biste krivo shvatili, potpuno sam za to da radnici sudjeluju u raspodjeli profita.

Stranke kao postideološka interesna društva

Mogu li sindikati imati svoje jake medije?

– Imamo svoje novine, “Radničko jedinstvo” (”Delavska enotnost”). Preko njih možemo postavljati sadržajna pitanja, a ne stati na formalnim podnescima institucijama. U mainstreamu postoje i kvalitetni novinari, ali ih je malo. Veliki problem je postalo žuto novinarstvo, koje traži senzaciju zbog senzacije, koje mora proizvoditi priče koje će se prodavati. Tako se prije dva mjeseca dogodio snažan medijski napad na sindikate. Pisalo se da smo izgubili kontakt s ljudima, s bazom. A jedan crkveni komentator usporedio nas je s novodobnim tajkunima, koji se okolo vozaju u luksuznim automobilima, govorilo se da naš predsjednik Dušan Semolič ima nekoliko tisuća eura plaću i slične neistine. To je trajalo nekoliko tjedana.

Što kažete na spontano samoorganiziranje radnica i radnika, u “Gorenju” i drugdje, koji u štrajkovima i drugim akcijama mimoilaze sindikate?

– To je alarm za nas, koji to ne smijemo shvatiti defanzivno, obranaški. Ta događanja moramo shvatiti kao novi moment, novu stepenicu u našem razvoju. Ljudi nam govore što trebaju. Mi ih moramo poslušati i organizirati se na takav način da te njihove potrebe ne proturječe našim ciljevima. Spontane ili drugačije organizirane demonstracije su i za nas u sindikatu dobra škola organiziranja.

Danas je teško obnoviti diskurse klasne, slojne i grupne dinamike u društvu. Svi vide da se događa ogorčena borba, no klase se ne spominju. Iz povijesti radničkog pokreta znamo da su najprije postojala radnička kulturna društva, pa sindikati, pa političke stranke s otvoreno klasnim programom. Danas takvih stranaka, barem u našim parlamentima, nema. Kako se onda odnosite spram postojećih stranaka u Sloveniji?

– To je pitanje od ogromne važnosti za sindikate. Kad oni jednom uđu u stranačko-političko polje, teško je iz njega izaći, te se gubi kredibilitet. Stranačka politika ima svoju logiku, koja je tempirana na ciklus od četiri godine, od izbora do izbora. Naše iskustvo kaže da je dobro vidjeti podjelu: tu su stranke, a tu sindikati. I da se jedni drugima ne miješaju u rad.

No je li to realno? Radnici čine najveći dio članstva stranaka?

– Radnici su građani kao i svi drugi, koji idu na izbore i sl., i tu nema nekih problema.

Ali stranke se razlikuju i s obzirom na osjetljivost spram radničkog pitanja?

– Tu vlada velika konfuzija. Imena partija ne govore više puno ni o njihovom programu, a kamoli o dnevnoj taktici. Stranka se npr. zove liberalno-demokratska, a radi čudne stvari. Ili se zove socijalno-demokratska, a ustvari je liberalna. Tako da je podjela na ljevicu i desnicu dobrano obesmišljena. Mogao bih zaključiti da su baš stranke postale postideološka interesna društva.

Onda vam jesu konkurencija. One su “sindikati” za političare?

– Može se i tako reći. Sada imamo problema sa SDS-om, Janšinom strankom koja je sišla s vlasti. Oni se sada jako miješaju u sindikalna pitanja. Npr. izašli su sa zahtjevom da financije sindikata moraju biti javne, čega nema u EU. Naime, sindikati nisu financirani iz proračuna. Bio je to još jedan pokušaj demoniziranja sindikata. I to je velik problem. Mogu se složiti s civilnom tezom da je (i) osobno političko. No, moramo zadržati razlikovanje između politike kao politics i kao policy. Policy, kao sudjelovanje u javnim politikama, mora biti prisutno i u sindikatu. Ali politics, u smislu interesne borbe za političku moć, ne.

Što ostaje od vaše klasične baze, stalno zaposlenog industrijskog proletarijata, u Sloveniji danas? To je uvjerljiva manjina, dok većina novozaposlenih pripada onim tzv. fleksibilno zaposlenima, raspršenima i neorganiziranima, pritisnutima projektnim obavezama, bez fiksnog radnog vremena. Kako se nositi s tim promjenama?

– To su veliki problemi. Naša tradicionalna baza i naše članstvo su ili ljudi koji su pred penzijom ili oni koji su cijeli život bili trajno zaposleni. Za njih su promjene u načinima zapošljavanja i uvjetima rada grozne. Npr. u razgovoru s jednim mladim taksistom, koji radi 15-16 sati dnevno, čuo sam sljedeće: “Znaš, ovi stariji ljudi koji su postali taksisti, nakon što su propale firme u kojima su radili, jako trpe i meni ih je žao. Vidim da su oni ruinirani od višegodišnjeg fizičkog rada, pa sada ne mogu raditi više od osam sati dnevno.” Dakle, mladima je danas postalo normalno raditi 16 sati dnevno. Plus što su nasjeli na individualistički life style, po kojem nije seksi biti član masovne organizacije kao što je sindikat. Dakle, moramo se boriti za širenje svijesti kako borba za radnička prava nije stvar 19. stoljeća, već očuvanja ljudskog dostojanstva današnjih ljudi. Mladi znaju reći da ništa nemaju od sindikata, ali kad dobiju ugovore o radu, ne mogu uopće prepoznati što je u njima za njih nepovoljno, ne znaju svoja prava. Ali to je i naša odgovornost, da ljude obrazujemo, pa će i sami uvidjeti zašto je sindikat potreban. A najbolja je agitacija uspjeh u konkretnim borbama.

Razgovor vodio: Srećko Pulig

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve