Intervju – Goran Lukič: Ne damo se Chicago boysima!

Prenosimo razgovor s Goranom Lukičem, sekretarom Saveza slobodnih sindikata Slovenije (Zveza svobodnih sindikatov Slovenije – ZSSS), zaduženim za problematiku zapošljavanja, vezu s drugim socijalnim subjektima i za problem migranata, s kojim je na Forumu otpora, civilnoj inicijativi povezivanja borbi protiv neoliberalne hegemonije u Grčkoj, BiH, Hrvatskoj i Francuskoj, razgovarao Srećko Pulig. Razgovor o aktivnostima sindikata i borbi protiv neoliberalnih reformi u Sloveniji objavljen je u novom broju Novosti.


Vaš sindikat ZSSS u dvogodišnjem ritmu, 2005., 2007. i 2009., za svaki novembar priprema velike demonstracije. Zašto?

– Dogodilo se da je novembar u nas mjesec demonstracija. Ne zato što bismo mi to htjeli, već tako ispada zato što se uvijek u tom jesenskom razdoblju izvode neke reforme.

Koji su svaki pojedini put bili povodi za nezadovoljstvo?

– Vratim li se četiri koraka unazad, u 1998. godinu, sve se događalo u martu, a ne u novembru. Povod je bio mirovinski sistem. Jednostavno, ovamo su došli Chicago boysi, funkcioneri Svjetske banke i slični. Htjeli su doslovno u cijelosti privatizirati sistem penzija. No, to u nas ne ide tako lako, bez otpora. Dakle, mobilizirali smo naše članstvo, suprotstavili se, izveli ljude na ulice i ti prijedlozi nisu prošli. Da smo bili u pravu i da smo štitili društvo u cjelini pokazalo se nedugo potom, u slučaju Mađarske, koja je slušala savjete Svjetske banke pa je završila u kolapsu državnog proračuna.

Profiti rastu na račun plaća

Simbolički najupečatljivije bile su manifestacije 2005. godine, kad se 40 tisuća ljudi probijalo kroz snježnu vijavicu. Demonstracije su bile protiv pokušaja uvođenja jedinstvene stope poreza na dohodak (flat rate tax). Mnogi su izračunali, ne samo mi, da jedinstvena stopa produbljuje socijalne razlike, stvara prebogatu manjinsku klasu s jedne i klasu siromašne većine s druge strane. Bogati bi porezno profitirali, bili bi “rasterećeni”, da nas mogu lakše eksploatirati. Ni ta neoliberalna reforma, zbog našeg pritiska, nije prošla! No, nije tu riječ samo o ovim pojedinačnim problemima. Tada se, preko vlade, htjela provesti cjelovita neoliberalna reforma našeg društva, a mi smo sve te procese uspješno stopirali.

U međuvremenu se vlada promijenila. Janša je, jer o njemu je riječ, otišao s vlasti. Što je bio razlog najmasovnije mobilizacije sindikalnog članstva 2007. godine?

– Sjetimo se, bilo je to za Sloveniju vrijeme velikog privrednog rasta. Vladajuće strukture hvalile su se velikim bruto nacionalnim dohotkom. No, nitko nije govorio o fenomenu “škara”. A to znači da s jedne strane imate profite koji rastu kao ludi, dok s druge strane udio plaća u BDP-u pada. Dakle, profiti rastu na račun plaća, koje padaju. Morali smo reći: “Čekajte malo, ljudi rade, a nemaju ništa od toga.”

Razvoj se više ne događa u korist većine?

– Korist od razvoja imala je samo ekonomska i socijalna manjina. Mi smo se 2007. uspjeli toliko mobilizirati da je došlo 70 tisuća ljudi. Izvršili smo pritisak da promijenimo taj ekonomski sistem koji ide u smjeru liberalizacije i privatizacije cjelokupnog bogatstva u korist manjine. Na osnovu tih demonstracija uspjelo nam je ući u proces kolektivnog pregovaranja i povisiti plaće, što je garantirano kolektivnim ugovorima.

Kritičari vašeg rada pitaju zašto vi pritišćete vladu, a ne direktno poslodavce koji su odgovorniji za položaj radnika? Kako vi vidite tzv. tripartitne pregovore?

– Socijalni dijalog u tehničkom smislu može biti bipartitni: poslodavac–zaposlenik. No, može biti i tripartitni, dakle spomenuti plus država. Država ne smije bježati od svoje odgovornosti. Inače, mi smo 2007. prosvjedovali i protiv poslodavaca, jer smo rekli da je dosta iskorištavanja s njihove strane. Ali i protiv države 2005., jer je prijedlog vlade bio uvođenje jedinstvene porezne stope. A sada, prije nekoliko tjedana, protestirali smo i protiv jednih i protiv drugih, tako da smo u izvjesnom smislu zaokružili krug.

Opasna tranzicijska logika

Problem je u tome što poslodavci imaju svoju državu?

– Baš tako. Nakon ovih zadnjih demonstracija imali smo prvi krug razgovora u vladi. A naš predsjednik države rekao je u mikrofone i kamere da od tog razgovora ne očekuje ništa, jer je vlada glasnogovornik gospodarske komore. Vlada se ne odriče atributa da je socijalno osjetljiva. No, dovoljno je pogledati koliko su novca ubacili u spas bankovnog sistema, a koliko u rješavanje socijalnih problema ljudi, pa da sve postane jasno.

Priča da je socijalna država skupa raspleće se uvijek pričom o još većoj cijeni njezinog izostanka?

– Jedan od najistaknutijih svjetskih ekonomista Joseph Stiglitz upitao se u jednom članku prije dvije godine je li istina da veliki porezi u nekoj državi uzrokuju neefikasnost njezine privrede. I zaključio da stvari stoje upravo obrnuto. Države koje su najviše socijalne, visoko stoje i u ekonomskim indikatorima. Tako je npr. u skandinavskim državama.

Isto je rekao i predsjednik ZSSS-a Dušan Semolič, negirajući predrasudu da su klasne razlike stimulirajuće za poslovanje. To je nekakav vitalistički vulgarni darvinizam?

– Prije mjesec dana opet se pojavila ta opasna tranzicijska logika. Kao, što su veće socijalne razlike to bolje za ekonomsku dobrobit. Aksiom te ekonomske škole glasi da sa socijalnim razlikama raste i motivacija ljudi za “izvrsnošću”, te da se time povećava produktivnost rada. No, motivacije ljudi za rad su različite. Različita su njihova iskustva, aspiracije i društveni statusi.

Kako vi vidite menadžerski sloj, teško je tu ne biti paušalan, kao posrednički između radnika i vlasnika? Ima li šanse da on negdje u sukobima stane na radničku stranu? Ili je menadžment svugdje uspješno potkupljen?

– Mi u sindikatu govorimo kako se ne može općenito kriviti menadžment. Postoje dobri i loši menadžeri. Najgore je kad u velikim firmama imate slabe menadžere. Takvi će se kriti iza slabih rezultata, tvrditi da ne mogu ništa, da su takve tržišne zakonitosti. Privreda u Sloveniji danas je na pola puta između razvijenih i nerazvijenih. Mi uglavnom izrađujemo poluproizvode za razvijene dijelove Evrope. To znači da naša privreda većim dijelom nije u 21. stoljeću, pa to nije ni naš menadžment. On nije efikasan, nije inovativan. No snižavati radničke plaće, to znaju. Povećavati profit poduzeća samo na način snižavanja troškova rada, to je sva njihova mudrost.

Danas se malo govori i o radničkoj participaciji u upravljanju poduzećima. U čemu participirati kad su firme u krizi?

– Vlada velika hipokrizija. U krizi se nudi sudjelovanje u donošenju poslovnih odluka. Ali zašto se o tome ne govori i u vremenima konjunkture? Da radnici imaju i vlasničko pravo u poduzeću u kojem rade? Kad vide da neka firma propada, onda dolaze s prijedlozima: hajde da imamo radničke kooperative i sl. Da me ne biste krivo shvatili, potpuno sam za to da radnici sudjeluju u raspodjeli profita.

Stranke kao postideološka interesna društva

Mogu li sindikati imati svoje jake medije?

– Imamo svoje novine, “Radničko jedinstvo” (”Delavska enotnost”). Preko njih možemo postavljati sadržajna pitanja, a ne stati na formalnim podnescima institucijama. U mainstreamu postoje i kvalitetni novinari, ali ih je malo. Veliki problem je postalo žuto novinarstvo, koje traži senzaciju zbog senzacije, koje mora proizvoditi priče koje će se prodavati. Tako se prije dva mjeseca dogodio snažan medijski napad na sindikate. Pisalo se da smo izgubili kontakt s ljudima, s bazom. A jedan crkveni komentator usporedio nas je s novodobnim tajkunima, koji se okolo vozaju u luksuznim automobilima, govorilo se da naš predsjednik Dušan Semolič ima nekoliko tisuća eura plaću i slične neistine. To je trajalo nekoliko tjedana.

Što kažete na spontano samoorganiziranje radnica i radnika, u “Gorenju” i drugdje, koji u štrajkovima i drugim akcijama mimoilaze sindikate?

– To je alarm za nas, koji to ne smijemo shvatiti defanzivno, obranaški. Ta događanja moramo shvatiti kao novi moment, novu stepenicu u našem razvoju. Ljudi nam govore što trebaju. Mi ih moramo poslušati i organizirati se na takav način da te njihove potrebe ne proturječe našim ciljevima. Spontane ili drugačije organizirane demonstracije su i za nas u sindikatu dobra škola organiziranja.

Danas je teško obnoviti diskurse klasne, slojne i grupne dinamike u društvu. Svi vide da se događa ogorčena borba, no klase se ne spominju. Iz povijesti radničkog pokreta znamo da su najprije postojala radnička kulturna društva, pa sindikati, pa političke stranke s otvoreno klasnim programom. Danas takvih stranaka, barem u našim parlamentima, nema. Kako se onda odnosite spram postojećih stranaka u Sloveniji?

– To je pitanje od ogromne važnosti za sindikate. Kad oni jednom uđu u stranačko-političko polje, teško je iz njega izaći, te se gubi kredibilitet. Stranačka politika ima svoju logiku, koja je tempirana na ciklus od četiri godine, od izbora do izbora. Naše iskustvo kaže da je dobro vidjeti podjelu: tu su stranke, a tu sindikati. I da se jedni drugima ne miješaju u rad.

No je li to realno? Radnici čine najveći dio članstva stranaka?

– Radnici su građani kao i svi drugi, koji idu na izbore i sl., i tu nema nekih problema.

Ali stranke se razlikuju i s obzirom na osjetljivost spram radničkog pitanja?

– Tu vlada velika konfuzija. Imena partija ne govore više puno ni o njihovom programu, a kamoli o dnevnoj taktici. Stranka se npr. zove liberalno-demokratska, a radi čudne stvari. Ili se zove socijalno-demokratska, a ustvari je liberalna. Tako da je podjela na ljevicu i desnicu dobrano obesmišljena. Mogao bih zaključiti da su baš stranke postale postideološka interesna društva.

Onda vam jesu konkurencija. One su “sindikati” za političare?

– Može se i tako reći. Sada imamo problema sa SDS-om, Janšinom strankom koja je sišla s vlasti. Oni se sada jako miješaju u sindikalna pitanja. Npr. izašli su sa zahtjevom da financije sindikata moraju biti javne, čega nema u EU. Naime, sindikati nisu financirani iz proračuna. Bio je to još jedan pokušaj demoniziranja sindikata. I to je velik problem. Mogu se složiti s civilnom tezom da je (i) osobno političko. No, moramo zadržati razlikovanje između politike kao politics i kao policy. Policy, kao sudjelovanje u javnim politikama, mora biti prisutno i u sindikatu. Ali politics, u smislu interesne borbe za političku moć, ne.

Što ostaje od vaše klasične baze, stalno zaposlenog industrijskog proletarijata, u Sloveniji danas? To je uvjerljiva manjina, dok većina novozaposlenih pripada onim tzv. fleksibilno zaposlenima, raspršenima i neorganiziranima, pritisnutima projektnim obavezama, bez fiksnog radnog vremena. Kako se nositi s tim promjenama?

– To su veliki problemi. Naša tradicionalna baza i naše članstvo su ili ljudi koji su pred penzijom ili oni koji su cijeli život bili trajno zaposleni. Za njih su promjene u načinima zapošljavanja i uvjetima rada grozne. Npr. u razgovoru s jednim mladim taksistom, koji radi 15-16 sati dnevno, čuo sam sljedeće: “Znaš, ovi stariji ljudi koji su postali taksisti, nakon što su propale firme u kojima su radili, jako trpe i meni ih je žao. Vidim da su oni ruinirani od višegodišnjeg fizičkog rada, pa sada ne mogu raditi više od osam sati dnevno.” Dakle, mladima je danas postalo normalno raditi 16 sati dnevno. Plus što su nasjeli na individualistički life style, po kojem nije seksi biti član masovne organizacije kao što je sindikat. Dakle, moramo se boriti za širenje svijesti kako borba za radnička prava nije stvar 19. stoljeća, već očuvanja ljudskog dostojanstva današnjih ljudi. Mladi znaju reći da ništa nemaju od sindikata, ali kad dobiju ugovore o radu, ne mogu uopće prepoznati što je u njima za njih nepovoljno, ne znaju svoja prava. Ali to je i naša odgovornost, da ljude obrazujemo, pa će i sami uvidjeti zašto je sindikat potreban. A najbolja je agitacija uspjeh u konkretnim borbama.

Razgovor vodio: Srećko Pulig

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve