Razgovor s rumunjskim teoretičarom Ovidiuom Tichindeleanuom

Donosimo još jedan u nizu intervjua Srećka Puliga, ovaj put s rumunjskim teoretičarom Ovidiuom Tichindeleanuom. Razgovor o antikomunizmu, normalizaciji, liberalnom kapitalizmu, nestanku pojma radnika, fikcionalizaciji prošlosti, nepotizmu, komparaciji dviju tranzicija, privatizaciji svih sektora društva, medijskoj kolonizaciji itd. prvotno je objavljen 15. siječnja 2010. u 526. broju Novosti.


Već nekoliko godina u Hrvatskoj je čest gost Ovidiu Tichindeleanu, mlađi rumunjski društveni teoretičar, koji se školovao i u SAD-u i Rusiji. Redovno sudjeluje na riječkom festivalu civilne kulture i teorije “Moje, tvoje, naše”, a bio je i sudionik projekta “Tektonski pomaci”, u zajedničkoj organizaciji Briana Holmesa i zagrebačke kustoske grupe WHW. Ovo je njegov prvi razgovor za neke novine u Hrvatskoj.

Kad govorimo o postkomunističkoj historiografiji, kako stvari stoje u Rumunjskoj? Je li revizionizam zahvatio sve temporalne osi?

– Sve se vrti oko antikomunizma, koji je zauzeo centralnu poziciju. Po toj periodizaciji, komunizam je trajao 41 godinu, od 1949. do 1989. Nakon toga, dakle već 20 godina, imamo tranziciju. Vidimo da je to već polovica vremena od onoga koliko je ukupno trajao komunizam. On je kao ideja konzerviran, potisnut, no istovremeno i intenziviran i umnožen u dominantnom diskursu tranzicije. Tako ga se stalno iznova moramo – u dominantnoj ideologiji kao nečeg lošeg – rješavati, a on se, kao neki nedjeljivi ostatak, uporno vraća. Zapanjujuće je da nam tu negativističku, kritikantsku sliku antikomunizma bez komunizma prodaju već četvrt stoljeća!

Liberalni kapitalizam gotovo je religiozno zasnovan

Ideologije tranzicije govorile su o sretnom kraju u normaliziranoj liberalnoj demokraciji, no to se nije dogodilo?

– Tu se javljaju važne teškoće koje malo dekonstruiraju taj veliki narativ. Ako je 1989. bila godina kraja totalitarizma i ulaska u slobodni svijet, a on se nije odmah ostvario, bilo je potrebno razviti ideologeme o višestrukim tranzicijama. U prijelazu su, na različite načine, bile sloboda, demokracija, tržište… No sve te tranzicije ujedinjava priča o tome da nema alternative liberalnom kapitalizmu, koji je gotovo religiozno zasnovan, kao neupitna tekovina zapadne kulture i civilizacije. Zato se moramo toliko zadržavati na okviru koji divergentne društvene procese hoće podvesti pod jedan, ne bismo li pronašli različita i mnogostruka a nespojiva značenja pojma tranzicije, te je tako potkopali.

To je pojam integracije koji homogenizira zajednice, a ujedno i zakriva nepostojanje kapitalizma, posebno rubnog, kao analitičkog pojma u samopercepciji novih društava. Tako može desetljećima postojati skrivena historija cijelih grupa i klasa, naročito radnih, čija istina ne ulazi u veliku priču o uspjesima?

– Naravno. Jer tranzicija je ustvari priča o uspješnim zatvaranjima, a ne o otvaranju. Sve te navodne integracije i nasljeđa u koja ulazimo, poput NATO-a i EU-a i svjetskog financijskog sistema na čelu sa Svjetskom trgovinskom organizacijom i Svjetskom bankom, nisu za radne mase neko otvaranje širokog slobodnog svijeta, već baš suprotno, uspješno zatvaranje životnih šansi. Sve te priče iz 1989. o otvorenom društvu prepunom prilika za sve sada su se skvrčile i konvergirale u jedinstven model, u kojem nestaje i sam pojam radnika.

I neki na ljevici, poput Borisa Budena, govore o nestajanju društva, u smislu nestajanja i same mogućnosti grupnog, slojnog i klasnog strukturiranja jednog političkog naroda. Vidimo ogorčenu klasnu borbu, ali ne i jasne klase?

– To je ono što u svojoj paradoksalnosti straši. S jedne strane, čini se da možete primijeniti klasično marksističko učenje o klasnim formacijama društva. No, ako pogledate migracije 90-ih, u kojima migrantska radna snaga iz nekadašnjeg istočnog bloka, recimo iz Rumunjske i Poljske, odlazi na rad u Španjolsku, Italiju i Njemačku, to su ljudi iz svih slojeva i svih zanimanja. Od visoko kvalificiranih inženjera do manualnih radnika, koji svi na novim odredištima rade iste poslove. Radi se o tri tipa zaposlenja: u poljoprivredi, građevinarstvu i još nekim zanatima. Dakle, bez obzira na svoje ulaganje u obrazovanje za vrijeme socijalizma, sada su svi izjednačeni i smješteni na dno proizvodne hijerarhije.

Mi sami pristali smo na fikcionalizaciju prošlosti, u kojoj kao da je postojao neki komunizam bez kapitalizma i obrnuto. Kao da socijalistička i kapitalistička socijalna država nisu bile dva tipa odgovora na istu globalnu kapitalističku situaciju. I kao da nikada nije postojao lijevi otpor spram postojećih poredaka, na Istoku i Zapadu.

– Evo vam konkretnog primjera: Rumunjski kulturni institut, glavna državna ustanova s međunarodnim ambicijama, organizirao je nedavno skup na temu “Zašto intelektualce još uvijek privlači socijalizam”. Naravno, svi sudionici konferencije bili su intelektualci s desnice, koji su se iščuđavali nad ljevicom, koju nisu pozvali na skup.

Posljednji sud o komunističkom paklu

U Rumunjskoj je država izradila Konačni izvještaj o razdoblju komunističkog totalitarizma, u nas se govori o lustraciji, iako nije sprovedena. Do kada se lošu sadašnjost može transferirati u prošlost?

– I nakon 20 godina dominantni diskurs za sve neriješene probleme tranzicije optužuje nasljeđe komunizma. Imate li korumpirane građane, to su preživjeli ostaci prošlog režima. Pa nam treba pročišćenje društva, lustracija. Zato je, po nalogu predsjednika Traiana Basescua, komisija točnog naziva Predsjednička komisija za proučavanje komunističke diktature u Rumunjskoj, krajem 2006. proizvela i ovaj zadnji, uvrnut i čudan dokument. On bi trebao funkcionirati na pravnom, kulturnom i općenarodnom nivou. To je posljednji sud o komunističkom paklu, prije no što je uspostavljen kapitalistički raj, a sve na Zemlji. Istog dana kad je dokument prihvaćen održana je svečana sjednica rumunjskog parlamenta. Bio je tu i Lech Walesa da osigura međunarodnu važnost događaju. No, nije se tu sudilo rumunjskom tzv. realnom socijalizmu, već komunizmu uopće, kao ideji i pokretu, potencijalu društvene promjene. I nisu se osuđivale samo komunističke ideje, već sve što je politički lijevo i napredno.

“Šverceri vlastitog života” (Milan Kangrga), koji uspijevaju u svim porecima, prenijeli su odgovornost na radničke klase. One su krive i zato što su nekad podržavale socijalistički poredak i zato što se danas “ne snalaze” u uvjetima kad su žrtvovane pohlepi raznih “poslovnih” posrednika?

– Tu pomaže pristup neokolonijalnih studija. Uzmimo fenomen poput nepotizma. Kad se on promatra s Istoka na Zapadu, opisuje se kao nešto dobro. Kao postojanje aristokracije, tradicije, boljih običaja u “višim” slojevima tamošnjih društava. A isti fenomeni se u lokalnom kontekstu osuđuju kao plemenski primitivizam, balkansko divljaštvo i sl. Dakle, potpuno isti fenomeni mogu dobiti potpuno oprečno tumačenje. Mogu istodobno biti nosioci “kulture” i “primitivizma”. Sve to čini medijski mainstream u našim rubnim zemljama toliko glupim.

Kod nas, koji još nismo u EU, to se ogleda i u ideologiji “borbe protiv korupcije”. Nitko da kaže da je većina naše privrede i trgovine uvozno ovisna o EU, pa je onda logično zaključiti da i većinu korupcije otuda uvozimo?

– Uzmimo ideologiju “strateškog investiranja” koja danas vlada. Početkom 90-ih dominantan narativ bio je onaj o slobodnom tržištu, s onu stranu svih ideologija. Vjera u to slobodno tržište činila se velikom. No, istovremeno su nekad socijalističke zemlje posvuda tražile strateške partnere. Velike investitore, koji će ih baš skloniti s tržišnog propuha jer su, jelte, strateški.

Kriza je prilika za sve

Bavili ste se komparativnim izučavanjem dviju tranzicija. One izlaska iz socijalizma i one ulaska u socijalizam. Jer i socijalizam je bio tranzicijsko, prelazno društvo. Rezultat je da je ova druga tranzicija uglavnom apstraktna suprotnost prve?

– Da, glupost čistog opozita, s mnogim sličnim pretpostavkama, kao što su narodno jedinstvo, nesumnjivi napredak i razvoj, projektirano od vrha društva prema dolje…

No, postoje i današnji primjeri, poput Laclauovog, pokušaja državnog uvođenja lijeve hegemonije, npr. od strane vlade Huga Chaveza i drugdje u Južnoj Americi. Vjerujete li u mogućnost nekog lijevog populizma, možda sutra i u nas?

– Zvuči još uvijek poput sna u koji je teško povjerovati. Mislim da globalna ljevica ima svoje neuspjehe, ali i uspjehe. Tipovi međunarodnih mreža koje je razvila u 90-im, uglavnom izvan političkih stranaka, su zadivljujući. Sjetimo se Internacionalnog foruma, niza Internacionalnih socijalnih foruma, raznih političkih i ekonomskih integracija u Južnoj Americi. Problem je što je u ovome trenutku kriza prilika za sve. Pa tako izgleda kao da je kriza globalnog kapitalizma zaustavila njegovu radikalnu kritiku. Čak je poslužila za učvršćenje koncepta “normalizacije”. Argumentacija ide putem zaključivanja da je danas normalno imati krizu jer, eto, kapitalizam tako funkcionira. Svi smo naučili da se on kreće u ciklusima. Malo se propinje, pa malo strmoglavljuje. Sve je to normalno, pa zato sjedite i čekajte da prođe. Ako pritom malo i patite, i to je normalno, proći će. Uostalom, nije li i prvotna ideologija tranzicije prorokovala da će privikavanje na kapitalizam za većinu biti bolno? Nisu li nam proroci “slobodne tržišne ekonomije” odmah u početku nudili šok terapiju privatizacije svega kao lijek?

Možemo li postkomunističku tranziciju u tzv. svjetsko slobodno tržište sada shvatiti kao neku malu tranziciju, koja je samo specifični dio velike, globalne tranzicije u neki novi postkapitalistički poredak? U svjetski neoliberalni poredak koji se sada globalno urušava?

– Točno to je na djelu. Scene se umnažaju. Je li ovo kriza kapitalističkog ciklusa i kojeg ili je na djelu kriza sistema u cjelini, na to pitanje nema uvjerljivog odgovora. Zato mislim da treba održavati spoznaju da je ovo možda kraj, da je na djelu velika tranzicija. Ali što slijedi nakon nje?

Komunizam nije nikamo otišao

Teoretičari skloni spekulativnim i distopijskim konceptualizacijama, poput Jacquesa Attalija, već objašnjavaju, naravno katastrofički, što slijedi nakon krize.

– Takve i drugačije antikapitalističke vizije u našim je kontekstima uništila ideologija normalizacije: ideologija prijelaza iz totalitarizma u demokraciju, iz neslobodnog u slobodno, zatvorenog u otvoreno društvo. Ideologija zadovoljnog potrošača u društvu roba, na kraju povijesti.

Vidimo da su na djelu i pokušaji da se cijeli obrazovni aparati, koji su do sada bili ideološki aparati države, privatizacijom pretvore u nekakve direktno proizvodne, ekonomske aparate kapitala?

– Volim i primjere iz kulturnih industrija. Sjetimo se kako su 90-ih državne televizije bile posvuda, pa i u Rumunjskoj, optuživane za nekritičko širenje državne ideologije, za monopol i manipulaciju. Sve što su tzv. obični ljudi na njima govorili o društvu, bilo je sumnjivo. A onda su privatne televizije osvojile pravo na reprezentiranje svih društvenih sektora, ne samo ekonomskih. Privatnici nam objašnjavaju što je dobro u socijalnim službama, zdravstvu, školstvu, na stranačko-političkoj sceni. I to nikome nije sumnjivo? Nitko se ne buni zbog te jednostrane invazije svih sektora, zbog tog novog monopola. Pitanje je kako tumačiti to nepostojanje otpora, tu promjenu koja se u međuvremenu s ljudima dogodila.

Je li u Rumunjskoj na djelu antiklimaks, koji i nama slijedi? U stilu, tranzicija je završena, euroatlantski smo integrirani, to je ta budućnost za koju smo se borili?

– Naš predsjednik Basescu javno je obznanio da je tranzicija završila. I da je izbila kriza. Tako da živimo pod asimptotskim, uzaludnim pokušajima bijega od realnosti. No, ako je tranzicija bila predtekst svih tih neokolonijalnih, neokonzervativnih ideologija, sada je završila i godina je opet nulta. Pričali smo kako komunizam nije nikamo otišao. Možda je to dobra vijest. Sva ta komodificirana nostalgija za dobrim starim vremenima zna iznjedriti čudne plodove. Interesantno je kako se ona pojavila u sferi igara za djecu. Svi su otkrili kako su igračke i igre u socijalizmu bile inventivnije, pa se sada obnavljaju.

Kineskinje na radu u Rumunjskoj

– Ne odlaze samo rumunjski radnici na Zapad, u Italiju, Španjolsku i sl., da rade na sezonskim poljoprivrednim poslovima, puno kineskih radnica dolazi na rad u Rumunjsku. Dovoze ih brodovima, ovdje žive u poražavajućim, neljudskim uvjetima, da bi radile u tekstilnim tvornicama. Njih nema u javnosti, za koju i ne postoje. Nekad socijalistička razmjena stanovništva sada se shvaća kao dokaz zapadnog statusa Rumunja koji, eto, isto imaju svoje “istočnjake”. U jednoj takvoj tvornici došlo je do pobune kineskih radnica. Vlasnik ih je tužio, govoreći da je napadnut, da su ga htjele ubiti. U medijima je izašla slika s Kineskinjom koja drži nož, no ona je samo htjela jedaćim priborom napraviti gestu da pokaže kako su gladne.

Kolonizirani u foteljama

– U Rumunjsku su nakon 1989. prvo nahrupili privatni novinski izdavači. Oni su odmah, poput neke avangarde, privatizirali i cijelu sferu simbolizacije, nacionalne motive, kulturu. Sve je bilo podređeno tzv. zapadnim životnim stilovima i prije negoli su oni “proizvodno” rašireni. Uzmimo primjer kablovske televizije. Gledalac danas, ima li pretplatnički paket, može gledati jedan-dva programa na rumunjskom i desetak zapadnih, po tri-četiri engleska, njemačka, talijanska, francuska… On sjedi kući u koju mu dolaze problemi i viđenja njihovih rješenja samo iz tih zemalja, koje sve odreda prikazuju sebe kao superiorne njegovoj. Dakle, kolonizacija mu se događa bez da izađe iz kuće.

Razgovor vodio: Srećko Pulig

Vezani članci

  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve