Razgovor s rumunjskim teoretičarom Ovidiuom Tichindeleanuom

Donosimo još jedan u nizu intervjua Srećka Puliga, ovaj put s rumunjskim teoretičarom Ovidiuom Tichindeleanuom. Razgovor o antikomunizmu, normalizaciji, liberalnom kapitalizmu, nestanku pojma radnika, fikcionalizaciji prošlosti, nepotizmu, komparaciji dviju tranzicija, privatizaciji svih sektora društva, medijskoj kolonizaciji itd. prvotno je objavljen 15. siječnja 2010. u 526. broju Novosti.


Već nekoliko godina u Hrvatskoj je čest gost Ovidiu Tichindeleanu, mlađi rumunjski društveni teoretičar, koji se školovao i u SAD-u i Rusiji. Redovno sudjeluje na riječkom festivalu civilne kulture i teorije “Moje, tvoje, naše”, a bio je i sudionik projekta “Tektonski pomaci”, u zajedničkoj organizaciji Briana Holmesa i zagrebačke kustoske grupe WHW. Ovo je njegov prvi razgovor za neke novine u Hrvatskoj.

Kad govorimo o postkomunističkoj historiografiji, kako stvari stoje u Rumunjskoj? Je li revizionizam zahvatio sve temporalne osi?

– Sve se vrti oko antikomunizma, koji je zauzeo centralnu poziciju. Po toj periodizaciji, komunizam je trajao 41 godinu, od 1949. do 1989. Nakon toga, dakle već 20 godina, imamo tranziciju. Vidimo da je to već polovica vremena od onoga koliko je ukupno trajao komunizam. On je kao ideja konzerviran, potisnut, no istovremeno i intenziviran i umnožen u dominantnom diskursu tranzicije. Tako ga se stalno iznova moramo – u dominantnoj ideologiji kao nečeg lošeg – rješavati, a on se, kao neki nedjeljivi ostatak, uporno vraća. Zapanjujuće je da nam tu negativističku, kritikantsku sliku antikomunizma bez komunizma prodaju već četvrt stoljeća!

Liberalni kapitalizam gotovo je religiozno zasnovan

Ideologije tranzicije govorile su o sretnom kraju u normaliziranoj liberalnoj demokraciji, no to se nije dogodilo?

– Tu se javljaju važne teškoće koje malo dekonstruiraju taj veliki narativ. Ako je 1989. bila godina kraja totalitarizma i ulaska u slobodni svijet, a on se nije odmah ostvario, bilo je potrebno razviti ideologeme o višestrukim tranzicijama. U prijelazu su, na različite načine, bile sloboda, demokracija, tržište… No sve te tranzicije ujedinjava priča o tome da nema alternative liberalnom kapitalizmu, koji je gotovo religiozno zasnovan, kao neupitna tekovina zapadne kulture i civilizacije. Zato se moramo toliko zadržavati na okviru koji divergentne društvene procese hoće podvesti pod jedan, ne bismo li pronašli različita i mnogostruka a nespojiva značenja pojma tranzicije, te je tako potkopali.

To je pojam integracije koji homogenizira zajednice, a ujedno i zakriva nepostojanje kapitalizma, posebno rubnog, kao analitičkog pojma u samopercepciji novih društava. Tako može desetljećima postojati skrivena historija cijelih grupa i klasa, naročito radnih, čija istina ne ulazi u veliku priču o uspjesima?

– Naravno. Jer tranzicija je ustvari priča o uspješnim zatvaranjima, a ne o otvaranju. Sve te navodne integracije i nasljeđa u koja ulazimo, poput NATO-a i EU-a i svjetskog financijskog sistema na čelu sa Svjetskom trgovinskom organizacijom i Svjetskom bankom, nisu za radne mase neko otvaranje širokog slobodnog svijeta, već baš suprotno, uspješno zatvaranje životnih šansi. Sve te priče iz 1989. o otvorenom društvu prepunom prilika za sve sada su se skvrčile i konvergirale u jedinstven model, u kojem nestaje i sam pojam radnika.

I neki na ljevici, poput Borisa Budena, govore o nestajanju društva, u smislu nestajanja i same mogućnosti grupnog, slojnog i klasnog strukturiranja jednog političkog naroda. Vidimo ogorčenu klasnu borbu, ali ne i jasne klase?

– To je ono što u svojoj paradoksalnosti straši. S jedne strane, čini se da možete primijeniti klasično marksističko učenje o klasnim formacijama društva. No, ako pogledate migracije 90-ih, u kojima migrantska radna snaga iz nekadašnjeg istočnog bloka, recimo iz Rumunjske i Poljske, odlazi na rad u Španjolsku, Italiju i Njemačku, to su ljudi iz svih slojeva i svih zanimanja. Od visoko kvalificiranih inženjera do manualnih radnika, koji svi na novim odredištima rade iste poslove. Radi se o tri tipa zaposlenja: u poljoprivredi, građevinarstvu i još nekim zanatima. Dakle, bez obzira na svoje ulaganje u obrazovanje za vrijeme socijalizma, sada su svi izjednačeni i smješteni na dno proizvodne hijerarhije.

Mi sami pristali smo na fikcionalizaciju prošlosti, u kojoj kao da je postojao neki komunizam bez kapitalizma i obrnuto. Kao da socijalistička i kapitalistička socijalna država nisu bile dva tipa odgovora na istu globalnu kapitalističku situaciju. I kao da nikada nije postojao lijevi otpor spram postojećih poredaka, na Istoku i Zapadu.

– Evo vam konkretnog primjera: Rumunjski kulturni institut, glavna državna ustanova s međunarodnim ambicijama, organizirao je nedavno skup na temu “Zašto intelektualce još uvijek privlači socijalizam”. Naravno, svi sudionici konferencije bili su intelektualci s desnice, koji su se iščuđavali nad ljevicom, koju nisu pozvali na skup.

Posljednji sud o komunističkom paklu

U Rumunjskoj je država izradila Konačni izvještaj o razdoblju komunističkog totalitarizma, u nas se govori o lustraciji, iako nije sprovedena. Do kada se lošu sadašnjost može transferirati u prošlost?

– I nakon 20 godina dominantni diskurs za sve neriješene probleme tranzicije optužuje nasljeđe komunizma. Imate li korumpirane građane, to su preživjeli ostaci prošlog režima. Pa nam treba pročišćenje društva, lustracija. Zato je, po nalogu predsjednika Traiana Basescua, komisija točnog naziva Predsjednička komisija za proučavanje komunističke diktature u Rumunjskoj, krajem 2006. proizvela i ovaj zadnji, uvrnut i čudan dokument. On bi trebao funkcionirati na pravnom, kulturnom i općenarodnom nivou. To je posljednji sud o komunističkom paklu, prije no što je uspostavljen kapitalistički raj, a sve na Zemlji. Istog dana kad je dokument prihvaćen održana je svečana sjednica rumunjskog parlamenta. Bio je tu i Lech Walesa da osigura međunarodnu važnost događaju. No, nije se tu sudilo rumunjskom tzv. realnom socijalizmu, već komunizmu uopće, kao ideji i pokretu, potencijalu društvene promjene. I nisu se osuđivale samo komunističke ideje, već sve što je politički lijevo i napredno.

“Šverceri vlastitog života” (Milan Kangrga), koji uspijevaju u svim porecima, prenijeli su odgovornost na radničke klase. One su krive i zato što su nekad podržavale socijalistički poredak i zato što se danas “ne snalaze” u uvjetima kad su žrtvovane pohlepi raznih “poslovnih” posrednika?

– Tu pomaže pristup neokolonijalnih studija. Uzmimo fenomen poput nepotizma. Kad se on promatra s Istoka na Zapadu, opisuje se kao nešto dobro. Kao postojanje aristokracije, tradicije, boljih običaja u “višim” slojevima tamošnjih društava. A isti fenomeni se u lokalnom kontekstu osuđuju kao plemenski primitivizam, balkansko divljaštvo i sl. Dakle, potpuno isti fenomeni mogu dobiti potpuno oprečno tumačenje. Mogu istodobno biti nosioci “kulture” i “primitivizma”. Sve to čini medijski mainstream u našim rubnim zemljama toliko glupim.

Kod nas, koji još nismo u EU, to se ogleda i u ideologiji “borbe protiv korupcije”. Nitko da kaže da je većina naše privrede i trgovine uvozno ovisna o EU, pa je onda logično zaključiti da i većinu korupcije otuda uvozimo?

– Uzmimo ideologiju “strateškog investiranja” koja danas vlada. Početkom 90-ih dominantan narativ bio je onaj o slobodnom tržištu, s onu stranu svih ideologija. Vjera u to slobodno tržište činila se velikom. No, istovremeno su nekad socijalističke zemlje posvuda tražile strateške partnere. Velike investitore, koji će ih baš skloniti s tržišnog propuha jer su, jelte, strateški.

Kriza je prilika za sve

Bavili ste se komparativnim izučavanjem dviju tranzicija. One izlaska iz socijalizma i one ulaska u socijalizam. Jer i socijalizam je bio tranzicijsko, prelazno društvo. Rezultat je da je ova druga tranzicija uglavnom apstraktna suprotnost prve?

– Da, glupost čistog opozita, s mnogim sličnim pretpostavkama, kao što su narodno jedinstvo, nesumnjivi napredak i razvoj, projektirano od vrha društva prema dolje…

No, postoje i današnji primjeri, poput Laclauovog, pokušaja državnog uvođenja lijeve hegemonije, npr. od strane vlade Huga Chaveza i drugdje u Južnoj Americi. Vjerujete li u mogućnost nekog lijevog populizma, možda sutra i u nas?

– Zvuči još uvijek poput sna u koji je teško povjerovati. Mislim da globalna ljevica ima svoje neuspjehe, ali i uspjehe. Tipovi međunarodnih mreža koje je razvila u 90-im, uglavnom izvan političkih stranaka, su zadivljujući. Sjetimo se Internacionalnog foruma, niza Internacionalnih socijalnih foruma, raznih političkih i ekonomskih integracija u Južnoj Americi. Problem je što je u ovome trenutku kriza prilika za sve. Pa tako izgleda kao da je kriza globalnog kapitalizma zaustavila njegovu radikalnu kritiku. Čak je poslužila za učvršćenje koncepta “normalizacije”. Argumentacija ide putem zaključivanja da je danas normalno imati krizu jer, eto, kapitalizam tako funkcionira. Svi smo naučili da se on kreće u ciklusima. Malo se propinje, pa malo strmoglavljuje. Sve je to normalno, pa zato sjedite i čekajte da prođe. Ako pritom malo i patite, i to je normalno, proći će. Uostalom, nije li i prvotna ideologija tranzicije prorokovala da će privikavanje na kapitalizam za većinu biti bolno? Nisu li nam proroci “slobodne tržišne ekonomije” odmah u početku nudili šok terapiju privatizacije svega kao lijek?

Možemo li postkomunističku tranziciju u tzv. svjetsko slobodno tržište sada shvatiti kao neku malu tranziciju, koja je samo specifični dio velike, globalne tranzicije u neki novi postkapitalistički poredak? U svjetski neoliberalni poredak koji se sada globalno urušava?

– Točno to je na djelu. Scene se umnažaju. Je li ovo kriza kapitalističkog ciklusa i kojeg ili je na djelu kriza sistema u cjelini, na to pitanje nema uvjerljivog odgovora. Zato mislim da treba održavati spoznaju da je ovo možda kraj, da je na djelu velika tranzicija. Ali što slijedi nakon nje?

Komunizam nije nikamo otišao

Teoretičari skloni spekulativnim i distopijskim konceptualizacijama, poput Jacquesa Attalija, već objašnjavaju, naravno katastrofički, što slijedi nakon krize.

– Takve i drugačije antikapitalističke vizije u našim je kontekstima uništila ideologija normalizacije: ideologija prijelaza iz totalitarizma u demokraciju, iz neslobodnog u slobodno, zatvorenog u otvoreno društvo. Ideologija zadovoljnog potrošača u društvu roba, na kraju povijesti.

Vidimo da su na djelu i pokušaji da se cijeli obrazovni aparati, koji su do sada bili ideološki aparati države, privatizacijom pretvore u nekakve direktno proizvodne, ekonomske aparate kapitala?

– Volim i primjere iz kulturnih industrija. Sjetimo se kako su 90-ih državne televizije bile posvuda, pa i u Rumunjskoj, optuživane za nekritičko širenje državne ideologije, za monopol i manipulaciju. Sve što su tzv. obični ljudi na njima govorili o društvu, bilo je sumnjivo. A onda su privatne televizije osvojile pravo na reprezentiranje svih društvenih sektora, ne samo ekonomskih. Privatnici nam objašnjavaju što je dobro u socijalnim službama, zdravstvu, školstvu, na stranačko-političkoj sceni. I to nikome nije sumnjivo? Nitko se ne buni zbog te jednostrane invazije svih sektora, zbog tog novog monopola. Pitanje je kako tumačiti to nepostojanje otpora, tu promjenu koja se u međuvremenu s ljudima dogodila.

Je li u Rumunjskoj na djelu antiklimaks, koji i nama slijedi? U stilu, tranzicija je završena, euroatlantski smo integrirani, to je ta budućnost za koju smo se borili?

– Naš predsjednik Basescu javno je obznanio da je tranzicija završila. I da je izbila kriza. Tako da živimo pod asimptotskim, uzaludnim pokušajima bijega od realnosti. No, ako je tranzicija bila predtekst svih tih neokolonijalnih, neokonzervativnih ideologija, sada je završila i godina je opet nulta. Pričali smo kako komunizam nije nikamo otišao. Možda je to dobra vijest. Sva ta komodificirana nostalgija za dobrim starim vremenima zna iznjedriti čudne plodove. Interesantno je kako se ona pojavila u sferi igara za djecu. Svi su otkrili kako su igračke i igre u socijalizmu bile inventivnije, pa se sada obnavljaju.

Kineskinje na radu u Rumunjskoj

– Ne odlaze samo rumunjski radnici na Zapad, u Italiju, Španjolsku i sl., da rade na sezonskim poljoprivrednim poslovima, puno kineskih radnica dolazi na rad u Rumunjsku. Dovoze ih brodovima, ovdje žive u poražavajućim, neljudskim uvjetima, da bi radile u tekstilnim tvornicama. Njih nema u javnosti, za koju i ne postoje. Nekad socijalistička razmjena stanovništva sada se shvaća kao dokaz zapadnog statusa Rumunja koji, eto, isto imaju svoje “istočnjake”. U jednoj takvoj tvornici došlo je do pobune kineskih radnica. Vlasnik ih je tužio, govoreći da je napadnut, da su ga htjele ubiti. U medijima je izašla slika s Kineskinjom koja drži nož, no ona je samo htjela jedaćim priborom napraviti gestu da pokaže kako su gladne.

Kolonizirani u foteljama

– U Rumunjsku su nakon 1989. prvo nahrupili privatni novinski izdavači. Oni su odmah, poput neke avangarde, privatizirali i cijelu sferu simbolizacije, nacionalne motive, kulturu. Sve je bilo podređeno tzv. zapadnim životnim stilovima i prije negoli su oni “proizvodno” rašireni. Uzmimo primjer kablovske televizije. Gledalac danas, ima li pretplatnički paket, može gledati jedan-dva programa na rumunjskom i desetak zapadnih, po tri-četiri engleska, njemačka, talijanska, francuska… On sjedi kući u koju mu dolaze problemi i viđenja njihovih rješenja samo iz tih zemalja, koje sve odreda prikazuju sebe kao superiorne njegovoj. Dakle, kolonizacija mu se događa bez da izađe iz kuće.

Razgovor vodio: Srećko Pulig

Vezani članci

  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 14. prosinca 2018. Duh fašizma pušten je iz boce Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih fašista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve