Intervju s Mislavom Žitkom: Još nismo vidjeli ni polovicu posljedica transformacije socijalističkog u kapitalističko društvo

Devedesetih su tekla dva paralelna procesa, proces stvaranja nacionalne države i formiranja nacionalističkog diskursa i proces društvene transformacije iz socijalističkog društva koje je bilo manje više društvo blagostanja, ako izostavimo način na koje je to blagostanje bilo utemeljeno, u kapitalističko društvo temeljeno na privatnom kapitalu. Na ovaj proces nitko nije obraćao pažnju do 2000. Tek sad se pokazuje da je ovaj prvi proces bio kratkog daha, a da su posljedice privatizacijskog procesa dugoročne.


Mislav Žitko, apsolvent kroatistike i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, autor stručnih radova i predavanja na temu kritike društva znanja i kritike političke ekonomije tranzicijskih društava „Spor fakulteta: rasprava o međuigri znanosti i kapitalizma”, „Autonomija, konverzija i status quo: prema morfologiji akademskog polja”, „Antagonizam proizvodnih odnosa – postsocijalistička perspektiva” i „Euro i suverenitet”, aktivan u studenskim prosvjedima 2009., sudjelovao je na „Danima sociologije 2010.” „Dani sociologije” bili su posvećeni društvenim pokretima, a Žitko je u sklopu podteme „Radnički pokreti” održao predavanje „Opaske o ekonomskoj demokraciji”.

Značajan dio predavanja posvetili ste pojašnjenju razlike između ekonomske demokracije i socijalističkog samoupravljanja. Treba li na koncept ekonomske demokracije gledati kao na zapadnu inačicu samoupravljanja ili kao na oblik njegove evolucije?

Primjer Mondragona

– Ispravnije je govoriti o paralelnom nastanku. Ideje u tradiciji širenja polja demokracije razvijale su se paralelno s različitim teorijama samoupravljanja s ove strane Željezne zavjese. Iako Jugoslavija nije bila dio tog bloka, za zapadni pogled bila je tipičan primjer relativno uspješnog koncepta samoupravljanja. Naravno, mi znamo da to nije bilo uspješno do te mjere kako to mnogi intelektualci sa zapada vole misliti. Međutim, na teorijskoj razini imali smo nekoliko ekonomista koji su se time ekstenzivno bavili. Branko Horvat, jedan od možda najpoznatijih ekonomista s ovog područja, bio je iznimno cijenjen u zapadnim zemljama. Posthumno je u njegovu čast na engleskom jeziku objavljen zbornik njegovih radova. Horvat je razvijao teoriju samoupravnog socijalizma, uzimajući u obzir tadašnje ekonomsko stanje u Jugoslaviji. Ja sam govorio o ideji koja dolazi od Davida Ellermana, ekonomista koji je dugo godina radio za Svjetsku banku. Bio je pomoćnik Josepha Stiglitza, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju 2001. On je također razvijao ideju koju možemo nazvati idejom samoupravljanja jer ona također pretpostavlja radničko upravljanje poduzećem, samo što ju on naziva idejom ekonomske demokracije. Međutim, postoje supstancijalne razlike između Horvatovog i Ellermanovog pristupa. Ellerman crpi svoje ideje iz tradicije abolicionističke borbe, iz teorije neotuđivih prava, a možemo reći i da, u ekonomskom smislu, ima određeni dug prema Marxu i tradiciji socijalističkih autora. On je na teorijskoj razini uspio formulirati ideju kojoj posebnu težinu daje činjenica što, osim korporacije Mondragon koja funkcionira i dan danas, postoji čitav niz tvrtki koje su preuzele taj model samoupravljanja.

Kako točno funkcionira korporacija Mondragon?

– To je španjolska korporacija nastala tijekom španjolskog građanskog rata koja se tijekom vremena prometnula u multinacionalnu korporaciju. Međutim, ta multinacionalna korporacija de facto funkcionira prema principu radničkog samoupravljanja. Crpe svoja financijska sredstva iz banke koja se zove Narodna radnička banka (Caja Laboral Popular). Osim toga, imaju vlastita sveučilišta gdje treniraju svoj menadžment i tehnička sveučilišta koja se bave obrazovanjem radnika. To je veliki kompleks o kojem postoje brojne ekonomske i etnološke studije, i dobar primjer kako ekonomska demokracija može funkcionirati u praksi. Naravno da to nije dominantan primjer. Svi znamo kako funkcioniraju kapitalistička poduzeća, to je iznimka koja pokazuje da alternativni modeli nisu samo teorijske konstrukcije, nego da mogu funkcionirati u stvarnosti.

Hrvatski model – svjetska kriza

Koji je po Vama razlog što, očito uspješan i dugovječan, model Mondragona ne doživljava širu primjenu, i može li se upravo šira primjena ekonomske demokracije ponuditi kao rješenje izlaska iz aktualne ekonomske krize?

– Razlog je u tome što postoje moćni interesi kojima odgovara status quo. To ne moramo u detalje opisivati. Jednako tako se možemo pitati zašto se privatizacija u Hrvatskoj odvila na način na koji se odvijala. Zato što su postojali moćni interesi kojima je pogodovao upravo ovaj način događaja, a ne drukčiji. Znamo da je prije same privatizacije izvršena pretvorba gdje je društveno vlasništvo proglašeno nelegitimnim oblikom vlasništva. Prije nekoliko godina je na jednoj tribini koja se bavila korupcijom unutar privatizacijskog procesa prof. Ivan Padjen s Fakulteta političkih znanosti istaknuo kako su kritiku doktrine prema kojoj je društveno vlasništvo nelegitimna kategorija, zato što se navodno ne može imenovati vlasnika, hrvatski pravnici razvili još osamdesetih godina u nizu tekstova u kojima se pokazalo da je društveno vlasništvo sasvim legitimna kategorija vlasništva. Međutim, interesi su bili takvi da je bilo pogodnije da se bira između državnog i privatnog vlasništva gdje je onda državno vlasništvo proglašeno neefikasnim i uslijedio je proces privatizacije koji, paradoksalno, nije donio one rezultate koji su bili proklamirani. Nemamo ništa od efikasnosti, nemamo ništa od gospodarskog rasta. U javnom diskursu se tvrdilo kako će nakon privatizacije poduzeća efikasnije trgovati, biti ekonomski probitačna, a to će imati učinke prelijevanja na društvenu zajednicu, podignut će se razina društvenog blagostanja i svi ćemo živjeti bolje zbog privatizacije državnih poduzeća. Naravno, dogodilo se upravo obratno. Imamo pad gospodarske aktivnosti, rast nezaposlenosti i opći rasap ekonomije. Jedino što je ostalo netaknuto gospodarskom stagnacijom je bankarski sektor, a nakon sanacije banaka 1998., koju je država poduzela nakon bankarske krize. To je, naravno, učinila poreznim novcem na potpuno netransparentan način. Nije uopće bilo diskusije, niti o količini novca koja se ulijeva u bankarski sektor, niti o načinu na koji će ti privatnici vratiti novac poreznim obveznicima. Sad smo u situaciji da je 95 posto bankarskog sektora u stranim rukama. Jedina hvalevrijedna intervencija Vlade, ona da zadrži u vlasništvu Hrvatsku poštansku banku, završila je debaklom s pronevjerom velike količine novca.

Kad podsjećate da su banke sanirane novcem poreznih obveznika, jer li to eufemizam za činjenicu da su financirane nekom vrstom prisilnog samodoprinoaa i da su, makar djelomično, trebale biti vraćene u društveno vlasništvo?

– To je isti problem s kojim se suočava američka ekonomija. Kroz plan spašavanja banaka upumpana su ogromna sredstva poreznih obveznika u kapital banaka. Sad je pitanje kako će banke vratiti taj porezni novac samim poreznim obveznicima. U SAD-u se vodi velika debata o tome ulazi li država sa svojom injekcijom likvidnosti kao pasivni sponzor, ili će država, koja bi trebala predstavljati porezne obveznike, imati pravo glasa i na koji će se način ta sredstva obrnuti da bi se vratila u državni budžet. To je diskusija koja u Hrvatskoj potpuno izostala, bankarskom sektoru dat je bianco ček kojeg su oni iskoristili, i kasnije su sve te banke prodane drugim, stranim bankama i postale banke kćeri. Ironija je što su te banke, budući da su bile u boljoj poziciji, mahom kupovale poduzeća i onda su ih prodavale u trenutku kada su im postala nezanimljiva. Banke su u svojim portfeljima zadržale hotele, odnosno ono što su ocijenile da ima potencijal, a rješavale su se poduzeća kao što je Tvornica duhana Zagreb. Naravno, tako su se rješavale i radnika. Možemo reći da se model ove krize koja je pogodila zemlje naprednog kapitalizma, koji podrazumijeva da su profiti ostaju privatni, dok se različiti rizici poslovanja svaljuju na javni sektor, u Hrvatskoj pojavljivao tijekom cijelog privatizacijskog procesa. Kriza jest moment gdje će se mnoge stvari preformulirati i moguće je da će doći do povratka nekih regulacijskih zakona, ali bih rekao da zbog krize neće automatski doći do promjene statusa quo. Ono što se smatra da je bio okidač koji je omogućio financijsku krizu je ukidanje zakona koji je odvajao investicijsko bankarstvo od komercijalnog bankarstava i kad su se ta dva stupa bankarstva spojila postalo je moguće da nastane situacija gdje će stanovništvo biti direktno pogođeno rasapom financijskog sektora. Nije jednostavno pokazati kako funkcionira taj mehanizam i to je ono što umanjuje mogućnost javnog protesta ili drugog tipa djelovanja kontra tog oligopola banaka. Problem je u tome što javnost ne samo da nema adekvatnu informaciju, nego nema ni adekvatan okvir unutar kojeg bi mogla dešifrirati informacije koje ima.

Fobija od države

Detektirate izostanak javnog protesta građana zbog gubitka tvrtki saniranih poreznim novcem. Treba li razlog te pasivnosti u hrvatskom slučaju tražiti u sustavnom nametanju kompleksa zbog kojeg se pojedinac plaši prišivanja etikete socijalista ili komunista?

– Dio neoliberalnog diskursa koji je preuzet u javnom diskursu u Hrvatskoj je fobija od države i otud ideja da se sve stvari gledaju kao privatne investicije. Pogledajmo tekuću debatu o obrazovnom sustavu, mahom se diskusija odvija tako da se na obrazovanje gleda kao osobnu ili obiteljsku investiciju, ne samo visokoškolsko, nego i srednje i osnovno obrazovanje. Potrebno je izaći iz tog okvira i gledati to kao javnu investiciju u javno dobro. Negativna je posljedica što se na kolektivni napor financiranja javnih službi gleda kao na učvršćivanje nekog oblika parazitizma. Na izdvajanja za zdravstvo, za obrazovanje, za mirovinski sustav gleda se kao na paternalizam države, pa se postavljaju pitanja poput „zašto bih izdvajao za zdravstveni sustav ako se ja osobno ne liječim, ili za obrazovanje kad će taj novac iskoristiti studenti koje ja uopće ne poznajem, dobro se provoditi za vrijeme studija i studirati duže nego što to zahtjevi tržišta rada dopuštaju?”. Unutar takvog okvira postaje besmisleno svako nastojanje da se pokuša izvesti investicija za javno dobro. Javna investicija koja bi koristila ukupnom stanovništvu svodi se na osobne računice, tako naizgled postaje besmislena diskusija o tome da li treba izdvajati za jačanje javnog sektora, a to dovodi do privatizacije javnog sektora, primjerice kroz mirovinske fondove ili tendenciju otvaranja privatnih bolnica. Naravno, tu je najranjiviji onaj dio stanovništva koji ima najmanji dohodak i najveća dugovanja, i on će prvi osjetiti posljedice privatizacije javnog sektora.

Je li temeljni problem u tome što smo kao građani u devedesete ušli nepripremljeni za kritički pogled na neoliberalni svjetonazor i tako postali lake žrtve ideologije vlasnika kapitala?

– Devedesete su počele tako da je postojala agenda o stvaranju nacionalne države i svi su socijalni fenomeni gledani kroz optiku stvaranja nacionalne države. Ono što se sada povratno pokazuje kao posebno pogubno je dihotomija između desnice, između HDZ-a i svih ostalih, a koja je bila dominantna u javnom, medijskom i akademskom diskursu. Kroz tu dihotomiju su se filtrirale stvari, i to je bio način na koji su ljudi, čitajući novine i gledajući televiziju, dešifrirali društvene fenomene. To se pokazalo iluzornim. Postoji cijeli niz fenomena, od pretvorbe i privatizacije do smanjenja javnog sektora, pitanja obrazovanja, zdravstvenog i mirovinskog sustava koji se ne uklapaju u to. Pokazalo se da su tekla dva paralelna procesa. Jedan je bio proces stvaranja nacionalne države i formiranje nacionalističkog diskursa koji je u određenom momentu imao dimenzije spektakla, pogotovo dok je prvi hrvatski predsjednik bio živ. Suprotan je proces društvene transformacije iz socijalističkog društva koje je bilo manje-više društvo blagostanja, ako izostavimo način na koje je to blagostanje bilo utemeljeno, u kapitalističko društvo temeljeno na privatnom kapitalu. Na ovaj proces nitko nije obraćao pažnju do 2000. Tek sad se pokazuje da je ovaj prvi proces bio kratkog daha, a da su posljedice privatizacijskog procesa dugoročne, i da još nismo vidjeli ni polovicu učinaka tog privatizacijskog procesa, i da ćemo se tek u narednom razdoblju susretati s posljedicama tog procesa.

Paradoks ugovora o radu

Koliko se koncept radničkog dioničarstva, kakvo smo upoznali u vremenu pretvorbe, podudara s idejom ekonomske demokracije?

– Radničko dioničarstvo je prazan koncept. Ono podrazumijeva da su radnici dioničari, ali postoji niz mogućih izvedbi. U SAD-u, gdje je u jednom periodu zaživio taj oblik dioničarstva, taj je tip vlasništva bio podržavan od američke desnice. Razlog tome je što su s tim oblikom vlasništva dolazile različite porezne pogodnosti i bio je, u određenom periodu, idealno oružje protiv neprijateljskog preuzimanja. Vlasnici bi podijelili paket dionica radnicima, dali bi ih u poznate ruke, i tako smanjili vjerojatnost da netko preuzme tvrtku u teškim vremenima. U Hrvatskoj bi na primjer, kroz braniteljski fond branitelji mogli dobiti određeni paket dionica, ali problem je što se dionice kupuju i prodaju i osiromašeno stanovništvo će pribjeći prodaji dionica da bi namirilo svoj kućni budžet. Da se, bez dodatnih osigurača, sutra i uvede radničko dioničarstvo, to bi bio samo kratkotrajni period između koncentracije kapitala koju imamo danas i koncentracije kapitala koju ćemo imati prekosutra.

Je li zadrugarstvo koncept koji je bliskiji ekonomskoj demokraciji?

– Ideja ekonomske demokracije kako ju je predstavio američki ekonomist Ellerman je u normativnom smislu izuzetno teško izvediva zato što je etički rigorozna. Ellerman, kroz teoriju neotuđivih prava, negira mogućnost postojanja ugovora o radu kakvog danas poznajemo. Ta etička rigoroznost je, gledano iz pragmatičnog kuta, slaba točka te teorije. Radi se o tome da plodovi rada moraju pripasti onima koji su sudjelovali u radnom procesu. To je etički imperativ. Ellerman tu slijedi Kantovu logiku da se čovjek uvijek mora koristit kao cilj, nikad kao puko sredstvo. Ako se ugovor o radu kakvog poznajemo ne stavi izvan zakona, ovaj etički imperativ teško može funkcionirati. Vratimo se hrvatskom primjeru; oni koji nemaju kapital, koji nemaju sredstva za proizvodnju, su u slaboj pregovaračkoj poziciji, načelno su ekonomski ranjivi i kakav god plan primijenili da bismo uzdrmali status quo moramo računati s tim da postoji granica izdržljivosti za kućanstva u slaboj ekonomskoj situaciji. Moramo znati da se radi o stanovništvu koje ima niska primanja, da je stopa nezaposlenosti izuzetno velika, kao i zaduženost stanovništva, i to su elementi koji sprječavaju bilo kakvu dugotrajniju reformu na razini proizvodnih odnosa.

Zašto bi postojeća forma ugovora o radu trebala bili stavljena izvan snage, odnosno u čemu leži njegova temeljna neusklađenost s pravnim sustavom?

– Pretpostavlja se, kako su to razvijati abolicionisti kada su željeli kontrirati apologetima robovlasničkog sustava, da je onaj koji radi odgovoran za proces svoga rada, kao što je onaj koji radi u toku radnog procesa odgovoran za bilo koji čin kojeg može počiniti u radnom procesu. Dolazimo do paradoksalne situacije da će radnik koji na radnom mjestu počini neko prekršajno ili kazneno djelo, za to djelo odgovarati, a da se odgovornost za proizvod kojega radnici proizvedu tokom radnog vremena transferirana na drugu stranku, na vlasnika njihovog rada. U tom se slučaju radnik sa statusa ljudskog bića, koje je odgovorno za svoje postupke, svodi na status faktora proizvodnje. Otuda proizlazi potreba za pravnom fikcijom u kojoj je radnik sveden na faktor proizvodnje dok ne učini neko prekršajno ili kazneno djelo.

Neotuđivo pravo

Međutim, predmet ugovora o radu nije radnik, nego rad.

– Nedopustivo je prema teoriji neotuđivih prava da netko prenosi svoja prava na nekog drugog. Tu je nebitno čini li to svojevoljno ili prisilno. U političkoj sferi to je riješena stvar. Dakle, ja imam svoje glasačko pravo, i iako možemo zamisliti određene ekonomske pogodnosti koje mogu dobiti ako prodam svoje glasačko pravo, to se opravdano smatra nedopustivim postupkom. Bilo bi nečuveno da netko pristane na prodaju takve vrste prava.

Je li moguće rezimirati kako je temeljni postulat ekonomske demokracije da je pravo na učinak iz vlastitog rada neotuđivo pravo ekvivalentno ljudskim i građanskim pravima?

– Ono što Ellerman tvrdi jest da je pravo na plodove rada upravo takvo pravo kakvo je pravo glasa u političkoj sferi i ekonomska demokracija nije ništa drugo nego preslikavanje stanja kakvo imao danas u političkoj sferi u ekonomsku sferu. Nema nikakvog razloga zašto bi taj fundamentalni demokratski legitimacijski moment koji funkcionira kao apsolutno neupitan u političkoj sferi ostao neupotrijebljen u ekonomskoj sferi i zašto bi se u ekonomskoj sferi zadržalo nedemokratsko hijerarhijsko odlučivanje. Svi bi se u demokratskim državama zgražali kad bi netko predložio da se vratimo na neki tip ustavne monarhije, međutim, upravo takav tip nedemokratskog odlučivanja opstoji u ekonomskoj sferi i nitko se ne pita zašto stvari tako funkcioniraju. Ugovor o radu može se gledati kao vrst Hobbesovog „pactum subjectionis”, načelnog ugovora sa suverenom kojem podanici predaju svoja prava u zamjenu za sigurnost, odnosno promatrati ga kao situaciju u kojoj zaposlenik predaje svoja, po Ellermanu, neotuđiva prava na poslodavca koji mu za to daje nekakav oblik ekonomske sigurnosti u obliku nadnice. Za Ellermanna, u opreci spram tradicionalne marksističke problematike, problem nije visina te nadnice, niti klasična eksploatacija rada, u smislu da poslodavac prisvaja višak rada, nego je za njega ugovor o radu neodrživ, ništavan. Ako uzmemo teoriju neotuđivih prava za ozbiljno, sa svim konzekvencama, nitko ne može, čak ni svojevoljno, prenijeti svoja prava na drugog.

Na javnoj tribini iznijeli ste teorijski model ugovora u kojem, za razliku od aktualnog gdje kapital unajmljuje rad, radnik unajmljuje kapital, odnosno sredstva za rad. Kako se to razlikuje od realnosti u kojoj je kredit praktično najam kapitala, a sredstva za rad se mogu unajmiti jednostavnim ugovorom o najmu?

– To da rad unajmljuje kapital je vrlo jednostavna i razumljiva ideja. Samo vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju nije odredbeno za odnos između poslodavca i posloprimca. Činjenica da poslodavac ima vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju mu daje pravo da otjera radnike od svojih sredstava za proizvodnju, ali iz toga ne proizlazi nikakvo pozitivno pravo upravljanja ljudima.

Želite kazati kako je problem u tome što iz vlasništva ne proizlazi obveza?

– Tako je. Sve ostalo je pitanje ugovora. Pozitivno pravo proizlazi iz načina na koji je sastavljen ugovor, iz smjera ugovora. Možemo zamisliti skupinu ljudi koji unajmljuju kapital i rade sa sredstvima za proizvodnju i odgovorni su za pozitivne i negativne posljedice tog rada, imaju pravo na cjelokupni proizvod i, kad podmire troškove koje proizlaze iz tog rada, ostatak pripada njima.

Model „kolektivne kasice”

Kako ih to razlikuje od „običnog” dioničkog društva?

– Razlikuje ih po tome što u dioničkom društvu radnici ne moraju biti vlasnici dionica, a čak i ako jesu mogu postojati druge zainteresirane stranke koje imaju udio u ukupnom proizvodu. Poanta ekonomske demokracije jest da samo oni koji su ostavili dio svog rada u proizvodnom procesu imaju pravo na ukupni proizvod, i nema nikakvih potraživanja izvana, osim ako nije riječ o najmu sredstava za proizvodnju ili kakvim drugim troškovima.

Koliko je teorijski riješena situacija novog zapošljavanja u jednom takvom poduzeću, odnosno situacija u kojoj se javlja potreba za dodatnom radnom snagom u odnosu na utemeljitelje proizvodnog procesa? Jesu li oni koji ne mogu unijeti udjele adekvatne osnivačkima automatski onemogućeni u zapošljavanju?

– U korporaciji Mondragon utemeljili su unutrašnji račun poduzeća koji funkcionira na način da svaki radnik ulaže prilikom ulaska u poduzeće, to jest dobiva zasebni račun.

Ulaže novac?

– Ulaže novac, iako ne mora imati novac odmah kod sebe. Radnici dobivaju uobičajenu plaću, a profiti koji se akumuliraju idu na taj unutrašnji račun. S obzirom na staž i broj radnih sati, svaki radnik participira u tom unutrašnjem računu poduzeća. Novi radnici imaju probni period u kojem također dobivaju plaću i participiraju u profitu. Međutim, prvih godinu dana ne dobivaju svoj udio od ukupnog kapitala, nego njihov udio, primjerice, ide u taj zajednički račun poduzeća. Ta akumulirana sredstva mogu poslužiti za daljnje investicije ili mogu poslužiti tvrtki kada zbog opće recesije padne u deficite i tad iz te kolektivne kasice može platiti svoje gubitke. To je analogno javnom dugu. To je novac koji predstavlja potraživanja radnika prema svojoj tvrtki. Pogodnost toga je što, za razliku od zaduživanja izvana, ovo zaduživanje ima meke granice, pa se plaćanja i potraživanja mogu vremenski pomicati što može biti presudno.
Može i bez banaka

Znači li to da je Mondragon uspio vrijednost rada pojedinca preračunati u udio u ukupnom profitu?

– Da. Jednom kad je proizvod prodan na tržištu i kad su stečena sredstva, ona se dijele na plaće i profite koji se akumuliraju, i ti profiti mogu biti korišteni na način na koji radni kolektiv demokratski odluči. To je vrijednost rada prevedena u novac. Zanimljiva je stvar kod Ellermanove teorije da privatno vlasništvo ostaje, i tržište i dalje funkcionira, a on inzistira na demokratskom odlučivanju unutar radnog kolektiva. On je osmislio različite elemente koji omogućuju da takav tip tvrtki, utemeljenih na principu ekonomske demokracije, funkcionira ekonomski rentabilno i može lakše odgovoriti na ekonomske pritiske izvana. Otvaranje unutrašnjeg računa je način na koji se profiti mogu prevesti u buduće investicije bez posredovanja bankarskog sustava.

Pokazuje li primjer Mondragona kako i unutar postojećeg pravnog sistema, koji u ekonomskim odnosima favorizira „klasični” kapital, ipak može postojati ekonomska demokracija?

– Što se tiče ekonomske perspektive, to je se teorijski potpuno zamislivo i potpuno izvedivo. Tijekom „Dana sociologije” prikazan je dokumentarni film „The Take” Naomi Klein gdje se vidi preuzimanje tvornica od strane radnika u trenutku kad Argentina doživljava ekonomski rasap. Poteškoće nastaju na razini ekonomskih i političkih interesa, i to se, naravno, ne može zanemariti u analizi, niti u konceptualizaciji stvari. Vrlo je jednostavno zamisliti situaciju gdje postoji radni kolektiv koji donosi odluke demokratskim putem. To je već viđeno u povijesti, sad opstoji u nekim iznimkama, i to u izvedbenom smislu nije sporno. Sporna je trenutna sociopolitička situacija.

Razgovor vodila Nives Rogoznica
Tekst je prvotno objavljen u Zadarskom listu, 8. travnja 2010.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve